Yuval Levin o znanju, politici i razlici Konzervativaca i Progresivaca

Y. Levin autor je knjige The Great Debate: Edmund Burke, Thomas Paine, and the Birth of Right and Left. U njoj objašnjava osnovnu razliku konzervatizma (Burke) i progresivizma (Paine).

Rasprava između univerzalnih principa i povijesnih presedana – između politike eksplicitnog znanja i politike implicitnog znanja – nalaze se u srži rasprava koje još uvijek definiraju našu [američku] politiku.

Do današnjeg danas, progresivni glasovi tvrde da naš politički sustav mora osnažiti stručnost da izravno odgovori na društvene i političke probleme koristeći tehničke vještine; A današnji konzervativci tvrde da moramo osnažiti institucije (poput obitelji, crkvi, i tržišta) koje usmjeravaju implicitno znanje mnoštva pojedinaca i generacija, institucije koje su prošle test vremena i koje u samoj svojoj formi sadrže više mudrosti no što ijedna osoba može posjedovati. Ova rasprava, koja je kod Burkea i Painea bila tako eksplicitna, je još jedna verzija neslaganja o tome treba li politička misao uzeti u obzir apstraktne, izdvojene, racionalne pojedince, ili mora uzeti u obzir konkretna ljudska društva u njihovim društvenim i povijesnim okolnostima.

PS

Knjigu je kod nas izdao Verbum pod nazivom "Ljevica i Desnica, Kako su nastale, u čemu se razlikuju i zašto je to važno". (Gornji tekst je moj prijevod koje mi već duže vrijeme stoji neobjavljen, nisam čitao verbumovo izdanje koje je u međuvremenu izašlo i za koje sam siguran da donosi kvalitetniji prijevod, posebice Burkeovih citata.)

Prenio sam već neka Levinova razmišljanja na blogu, vidi kategorija Levin. Također vidi na blogu ranije postove iz kategorije Burke, kategorije Hayek, konzervatizam itd

Zašto mnogi mrze kršćanstvo – Zapovijedi Ljubavi

Možda se čini kao široka tema, s različitim apstraktnim i konkretnim razlozima, teorijskim ili praktičnim, ali nedavno sam čitavši jedno razmatranje o "Dvjema zapovijedima ljubavi" shvatio da zapovijedi sadrže objašnjenje i odgovor na pitanje iz naslova. Dovoljno je poznavati Zapovijedi Ljubavi pa ćete shvatiti nespojivost – kršćanstva - s planovima i ideologijama mnogih ljudi.

Siguran sam da ste s njima upoznati, Prva;

"Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim."

nam govori o našim ciljevima i smislu, našem smjeru; prihvaćanju Božje volje, povjerenju. Prihvativši to, i u svijetlu te zapovijedi, druga poručuje;

"Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe."

Mnogima i više no dovoljno.

(Potencijalno) Oskvrnuće - i što bi tu bilo sporno?

Ukoliko ponekad ne prekinete medijski post možete se naći u nezgodnoj situaciji u kojoj s čuđenjem promatrate što se događa oko Vas. (Čuđenje će biti veće kada Vam netko napiše i kaznu zbog stvari koje se donedavno smatrali normalnim. )

Da biste izbjegli takvu situaciju morate se upoznati s vijestima. Čitajući jedan portal naišao sam na vijest o dvojici muškaraca koji su odlučili crkvu iskoristiti za svoje sprave i izvođenje vježbi.

Komentatori ispod vijesti su se upustili u razmatranja koja su česta na popularnoj razini kada govorimo o osobama koje toliko pažnje posvećuju svome tijelu. Osim primjedbe da se posvećuju tijelu jer se nemaju čemu drugome posvetiti, tu su i razmatranja o karakteristikama i sklonostima osobe koje se toliko trudi drugima prezentirani na takav način. Koga zapravo žele impresionirati i privući nudeći takvu sliku muškarca u kojoj izgled – i sprema - postaje sam sebi svrhom. (Čak i kada zanemarimo pitanje pohote; na dubljoj razini, čije odobrenje i ljubav zapravo žele pridobiti, i kome se žele dokazati.)

U svakom slučaju, nisam upoznat s njima i njihovim životima. Ne znam koliko ima istine u takvim popularnim objašnjenjima. Jedno ime mi je poznato, a za drugu osobu sam prvi put čuo. Radi se o bivšem sportašu koji izgleda nije nikada uspio prenijeti one vrline koje sport navodno razvija u druga područja života.

Nije mi toliko zanimljiv da bih istraživao što predstavlja, ali članak kojeg sam pročitao donosi njegov citat odnosno objašnjenje da, kao dijete, u pripremi za prvu pričest nije bio nijednom na vjeronauku jer je u to vrijeme gledao partizanske filmove. Iako ga nije zanimala sama partizanska ideologija, gornje priznanje je zanimljivo jer ga njegovo nepohađanje vjeronauka nije spriječilo da ponudi svoj nauk o vjeri.

O osobnim izjavama i misijama – T. Dalrymple

"Nedavno sam prenio dio Dalrympleova razmišljanja Dalrymple o sveučilištima i Različitosti. Sličnu tematiku obrađuje u In Defense of Mediocrity. Piše o prijateljevu sinu koji nije uspio upasti na medicinski fakultet jer njegova "osobna izjava" nije bila zadovoljavajuća. Nakon što mu je pronašao tutora koji se specijalizirao za "osobne izjave", rezultat je bio povoljniji. TD opisuje što su opće takve izjave;"

"U tim izjavama – koje su izgleda potrebna u privatnom sektoru baš kao i u javnom – trebate objasniti ne samo da ste čitav život sanjali o poziciji u marketinškom odjelu (prodajući ono što je nepotrebno onima koji si to ne mogu priuštiti) i zašto ste baš vi, od sedam milijardi ljudi na svijetu, najbolja osoba za taj posao, nego također morate proglasiti svoj duboki osjećaj društvene odgovornosti, kojim ćete ispunjavati svaki zadatak kojeg dobijete. [...]

Ne želim se upuštati u ono što neki nazivaju hermeneutika sumnje, navika pronalaženja navodno pravih, okultnih i zlokobnih objašnjenja za savršeno obična društvene fenomene, ali unatoč tome ne mogu se ne zapitati je li istinski smisao "misijskih izjava" i sličnog, poput godišnje izjave o poštenim praksama, stvaranje svijeta za preobrazovane mediokritete. [...]

Osrednjost samo po sebi nije problem; Neizbježna je. Svijetu su potrebni mediokriteti, odnosno mediokriteti koji su toga svjesni, i koji su zadovoljni time (danas se precjenjuje buntovništvo, a podcjenjuje zadovoljstvo.) Problem s osrednjošću je povezanost s prevelikom ambicijom. Nešto što je danas toliko često.

Slično tome, ambicija je pohvalna odlika kada je povezana s nečime što je samo po sebi dobro, ali ja užasna kada to nije slučaj. Naglo i fenomenalno širenje obrazovanja uvećalo je i širenje ambicije koja dolazi s time, posebno neizbježno za vrstu apartčika; odnosno odlučnost da napredujete u nekoj birokratskoj karijeri koja nije povezana s nikakvom svrhom osim preživljavanja i, ako je moguće, samo-veličanja. Da biste napredovali na takvim pozicijama, morate biti i nemilosrdni i pokorni. Morate biti egotistično spremni zabiti ljudima nož u leđa u borbi za napredovanjem, ali u isto vrijeme morate biti spremni potisnuti vlastitu osobnost ponavljajući klišeje drugih ljudi umjesto vlastitih misli. Ukoliko to niste spremni činiti, bilo zbog nedostatak obuke ili zbog moralnih skrupula, znači da niste prilagođeni karijeri u organizaciji, bilo kojoj organizaciji. Morate naučiti, ozbiljna lica, lagati koristeći klišeje.

Mediji u Hrvatskoj o američkoj politici – i Trumpu

Fenomen hrvatskih medija - ili kao što bi neki istaknuli, medija u Hrvatskoj - i način na koji prate američku politiku (u posljednje vrijeme to podrazumijeva američkog predsjednika Trumpa) iziskuje objašnjenje.

Koliko uopće medijsko izvještavanje utječe na ljude? Vjerujem da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa i grupacija koje oblikuju medijski sadržaj; čitaju novine samo zato da bi se informirali u kakve ludosti bi trebali sada vjerovati, a ne zato što stvarno vjeruju u njih. (Ili barem tako razmišljaju o sebi).

Mlađi pak čitatelji provode puno vremena na različitim društvenim mrežama i kanalima pa im nije problem provjeriti što mediji izvještavaju, a što se stvarno dogodilo. (Ili im barem donedavno to nije bio problem - posljednjih godina svjedočimo cenzuri onih koji šire navodno opasne informacije i uvjerenja. Čak će i privatne poruke na određenim mrežama nositi upozorenje o tome koja ja službena verzija događaja.)

Tako razmišljajući mogli bi doći do zaključka da nitko ne vjeruje medijima, ili da nemaju utjecaja jer zašto bi uopće imali ikakvog utjecaja kada je tako "lako" provjeriti navode, i kada toliko puno ljudi sumnja u motive novinara i vjerodostojnost njihovih poruka?

Stvarno je nažalost nešto drugačija. Nedavnom sam čuo jednu osobu srednjih godina, koju politika posebno ne zanima niti je o njoj informirana, kako se šali da bi možda trebali piti izbjelivač kao što nam je to Trump preporučio. Naravno, kao što ste mogli pretpostaviti, Trump nije preporučio takvu stvar. Radi se o medijskoj manipulaciji, jednoj od mnoštva koje lažno prikazuju rad i vrijednosti predsjednika Trumpa.

Mislim da moj poznanik nije jedini koji je prihvatio medijsku prezentaciju Trumpa. Čak i kada su kontradiktorne, ljudi prihvaćaju sve negativne "informacije" o njemu. Jednostavno, samo spominjanja Trumpa treba izazvati prezir i podsmjeh.

Dalrymple o sveučilištima i Različitosti

Dalrymple, pišući o mladom istraživaču koji pokušava pronaći posao, primjećuje da totalitarna opasnost ne dolazi od vlasti nego od sveučilišta i (polu) intelektualaca koji izlaze s njih. Malo je tko spreman opetovano im se suprotstavljati i izložiti se njihovim napadima i uvredama. U Rigid Diversity komentira;

Mladi istraživač kojeg poznajem, osoba koja bi s obzirom da ima sve akademske kvalifikacije i temperament za istraživački život nekoć lagano pronašla posao na sveučilištu  shvaća da će jedva pronaći svoje mjesto u sveučilišnom svijetu. Govori više jezika, mogao bi raditi u više zemalja, ali sve njegove prijave se odbacuju, gotovo sigurno u korist ljudi koji su manje sposobni ili manje kvalificirani od njega. Njegov problem je što ga zanimaju krive stvari. Čak je i sama prijava za posao, posebno na američkim sveučilištima, muka za osobu koja ne dijeli akademsko birokratsku opsesiju rasom i seksualnim sklonostima. Kako bi se prijavili za posao morate ispuniti obrasce o svojem stavu prema različitosti – naravno, nije dopuštena različitost u stavu prema različitosti.

Belloc o Barbaru i Civilizaciji

"Barbar se nada – zapravo se radi o njegovoj značajki - da može imati i ovce i novce. Konzumirati će ono što je civilizacija polagano proizvela kroz generacije i kroz trud, ali neće se žrtvovati kako bi nadoknadio ta dobra niti ima ikakvo razumijevanje vrline koja je bila potrebna da bi ona nastala. Njemu je disciplina iracionalna, i zbog toga se stalno čudi što ga civilizacija vrijeđa sa svećenicima i vojnicima.

Barabar se čudi kakva se to neobična istina skriva u drevnoj i svetoj istini; "Sine Auctoritate nulla vita".

Odnosno, Barbara otkrivamo u tome što ne može stvoriti; on može uništavati, ali ne može održavati; to je vrijedilo za svakog Barbara u propadanju svake civilizacije."

Hilaire Belloc

Svaka nova generacija predstavlja invaziju barbara koje je potrebno civilizirati prije nego što bude prekasno.

Thomas Sowell

U što uložiti – dionice?

"Čovjek je uvijek pripovjedač priča, živi okružen svojim pričama i pričama drugih, sve što mu se događa promatra kroz priče; pokušava živjeti svoj život prema njima."

Robert J. Shiller

Citat sam po sebi ne dočarava sve ideje o kojima ekonomist Shiller govori posljednjih godina, ali naslućuje se poanta da ekonomija odnosno ekonomske odluke nisu čisto "prirodoznanstvene", ovise o emocijama i o "pričama". Ovise o širem "narativu", priči koja pokreće ljude.

Američko je društvo specifično, ili je barem bilo nekada, po svojem optimizmu. Povjerenju u bolje sutra. Neovisno o tome je li ta slika naivna, činjenica je da pesimistični ljudi ulažu i ponašaju se u skladu sa svojim pesimističnim predviđanjima i očekivanja; a optimistični ljudi pak ulažu i ponašaju se u skladu sa svojim optimističnim predviđanjima i očekivanjima.

Ukupan "narativ" je povezan sa stvarima poput povjerenja. Povjerenje u institucije, ekonomiju, društvo, bližnje. Kada nema tog "povjerenja" ne možemo očekivati niti previše optimizma.

Ilyn o pravdi i jednakosti

Pravednost ni na koji način ne zahtijeva jednakost. Ona zahtijeva nejednakost ovisno o situaciji. Djeca je potrebno čuvati i paziti; radi se o različitim pravednim privilegijama. Slabima treba oprostiti. Umorni zaslužuju popustljivost. Onima koji imaju slabu volju potrebno je više strogosti. Prema poštenima i iskrenima treba imati više povjerenja. Brbljavci izazivaju oprez. Od nadarene osobe je pravedno zahtijevati više. Heroji zaslužuju čast na koju se ne-heroji ne mogu pozivati. Tako vrijedi u svim situacijama, i oduvijek...

Ivan Ilyn

"Depresija", tuga i životne odluke - TD

Od tisuća pacijenata s kojima sam se susreo, samo je dvoje ili troje ikada tvrdilo da su nesretni; svi drugi su rekli da su depresivni. Taj semantički pomak ima duboku važnost jer implicira da je nezadovoljstvo životom pataloško, medicinsko stanje, a to znači da je na doktoru odgovornost da ga ublaži kroz medicinu. Svi imaju pravo na zdravlje; depresija je nezdrava; stoga svatko ima pravo da bude sretan (suprotno toga da ste depresivni). Ova ideja pak znači da je vaše stanje uma, ili raspoloženje, neovisno od načina na koji živite svoj život; vjerovanje koje ljudskoj egzistenciji oduzima svo značenje, radikalno odvajajući nagradu od ponašanja. Rezultat je ridikulozni pas de deux liječnika i pacijenta: pacijent se pretvara da je bolestan, a liječnik se pretvara da ga liječi. U tom procesu pacijent namjerno ignorira ponašanje koje je neizbježno dovelo do njegova stanja.

Theodore Dalrymple

PS

Već sam više puta na blogu prenio slična Dalrympleova razmišljanja. Kategorija TD, post Theodore Dalrymple - društveni komentator i psihijatar.

Zašto ne ponoviti i;

"Došlo je do čudne promjena lokusa moralne zabrinutosti: ljudi se osjećaju odgovornim za sve osim za ono što sami čine."

ili

"Kada se više bojimo da ispadnemo netolerantni nego što se bojimo da podlegnemo poroku, možemo očekivati procvat svakakvih zala. "

i povezano;

"Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu živjeli tako duge i bezbolne živote; nikada toliko ljudi odnosno toliki postotak ljudi nije imao slobodu birati kako će živjeti, koje ciljeve da slijedi, koji smjer da izabere. S druge pak strane; nikada toliko ljudi nije osjećalo tjeskobu i depresiju, nikada nisu pribjegavali tolikim pilulama kako bi si olakšali bol. Čovječanstvu je trebalo puno vremena i truda da stvori toliko izobilje za sebe, a sada smo otkrili da izobilje ne donosi očekivanu sreću, samo drugačiju vrstu tjeskobe " 

---

Sloboda svijeta – Dostojevski

Svijet je proglasio slobodu, posebice u posljednje vrijeme, ali što pronalazimo u toj njihovoj slobodi: samo ropstvo i suicid! Svijet poručuje: "Imaš potrebe, stoga ih i zadovolji, jer ti imaš ista prava kao i najplemenitiji i najbogatiji ljudi. Nemoj se bojati zadovoljiti svoje potrebe, još ih i proširi" – to je današnje učenje svijeta. U tome oni vide slobodu. Ali što je rezultat ovog prava na širenje vlastitih potreba? Za bogate, izolacija i duhovni suicid; za siromašne, zavist i ubojstvo, jer dana su im prava, ali im još nije pokazan nijedan način zadovoljavanje tih potreba. [...]

Shvaćajući slobodu kao povećanje i trenutno zadovoljavanje potreba, iskrivljuju vlastitu narav, razvijaju mnoge beznačajne i lude želje, navike i najapsurdnije sklonosti. Žive samo za uzajamnu zavist, za traženje užitka i samopokazivanje. Danas se imanje večera, konja, kočija, pozicija i posluge koja će ih posluživati smatra takvom nužnošću da su ljudi spremni zbog toga, kako bi to ostvarili, žrtvovati život, čast, ljubav; Čak su i spremni ubiti se u slučaju da to ne mogu zadovoljiti.

F. Dostojevski

Napredovanje Napretka - TOF

Često čujemo da je napredak sve brži. Promjena je sve brža i brža. Stvari koje se prije samo par godina odbacivalo kao pretjerivanje sada se smatra neizbježnim i opravdanim. Gradimo nešto novo, govore nam.

Ali izgradnja zgrade nije sve brže i brža. Ono što ubrzava jest urušavanje. Ubrzava se pod utjecajem gravitacijske sile.

TOF, Progress

Kvazinapredni ljudi koji menstruiraju i žene

Otvoren za dijalog, još jednom prepuštam riječ našim naprednijim sugrađanima koji osjećaju potrebu reagirati u ovim tmurnim vremenima. Bitno je pozivati se na napredak, ali morate shvaćati što napredak stvarno znači jer se inače lako možete naći na krivoj strani povijesti.

Stariji među nama se možda sjećaju vremena kada su poznate žene pozivale na isključivanje iz javnog prostora onih koji su tvrdili da se muškarci i žene nekako razlikuju, pogotovo kada bi se pozivali na organe. U određenim krugovima ništa manje kontroverzno nije bilo ni pitanje što je uopće žena? Što definira ženu? Bila su to davna vremena od kojih je prošlo već nekoliko mjeseci. 

U nastavku prenosim jedno napredno razmišljanje i upozorenje 

Iako se nalazimo u mjesecu u kojem čitava napredni svijet slavi lgbt osobe, u našoj nazadnoj katolibanskoj državi ovih dana oduzima se ljudskost svim (trans) ženama. Unatoč tome što se svi vole hvaliti svojom podrškom prema lgbt osobama, ovih dana svjedočimo nezabilježenom ponižavanju svih trans žena. Negira im se njihova ženstvenost, njihova sama osobnost, pretvara ih se u vlasništvo države, oduzima im se pravo glasa.

Još se tresem od izjava katolibanskih predstavnika koji nastavljaju nametati svoje mračne ideje kojima nas vode u srednji vijek. Najpoznatiji predstavnik koji je šokirao svojim izjavama već godinama radi na planu kojim želi ostvariti ono o čemu sada otvoreno priča.

Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života)

One koji pokušavaju pretvoriti spolni odnos u tek usputni užitak dostiže kazna; Oni postaju plitki. U svakom slučaju, rasprava koja prati i usmjerava takvo ponašanje je uvijek plitka. Obeščašćuju vlastita tijela; preziru ono što je prirodno povezano s nastankom ljudskog života.

G.E.M. Anscombe

PS

Nekoć nisam shvaćao dubinu pojedinih Anscombinih primjedbi. (Citat je iz "Kontracepcija i Čednost", vidi također "Zašto imati djecu?")

Očito, mogući su i alternativni prijevodi.

---

---

Kirk o primjeni sile

Fundamentalna pogreška Millovih političkih teorija je jednostavno sljedeća: on misli da društvom može upravljati diskusija; ali utjecajna snaga u svim društvima je sila. [...]

Mill je zapisao da je prisila opravdana u društvo samo do "razdoblja kada će čovječanstvo postati sposobno poboljšavati [se] slobodnom i jednakom raspravom." Je li ikada postojalo takvo vrijeme, pita Stephen, u kojem nijedan čovjek nije mogao napredovati raspravom? Zar nisu i divljaci u stanju poboljšati se raspravom, zar je oni ne koriste? Ali svako društvo kroz povijest je smatralo nužnim pojačati raspravu potporom sile: naše vrijeme si ne može priuštiti odbacivanje tog oslonca reda. "Nigdje nije postignuto takvo razdoblje, i ne postoje izgledi da će se to dogoditi." Budimo iskreni, sila (ili potencijal sile) je u naše vrijeme utjecajnije nego u prijašnja doba. Lincoln je koristio silu kojom bi slomio Charlemagnea i njemu slične poput ljudske jajeta. "Reći da je zakon sile napušten zato što je sila redovita, nitko joj se ne suprotstavlja, i povoljno je se koristi, znači reći da su dan i noć danas tako dobro utemeljene institucije da su sunce i mjesec postali nebitni." Kroz svoje vojske, svoju policiju i sredstva brze komunikacije, moderne države su podržane potencijalnom silom koju mogu brže i učinkovitije iskoristiti, u slučaju potrebe, no što je to ikada prije bio slučaj. Komparativna uređenost našeg društva nije proizvod logiciranja i uvjeravanja, nego te akumulirane sile.

Ignorirati ulogu sile, kao što to čini Mill, znači izložiti društvo pošasti bolesti jer mase ljudi zahtijevaju ograničenje; ne mogu odgovarajuće obuzdati vlastite strasti ili vlastitu lijenost, stoga moraju prihvatiti vladavinu prava, koju sankcionira sila. "Uzmite u obzir udio muškaraca i žena koji su sebični, razbludni, lakomisleni, apsolutno banalni i obuzeti beznačajnim rutinama, i razmislite koliko je izgledno da će ih najslobodnija od slobodnih rasprava poboljšati. Jedini način na koje je praktični moguće djelovati nad njima je prisilom ili ograničenjem. ... Podjednako bi bilo mudro reći vodi ustajale močvare 'Zašto ne otiđeš u more? Potpuno si slobodna'". Ali to nije sve, prirodi je vakum stran, ako država napusti svoju svetu ulogu usmjeravanja društvene sile u službi zakona, onda će nove skupine i aktori iskoristiti priliku i iskoristiti silu za svoje vlastite ciljeve, potkopati zakon i samu državu, možda će čak stvoriti vlastitu državu, kojom će sami upravljati, u pepelu prethodne države koja je zaboravila svoju funkciju.

[...] Moderna "sloboda" je već naštetila većini starih formi u kojima je disciplina bila prepoznato i priznato dobro, a proizvela je samo nekoliko novih kojima bi ih zamijenila. "Sloboda", stalno glorificirajući sadašnjost, postala je nespojiva s "ispravnim osjećajem važnosti vrline poslušnosti, disciplinom u njenom najširem smislu" – nespojiva, drugim riječima, s pravom civilizacijom.

PS

Mnogo je još toga vrijedno prenošenja, ali ovime za sada završavam pregled Kirkove knjige "The Conservative Mind". Popis postova povezani s tom knjigom na blogu možete vidjeti ovdje - the conservative mind.

Već sam ranije objavio neka Kirkova razmišljanja iz knjige Politika Razboritosti (koja je prevedena i kod nas). Vdi kategoriju politika razboritosti ovdje.

Kirk i Brownson o protestantizmu i demokraciji

R. Kirk u The Conservative Mind skreće pažnju na O. Brownsona i prenosi nekoliko razmišljanja;

Protestantizam propada kroz tri stanja; prvo, podvrgavanje religije civilnoj vlasti; drugo, odbacivanje autoriteta temporalne vlasti i podvrgavanje religije pod kontrolu vjernika; treće, individualizam koji "prepušta religiju kontroli pojedinca, koji izabire vlastito vjerovanje ili ga osmišljava po svojoj želji, osmišljava vlastito bogoslužje i disciplinu, ne podvrgava se nijednome ograničenju kojeg nije sam postavio." Kada se dođe do posljednje faze, raspad vjerskog duha je neminovan; jer čovjek nije dovoljan sam sebi, nepotpomognuti um ne može zadržati vjeru, potreban je Autoritet kako bi očuvali kršćanstvo od degeneracije u skup fanatičnih sekti i egotističnih profesija.

Konzervatizam, liberalizam i negiranje grijeha - Kirk

Kirk, raspravljajući o J. Adamsu koji je smatrao da je postojanje grijeha neoboriva činjenica, a to znači da je potrebno balansirati strastima i interesima u društvu - nasuprot Emersonu koji je (naivno i štetno) to negirao, zapisuje u svojoj knjizi The Conservative Mind;

Prepoznavanje trajne sile grijeha je glavno načelo konzervatizma. Lord Hailsham, u svojoj knjizi The Case for Conservatism, ponovno naglašava nužnost tog uvjerenja. Konzervativni mislioci vjeruju da je čovjek iskvaren, da njegove apetite treba ograničiti, i da su sile običaja, autoriteta, zakona i vlasti, baš kao i moralna disciplina, potrebne kako grijeh ne bi izmakao kontroli.

Možete pratiti to uvjerenje kroz Adamsa do kalvinista i Augustina, ili kroz Burkea do Hookera i [...]

Čitava društvena tendencija emersonianizma je bila ili zagovarati neku radikalnu mjeru - Solomonski sud bez njegove spasavajuće lukavštine, ili (ako to nije dovoljno) negirati da problem postoji. Malo je naroda bilo toliko samozadovoljno oko postojećg zla u njihovu društvu kao što je to slučaj s amerikancima poslije građanskog rata, i nijedan narod nije toliko negirao samo postojanje zla. Amerika predstavlja prizor nacije koju muči zločin, urbani poroci, politička korupcija, raspad obitelji, i sve veća proleterizacija; a sred tog prizora je korpus sociologa, psihologa i neo-pozitivista na propovjedaonicama, koji proglašavaju da grijeh ne postoji i da će "Prilagodba" izliječiti svaku društvenu bolest. [...]

Kao društveni optimist ignorirajući činjenicu grijeha, Emerson je bio radikalni mislioc, možda najutjecajniji od svih američkih radikala. Vjerujući, poput Rousseaua, u premoć dobronamjernih instikata, žustro je zagovarao odbacivanje svih starih društvenih običaja kako bi napravili mjesta novoj strukturi emocija.

Evolucija liberalizma, od klasičnog do modernog

Russell Kirk u knjizi The Conservative Mind piše o konzervatizmu i općenito o povijesti ideja. Dotakao se i transformacije liberalizma. (Uz male izmjene prenosim u nastavku);

S obzirom da je čovjek kompleksan, njegovo vodstvo ne može biti jednostavno. Humanitarijanski teoretičari koji izmišljaju projekte ingeniozne jednostavnosti ubrzo dolaze do vladajuće jednostavnosti despotizma. Započinju raspojasanim individualizmom, svaki čovjek je lišen starih sankcija i prepušten svojim vlastitim moralnim izvorima; a kada se takvo stanje stvari pokaže nepodnošljivim, što se i mora dogoditi, onda su natjerani ka masivnom i netolerantnom kolektivizmu; centralne smjernice pokušavaju kompenzirati gluposti nepromišljenog moralnog i ekonomskog atomizma. Revolucionarni idealisti te vrste su vjerni jednostavnosti, i ničemu drugome. Ne mogu poštivati nikakvu sredinu između apsolutne slobode i apsolutne konsolidacije.

Aristokracija je uvijek prisutna – Kirk, Adams

Kirk u The Imaginative Mind piše o Adamsu koji je smatrao da ne možemo izbjeći koncept aristokracije. Francuski spekulatori (učenici Voltairea ili Rousseaua) nudili su egalitarnu sliku čovjeka i društva, ali radi se o naivnom razmišljanju. Naravno, ljudi su rođeni s "jednakim" pravima, ali imaju različite sposobnosti i kapaciteta tako da društvo opravdano može biti puno "nejednakosti".

Kirk prenosi Adamsova razmišljanja u osam točki; Prvo, aristokrat je svaka osoba koja upravlja s dva glasa, svojim i onim na koji utječe. Aristokracija su svi oni koji zapovijedaju, utječu i okupljaju više od prosjeka glasova. Dakle oni koji utječu na glasovi drugih ljudi osim sebe; takva prirodna aristokracija vrlina i talenata postoji u svakoj naciji i svakoj stranci, svakome selu i svakome gradu.

Kirk o moralu, medijima i demokraciji

Kirk pišući o Amesu (1758-1808) koji nije bio toliko optimističan oko određenih američkih ideala ističe u The Conservative Mind" (Nisam upoznat s Amesom, ali čini se kako je smatrao da demokracija kao demokracija ne završava onako kako to njeni zagovornici vole prezentirati.);

Od svih užasa demokracije, najgore je uništavanje moralnih običaja. "Demokratsko društvo će uskoro shvatiti da je njegov moral smetnja, mrzovoljni pratitelj raspojasanih užitaka... Ukratko, neće biti morala bez pravde; Iako pravda možda može podržavati demokraciju, demokracija ne može podržavati pravdu." Ovdje progovara kalvinizam koji ima blaži izričaj kod J. Adamsa.

Postoji li brana tim ekscesima? Neki ljudi misle da je slobodan tisak "izašao poput još jednog sunca na nebu, daje novo svijetlo i radost političkom svijetu." Obična besmislica. Mediji pružaju neograničeni poticaj popularnoj imaginaciji i strastima; mediji ovise o uzavreloj i sirovoj drami, neprestanom nemiru. Ignorancija postaje samouvjerena tako da oni kojima ne može vladati razum, ne osjećaju strahopoštovanje pred autoritetom."

Ne mogu niti ustavi, koliko god vješto bili osmišljeni, biti dovoljni da ograniče ljude koji su prihvatili doktrine potpune jednakosti i neotuđivog popularnog prava na vlast. "Ustavi", kaže Ames, "su samo papir, društva su supstrat vlasti." Poput Samuela Johnsona, smatra da je ključ političke pristojnosti u privatnom moralu. "Postoje mnogi koji će, vjerujući da puno nalivpero može unijeti besmrtnu energiju u ustav, i koji vidjevši, s ponosom i radošću, dva ili tri nadodana kožna pergamenta, poput novih zidova oko tvrđave, biti zapanjeni." [...] Propadanje se neće prestrašiti običnog slabašnog dokumenta. Kada nestane starog poštovanja, preostaje samo gola sila, a ustav se može odmah rastrgati na dijelove.

Kirk o apsolutnoj slobodi

Russell Kirk u The Conservative Mind napominje;

Ne samo da diktati pravde obvezuju međusobnu ovisnost, nego to čine i diktati općeg morala. Niti divljak niti civilizirani čovjek ne može izbjeći kontakte sa svojim bližnjim; a kada god to čini, u određenoj mjeri njegova "prirodna" sloboda mora biti ograničena jer ona ugrožava ovlasti drugog. Francuska predanost "apsolutnoj slobodi" (koju još uvijek traži Lamartine, pola stoljeća nakon Burkea) bila je povijesna i društvena besmislica: "A što se tiče prava čovjeka da uvijek čini u skladu sa svojim vlastitim užitkom, bez ikakvih moralnih obveza, takvo pravo ne postoji. Ljudi nisu nikada u stanju potpune nezavisnosti jedno od drugog. Ne radi se o stanju naše prirode; niti je zamislivo da se bilo koji čovjek može upustiti u određeno ponašanje bez da pritom njegovo ponašanje nema učinka na druge; ili da takvo ponašanje ne rezultira određenim stupnjem odgovornosti za njegovo ponašanje."

Kirk o civilnom društvu i ljudskim pravima

Kirk u TheConservative Mind;

Čovjekova priroda je zamršena, društvo je začuđujuće kompleksno: primitivna jednostavnost je pogubna kada ju se primjeni na političku situaciju velike države."Kada čujem lakoću izmišljanja kojem je cilj, i koje hvali, svako novo političko uređenje, lako mi je prepoznati da su tvorci uvelike neuki u svojoj zadaći, ili da su uvelike nemarni u svojoj dužnosti".

U svom djelu Tracts on the Popery Laws (posthumno objavljeno), Burke još jednom napada društveni primitivizam. Svrha civilnog društva je "očuvanje i osiguravanje naših prirodnih prava"; a ukidanje ili obustavljanje tih istinskih prirodnih prava, kako bi se uskladili s nekom fantastičnom shemom uvođenja imaginarnih ljudskih prava, ili pod izgovorom da ih osiguravaju, "je postupak toliko apsurdan i okrutan u svojoj argumentaciji kao što je despotski i okrutan u svome učinku."

PS

Naprednjački ideolozi i aktivisti u ostvarivanju svojih ingenioznih shema i vizije društva uništavaju stvarna ljudska prava.

Nude nam sliku ljudskih prava koja je politički, metafizički i moralno pogrešna.

Uništavaju istinska ljudska prava i uvode svoja "nova" ljudska prava. Primjerice uništavaju obitelj i uvode "stručnjake" koji preodgajaju djecu suprotno pristanku roditelja (koji imaju dužnost, stoga i pravo, odgajati svoju djecu).

Burke ističe; "čovjek nema pravo na činjenje onoga što nije razumno, i onoga što im [ljudima] nije na korist." (Ili nešto slično, kao što bi bi zagovornici tradicionalnog prirodnog prava rekli, moralno ponašanje je ponašanje u skladu s razumom – odnosno prepoznavanjem naravi čovjeka. )

Raniji post; Ljevica uništava civilno društvo, Teorija prirodnog prava - ukratko, kategorija Burke itd.   

Kirk o ljudskim pravima

Kirk u The Conservative Mind zapisuje;

Radikalizam osamnaestog stoljeća izrazio je svoja uvjerenje u terminima "prirodnih prava". Od objave Paineova djela "Rights of Man", mase su prihvatile ideju neotuđivih prirodnih prava u njihovu nejasnom i ratobornom obliku, obično miješajući "prava" sa željama. Zbunjenost oko definicije je danas sveprisutna u društvu, posebno u Univerzalnoj deklaraciji Ljudskih prava UN-a: trideset članaka, i nešto veći broj "prava" definiranih u njima, uključujući pravo na besplatno obrazovanje, pravo na "uživanje u umjetnosti", autorska prava, pravo na međunarodni poredak, pravo na "puni razvoj osobnosti", pravo na jednaku plaću, pravo na brak, i mnoga druga koja zapravo nisu zapravo prava nego jednostavno želje.[...]

Kirk o Radikalizmu osamnaestog stoljeća

Russell Kirk, u The Conservative Mind, sažima načela radikalizma kraja osamnaestog stoljeća s kojim se obračunavao Burke;

1. Ako postoji božanski autoritet u svemiru, on se bitno razlikuje u svojoj naravi od kršćanske ideje Boga; Za neke radikale, radi se o udaljenom i bezizražajnom Biću deista; za druge, maglovitom i novo-osmišljenom Bogu Rousseaua.
2. Apstraktni razum ili (alternativno) idilična mašta može se koristi ne samo za proučavanje , nego i za usmjeravanje smjera sudbine društva.
3. Čovjek je prirodno dobronamjeran, velikodušan, dobre duše, ali u naše vrijeme ga kvare institucije.
4. Tradicije čovječanstva su, većinskim dijelom, zamršen i obmanjiv mit, od kojih možemo malo toga naučiti.
5. Čovječanstvo, sposobno za beskonačni napredak, kreće se prema prema Raju [Elysium], i uvijek bi trebalo usmjeravati svoj pogled prema budućnosti.
6. Cilj reformatora, moralni i politički, je emancipacija – oslobađanje od starih vjerovanja, starih zakletvi, starih institucija; Čovjek budućnosti će uživati u čistoj slobodi, neograničenoj demokraciji, samo-vladi, samo-zadovoljstvu. Politička moć je najdjelotvorniji instrument reforme – ili, iz druge perspektive, uništavanja postojeće političke moći.

Tim učenjima radikalizma, utilitarističke i kolektivističke škole su kasnije dodala nova uvjerenja, ali ovdje se Kirk bavi onima s kojima se susretao Burke prije više od dva stoljeća.

Kirk o zajedničkim principima Radikala

Russell Kirk, u svojoj knjizi The Conservative Mind, nakon što je nabrojao principe konzervativne misli bavi se principima konzervativnih suparnika.

Nabraja pet većih škola misli suprostavljenih konzervatizmu; racionalizam philosophesa i Humea, romantičnu emancipaciju Rousseaua i njegovih saveznika, utilitarizam Benthamita, pozitivizam Comteove škole te kolektivistički materijalizam Marxa i drugih socijalista.

Iako ističe manjkavosti takvog pristupa, daje opći prikaz zajedničkog spomenutim školama, opisuje način na koji radikali napadaju tradicionalno ("preskriptivno") društvo;

1. Usavršljivost čovjeka i neograničeni napredak društva: meliorizam. Radikali vjeruju da edukacija, zakonodavstvo, i promjena okoline mogu ljude pretvoriti u bogove; negiraju da čovječanstvo ima prirodnu sklonost nasilju i grijehu.
2. Prezir prema tradiciji. Razum, impuls i materijalistički determinizam su puno poželjniji kao vodiči društvenom blagostanju, više im se vjeruje, nego mudrosti naših predaka. Formalna religija se odbacuju, a nude se različit anti-kršćanski sustavi na njeno mjesto.
3. Političko izjednačavanje. Poredak i povlastice se osuđuje; totalna demokracija; izravna koliko je to praktično, je radikalni ideal. Zajednička tom razmišljanju je nesklonost starim parlamentarnim uređenjima i žudnja za centralizacijom i konsolidacijom.
4. Ekonomsko izjednačavanje. Drevna prava vlasništva, posebno vlasništvo nad zemljom, su predmet sumnje za gotovo sve radikale; kolektivistički reformatori žestoko razaraju instituciju privatnog vlasništva.

Kao petu točku, unatoč različitim ciljevima pojedinih škola, Kirk ističe radikalan stav prema funkciji države. Radikalima je zajedničko odbacivanje Burkeova opisa države kao uređenog moralnog poretka; duhovnog zajedništva onih koji su umrli, onih koji žive i onih koji će se tek roditi.

PS

Na raznim mjestima je drugačije sažimao principe konzervativne misli, ranije sam prenio na blogu njegovih Deset konzervativnih načela!. Povezano vidi i Scrutonova  razmišljanja u postu Scruton o Ljevičarskom stanju uma

Jedna izložba u MSU

Lijepo vrijeme je sigurno izmamilo mnoge zagrepčane da prošetaju uz omiljenu zgradu Muzeja Suvremene Umjetnosti.

Ako Vas lošije vrijeme priječi u ugodnim šetnjama i pogledu na samu zgradu, onda slobodno uđite u MSU. On je ovih dana napokon otvorio svoja vrata javnosti. Naišao sam slučajno na vijest o izložbama pa sam odlučio vidjeti što se nudi. Jedna od izložbi je "Tomo Savić-Gecan: Retrospektiva 2020."

Kako (ne) obnoviti grad

Ovih dana obilježili smo godinu dana od požara katedrale Notre Dame. (Još uvijek nije poznato što je uzrok požara koji je u Velikom Tjednu zahvatio simbol nekadašnje francuske kulture i vjere, ali odmah su nas uvjeravali da iako istraga tek započinje sigurno smo da požar nije bio podmetnut.)

Požara je izazvao veliku pozornost i niz pitanja o obnovi. Ugledni arhitekti su ponudili svoja moderna rješenja koja neću ovdje spominjati, ali poruka jednog tviterasa je prilično jasna;

Netko je primijetio da tako izgleda kada "zgrada dobije rak".

R. Kirk o Demokratskoj Rulji

Kada vjera u Boga, dužnost prema obitelji, nada u napredovanje i zadovoljstvo vlastitim poslovima nestaju iz života običnih ljudi, Veliki Brat pokazuje magarcu batinu umjesto mrkve. Moćni novi interes društvu nada se ulozi Velikog Brata, biti menadžeri Menadžerske Revolucije. "Postoje mnogi u svim strankama koji se vesele vremenu kada će čitava populacija biti ovisna o Državi u svim životnim stvarima," piše Douglas Jerrold. Oni koji to žele su predstavnici najmoćnije sile današnjice koji, poput onih koji su im prethodili, rade u tihom savezu prema zajedničkom cilju. Ta klasa je nova aristokracija pera i stola, profesionalnih organizera i administratora, koja kontrolira ne samo izvršnu vlast (koja i sama postaje sve važnija) nego i mašineriju organiziranog rada i organiziranog kapitala; i koja sada želi preuzeti ne samo smjer svih naših produktivnih nastojanja, nego i - kroz kontrolu obrazovanja i općenito uplitanje - privatne živote svih građana.

[...] Opasnost je neminovna; jer naša mehanička civilizacija je već navikla veliki dio građanstva na ideju društva kao stroja. "Tendencija neograničenog industrijalizma je stvaranje muškaraca i žena – svih klasa – odvojenih od tradicije, otuđenih od religije, i podložnih masovnim sugestijama; drugim riječima, rulju; A rulja nije ništa manje rulja zato jer je dobro nahranjena, dobro odjevena, dobro nastanjena i dobro disciplinirana." [...]

Ali on [T.S..Eliot] nema simpatija prema novoj eliti, regrutiranoj iz te rulja duhovno osiromašenih. Obrazovani u uniformnim državnim školama u pravovjerju sekularnog kolektivizma, arogantno vladaju bez ograničavajućeg utjecaja tradicije, posvećenja i obiteljske časti, takva elita neće biti ništa više od administrativnog tijela; ona ne može postati čuvar kulture, kao što je to bio slučaj sa starom aristokracijom.

Rusell Kirk, The Conservative Mind

Pobačaj i pornografija - tko je glup, a tko zao?

U nastavku još jedan od postova kojeg objavljujem s godinu dana zakašnjenja. Reakcija je na naslovnicu u kojoj su dnevne novine objavile montažu svećenika i naslov "Glup i Gluplji". Pomislio sam da je trenutak možda prošao, ali izgleda da je tekst koji se bavi medijskim napadima na Crkvu uvijek aktualan. (Sada s vremenskim odmakom mogu nadodati i pokoji novi komentar, s oznakom 2020.)

U određenim aspektima živimo u osiromašenom dobu tako da nije jednostavno pratiti ritam razvoja godine, morate se dodatno potruditi za takvo što. Nekoć davno bi nam ritam prirode – i popratne narodne mudrosti i običaji – ukazivali na razdoblje godine u kojem se nalazimo, ali sada u tome ovisimo o sekularnim medijima. Kada primijetite povećanu aktivnost protuvjerskih tekstova i naslovnica možete biti sigurni da se približavamo nekom velikom blagdanu, primjerice Uskrsu ili Božiću. Razdoblja "pričesti i krizmi" također iziskuju posebnu reakciju medija, ne može niti to proći bez ocrnjivanja i gađenja Crkve.

Zombi

Ukoliko ne pratite medije jer smatrate da su skloni – često namjerno - iskrivljenom izvještavanju o stvarnosti nedavno ste se odjednom našli u nepoznatom okruženju. Da bi shvatili o čemu svi govore, ili barem zašto se svi tako ponašaju, bilo je ipak potrebno popratiti što ljudi govore o novonastaloj situaciji.

Jedan od načina informiranja je praćenje različitih društvenih mreža koje donose kombinaciju službenih medija i reakcija čitatelja koje ujedno postaju izvor informacija i reakcija, i tako ukrug. Uz mnoštvo drugih stvari koje je teško pobrojati, mogli ste prepoznati i uvijek prisutnu nesklonost prema vjernicima - od službeno promoviranih lica do anonimaca koji iskazuju svoj prezir prema vjernicima, često se oslanjajući na pogrešne informacije.

Ljudska vrsta je pala vrsta

Nemojte misliti da se radi o nezamislivoj stvari. Ljudska vrsta je pala vrsta. Ima napadaje ludila, ponekad tek lokalne, ponekad gotovo globalne.

G.E.M. Anscombe, Why Have Children

Hrvatska je najneuspješniji patrijarhat na svijetu

Iako ima svoje formalnije definicije, često u popularnoj kulturi slušamo o patrijarhatu u smislu da se radi o sustavu kojemu je cilj "ugnjetavanje" žena. Zbog njega su žene neobrazovane i zarobljene u kući s mnoštvom djece o kojima su prisiljene brinuti. (Ponekad se govori da je to cilj, ili ponekad nešto blaže da je to posljedica koja ne mora biti namjeravana.)

Vjerojatno ste toliko puta čula takvo predstavljanje stvarnosti da više niti ne sumnjate u to. Ipak, probajmo se malo osvrnuti na stvari.

Dakle, feministi nas često upozoravaju da se u našem društvu djevojčice od najmanjih nogu podučava da se moraju posvetiti rađanju djece. Od igračka koje im dajemo, školskog programa, različitih neravnopravnosti u obrazovanju, kasnije na poslu, u medijima itd. Ukratko, čitav društveni i ekonomski život usmjeren je prema tome da žene moraju rađati, nešto na što ih sustav već stoljećima tjera. Zatvorene su u svojim kuhinjama gdje brinu o najmanje petero djece, ili kako nam već to vole prezentirati. Nazovimo to našom "politikom petero djece". (Često ostvareno kroz različite oblike nasilja.)

Ako su feministice u pravu, a nemamo razloga sumnjati u to, naša stopa fertiliteta bi trebala biti, možda ne pet – ipak neke žene zatvorimo u samostani, ali zasigurno preko tri. Koliko je stvarna stopa fertiliteta u Hrvatskoj?

Usporedimo to prvo s jednim društvom na drugom kraju svijeta. Egalitarnim i naprednim kineskim društvom u kojem se dugo provodila "politika jednog djeteta". Dakle u tome društvo ste desetljećima bili prisiljeni imati najviše jedno dijete (uz neke iznimke). Različitim političkim i ekonomskim pritiscima sprečavali su vas u imanju više djece. Postoje i zabilježeni slučajevi prisilnog pobačaja gdje su protivno volje majke, odlučili riješiti je bremena rađanja. (Zasigurno se pitate, ako je cilj feministica omogućiti ženama "izbor", kako to da svakodnevno ne čujete njihove proteste protiv kine u ime žena koje bi odlučile rađati. Baš neobična šutnja.)

Dakle, imate naše patrijarhalno društvu u kojem su žene običan stroj za rađanje – nije li lijepo kako feministice govore o vlastitim majkama, i egalitarno kinesko društvu u kojem bi ponekad doslovno izrezali dijete iz majke kako bi smanjili rađanja. Kakav fertilitet bi očekivali u pojedinom društvom?

Jesu li feministice ikada imale posao?

Prilog u dnevniku nacionalne televizije (9.3.2019.) potaknuo me na nekoliko komentara koje tek sada objavljujem. Prilog se bavio demografijom, točnije programom grada Zagreba prema kojem roditelji troje ili više djece od kojih najmlađe nije još školskog uzrasta mogu steći status odgajatelja. Ne znam što taj status sve podrazumijeva, ali pretpostavljam različite olakšice i posebno poticaje za majku koji joj omogućuju i olakšavaju da ostane uz svoju djecu. (Ovdje mi nije cilj komentirati samu mjeru, njene troškove, uštedu, ili njenu opravdanost.)

Ono što mi je zanimljivo je način na koji je predstavljen program u dnevniku. U prilogu ga je komentirala jedna psihologinja kojoj nisam zapamtio niti ime niti titulu, ali ukratko je objasnila da ona taj program smatra lošim jer isključuje žene sa tržišta rada. Naime, kao što objašnjava, žene koje imaju taj status godinama ne sudjeluju na tržištu rada i to dovodi samo do daljnje diskriminaciji tih žena prilikom zapošljavanja, posebno prilikom napredovanja.

Zatim su u prilogu spomenuti neki statistički podaci, komentari demografa ili što već, da bi na kraju opet pustili spomenutu psihologinju da završi; Ovog puta se fokusirala na djecu; smatra da su djeca koja odrastaju uz majku odgajateljicu u lošem položaju. Takva djeca su diskriminirana jer ih jednog dana stavljamo u školu zajedno s djecom koja su svoje rano djetinjstvo provela u vrtiću (koji ih je navodno bolje pripremio za školu – i život).

Dakle, koji su točno njeni prigovori na opisani program;

(I) Prvo, loše je za ženu da provodi vrijeme s vlastitom djecom jer vrijeme koje provodi s njima bi mogla provoditi na poslu. Ono vrijeme i energiju koju da vlastitoj djeci ne može dati svom šefu. 

(II) Drugo, loše je i za djecu da provode vrijeme sa vlastitom majkom jer bi mogli to vrijeme provoditi u vrtiću koji bih ih pripremio za provođenje vremena u školi.

(Još samo da se riješimo majki i djece pa smo riješili čitav problem čovječanstva.)

O IK, rodu i rodovima vojske

Odnosno, o Vladi i medijima koji samopohvalno pišu o društvenom inženjeringu kojeg provode.

Jutarnji list objavio je 3. siječnja 2019. godine članak o rodnoj politici Vlade pod naslovom "Vlada uvodi rodnu strategiju u vojsku i policiju" (U tiskanom izdanju naslov je nešto promijenjen.) Sam članak nije nešto što bi posebno izazvalo reakciju, jedan je od mnoštva dosadnih članaka koji zamaraju i otupljuju svoje čitatelje dok se napokon ne prepuste napretku kojeg takvi članci nagovještaju, ali radi se o sjajnom sažetku naprednjačkih ciljeva i djelovanja.

Rodna politika je sada naravno usko vezana uz Istanbulsku Konvenciju. IK je jedna od onih međunarodnih konvencija – poput marakeške - koje navodno ništa ne mijenjaju i koje nemaju značaja, ali je bilo jako važno i nužno da je potpišemo. Tko se može protiviti kvalitetnoj "rodnoj strategiji" i "rodnoj ravnopravnosti"?

Pojam "rodne ravnopravnosti" odnosi se, upozoravaju kritičari - a potvrđuje vlada, mediji i ovaj članak, ne na ravnopravnost pred zakonom nego na ostvarenje apstraktnog ideala podjednake zastupljenosti u svim područjima društva neovisno o biološkim, ekonomskim, povijesnim i društvenim realnostima. Radi se o krajnjem cilju, nečemu što moramo ostvariti neovisno o "preprekama" i posljedicama - nijedna žrtva nije prevelika.

U članku o policiji i IK mogli bi očekivati najavu o tome kako će policija kažnjavati i sprječavati nasilje nad ženama; ali naravno ovaj članak se ne bavi time. Baš kao što se niti IK ne bavi time. Ne radi se o tome što će policija činiti sa žrtvama nasilja, nego što ćemo činiti policiji u ime "rodne ravnopravnosti". Utjecaj i posljedice na osnovno poslanje policije ne uzima se u obzir – nije više bitno.

***

Članak započinje vladinim samopohvalama;

"Potvrđivanje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija, i njezino stupanje na snagu 1. listopada 2018. svakako treba izdvojiti kao ključno postignuće i preduvjet ostvarenja stvarne ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj, glasi zaključak Vlade Andreja Plenkovića u dokumentu “Nacionalni akcijski plan provedbe rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti za razdoblje 2018. - 2022.”, koji je nedavno poslan u javnu raspravu. 

U pitanju je važan dokument koji otkriva da Vlada planira povećati broj žena na rukovodećim pozicijama tajnih službi, policije, vojske i diplomacije, ali i na nekoliko mjesta naglašava dosljednu provedbu rodne politike kao strateškog opredjeljenja, unatoč kritikama iz ovdašnjih konzervativnih krugova i Katoličke crkve."

Dakle, sve je objašnjeno; unatoč kritikama iz nekih krugova, strateško opredjeljenje je dosljedna provedba rodne politike. Kritičari Vlade često primjećuju da nemamo nikakvu strategiju, ali zar ti kritičari nisu čuli za rodnu politiku Vlade? Uvođenje IK je "ključno postignuće i preduvjet osvarenja stvarne ravnopravnosti spolova".

Strategija i planovi, što nam donose? Nastavlja članak;

"U Akcijskom se planu iznosi prilično smjela tvrdnja da su u Hrvatskoj na nacionalnoj razini “uvedene brojne konkretne mjere za povećanje zastupljenosti žena u politici i sigurnosnom sektoru, osobito na rukovodećim položajima, a znatan napredak ostvaren je u pogledu uvođenja rodne ravnoteže u Oružane snage, policiju i sustav državne sigurnosti, područje koje tradicionalno smatramo isključivo muškim”."

Ako su se vojska i policija tradicionalno smatrale muškim područjem onda to moramo promijeniti. Potrebna nam je rodna ravnoteža. Oni koji će pričati o milijunima godine evolucije ili tisućama godine tradicije, različitim interesima i mogućnostima kod žena i muškaraca, smrtno griješe protiv rodne ravnopravnosti. Ima li goreg grijeha od toga? Srećom pa sve češće svjedočimo presudama protiv onih koji čine taj grijeh.

Poražavajuće statistike koje su posljedice te "tradicije" moramo što prije promijeniti. Tu se otvara mjesto za stručnjake. Objašnjava članak;

"Usto, navodi se da je MORH “uspostavio izvrsnu suradnju s Nordijskim centrom za rodna pitanja u vojnim operacijama (NATO Centre for Gender in Military Operations) i RACVIAC - Centrom za sigurnosnu suradnju u provedbi Tečaja za instruktore iz područja rodne perspektive”."

Ovo budi nadu. Uspostavili smo izvrsnu suradnju s Nordijskim centrom za rodna pitanja u vojnim operacijama. Uskoro ćemo imati mnoštvo Instruktora iz područja rodne perspektive. Ne znam uopće kako su hrvati ratovali stoljećima bez shvaćanja važnosti rodnih pitanja. Jesu li naši najslavniji generali kroz povijest imali na umu rodnu perspektivu. Koji je uopće smisao vojske i obuke vojnika bez toga?

Glavni cilj Vladine rodne politike do 2022.godine je uvođenje "rodne ravnoteže" u aktivnosti borbenog sustava. Članak nastavlja;

"Usto, u sve vježbe (simulacijske i terenske) potrebno je uvesti aktivnosti vezane uz rodnu perspektivu u vojnim operacijama, a povećati broj vojnih izaslanica u veleposlanstvima i stalnim misijama RH”."

Kakva je to uopće vojna vježba bez aktivnosti vezanih uz rodnu perspektivu? Prava vojna vježba treba biti predavanje o važnosti rodne ravnoteže i korištenju rodno osjetljivog jezika. Ima li što važnije za vojnika? Obuku svakog vojnika bi trebao voditi ne vojni, nego Instruktor rodne perspektive. Zamislite vojničku obuku u kojoj instruktor motivira i kažnjava vojnike koristeći štetne rodne stereotipe. (Primjerice, da kaže mladićima da se, u negativnom kontekstu, ponašaju poput curica.) Nedopustivo.

Da ne bi sve ostalo samo na tim nevažnim sustavima policije i vojske;

"Kao jedna od glavnih mjera Ministarstva vanjskih poslova istaknuto je stavljanje naglaska na sprečavanje i kažnjavanje rodno uvjetovanog nasilja i jednak pristup žena pravdi, dok se u obrazovnom sustavu najavljuje poučavanje o elementima rezolucija VS-a o ženama, miru i sigurnosti unutar predmetnih kurikuluma i kurikuluma međupredmetnih tema u osnovnim i srednjim školama te “osnaživanje mreže nacionalnih stručnjaka za rodnu perspektivu (instruktori, savjetnici, koordinatori i dr.)”."

Školstvo: osnovno i srednje. Kurikulume moramo prožeti "rodnom ravnopravnošću" pod vodstvom Instruktora.

Još važnije, moramo "osnažiti mrežu nacionalnih stručnjaka za rodnu perspektivu". Obvezno je birokratsko nadgledanja i kontrola svih područja života kako bi ostvarili ideološke ciljeve. Razgranata birokratska mreža omogućiti će nam pravovremeno reagiranje i ostvarenje rodne ravnopravnosti u javnom i privatnom području. Sve ostalo je nasilje protiv kojeg se IK bori.

Napokon da se ovo društvo kreće, već smo prošli gotovo petinu ovog naprednog stoljeća a mi tek sada stvaramo jaku mrežu stručnjaka za rodnu perspektivu. Bolje ikad, nego nikad. Valjda se ništa neće ispriječiti?

Članak završava;

"Već je sada izvjesno da će plan o povećanju broja žena na zapovjednim pozicijama i uvođenju rodne strategije u vojsku i policiju biti novi izazov konzervativnoj desnici."

Ah, da. Konzerativna desnica. Možete li vjerovati da takvi ljudi još postoje. Što oni uopće žele?

***

Ne znam spadam li u spomenutu konzervativnu desnicu, ali sam pisao protiv IK. Što je negativno u našoj "rodnoj strategiji"?

Članak dobro pokazuje da kada govorimo o primjerice Policiji, ne govorimo o tome kako će se policija boriti protiv nasilja nego kako ćemo se boriti protiv "rodne neravnopravnosti" u policiji. Nasilje protiv kojeg se primarno borimo nije nasilje nad ženama, nego povijesno i društveno nasilje koje je dovelo do "neravnopravnosti". "Rodna neravnoteža" je vrsta nasilja. Smisao i cilj policije više nije očuvanje reda i sigurnosti nego ostvarenje ideološkog cilja "rodne ravnopravnosti", podjednake zastupljenosti. (Ideološka pretpostavka koju je zabranjeno protpikivati jest ta da je takva "rodna ravnopravnost" zadana, poželjna ili uopće ostvariva.) Red i sigurnost više nisu primarne zabrinutosti policije. Bitno je postići "ravnopravnost" neovisno o posljedicama.

Škola se više ne bavi obrazovanjem, novine se više ne bave informiranjem, zdravstveni sustav zdravljem, policija sigurnošću, vojska vojnom učinkovitošću i obranom granica itd.

Institucije ne bave se više svojim poslanjem nego različitim Ljevičarskim ciljevima. U ovom slučaju govorimo o "rodnoj ravnopravnosti", ali slično je i nametanje "različitosti, "multikulturalizma" itd. Primarni cilj je ostvarenje Ljevičarske Ideologije. Svatko tko se usprotivi griješi o "rodnu ravnopravnost", predstavlja opasnost za društvo.

Sustav u kojem se zaposlenje, selekcija i napredovanje fokusiraju na obilježjima poput, u ovom slučaju, "roda" je loš sustav s lošim rezultatima. Niz je problema s ostvarenjem jednakosti ishoda i ostvarivanjem "kvota", posebno u tako bitnom području kao što su policija i vojska. Kako bi se postigao cilj ravnopravne zastupljenosti, dolazi do erozije kriterija napredovanja, a institucije gube sposobnost ostvarivanja svojih stvarnih ciljeva.

(Kada ste u bolnici želite liječnike koji obavljaju svoj posao. Žena čije je dijete na operacijskom stolu ne želi slušati o tome da ne brine jer se u bolnici provodi rodna strategija pa je podjednak broj žena i muškaraca u toj operacijskoj sali. Njoj je potreban sustav koji funkcionira, sustav koji je fokusiran na izlječenje njenog djeteta, ne na podjednaku zastupljenost žena.

Često čujemo da sustav ne funkcionira, da nije postignuta podjednaka zastupljenost na svim razinama, ali funkcija sustava – vojnog, policijskog, zdravstvenog - nije, barem za sada, postizanje podjednake zastupljenosti nego ostvarivanje ciljeva zbog kojih ti sustavi i postoje.)

Instistucije gube svoju učinkovitost i djelotvornost. Njihova učinkovitost više niti nije u fokusu, bitna je "rodna ravnopravnost".

Ono što želim reći istaknuti, identično naslovu članka, "Vlada uvodi rodnu strategiju u vojsku i policiju". Zašto vojska i policija imaju rodnu strategiju? Mislite li da će zbog toga vojska i policija biti uspješnije u postizanju svojih ciljeva?

Gubitak je to za cijelo društvo, uključujući žene.

Vojska 21. stoljeća (Vojnici izvode vježbe koje im omogućuju
 shvaćanje položaja žena u društvu i sve njihove probleme.)

PS

Članak Burza u Zagrebu naprednija od Njujorške. Dokaz su i ove brokerice dobro ilustrira fenomen; Da želite napisati parodiju članak bi Vam se vjerojatno činio pretjeranim, neuspješnim jer nema dozu uvjerljivosti. Ipak, netko je stvarno objavio da je ZSE naprednija od američke burze (nyse). Svatko tko zna išta o funkcioniranju burze odnosno o njenim ciljevima (i o tome što radi ZSE, a što NYSE po tom pitanju) zna da članak nije nit smiješan.Autor tvrdi da je ZSE naprednija, naprednija zbog rodne ravnopravnosti. Dakle nebitno je što Zse zapravo niti nije burza, nitko ne prikuplja kapital na njoj, nitko ne ulaže kapital, prosječnom čovjeku ne pada na pamet ulagati svoju ušteđevinu, vlasnici dionica su redovno prevareni, nitko ne reagira na manipulacije, sudske odluke se jednostavno ne provode, kriminal u tvrtkama, loše upravljanje, Agrokor, itd. Sve to nije bitno, bitno je da su žene brokerice tamo i to je dovoljno da govorimo o našoj naprednoj burzi. Kog briga što nemamo burza kao iznimno bitan dio gospodarstva, mi imamo rodnu ravnopravnost. Inače, i predsjednica burze je žena, ako ulagači nisu zadovoljni vjerojatno je razlog taj što imaju predrasuda zbog njenog "roda". (Ne želim reći da su navedene brokerice krive za lošu situaciju na burzi, niti su one one pisale i uređivale članak.)

Nedavno sam naišao na intervju s osobom koja bi trebala regulirati nepravilnosti na tržištu, popraćen je velikim naslovom kako je najveći problem našeg tržišta što nema dovoljno žena u upravama društva. Čovjek, prema mnogima, loše obavlja svoj posao, zbog njega sustav o kojem brine ne funkcionira, ali nema to veze, zna što mora izjaviti i sjajno je detektirao probem. (Sigurno su i žene dioničarke posebno sretne što, iako su prevarene, on brine za ženski rod.)

Da se vratimo na policiju i vojsku. Unatoč IK i "rodnoj strategiji" Vlade. Naša vojska ima sposobne ljude koji se trude održati i podržati tradicionalnu misiju vojske – učinkovitu uporabu sile; ali izgleda da će isti taj sustav uskoro biti pun ljudi, ili pod vlašću ljudi, koji neizravno sabotiraju učinkovitost vojske jer ih ne brine sposobnost. Razvijaju sustav zapošljavanja i napredovanja koji pogoduje određenim skupinama, neovisno o tome kako se to održava na primarnu misiju vojske – ili policije.

(Naravno, ne želim reći da je svako uključivanje žena u vojsku suprotno njenim ciljevima, ali uključivanje s ciljem ostvarivanja "ravnopravnosti" jest.)

Možda si neka bogatija i razvijenija društva mogu dopustiti nekoliko desetljeća poigravanja sa svojim bitnim sustavima, ali mi ih nikada nismo niti razvili. Moramo ulagati i razvijati, graditi, usredotočiti se na učinkovitost, a ne dodatno uništavati sustave kako bi proveli našu "rodnu strategiju".

PPS

Ovaj tekst je napisan prije više od godinu dana, ali ga tek sada objavljujem. Koliko mi je poznato nitko nije regirao niti na članak niti na "rodnu strategiju" Vlade. Je li to zato što "konzervativna desnica" nije upoznata s planovima, ili zato što svako uključivanje u policiju odnosno vojsku smatraju pozitivnim, ne znam. Isto tako, ne znam što su točno od navedenog proveli u ovih godinu dana, ali možemo lako vidjeti da IK nije borba protiv nasilja nego društveni inženjering. Primarni cilj institucija više nije vlastito poslanje, nego ostvarivanje Ljevičarske Ideologije.

Maskirne boje 21. stoljeća.
(Preuzeto s društvenih mreža švedske vojske.)

Kako odgovoriti na ludost? - J.B.

Primjer paradoksa možemo pronaći u knjizi Mudrih Izreka, koja uključuje neke naizgled nedosljedne izreke. Par iz 26. poglavlja;

"Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti,
da mu i sam ne postaneš jednak. 

Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj,
da se ne bi učinio sam sebi mudar. "

"Vidite? Kršćanski spisi proturječe sami sebi!" Ali očito se ne radi o tome. Takvo suprotstavljanje je namjerno.

Postoje razlozi da odgovorite bezumniku na njegov način, ali postoje i razlozi zašto to ne učiniti. Odluka o tome trebate li šutjeti ili reagirati ovisi o situaciji.

Onaj tko nije razmišljao o tome, teško će shvatiti umijeće retorike.

Preuzeto od J. Budziszewski, Paradox.

PS

Feser se u Briggs on TLS and tone (2012.) bavi tonom kojeg je koristio u svojoj knjizi The Last Superstition.

Vallicella se također više puta osvrsnuo na Uljudnost (kategorija Civility njegova bloga) konzervativaca koji se boje, ili odbijaju, odgovoriti Ljevici onako kako zaslužuje. Prema njemu;

"U borbi s Ljevicom, nije dovoljno imati činjenice, logiku i moralnu pristojnost na svojoj strani; morate iskoristiti taktike Ljevice protiv njih; koristiti ismijavanje, ruganje, bezobrazluk i sve druga oružja kako bi ih prokazali kao blesave, nevažne i dosadne. [...]

Uljudnost je cijenjena konzervativna vrlina, rado bi da takve verbalne taktike nisu nužne; Ali za ljevičare, politika je rat, i bezuman je konzervativac koji to ne shvaća i koji ustraje u misli da se radi o džentlmenskoj debati o zajedničkim interesima."

Onima koji smatraju da u svakoj situaciji morate biti ljubazni i nikada ne izazivati ikoga poručuje; "Uljudnost je poput tolerancije, ima svoje granice".

Problem čije posljedice posebno vidimo posljednjih nekoliko godina je taj što ne raspravljamo, i ne živimo, kao da je Istina bitna.

Raniji postovi; U nedostatku otpora, bezumnost pobjeđuje upornošću - TD, Raspravljanje (ni)je uzaludno, itd.