utorak, 1. prosinca 2015.

Kirk i Pongračić o (hrvatskom) konzervatizmu

Te je godine, [Disraeli] govoreći u Guildhallu, izjavio da se konzervativni osjećaji ne odnose samo na posjedovanje bogatstva. "Rečeno nam je da radni čovjek ne može biti konzervativan jer on nema ništa za očuvanje – on nema ni zemlju ni kapital; kao da ne postoje druge stvari u svijetu dragocjene poput zemlje i kapitala!" reko je tada. "Radni čovjek ima slobodu, pravdu, sigurnost osobe i doma, jednaku primjenu zakona, nesputanu industriju", nastavio je Distraeli. "Zasigurno su to povlastice vrijedne očuvanja" A u tome slučaju, je li divno ako su radne klase konzervativne?" Taj argument iznesen je 1874. godine i potrebno je ponoviti ga danas. 
(Russell Kirk opisuje pobjedu Benjamina Disraelija nad liberalima u viktorijanskoj Britaniji.)

Naravno da vam ne treba (ekonomski) kapital da bi bili konzervativni, postoji puno stvari vrijednih očuvanja (i obnove) koje je potrebno zaštiti od naprednjaka koji pretražuju svijet kako bi pronašli nešto što će mrziti i uništiti. Citat je iz vremena kada su se mnoge stvari podrazumjevale, danas možemo lakše prepoznati da oni koji "oslobađaju" društvo i pojedinca zapravo ne čine ništa takvo. Umjesto oslobađanja imamo lišavanje mnogih dobrih stvari.

Svakodnevno slušamo o tome da je potrebno preispitati (a to znači odbaciti) običaje, konvencije, institucije, tradicije; ali što tada preostaje? Čime ih mijenjamo? Odbacujemo stoljetna iskustva zbog ideja radikalnih ideologa. Veliki dio dvadesetog stoljeća u našem društvo je određeno baš takvim naprednjačkim eksperimentima koji su ostavili velike posljedice. Danas smo opet izloženi nekim novim eksperimentima koji bi mogli imati još negativnije posljedice, nije teško prepoznati da bi lako mogli izgubiti svoju sigurnost i mir.

***
Kirk u predavanju TenConservative Books zapisuje;

Političko i moralno stajalište zvano konzervatizam ne potječe iz knjige; dapače, neki od najkonzervativnijih ljudi koje poznajem nipošto nisu ljubitelji knjiga. Jer izvori konzervativnog poretka nisu teorijski zapisi, nego su to običaj, konvencija i kontinuitet. Edmund Burke nije mogao zamisliti ništa gore od srca teorijskog metafizičara u politici – to jest učene budale ili nitkova koji umišlja da može ukloniti složene institucije civiliziranog društva, koje su se bolno razvijale tijekom stoljeća povijesnog isksutva, kako bi zemaljski raj zamijenio nekom vlastitom knjiškom idejom. Ne postoji, dakle konzervativni ekvivalent Das Kapitaal, i ako Bog da, nikada neće ni postojati.

Da se izrazim drugim riječima, konzervatizam nije gomila teorija koje je smislio neki povučeni filozof. Naprotiv, konzervativna uvjerenje izrastaju iz iskustva: iskustva vrste, nacije, osobe. Kao što sam već istaknuo u ovim raspravama, pravi je konzervatizam negacija ideologije. Informirani konzervativac razumije da su se naše društvene institucije dvadesetog stoljeća polako razvijale na temelju kompromisa, koncenzusa i ispitivanja praktičnosti – dobar je primjer ovoga običajno pravo. One nisu nicale potpuno odrasle iz nečije knjige; praktični državnik, a ne povučeni vizionar onaj je koji održava zdravu napetost između zahtijeva vlasti i zahtjeva slobode; koji oblikuje podnošljiv politički ustav.

[...]Dakle, dame i gospodo, ako ste u potrazi za nekim Nepogrešivim Priručnikom Čistog Konzervatizma – gubite vrijeme jer konzervatizam nije ideologija, ne posjeduje neko pretenciozno ishodište, dragu tvorevinu nekoga Užanskog Simplifikatora, kojem se naivan poklonik političkog spasenja može obratiti kad god je u nedoumici. Nemojte zapasti u političku bibliolatriju, a pogotovo nemojte smatrati Kirkova dijela djelima koja je napisao netko obdaren proročkim nadahnućem.

***
Prijevode gore spomenutih eseja možete pronaći u knjizi Politika razboritosti. U uvodu hrvatskog izdanja, ekonomist Pongračić zapisuje;

Očito Kirk misli na Sjedinjene Države i njihov ustav, ali se mnogi od ovih principa mogu odnositi na svako ljudsko društvo u kojem ljudi žele živjeti slobodno i bez straha od nečije tiranije. Interesantno je da ga ljubav prema domovini nije spriječila da se ograniči od takozvanih neokonzervativaca koji hoće da čitav svijet bude kopija Amerike i koji su , da bi to ostvarili, spremni otići u bilo koji rast s bilo kojom državom.

Za hrvatske čitatelj moramo naglasiti da Politika razboritosti može biti dobar početak, ali samo to – početak. Slijepo imitiranje angloameričke političke i ekonomske filozofije nije preporučljivo. Hrvatski čitatelji moraju pronaći u svojoj povijesti što je ono što čini hrvatsku političku misao izuzetnom i to moramo prenositi novim naraštajima i na takvim primjerima ih učiti. Primjerice, može li se nešto naučiti iz bogate prošlosti Dubrovačke Republike? Koliko su bili "konzervativni" hrvatski političari 19. i 29. stoljeća? Je li August Šenoa bio oličenje Kirkova konzervatizma? Najvažnije pitanje za mlade i ne tako mlade čitatelj jest: Mogu li mladi konzervativni Hrvati pronaći korijene pravog hrvatskog konzervatizma?

Možda bi bilo bolje naći neku drugu hrvatsku riječ koja bi naglasila namjeru očuvanja (conserve) najboljih ideja onih hrvatskih mislioca koji su uvijek težili tome da sačuvaju ljudsku slobodu i individualnu nezavisnost.

Važno je isto tako naglasiti da se na drugoj strani od politike razboritosti nalazi politika gluposti, politika zadrtosti. To je politika gdje politički neznalice iskreno vjeruju da je raj na zemlji upravo iza ugla i, budu li izabrani, oni će taj raj servirati ljudima na srebrnom pladnju. To je politika onih koji vjeruju da beskrajni ljudski problemi i potrebe mogu biti riješeni birokratskim ediktima i planiranjem odozgo. "Svjedočanstvo o tom ideološkom rasulu", upozorava Kirk" nalazi se svuda oko nas". Nebrojene ljudske žrtve takve ideološke zasljepljenosti dovoljan su dokaz da čitatelji knjige postanu sumnjičavi prema političarima generalno, a posebno ideolozima. Nesavršeno ljudsko biće ne može stvoriti savršen političko-ekonomski sustav. Međutim, zadrti ideolozi nastavljaju izložavati pučanstvo svojim utopijskim planovima. Sve što oni trebaju, poručuju naivnom svijetu, jest neograničena vlast. I George Orwell i Lord Acton posvetili su svoje živote prosvjećivanju ljudi i objašnjavajući im da svaka vlast ima tendenciju da čovjeka pokvari, a apsolutna vlast pokvariti će nas apsolutno! Čak i političari s najboljim namjerama brzo postanu žrtve svoje vlastite arogancije. Politički fanatizam stvara fanatike za koje nijedna ljudska žrtva nije prevelika da se ostvari njihov san o tome kako organizirati državu prema njihovim (suludim) idejama.


PS

Pongračić je u pravu, konzervativni principi primjenjivi su na različita društva, ali društva će se međusobno razlikovati, možemo (i moramo) gledati na druga društva, ali to ne znači da ih možemo (ili moramo) imitirati.

Pongračić traži bolju riječ od očuvanja (konzerviranja). Jedan noviji američki konzervativni autor naziva ono što radi "reformirajućim konzervatizmom". Iako on koristi tu riječ da bi ukazao na to da da želi reforme koje će ih vratiti onim principima koje konzervativci promoviraju, izgledno je da će netko taj izraz shvatiti upravo suprotno.

Sjećam se kada sam prvi put čuo za Centar za obnovu kulture, sam naziv mi se učinio čudnim, i nije puno toga otkrivao. Kroz proteklih nekoliko godina COK je organizirao različita "konzervativna" događanja i počeo promovirati konzervativne principe u našem društvu, svakako čine sjajnu stvar. S vremenom sam prihvatio pojam "obnova" kao precizan opis onoga što naši konzervativci zapravo čine. (Inače, COK je zaslužan za izlazak knjige Politika Razboritosti.)

Naime, iako izraz konzervativac otkriva neke stvari, naše društvo je žrtva radikalnih totalitarnih ideologa, konzervativac nije toliko zainteresiran za "konzerviranje" nego za "obnavljanje" onoga što je izgubljeno, uništeno, ili, nadajmo se, pritajeno. To ne znači da konzervativac želi obnovu nekog određenog društva u nekom određenom području, ali on se poziva na povijesne epizode kako bi ukazao na principe koji su se pokazali uspješnima i koje je potrebno primijeniti u našim okolnostima.

Možda je potrebno napomenuti da se ne radi samo o ekonomiji, nego o kulturi. Angloamerički konzervatizam je danas često definiran samo kroz ekonomska pitanja. Osamdesetih godina je došlo do određenih preokreta u korist konzervatizma u SAD-u i Britaniji, ali taj period predstavlja tek trenutno usporavanja trenda. Nije došlo do nikakve bitne promjene, a navedene države su danas u još goroj poziciji nego što su bile. Kultura je bitna.

Što je hrvatski konzervatizam? Pa, ne možete preslikati konzervatizam neke druge zemlje na našu. Amerikanci imaju društvo drugačije povijesti i tradicije; stoljetnu povijest poduzetništva, drugačiji pravni sustav, drugačije uređenje. Ono što vrijedi za njih neće vrijediti za postkomunističke države, ne možete očekivati da će isti program imate iste rezultate u SAD-u i Rusiji.

Što se tiče konzervativnih mislioca u našoj povijesti, spominje se ime don Mihovila Pavlinovića kao svojevrsnog hrvatskog Tocquevillea , sramotno sam neupoznat s njegovim djelom pa ne mogu o tome suditi.

No, čak i ako ne možemo pronaći predstavnike u povijesti, to ne znači da konzervatizam nema šanse za uspjeh u Hrvatskoj; nego samo da će predstavljanje i primjene njegovih principa biti nešto opsežniji zadatak. Postoji ozbiljan deficit razumijevanja što konzervatizam uopće jest, ali i općenito koji su temelji slobodnog društva, koji su korijeni naše civilizacije; izgubljeno je shvaćanje čovjeka i njegove naravi.

(Mislim da veliki broj ljudi u našem društvu zapravo dijeli različite konzervativne vrijednosti, ali izabire nekonzervativna sredstva da bi ih njegovao i postigao – a to znači da konzervativne vrijednosti imaju probleme pri ostvarivanju.)

Što se tiče budućnosti konzervatizma; iako su ljudi su skloni različitim zabludama, na kraju se moraju vratiti trajnim vrijednostima.
- - -

Citati s početka posta mogu se pronaći u knjizi Politika Razboritosti, autor je Russell Kirk (Zagreb, Večernji list, 2015). O čemu je knjiga;
U ovom prvom poglavlju objašnjavam razliku između konzervativnih uvjerenja i ideologije. U sljedeća četiri poglavlja raspravljam o konzervativnim načelima, događajima konzervativne važnosti, konzervativnim knjigama i konzervativnim vođama – po deset od svega navedenog. Dalje, u poglavljima VI, VII, VIII, IX opisujem četiri konzervativna pisca dvadesetog stoljeća. U poglavljima X., XI, XII, XIII, proučavam četiri vrste ili frakcije američkih konzervativaca. Nakon toga u poglavljima XIV, XV, XVI, XVIII bavim se velikim zagonetkama konzervativaca – pitanjima vanjske politike, političke centralizacije, obrazovnih standarda i američkog proletarijata. U svojem završnom poglavlju žestoko osuđujem ideologiju demokratizma, vox populi vox Dei.

Ukoliko ste u poziciji, potrudite se pribaviti knjigu. Brzinska pretraga otkriva da je dostupna u pojedinim knjižnicama, ne mogu pronaći online narudžbu, ali sigurno ih ima i u knjižarama za kupiti.
Inače, objavio sam još prije neke od spomenutih članaka, ili barem citate iz njih. Vidi; Desetkonzervativnih načelaKirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca, i kategoriju Politika Razboritosti.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove