Plaćate li potrebnu "poštenu" razinu poreza?

Michael Pakaluk u kolumni Your fair share of taxes komentira ulogu i značaj poreza;

"Bogati bi trebali platiti više poreza da bude pošteno!" Ali koliko više, i prema kojem standardu? Najbogatija desetina amerikanaca plaća oko 30 posto svojih prihoda kao porez (kombinacija federalnog, državnog, poreza na imovinu, trošarina i poreza na promet). Bi li 32 posto odjednom bilo pošteno? Ako bi, zašto 28 posto ne bi?

Možete potajno misliti da bi trebali plaćati poreze sve dok nemaju podjednako novaca kao i svi drugi, a to bi bila zavist, ili jad zbog dobra drugog. Poput drugih grijeha, zavist ništa ne postiže. Naši problemi se ne mogu riješiti oduzimajući. Oduzmite potpuno bogatstvo Billa Gatesa i Warrena Buffeta i možete deset dana financirati vladu (iako na dugi rok vjerojatno i manje jer onda navedeni dvojac u budućnosti više ne bi plaćao poreze.)

Ili oduzmite sav novac svih bogataša u najbogatijim gradovima SAD-a, i prema toj shemi, možete financirati vladu jednu godinu; iako bi i tu isključili zaradu onih koji bi bili zaposleni kroz trošenje tog novca.

Teško je pronaći katolički nauk o porezu. Morate čitati između redaka kratke tvrdnje Katekizma da "Podložnost vlasti i suodgovornost za opće dobro sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje" (2240). Na prvi pogled, to nam govori da nije pogrešno plaćati porez kao što su neki suvremenici apostola pretpostavljali, nego da se radi o dužnosti.

Ali primijetite uvjet: Porezi su za opće dobro. Iz toga možemo zaključiti da je obveza na vladi ne na građaninu; odnosno, da vlada ne može uzeti novac kroz oporezovanje za nijednu drugu svrhu osim općeg dobra.

U starijim tekstovima ovaj princip je snažno iskazan, primjerice u Edward Cahilloj sveobuhvatnoj raspravi "The Framework of a Christian State":

"Dakle, ako vladari pogrešno upravljaju ili posvećuju bilo koji udio ovih sredstava za svrhe koje nisu opće dobro, onda su krivi ne samo zbog kršenja Zakonske Pravde, nego i zahtijevanja novca od privatnih pojedinaca pod lažnim izlikama, a to je pljačka ili grabež, tim činom zloupotrebljavaju javno povjerenje što je pronevjera. Osim toga, ako vladajući nameću poreze u većoj mjeri no što je potrebno za opće dobro ili više od onoga što pojedinačni građanin opravdano može platiti, podjednako su krivi zbog nepravde i prijevare."

U dokumentima učiteljstva, moramo se posavjetovati sa izvornom enciklikom o Katoličkom Socijalnom nauku "Rerum novarum" (1891.) da bi pronašli izjavu o oporezivanju. Papa Lav XIII se zalaže protiv socijalizma i brani princip vlasništva o kojemu je još govorio Aristotel; da je opće dobro najbolje ostvareno ako građani posjeduju vlasništvo, ali to vlasništvo stavljaju u uporabu na korist drugih. Nakon objašnjavanja tri prednosti koje su rezultat takve sheme, upozorava;

"Do tih se koristi može doći samo uz uvjet da se dohodak pojedinaca ne iscrpe prevelikim nametima i porezima. Budući da pravo privatnog vlasništva ne dolazi iz ljudskog nego iz naravnog zakona, javna vlast ga ne može dokinuti, nego samo ublažiti i uskladiti njegovu upotrebu s općim dobrom. Nepravedno, dakle, i nečovječno radi tko od dobara pojedinaca u ime poreza uzima više negoli je potrebno."

Dakle čak i rashodi za korist općeg dobra mogu biti nepravedni ako "iscrpe" imovinu; ako se zasnivaju na negiranju prirodnog prava posjedovanja plodova vlastita rada; ili ako vlast oduzima privatnom vlasniku umjesto da mu pomaže, na supsidijarni način.

Iako može biti sivih područja, možete očekivati da postoje granice koje, kada su prijeđene, jasno signaliziraju prekomjerno oporezivanje. [...]

PS

Na kraju Pakaluk predlaže da bi sustav trebao biti organiziran tako da svatko mora otići u poreznu upravu, izvaditi gotovinu i uplatiti porez (umjesto automatskog oduzimanja); Tako bi bilo jasno na što se troše novci. Osim toga, plaćeni iznos svakog pojedinca bi trebao ostati u "paketu" tako da svatko može pogledati na internetu za što se iskoristio njegov uplaćeni "paket" – slično sustavu dobrotvornih organizacija koje vam omogućuju da pogledate kome ste točno pomogli. Na taj način bi svi znali plaćamo li "potrebnu"/poštenu razinu poreza.

Povezani raniji postovi Privatno vlasništvo i prirodni zakon, Adolescentni intelektualci , Socijalizam korak po korak itd. (I naravno Rerum Novarum.)

Katolici vjeruju u Djeda Mraza

Ne, ovo nije post o intelektualnoj propasti koju predstavljaju Novi Ateisti i i njihovi pokušaji obračunavanja s teizmom.

Nije o komercijalizaciji adventa i Božića. (vidi Šolin Božić kao “stresno događanje”). Nije niti o tome je li ispravno reći Djeda Mraz ili Djeda Božićnjak. (Nijedno).

Ovaj post je upravo potvrda toga da katolici vjeruju u Djeda Božićnjaka. Dobro, možda ne baš u Djeda Božičnjaka, ali u Nikolu, biskupa iz Mire koji je poslije proglašen svecem. Zašto vjeruju u njega? Pa, iz istog razloga zašto vjeruju u različite povijesne ličnosti.

Osoba iz naslova postoji, ali njegova popularna prezentacija je rezultat krađe identiteta.

***

Nikola je rođen u 3. stoljeću, ubrzo postaje siroče, ali ostaje mu imetak roditelja kojeg je kroz svoj život podijelio ljudima u potrebi. Najpoznatiji primjer je njegova pomoć ocu triju djevojaka koji nije imao za miraz zbog čega su bile u opasnosti da prodaju svoje tijelo i čast; došao je noću i kroz prozor ubacio vrećicu zlatnika. Davao je poklone siromašnoj djeci, stavljao novac u cipele dok su se molili itd.

Živio je u vrijeme Dioklecijanovih progona kojima je bio podvrgnut te je bio prisutan na Nicejskom saboru koji se bavio Arijskom herezom. Dok je Arije na saboru izlagao svoje teološke zablude, u jednom trenutku Sv. Nikola je izgubio svoje strpljenje, pristupio mu i "složio ga na pod". (Takvo ponašanje nije se smatralo prikladnim za biskupa pa su mu oduzeli Evanđelje i palij - simbole biskupske pozicije; poslije mu je to nadnaravnom interevencijom vraćeno.)

Da ne duljim; ne vjerovati u Sv. Nikolu je kao nevjerovati u bilo koju drugu povijesnu osobu.

Naravno, katolici vjeruju u vječnu dušu, da je Nikola, biskup Mire, svetac što znači da je u zajedništvu s Bogom. Sve što to podrazumijeva poznato je, ili bi barem trebalo biti, katolicima. Ostalima baš i nije...

***

Sv. Nikola će možda napuniti čizmicu, ali nemojmo zaboraviti Onoga od kojega veće Dobro nije moguće zamisliti. (Ni sv. Nikola ga nije zaboravljao – zbog toga i ovo sv. ispred.)

Chesterton piše da se kao dijete pitao tko stavlja darove u njegovu čizmicu, a u odrasloj dobi se pita tko je stavio čizmu u sobu, i sobu u kuću, i kuću na planet, i planet u ništavilu.

"Nekoć sam bio zadivljen i zapanjen pri pronalasku tako velikog poklona koji ne bi stao niti u čizmicu. Sada sam zadivljen i zapanjen svakog jutra pronalaskom tako velikog poklona kojemu su potrebne dvije čizme, a i nakon toga preostaje toliko toga izvana; govorim o velikom i apsurdnom poklonu mene samoga..."

Dakle, što god da ste danas pronašli u svojim čizmicama, nemojte zaboraviti zahvaliti svome Stvoritelju na onome što svaki dan pronalazite u njima. (Vidi kategorije klasični teizam - 2.dio, teizam itd.)

---

Unatoč tome što katolici "vjeruju" u Sv. Nikolu, sekularizirana verzija - Djed Mraz koji nas potiče na potrošnju - je toliko izmijenjena da mi je teško vidjeti kako bi se moglo raditi o istim osobama. (Skoro da bi mogli reći kako jedan potiče vrline, drugi grijehe. Kao što je netko primjetio, za Božić djeca nauče da Djed Mraz više voli bogatu djecu.)

Iako je Adventsko vrijeme pretvoreno u "razdoblje kupnje", siguran sam da ćete uz malo – ili više – truda desekulazirati svoje okruženje (ili barem svoj duhovni život) i spremni dočekati blagdan Gospodinova rođenja. (Pakaluk u The trouble about Christmas daje nekoliko savjeta za advent, a u Advent list za cijelu godinu.)

To što su ulice i trgovine okićene ukrasima i lampicama s ciljem poticanja potrošnje ne znači da njihovu svijetlost ne možete iskoristiti za drugi cilj - da Vam osvijetle put dok idete na ispovijed, zornicu i pričest.

Socijalizam i Crkva – O.A. Brownson

Zastirući se velom kršćanskih oblika, nastojeći razlučiti između kršćanstva i crkve, svojatajući autoritet i neizmjernu popularnost evanđelja, osuđujući kršćanstvo uime kršćanstva, odbacujući Bibliju uime Biblije, i prkoseći Bogu uime Boga, socijalizam skriva od nektritičnog mnoštva svoj pravi karakter te se, obraćajući našim najsnažnijim sklonostima i strastima, nameće nevjerojatnom snagom i kreće se svojim putem razaranja i smrti sa silinom kojoj se ljudska bića sama po sebi ne mogu oduprijeti. Ljudi joj se prilagođavaju svom snagom vlastite prirode i svim svojim poštivanjem prema religiji. Sama su njihova vjera i milosrđe izopačeni, a njihovo najplemenitije suosjećanje i najuzvišenije nade podređeni su njihovim najnižim strastima i najpodlijim sklonostima. Ovdje je tajna snage socijalizma i ovdje je glavni izvor njegove opasnosti.

Orestes A. Brownson , Socialism and the Church (1848.)

PS

Kirk je često citirao (zaboravljenog) Brownsona. Prema Kirku, Brownson predstavlja američko gnušenje prema socijalističkoj zavisti. Brownson opisuje shvaćanje ljudskog duha koje je ograničilo marksizam u Americi na "diletantne na sveučilištima" i nekolicinu prijatelja Sovjeta raspršenih diljem zemlje.

O samom Brownsonu nisam bio informiran ranije, esej sa FirstPrinciples - Orestes Brownson on Catholicism and Republicanism donosi kratak pregled.

Je li Kirk bio preoptimističan u svojoj procijeni, je li isto shvaćanje ljudske realnosti još uvijek prisutno u američkom narodu? Pretjeruju li konzervativci koji se pitaju zašto smo se borili protiv Sovjeta ako ćemo na kraju postati poput njih?

---

Muggeridge u kritici liberalizma kaže;

"Ustoličenje evanđelja napretka nužno zahtijeva konačno diskreditiranje evanđelja Krista i uništenje cijelog sustava etike, prava, kulture, ljudskih odnosa i ljudskog ponašanja izgrađenog na njemu."

Muggeridge, intelektualci i Sovjetski Savez

Kirk u svom eseju o Malcolmu Muggeridgeu zapisuje;

Odgajan kao socijalist, mladi Muggeride poučavao je nekoliko godina u Indiji i Egiptu; dobio je posao u redakciji Manchester Guardiana; a u dobi od dvadeset devet godina, u pratnji svoje supruge Kitty, zaputio se u Moskvu, u kojoj je naslijedio Wiliama Henrya Chemberlina kao moskovski dopisnik Guardiana. Muggeridgeovi su iskreno vjerovali da su napustili umiruće buržujsku kulturu kako bi sudjelovali u Novoj Civilizaciji u kojoj će ljudski potencijal biti ispunjen. Stigli su u rujnu 1932. godine. U roku od šest mjeseci Muggeridge je spoznao strahote komunističkog režima, diktaturu proletarijata.

"On uništava sve i svakoga. Bit je uništenje – u gradovima vlada tama, paraliza; u zemlji propadanje, jalovost, monotono izvikivanje njegove isprazne formule – to besklasno, socijalističko društvo – on ne napada metodičkim barbarstvom samo ljude, klase i institucije, nego i dušu društva. Trga društvo iz korijena i ostavlja ga mrtvim. 'Ako odemo', rekao je Lenjin, 'zalupit ćemo vratima prazne kuće'" Tako je Muggeridge napisao u svojem moskovskom dnevniku.

Urednik Manchester Guardiana odlučio je ne objaviti veći dio istine koju je Muggeridge poslao iz srca tame; s gađenjem, Muggeridge je podnio ostavku u tim poznatim novinama te se našao nezaposlen i u nesretnim okolnostima. Iz njegovih ruskih mjeseci nastao je njegov podrugljivi roman Winter in Moscow.

U toj sumornoj i duhovitoj knjizi Muggeridge vjerno opisuje kukavičluk, licemjerje, i glupost novinara sa Zapada, koji su odbacivali ili ignorirali jasne dokaze velike gladi i staljinističkog terora u Sovjetskom Savezu i hvalom obasipali diktaturu proletarijata. Engleska liberalna savjest spokojno je prihvatila strahote egzistencije u SSSR-u nakon što je diktatura čvrsto uspostavljena. Kako Muggeridge piše u prvom svesku svoje autobiografije, The Green Stick;

"Shaw, Webbovi i drugi vodeći fabijanci... snažno su se protivili SSSR-u u njegovim prvim danima borbe; počeli su mu se diviti tek kada je otvrdnuo u autoritaran režim terora. Njihovo divljenje preraslo je u opijeno obožavanje kada je Staljin preuzeo ulogu, a uvelike i stil, svrgnutog cara, samo s više brutalnosti, učinkovitosti i taštine."

Muggeridgeov gnjev zbog ludosti i podmuklosti zapadnih posjetitelja u Rusiji i stranih dopisnika postavljenih ondje tijekom njegove moskovske zime postao je stalna tema nekoliko njegovih knjiga i njegovih gotovo bezbrojnih periodičkih zapisa. Trideset sedam godina poslije vratio se svojoj osudi blesavih ljevičara koje je susreo u Moskvi.

"Tih dana Moskva je bila meka za svaki liberalni um, bez obzira na njegova stajališta", pisao je on 1970. godine. "Pohrlili su onamo u beskrajnoj povorci, od velikana poput Shawa i Gidea, Barbussea i Juliana Huxleya, Harolda Laskog i Webbovih pa sve do jadnih malih učitelja, sumanutih svećenika, milijunaša i buncajućih sveučilišnih profesora; svi su bili uvjereni kako će pod okriljem velikog Staljina nastupiti nova zora u kojoj će ljudska vrsta napokon biti ujedinjenja u slobodi, jednakosti i bratstvu za vijeke vjekova... Bili su spremni povjerovati u bilo što, bez obzira koliko apsurdno; Zanemariti bilo što, bez obzira koliko podlo; odobriti bilo što, bez obzira koliko mračno i brutalno autoritarno, samo kako bi netaknutim sačuvali očekivanja da će jedna od najradikalnijih, najokrutnijih i najkrvavijih tiranija koje su ikada postojale na zemlji biti pouzdan borac za ljudsku slobodu, bratstvo ljudi i sve druge dobre liberalne ideale kojima su posvetili svoje živote."

Malcolm i Kitty Muggeridge stigli su u Moskvu jednako tako lakovjerni u vezi s diktatorom proletarijata kao i ostali posjetitelji čije će ludosti uskoro osuditi. Ali njihove oči bile su prosvijetljene, pa su otišli mnogo mudriji i preplavljeni tugom. Spoznali su tešku istinu o komunističkom režimu; spoznali su plitkosti i licemjerje zapadne liberalne ideologije.

PS

Danas rijetko možete čuti o tisućama intelektualaca koji su iz Zapadnog svijeta odlazili u Sovjetski savez kako bi pratili uvođenje ovozemaljske utopije. Unatoč svim dokazima koji su ukazivali suprotno, oni su i dalje bili impresionirani te su nastavili uvjeravati Zapadnu javnost u sva dobra takvog sustava. (Neki od njih su radili na svrgavanju sustava u svojim zemljama kako bi i tamo mogli uvesti takve promjene i Napredak.)

Tocqueville o novoj vrsti despotizma

Naslućujem nove značajke pod kojim bi se despotizam mogao pojaviti na svijetu. Prva stvar koja upada u oči je bezbrojeno mnoštvo ljudi svi jednaki i podjednaki, neprestano nastoje ostvariti sitne i beznačajne užitke kojima zasićuju svoje živote. Svaki od njih, živeći odvojeno, je stranac sudbini ostalih – njegova djeca i njegovi privatni prijatelji tvore za njega čitavo čovječanstvo; a što se tiče ostalih njegovih sugrađanina, blizak im je, ali ne vidi ih, dodiruje ih, ali ne osjeća ih; on postoji samo po sebi i za sebe samog; i ako njegova rodbina još postoji, može se reći da je izgubio svoju zemlju.

Iznad toga stoji ogromna i zaštitnička moć, koja preuzima na sebe samo osiguravanje njihova zadovoljstva i bdijenja nad njihovom sudbinom. Ta moć je apsolutna, redovita, oprezna i blaga. Bila bi poput autoriteta roditelja, kada bi, poput tog autoriteta, njezin cilj bio pripremiti čovjeka za odraslost; ali ona pokušava upravno suprotno, držati ih u vječnom djetinjstvu: ljudi bi se trebali radovati, po uvjetom da ne misle na ništa drugo osim radovanja. Takva vlada dobrovoljno radi da bi postigla njihovu sreću, ali ona izabire biti jedini agent i jedini sudac te sreće: pruža im sigurnost, predviđa i opskrbljuje njihove potrebe, omogućuje njihove užitke, brine se o njihovim glavnim zabrinutostima, upravlja industrijom, regulira imovinu, i dijeli nasljedstvo – što preostaje, nego poštedjeti ih svih briga razmišljanja i svih briga življenja?

Zbog toga, čovjekovo iskazivanje slobode odlučivanja postaje svakodnevno sve manje korisno, i sve rjeđe; iskazivanje volje ograničeno je na malom prostoru, a čovjek je postepeno lišen svih koristi od sebe. Princip jednakosti je pripremio ljude na te stvari; predodredio je ljudi da ih izdrže, a često da ih i promatraju kao prednosti.

Alexis de Tocqueville, Democracy in America (1835.)

Kirk i Pongračić o (hrvatskom) konzervatizmu

Te je godine, [Disraeli] govoreći u Guildhallu, izjavio da se konzervativni osjećaji ne odnose samo na posjedovanje bogatstva. "Rečeno nam je da radni čovjek ne može biti konzervativan jer on nema ništa za očuvanje – on nema ni zemlju ni kapital; kao da ne postoje druge stvari u svijetu dragocjene poput zemlje i kapitala!" reko je tada. "Radni čovjek ima slobodu, pravdu, sigurnost osobe i doma, jednaku primjenu zakona, nesputanu industriju", nastavio je Distraeli. "Zasigurno su to povlastice vrijedne očuvanja" A u tome slučaju, je li divno ako su radne klase konzervativne?" Taj argument iznesen je 1874. godine i potrebno je ponoviti ga danas. 

(Russell Kirk opisuje pobjedu Benjamina Disraelija nad liberalima u viktorijanskoj Britaniji.)

Naravno da vam ne treba (ekonomski) kapital da bi bili konzervativni, postoji puno stvari vrijednih očuvanja (i obnove) koje je potrebno zaštiti od naprednjaka koji pretražuju svijet kako bi pronašli nešto što će mrziti i uništiti. Citat je iz vremena kada su se mnoge stvari podrazumjevale, danas možemo lakše prepoznati da oni koji "oslobađaju" društvo i pojedinca zapravo ne čine ništa takvo. Umjesto oslobađanja imamo lišavanje mnogih dobrih stvari.

Svakodnevno slušamo o tome da je potrebno preispitati (a to znači odbaciti) običaje, konvencije, institucije, tradicije; ali što tada preostaje? Čime ih mijenjamo? Odbacujemo stoljetna iskustva zbog ideja radikalnih ideologa. Veliki dio dvadesetog stoljeća u našem društvo je određeno baš takvim naprednjačkim eksperimentima koji su ostavili velike posljedice. Danas smo opet izloženi nekim novim eksperimentima koji bi mogli imati još negativnije posljedice, nije teško prepoznati da bi lako mogli izgubiti svoju sigurnost i mir.

***

Kirk u predavanju TenConservative Books zapisuje;

Političko i moralno stajalište zvano konzervatizam ne potječe iz knjige; dapače, neki od najkonzervativnijih ljudi koje poznajem nipošto nisu ljubitelji knjiga. Jer izvori konzervativnog poretka nisu teorijski zapisi, nego su to običaj, konvencija i kontinuitet. Edmund Burke nije mogao zamisliti ništa gore od srca teorijskog metafizičara u politici – to jest učene budale ili nitkova koji umišlja da može ukloniti složene institucije civiliziranog društva, koje su se bolno razvijale tijekom stoljeća povijesnog isksutva, kako bi zemaljski raj zamijenio nekom vlastitom knjiškom idejom. Ne postoji, dakle konzervativni ekvivalent Das Kapitaal, i ako Bog da, nikada neće ni postojati.

Da se izrazim drugim riječima, konzervatizam nije gomila teorija koje je smislio neki povučeni filozof. Naprotiv, konzervativna uvjerenje izrastaju iz iskustva: iskustva vrste, nacije, osobe. Kao što sam već istaknuo u ovim raspravama, pravi je konzervatizam negacija ideologije. Informirani konzervativac razumije da su se naše društvene institucije dvadesetog stoljeća polako razvijale na temelju kompromisa, koncenzusa i ispitivanja praktičnosti – dobar je primjer ovoga običajno pravo. One nisu nicale potpuno odrasle iz nečije knjige; praktični državnik, a ne povučeni vizionar onaj je koji održava zdravu napetost između zahtijeva vlasti i zahtjeva slobode; koji oblikuje podnošljiv politički ustav.

[...]Dakle, dame i gospodo, ako ste u potrazi za nekim Nepogrešivim Priručnikom Čistog Konzervatizma – gubite vrijeme jer konzervatizam nije ideologija, ne posjeduje neko pretenciozno ishodište, dragu tvorevinu nekoga Užanskog Simplifikatora, kojem se naivan poklonik političkog spasenja može obratiti kad god je u nedoumici. Nemojte zapasti u političku bibliolatriju, a pogotovo nemojte smatrati Kirkova dijela djelima koja je napisao netko obdaren proročkim nadahnućem.

***

Prijevode gore spomenutih eseja možete pronaći u knjizi Politika razboritosti. U uvodu hrvatskog izdanja, ekonomist Pongračić zapisuje;

Očito Kirk misli na Sjedinjene Države i njihov ustav, ali se mnogi od ovih principa mogu odnositi na svako ljudsko društvo u kojem ljudi žele živjeti slobodno i bez straha od nečije tiranije. Interesantno je da ga ljubav prema domovini nije spriječila da se ograniči od takozvanih neokonzervativaca koji hoće da čitav svijet bude kopija Amerike i koji su , da bi to ostvarili, spremni otići u bilo koji rast s bilo kojom državom.

Za hrvatske čitatelj moramo naglasiti da Politika razboritosti može biti dobar početak, ali samo to – početak. Slijepo imitiranje angloameričke političke i ekonomske filozofije nije preporučljivo. Hrvatski čitatelji moraju pronaći u svojoj povijesti što je ono što čini hrvatsku političku misao izuzetnom i to moramo prenositi novim naraštajima i na takvim primjerima ih učiti. Primjerice, može li se nešto naučiti iz bogate prošlosti Dubrovačke Republike? Koliko su bili "konzervativni" hrvatski političari 19. i 29. stoljeća? Je li August Šenoa bio oličenje Kirkova konzervatizma? Najvažnije pitanje za mlade i ne tako mlade čitatelj jest: Mogu li mladi konzervativni Hrvati pronaći korijene pravog hrvatskog konzervatizma?

Možda bi bilo bolje naći neku drugu hrvatsku riječ koja bi naglasila namjeru očuvanja (conserve) najboljih ideja onih hrvatskih mislioca koji su uvijek težili tome da sačuvaju ljudsku slobodu i individualnu nezavisnost.

Važno je isto tako naglasiti da se na drugoj strani od politike razboritosti nalazi politika gluposti, politika zadrtosti. To je politika gdje politički neznalice iskreno vjeruju da je raj na zemlji upravo iza ugla i, budu li izabrani, oni će taj raj servirati ljudima na srebrnom pladnju. To je politika onih koji vjeruju da beskrajni ljudski problemi i potrebe mogu biti riješeni birokratskim ediktima i planiranjem odozgo. "Svjedočanstvo o tom ideološkom rasulu", upozorava Kirk" nalazi se svuda oko nas". Nebrojene ljudske žrtve takve ideološke zasljepljenosti dovoljan su dokaz da čitatelji knjige postanu sumnjičavi prema političarima generalno, a posebno ideolozima. Nesavršeno ljudsko biće ne može stvoriti savršen političko-ekonomski sustav. Međutim, zadrti ideolozi nastavljaju izložavati pučanstvo svojim utopijskim planovima. Sve što oni trebaju, poručuju naivnom svijetu, jest neograničena vlast. I George Orwell i Lord Acton posvetili su svoje živote prosvjećivanju ljudi i objašnjavajući im da svaka vlast ima tendenciju da čovjeka pokvari, a apsolutna vlast pokvariti će nas apsolutno! Čak i političari s najboljim namjerama brzo postanu žrtve svoje vlastite arogancije. Politički fanatizam stvara fanatike za koje nijedna ljudska žrtva nije prevelika da se ostvari njihov san o tome kako organizirati državu prema njihovim (suludim) idejama.

PS

Pongračić je u pravu, konzervativni principi primjenjivi su na različita društva, ali društva će se međusobno razlikovati, možemo (i moramo) gledati na druga društva, ali to ne znači da ih možemo (ili moramo) imitirati.

Pongračić traži bolju riječ od očuvanja (konzerviranja). Jedan noviji američki konzervativni autor naziva ono što radi "reformirajućim konzervatizmom". Iako on koristi tu riječ da bi ukazao na to da da želi reforme koje će ih vratiti onim principima koje konzervativci promoviraju, izgledno je da će netko taj izraz shvatiti upravo suprotno.

Sjećam se kada sam prvi put čuo za Centar za obnovu kulture, sam naziv mi se učinio čudnim, i nije puno toga otkrivao. Kroz proteklih nekoliko godina COK je organizirao različita "konzervativna" događanja i počeo promovirati konzervativne principe u našem društvu, svakako čine sjajnu stvar. S vremenom sam prihvatio pojam "obnova" kao precizan opis onoga što naši konzervativci zapravo čine. (Inače, COK je zaslužan za izlazak knjige Politika Razboritosti.)

Naime, iako izraz konzervativac otkriva neke stvari, naše društvo je žrtva radikalnih totalitarnih ideologa, konzervativac nije toliko zainteresiran za "konzerviranje" nego za "obnavljanje" onoga što je izgubljeno, uništeno, ili, nadajmo se, pritajeno. To ne znači da konzervativac želi obnovu nekog određenog društva u nekom određenom području, ali on se poziva na povijesne epizode kako bi ukazao na principe koji su se pokazali uspješnima i koje je potrebno primijeniti u našim okolnostima.

Možda je potrebno napomenuti da se ne radi samo o ekonomiji, nego o kulturi. Angloamerički konzervatizam je danas često definiran samo kroz ekonomska pitanja. Osamdesetih godina je došlo do određenih preokreta u korist konzervatizma u SAD-u i Britaniji, ali taj period predstavlja tek trenutno usporavanja trenda. Nije došlo do nikakve bitne promjene, a navedene države su danas u još goroj poziciji nego što su bile. Kultura je bitna.

Što je hrvatski konzervatizam? Pa, ne možete preslikati konzervatizam neke druge zemlje na našu. Amerikanci imaju društvo drugačije povijesti i tradicije; stoljetnu povijest poduzetništva, drugačiji pravni sustav, drugačije uređenje. Ono što vrijedi za njih neće vrijediti za postkomunističke države, ne možete očekivati da će isti program imate iste rezultate u SAD-u i Rusiji.

Što se tiče konzervativnih mislioca u našoj povijesti, spominje se ime don Mihovila Pavlinovića kao svojevrsnog hrvatskog Tocquevillea , sramotno sam neupoznat s njegovim djelom pa ne mogu o tome suditi.

No, čak i ako ne možemo pronaći predstavnike u povijesti, to ne znači da konzervatizam nema šanse za uspjeh u Hrvatskoj; nego samo da će predstavljanje i primjene njegovih principa biti nešto opsežniji zadatak. Postoji ozbiljan deficit razumijevanja što konzervatizam uopće jest, ali i općenito koji su temelji slobodnog društva, koji su korijeni naše civilizacije; izgubljeno je shvaćanje čovjeka i njegove naravi.

(Mislim da veliki broj ljudi u našem društvu zapravo dijeli različite konzervativne vrijednosti, ali izabire nekonzervativna sredstva da bi ih njegovao i postigao – a to znači da konzervativne vrijednosti imaju probleme pri ostvarivanju.)

Što se tiče budućnosti konzervatizma; iako su ljudi su skloni različitim zabludama, na kraju se moraju vratiti trajnim vrijednostima.

- - -

Citati s početka posta mogu se pronaći u knjizi Politika Razboritosti, autor je Russell Kirk (Zagreb, Večernji list, 2015). O čemu je knjiga;

U ovom prvom poglavlju objašnjavam razliku između konzervativnih uvjerenja i ideologije. U sljedeća četiri poglavlja raspravljam o konzervativnim načelima, događajima konzervativne važnosti, konzervativnim knjigama i konzervativnim vođama – po deset od svega navedenog. Dalje, u poglavljima VI, VII, VIII, IX opisujem četiri konzervativna pisca dvadesetog stoljeća. U poglavljima X., XI, XII, XIII, proučavam četiri vrste ili frakcije američkih konzervativaca. Nakon toga u poglavljima XIV, XV, XVI, XVIII bavim se velikim zagonetkama konzervativaca – pitanjima vanjske politike, političke centralizacije, obrazovnih standarda i američkog proletarijata. U svojem završnom poglavlju žestoko osuđujem ideologiju demokratizma, vox populi vox Dei.

Ukoliko ste u poziciji, potrudite se pribaviti knjigu. Brzinska pretraga otkriva da je dostupna u pojedinim knjižnicama, ne mogu pronaći online narudžbu, ali sigurno ih ima i u knjižarama za kupiti.

Inače, objavio sam još prije neke od spomenutih članaka, ili barem citate iz njih. Vidi; Desetkonzervativnih načela, Kirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca, i kategoriju Politika Razboritosti.

Kirk o borbi radikalnog i konzervativnog nagona

Bilo bi jednostavno spomenuti izbore koje je neka stranka konzervativnih sklonosti osvojila u ovoj ili onoj državi; ali izbori su prolazni, a borba između konzervativnog nagona i radikalnog nagona borba je koja nadilazi mala stranačka sučeljavanja, često nema trajan učinak važniji od bejzbolskih ili nogometnih utakmica.

Stoga pri odabiru deset događaja ne raspravljam ponajprije o sličnim bitkama ... Umjesto toga, bavim se sukobom između snaga integracije i snaga dezintegracije. Pod konzervativnim nagonom razumijevam sklonost podupiranju časnog moralnog poretka, uspostavljenog društvenog poretka, društva dobrovoljne zajednice i zdravih institucija kao što su privatno vlasništvo i predstavnička vladavina. Pod radikalnim nagonom razumijevam želju za emancipacijom svih ljudi (svidjelo se to njima ili ne) od moralnih obveza, za rušenjem države i crkve, za stvaranjem egalitarnog kolektivizma, za odbacivanjem svih struktura prošlosti. Radikalni nagon izdaje civilizaciju onome što je Burke nazvao antagonističkim svijetom; većina naroda na zemlji upala je u taj antisvijet tijekom proteklih dva stoljeća.

Tu i tamo, ipak su se snage reda na neko vrijeme uspješno oduprle snagama nereda – ili su možda obnovile poredak nakon nekog razdoblja nasilja i anarhije.

Russell Kirk