Russell Kirk u knjizi The Conservative Mind piše o konzervatizmu i općenito o povijesti ideja. Dotakao se i transformacije liberalizma. (Uz male izmjene prenosim u nastavku);
S obzirom da je čovjek kompleksan,
njegovo vodstvo ne može biti jednostavno. Humanitarijanski
teoretičari koji izmišljaju projekte ingeniozne jednostavnosti
ubrzo dolaze do vladajuće jednostavnosti despotizma. Započinju
raspojasanim individualizmom, svaki čovjek je lišen starih sankcija
i prepušten svojim vlastitim moralnim izvorima; a kada se takvo
stanje stvari pokaže nepodnošljivim, što se i mora dogoditi, onda
su natjerani ka masivnom i netolerantnom kolektivizmu; centralne
smjernice pokušavaju kompenzirati gluposti nepromišljenog moralnog
i ekonomskog atomizma. Revolucionarni idealisti te vrste su vjerni
jednostavnosti, i ničemu drugome. Ne mogu poštivati nikakvu sredinu
između apsolutne slobode i apsolutne konsolidacije.
Tako su Burke i Adams u početku
modernog liberalizma uvidjeli rak liberalnog propadanja u cvijetu
liberalne snage. Postulati novog liberalizma, u
Francuskoj, Engleskoj i Americi, ovisili su o o starim
istinitostima koje su liberali već odbacivali; o Kršćanskoj
pretpostavci da su ljudi jednaki u Božjim očima, i o ideji vječnog
društvenog ugovora nebeskih sankcija. Deisti su odbacili većinu
kršćanskog nauka, a Burke i Adams su znali da će intelektualni
nasljednici Deista odbaciti vjerske dogme i impulse. Novi liberalizam
ne tolerira nikakav autoritet. Hallowell piše; "Samo kada
je liberalizam spojio teoriju ugovora s vjerovanjem u objektivnu
istinu i vrijednosti, koja nadilazi sve pojedince i povezuje ih
zajedno bez obećanja, mogao je pomiriti slobodu od proizvoljnog
autoriteta s idejom uređene političke zajednice."Ali
ugovorna teorija društva se oslanja na vjerske pretpostavke; a kako
je religiozna vjera propadala među liberalima, njihovo pouzdanje u
vlastite pretpostavke je narušeno. Osim toga, njihov sentimentalni
individualizam je ubrzo postao šokiran vlastitim praktičnim
posljedicama: ekonomsko natjecanje i duhovna izolacija koja je
uslijedila kao rezultat pobjede njihovih ideja dovela je kod njih
do reakcije u korist moćne dobronamjerne vlasti koja vrši prisilu.
Taj intelektualni i politički proces, vidljiv u mikrokozmosu
Francuske od 1789. do 1797., čini se predstavlja smjer liberalizma
od 18. do 20. stoljeća. (Razvoj liberalnih ideja u americi i
engleskoj prate to pravilo.)
Edmund Burke, John Adams, i Adam Smith
su bili liberali u smislu da su vjerovali u preskriptivne slobode,
iako ne i u apstraktnu slobodu. Bili su individualisti u smislu da su
vjerovali u individualnost – raznolikost ljudskog karaktera,
različitost ljudskog djelovanja – iako su su gnušali
veličanja Individualizma kao vrhovnog moralnog principa. Ekonomski
individualizam Bogatstva Naroda utemeljen je na vjeri u
Providnost, koja djeluje na tajanstven način kroz pojedince; a kada
su doktrinarni liberali odbacili ideju Providnosti, zadržali su samo
moralni koncept lišen vjerskih sankcija koji je ostavljen da
propadne u običnu sebičnosti. Slično tome, kada su doktrinarni
liberali odvojili političku slobodu od političke kompleksnosti koja
je štitila slobodu, oni su nehotice sasjekli korijene "neotuđivih
prava".
---
Kasnije Kirk ističe modernije kritičare;
To umanjivanje stvarne ljudskosti je
ubrzano čitavim "Liberalnim" pokretom, Santayana zapisuje
1926. "Udoban liberalni svijet je poput velikog stabla kojem je
deblo već uvelike prerezano, ali koje još uvijek stoji dok mu lišće
tiho šušti i mi odmaramo u njegovoj sjeni. Neizrecivo smo se
iznenadili kada je palo i prignječilo nas; neki od nas raspravljaju
o tome da ga ponovno sigurno postavimo na odsječeno korijenje."
Ali ljuska kršćanskog svijeta je bila razbijena, i novi duh,
emancipirane, ateističke, internacionalne demokracije, vuče nas
prema industrijskoj socijalističkoj budućnosti. Liberalizam koji je
nekoć tvrdio da zagovara slobodu, danas je pokret za kontrolu nad
vlasništvom, trgovinom, radom, zabavom, obrazovanjem, i religijom;
jedina [ob]veza koju olabavljuju moderni liberali je bračna.
"Filantropi sada pripremaju aposlutno podčinjenje
pojedinca, dušom i tijelom, instinktima većine – najokrutnijem
i najneprogresivnijem od gospodara; nisam siguran da liberalna
maksima "najveća sreća najvećeg broja" nije izgubila što
god da je bilo pravedno ili plemenito u njezinoj namjeri i sada znači
najveća dokonost najveće moguće populacije."
Ne radi se o perverziji liberalizma,
nego jednostavno o njegovom prirodnom razvoju. Liberalizam je
(srećom) uvijek bio sekundarno stanje, živio je kao saprofit na
tkivu prijašnjeg doba, nasljedovao njegove spomene, osjećaje i
društvenu hijerarhiju. "Liberalizam ne doseže toliko duboko;
radi se o usputnom principu, običnom labavljenju starije strukture."
Očigledno, u naše vrijeme, radi se jednostavno o tranziciji iz
kršćanstva, aristokracije i obiteljske-ekonomije prema nadmoćnom
utilitarnom kolektivizmu. [...] Moderni liberalizam – iako su
stari znali bolje – želio je istodobno uživati i u slobodi i
napretku. Napredak znači podvrgavanje stvarima, međutim ubrzo se
ispostavilo da prava ljubav liberala nije prema slobodi nego prema
progresu, a pod "progresom" liberali misle na ekspanziju.
"Ako odbijate ići
propisanim smjerom onda niste samo drugačiji, zaostali ste i
izopačeni" [...] Tradicija je sumnjiva liberalu,
on inzistira na reformama, revizijama i prepravljanjima.
[...] Suvremeni liberal postaje
zagovornik tiranije države u svakom području, kao ispriku nudi
svoju namjeru oslobađanja ljudi. "Ali oslobađanje ljudi od
čega? Od posljedica slobode."
PS
Promatrajući
ideje modernih liberala može Vam se činiti zapanjujuće da su do
njih došli počevši od ideja klasičnih liberala; Ali ne radi se o
nikakvoj slučajnosti.
Povezano vidi raniji postovi: Prvi val sekularizacije, Drugi val sekularizacije (i 2.dio), Kolektivizam i individualizam prijatelja dva, Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke, Nisbet o stvaranju bezimene mase, Scruton o Millu i liberalizmu itd.
