O propuštanju odlaženja u crkvu

Na Zapadu, odlazak u crkvu nije pogođen progonima nego zavođenjem. Mač otomanskog janjičara zamijenjen je privlačnošću trgovačkog centra. Strah zbog smrti od gladi u Sibiru zamijenjen je ugodom slanine i jaja za doručak. Opasnost pritvaranja je zamijenjena strahom od propuštenih e-mailova ili propuštenog sna.

Geoffrey Korz, pravoslavni svećenik, Kanada

Radosna osoba

"Radosne osobe nisu one koje se nužno šale, smiju, pa čak ni osmjehuju. Nisu osobe s optimističnim pogledom na život koje uvijek olakšaju ozbiljnost trenutka ili događaja. Ne, radosne osobe vide otvorenim očiju tešku realnost ljudske egzistencije, ali istodobno joj ne robuju. Nemaju iluzija o zlim silama koje su prisutne, koje "obilazi tražeći koga da proždre", ali oni također znaju da smrt nema konačnu snagu. Oni pate s onima koji pate, ali ipak se ne drže patnje, oni je nadilaze prema vječnom miru."

Henri Nouwen

PS

Podsjetilo me to na Davilin aforizam;

Moderni kršćanin se osjeća profesionalno dužan ponašati veselo i šaljivo, pokazivati svoje zube kroz veseli osmijeh, ispovijedati porobljavajuću ljubaznost, kako bi dokazao nevjerniku da kršćanstvo nije "tmurna" religija, "pesimistična" doktrina "asketskog" morala. Progresivni kršćanin rukuje se s nama širokim osmjehom političara koji se kandidira za fotelju.

Naravno, to sve ne znači da ne postoji nešto (po)grešno kod onih koji su stalno namrgođeni - i koji, barem ponekad, ne "odmaraju" dušu.

Terapijski deizam – najveća religija Zapada?

Ross Douthat, autor knjige Bad Religion: How We Became a Nation of Heretics, opisuje vjerovanja mnogih svojih sugrađana koja objedinjuje pod nazivom moralistički terapeutski deizam;

1. Postoji Bog koji je stvorio i uredio svijet i bdije nad ljudskim životom na zemlji.
2. Bog želi da ljudi budu dobri, ljubazni i pošteni jedni prema drugom, kao što uči Biblija i većina svjetskih religija.
3. Središnji cilj života je biti sretan i osjećati se dobro samim sobom.
4. Bog ne treba biti posebno uključen u život osobe osim kada je Bog potreban da razriješi problem.
5. Dobri ljudi idu u raj kada umru.

Douthat nije razvio takvo poimanje, ali koristi ga da bi shvatio što se događa s religijama u SAD-u. Različite popularne (pseudoduhovne) knjige samopomoći promoviraju upravo takvu filozofiju. Postoje razlike između njih, ali u srži većinom dijele navedena vjerovanja (koja su nažalost prisutna i kod nas). Možete čuti poznate, i nepoznate, koji tvrde da možete raditi što god želite dokle god se osjećate dobro i ljubazni ste prema drugima, svako osuđivanje je zabranjeno itd.

Neću trošiti vrijeme na razlaganje nesuvislosti moralističkog terapijskog deizma, ali vjerujem da možete prepoznati barem neke probleme, kao i parazitiranje na ortodoksnoj vjeri iz koje preuzima ono što joj se sviđa i odbacuje ono što joj se ne sviđa. (Ne radi se o ateizmu, takvi ljudi će govoriti o religioznim osjećajima, ali sva svoja iskustva i namjere neće "usuglašavati" s pravovjerjem.)

***

U nastavku nekoliko citata;

I u ovoj americi, kršćanski nauk da je svaka ljudska duša jedinstvena i dragocjena je naglašen od strane proroka samoispunjenja i gurua sebeljublja, na uštrb podjednako važnog nauka da je svaka ljudska duša smrtno oštećena istočnim grijehom. Odsutnošću potonjeg naglaska, religija postaje licenca za egotizam i sebičnost, lagano ju je iskoristiti za opravdavanje onoga što se prije smatralo smrtnim grijehom. Rezultat je društvo u kojem oholost postaje "zdravo samopouzdanje", taština postaje "samo-poboljšanje", prevara postaje "slijeđenje svog srca", pohlepa i proždrljivost postaju "življenje američkog sna".

Kao čisto intelektualna stvar, u 60-tima nije otkriveno ništa što se protivi biblijskom svjedočanstvo o bludu, preljubu, i homoseksualnosti, niti ništa što bi utvrdilo da Isus nije stvarno mislio ono što je rekao o nerazrješivosti braka... Razlika je da je u 1970-ima puno više ljudi željelo vjerovati tim argumentima zbog novih seksualnih mogućnost povezanih s pilulom.

Koliko god površno bila privlačna, ideja da vjersku tradiciju od krize može spasiti skupina intelektualaca koja će radikalno reinterpretirati svete tekstove je vrsta umišljenosti u koju može povjerovati samo intelektualac.

Većina amerikanaca i dalje pije s kršćanskog izvora, ali sve veći broj njih izmišljaju svoje vlastite verzije onoga što kršćanstvo znači, napuštajući tradicionalnu teologiju u korist religije koja paše njihovu egu i popušta, ili čak slavi, njihove najgore impulse.

Ova [heretička] pojednostavljenja obično zahtijevaju drugačiju priču o Isusu nego što pronalazimo u Novom Zavjetu. Ponekad je ta nova priča razrjeđivanje kršćanskog kanona, eliminiranje tenzija izuzimanjem... Međutim, puno češće se to postiže izravnom promjenom ili čak i izmišljanjem ključnih dijelova opisa Novog zavjeta.

"Religiozni čovjek je rođen da bi bio spašen", zapisao je [Reiff], a "psihološki čovjek je rođen da bi bio zadovoljan."

[Nema dokaza da su mladi amerikanci ateisti] Ali nema niti nikakvih dokaza prepoznatljivo pravovjerne kršćanske vjere. "Američko kršćanstvo"; pišu Smith i Denton je "ili degeneriralo u patetičnu verziju samog sebe", ili je "aktivno kolonizirano i zamjenjeno puno drugačijom religioznom vjerom." Nastavljaju;" većina religioznih tinejđera ili ne shvaćaju što njihove vjerske tradicije poučavaju, ili ih razumiju ali jednostavno im nije stalo da bi povjerovali u njih."

Ego koji nikada nije ranjen, nikada ometan – i koji je naučio smatrati svoje najdublje impulse kao poticaj božanskog duha – može lagano ispasti ego koji nikada ne nauči suosjećanje, sućut, ili pravu mudrost. I kada zadovoljstvo postaje samo po sebi cilj, način na koji se ljudski sadržaj izražava može izgledati strašno poput taštine i dekadencije.

Unatoč njihovim tvrdnjama o drevnoj mudrosti, ne postoji ništa kontrakulturalno kod različitih Tolle-a, Winfrey-a i Chopra. [Autori duhovnih/samopomoć knjiga i voditeljica]. Oni poručuju bogatom društvu s apetitima upravo ono što želi čuti; da su sve njegove najdublje želje zapravo Božje želje, i da On ne bi ni pomislio suditi o njima. Takva poruke ohrabruje nas da opravdavamo naše grijehe tako što ih produhovljujemo.

Naša hvaljena religioznost je stvarna, ali naša prividna kršćanska pobožnost nema posljedice koje bi povremeni promatrač mogao očekivati. ... Klimamo Bogu, a onda radimo što nas se prohtje.

Sakramentalna teologija

U nastavku prenosim Prussov post Sacramental theology. Mali problem je što Pruss uvodi dva izraza, s pripadnim glagolima, tako da nisam siguran koja je distinkcija od uobičajene uporabe istih. (Rekao bih da je neke baš sam osmislio/prilagodio.) Dakle, prijevod nije najbolji, ali iz konteksta je, nadam se, jasno o čemu govori;

Postoje dva pristupa Kršćanstvu (i možda drugim religijama). Jedan je "metafizikalni impuls" (MI), a drugi je pragmatizirajući impuls (PI), Oni sa PI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke, primjerice krštenja, ženidbe i Večeri Gospodnje, općenito pragmatične značajke: liturgijski čini su performativne u Austinovu smislu, koje imaju normativne i psihološke učinke. Oni sa MI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke ovih vrsta liturgijskih akcija metafizički učinci koji pružaju barem djelomice apsolutnu istinu [truth-grounds] za normativne učinke i da ti nadnaravni uzroci imaju učinak na duše onih koji istinski sudjeluju.

Često se čini kako razlika između kršćana koji imaju MI i onih koji imaju PI ima ponajviše podlogu u temperamentu. Nekim ljudima, metafiziciranje dolazi prirodno, a drugima, pragmatiziranje dolazi prirodno. Metafiziceri mogu optužiti pragmatizere zbog površnosti, i možda ponekad subjektivizma. Pragmatizeri mogu optužiti metafizicere zbog sklonosti nevezanosti [irrelevancy], i možda ponekad korištenje metafizičkih spekulacija kao načina odlaganja teškog zadatak življenja kršćanskim životom.

Oboje treba biti dio kršćanske teologije. Da P mora biti dio kršćanske teologije je jasno iz činjenice da kršćanstvo nije gnosticizam. Kršćanski život nije način života usmjeren učenju ezoteričnih metafizičkih tvrdnji, nego je usmjeren življenju ljubavi prema Bogu u zajedništvu s drugima.

Međutim, zanemariti metafiziciranje znači zanemariti značajan dio razlike između zapovijedi Starog Zavjeta i Novog Zavjeta. Neke od zapovjedi Starog Zavjeta su bile normativno osnovane samo na Božjim zapovijedima. Ne postoji intrinzičan razlog izbjegavanja miješanja različitih vrsta tkanina u nečijoj odjeći osim činjenice da je Bog to zabranio. Neke od zapovijedi su možda imale simboličko značenje, koje je tajanstveno ispunjeno u Novom Zavjetu, a neke možda nisu imale niti to. Ali Novi Zavjet uvelike rješava tek proizvoljne i tek simbolične božanske zapovijedi (ili ,možda točnije, transferira puno autoriteta nad tek simboličnim kršćanskoj zajednici, koja onda, kao dijakronijska i hijerarhijska zajednica, odlučuje kako točno slaviti ono što je Bog postavio, s puno više slobode – primijetite primjerice da nitko ne misli u vremenima Novog Zavjeta da Bog ima jako specifične propise za kleričku opravu, to je ostavljeno Crkvenim vlastima), fokus je na onome što ima intrinzično značenje. Ako božanski propisani središnji liturgijski čini, poput krštenja, vjenčanja i Večere Gospodnje ostaju, onda oni ne mogu biti samo proizvoljne i/ili simboličke zapovijedi one vrste koju pronalazimo u Starom Zavjetu. Potreba za poslušnošću u tim slučajevima mora biti na neki način utemeljena na stvarnosti. Metafizicer ima objašnjenje. Krštenje mijenja dušu istinskog sudionika, uključujući je u Tijelo Kristovo na otajstven način koji nije samo simbolična, i nije samo performativan (nije samo ljudsko djelo – da je performativan, onda bi bio samo ljudsko djelovanje, a to je suprotno fokusu na milost). Brak istinski spaja dvoje, on ih ne povezuje samo simbolički zajedno, ne samo performativno, ne samo mijenjajući Božji stav prema njima ("vjenčani u Božjim očima", nego stvarno mijenja ljude na nadnaravni način koji prilično otajstven, i koji im pruža milost za življenje pragmatičnih aspekata. Večera Gospodnja je zapovijedana zato što nam se u njoj, sam Gospodin doslovno daje kako bi uzeli njegovo tijelo, a time primili milost za življenje u punini kao članovi Kristova tijela.

Bez metafiziciranje, distinkcija između Starog Zavjeta i Novog je zamagljena. Metafizika pruža temelje za normativne učinke; ali bez prakticiziranja, imamo gnosticizam.

PS

Iako Pruss govori o razlikama temperamenta, oba impulsa bi trebala biti prisutna. (Očito, postoje ljudi koji gravitiraju jednome.)

S obzirom da spominje i zapovijedi iz Starog i Novog Zavjeta, možda je potrebno napomenuti još par stvari. Ipak živimo u doba ispunjeno protestantskim tumačenjima – a to uključuje i nove ateiste.

Zakoni Starog Zavjeta sadrže različite vrste propisa: Moralne (npr. zabrana ubojstva), Ceremonijalne (npr. zabrana miješanja vlakna u ruhu), i Pravne (npr. broj potrebnih svjedoka za osudu). Moralni propisi spoznatljivi su razumom i nepromjenjivi su, Ceremonijalni propisi nemaju takav univerzalni učinak. Određenu zapovijed možemo analizirati na više razina. Primjerice poštovanje Dana Gospodnjeg ima moralni element – potrebno je izdvojiti vrijeme i mjesto za napuštanje rada i štovanje Boga, nešto što možemo dokučiti nepotpomognutim (raz)umom; ali postoji i ceremonijalni elementi koji se razlikuju od prvih.

Svetost Crkve i skandali klerika

Narušavaju li teške nemoralne aktivnosti klera svetost Crkve na zemlji, vojujuću Crkvu? Čini se tako; ali ja [Pruss] bih tvrdio, vrlo spekulativno (i povlačim tvrdnju ako Crkva naučava drugačije) da izravno ne narušava ništa više – ili barem ne značajno više – nego što bi podjednako teške nemoralne aktivnosti sličnog broja laika.

Razmislimo o tri značajke koju želimo da Crkva na zemlji ima: doktrinalno pravovjerje, liturgijsku cjelovitost i svetost života.

Doktrinalno pravovjerje i liturgijska cjelovitost klera stvarno doprinose doktrinalnom pravovjerju i litrugijskoj cjelovitosti Crkve. Ako je svećenik, ili posebno biskup, nepravovjeran, uz sve ostale stvari iste, onda to samo po sebi narušava pravovjerje Crkve na zemlji više nego kada je laik nepravovjeran, zbog učiteljske uloge klera. Slično tome, ako se svećenik ili biskup upuste u liturgijsku anarhiju, primjerice mijenjajući neke molitve na Misi, to narušava liturgijsku cjelovitost Crkve više nego kada to radi laik, ako su ostale stvari jednake.

Ali kada je đakon, svećenik ili biskup (uključujući papu) izopačen, to ništa više (niti manje) izravno ne narušava svetost Crkve nego kada je ne-klerična osoba izopačena, kada se radi o istoj razini izopačenosti. Možemo to vidjeti ramišljajući o sretnijoj strani. Uzmite u obzir ne-klerika poput Sv. Terezije Avilske (bila je časna, ali časna je ne-kler) i svećenika poput Sv. Ivana od Križa. Svetost njihova života izravno doprinosi svetosti Crkve. Međutim, bilo bi, mislim, pogrešno reći kako je svetost Sv. Ivana doprinijela više, ili je vila važnija od svetosti Sv. Terezije samo zato što je Sv. Ivan bio svećenik, a Sv. Terezija nije. Reći to bio bi klerikalizam, a možda se radi o istoj vrsti pogreške koja vodi u Donatizam. Aktivnost klera daje poseban konstitutivni doprinos Crkvenom pravovjerju i liturgijskoj cjelovitosti; ali svetost laika je podjednako konstitutivna svetosti Crkve kako i svetost đakona, svećenika ili biskupa.

Naravno, izopačenost kod đakona, svećenika ili biskupa (i posebno kada je biskup papa) obično ima veći negativni učinaka na Crkvinu svetost jer je veća vjerojatnost da će sablazniti druge, navesti ih da imitiraju izopačenost ili da napuste vjeru. To posebno narušava svetost Crkve.

Pretpostavimo da baš svaki katolički svećenik sljedeće godine počini neki posebno težak i skandalozan grijeh. Bila bi to strašna stvar, imala bi vrlo loše negativne efekte na Crkvu, i neka nas Bog sačuva od takve katastrofe. Ali to ne bi ništa više narušilo svetost Crkve od slučaja kada bi neka druga skupina od 0,04% svjetske populacije katolika počinila podjednako težak grijeh.

Uz sve to, grijeh koji je inače iste vrste može biti ozbiljniji kada ga počini klerik zato jer (a) klerik ima odgovornost izbjegavanja daljnjih negativnih učinka i (b) manje je vjerojatno da se može opravdati neznanjem. (Pretpostavljamo da se radi o grijehu podjednake težine.)

Krist je obećao da će Crkva biti sveta. Gornji argument pokazuje da argument utemeljen na zločinima klera koji pokazuje da Katolička Crkva ne može biti Kristova Crkva zato jer je Kristova Crkva sveta nije ništa jači no što bi bio argument na temelju ne-kleričkih zločina bio. Ali argument utemeljen na zločinima ne-klerika nije dobar: ne očekujemo da svetost Crkve implicira bezgrešnost njenih članova. Crkva iako sveta kao tijelo – tijelo Kristovo – je ipak Crkva za grešnike kojima je potrebna Kristova preoblikujuća milost. Dakle argument temeljen na kleričkim zločinima također propada.

The holiness of the Church and clerical scandals, Alexander Pruss

PS

Moram priznati da mi nije baš jasno na što Pruss misli kada govori o "svetosti Crkve". To da je Crkva "sveta" obično ne znači ono što Pruss ovdje insinuira – ili barem ono što ja mislim da insinuira.

Pruss nije naveo, ali postoje i Biblijski dokazi za ono što tvrdi; apostoli (odnosno svećenici, biskupi i prvi papa) imali su ozbiljnih mana i grijeha.

Još jednom podsjetnik na Feserov nedavni post o (ne)pogrešivosti pape - Papal fallibility.

Boccacciov argument za Katoličku vjeru

U drugoj priči prvog dana Dekamerona, pronalazimo priču o tome kako je Giannotto pokušao uvjeriti židovskog prijatelja Abrahama da postane kršćanin. Giannotto je prilično neobrazovan trgovac, ali njegovi argumenti su iskreni. S druge pak strane, Abraham je teološki dobro naučen židov, ali umjesto da razruši prijateljeve argumente, zbog prijateljstva i možda pod utjecajem Duha Svetog (kao što sugerira autor) odlučuje da će ići u Rim vidjeti kakav je taj navodni Vikar Kristov, kako bi odlučio koja je vjera ispravna. Giannotto misli da je sve izgubljeno:

"ako ode u Rim i vidi izopačen i prljav život klera, ne samo da neće od židova postati kršćanin nego će se, ako prije postane kršćanin, nesumnjivo vratiti židovstvu."

Unatoč tome, šalje svog prijatelja uz blagoslov. Abraham posjećuje Rim te svjedoči svom grijehu među "Papom, kardinalima, i drugim prelatima i dvorjanima", Abraham se vraća, a Giannotto je siguran da više nema šanse za obraćenje. Upita Abrahama što je mislio o Papinskom dvoru. Abraham odgovara:

"Nimalo mi se ne sviđaju, neka ih Bog sve osudi; koliko sam mogao ustvrditi, nisam tamo vidio niti svetosti, ni pobožnosti, niti dobrih djela ili primjernih života, ili ništa više među klerom; umjesto toga, požuda, pohlepa, proždrljivost, prevare, zavist, oholost i slično, i još gore (ako je gore moguće) sve je takvo da vjerujem kako je grad više djelo prema Vragu nego Bogu: prema mom mišljenju, taj tvoj Pastir, i svi ostali, trude se što je brže moguće i sa svim svojim talentima i vještinama reducirati kršćansku religiju na ništa, ukloniti je s lica zemlje umjesto da rade kao njena potpora i temelj. I s obzirom da sam primijetio da unatoč svemu tome, nisu uspješni, nego upravo suprotno, da tvoja religija stalno raste i postaje sve svjetlija i slavnija, opravdan sam u mišljenju da ima Duha Svetog kao svoj temelj i podršku, i da je istinitija i svetija od bilo koje druge religije... Pođimo u crkvu, i tamo ću, prema običajima tvoje svete vjere, biti kršten."

Iako smo kroz prošlo stoljeće bili blagoslovljeni papama uzrorne svetosti (naravno bilo je izopačenosti među klerom i laicima), argument ne zahtijeva trenutnu papinu izopačenost. Ono što zahtijeva je iznenađujući način kojim Crkva, unatoč izopačenosti, preživljava i raste. Možete prigovoriti: ali da je Katolička vjera istinita vjera, ne bi li očekivali da će hijerarhija biti sveta? Iako analogija nije savršena, to je poput pitanja u slučaju nekog tko je čudesno ozdravio, zašto je Bog uopće dopustio bolesti. Pitanje je dobro i teško, ali zbog toga ozdravljenje (u slučaju raka) ili preživljavanja i rasta (u slučaju Crkve) nije ništa manje divno.

Možemo unaprijediti stvar prisjećajući se još jednog argumenta. Formalni nauk Katoličke Crkve je dosljedan unatoč tome što se razvijao kroz dvadeset stoljeća. Nauk nije dosljedan u jednom trenutku nego je dosljedan kroz vrijeme (i u skladu s Pismom, ali ne želim to spominjati kako bi argument bio uvjerljiv i protestantima.) Najbolje objašnjenje za ovu koherentnosti je da se radi o djelovanju Duha Svetoga. Argumenti u tom smjeru su razvijeni od strane Menssena i Sullivana. Primijetite kako ta dosljednost nije prisutna kod drugih kršćanskih zajednica – seksualna etika je dobar primjer, kontracepcija je nekoć bila osuđena od svih teologa (uključujući Luthera i Calvina), a sada je široko prihvaćena od strane ne-katoličkih tijela (s iznimkom nekih protestanata i nekih Ortodoksnih zajednica – iako čak i u potonjem, postoji nerado prihvaćanje novog braka nakon razvoda). Kombinirajte ovaj argument s Boccacciovim. Dosljednost kroz vrijeme je dovoljno zadivljujuća, ali kada primijetite da dosljednost uključuje pape koji su bili, po svemu sudeći, prilično izopačeni, ali koji unatoč tome, nisu formalno naučavali Crkvu ništa suprotno ranijoj vjeri, argument postaje još jači.

Alexander Pruss, Boccaccio's argument for the Catholic faith

PS 

Feser je nedavno objavio na svome blogu post o (ne)pogrešivosti pape - Papal fallibility.

Objava i svijetlo razuma

Jednostavno pitanje: Ako je svijetlo razuma dovoljno za moralne istine, kako onda racionalni agent može biti zadovoljan (ili se oslanjati na) objavu kao izvor moralnih zapovijedi?

To što nešto može biti spoznato svijetlom razuma ne znači da je poznato svijetlom razuma. Primjerice, uvijek je vrijedilo da izoperimetrička nejednakost može biti spoznata razumom, ali to je stvarno postalo poznato razumom u 19. stoljeću kada je Steiner to dokazao. Sigurno postoje istine koje je moguće spoznati svijetlom razuma, ali koje nikada nećemo spoznati. Primjerice, vrlo je vjerojatno da nitko nikada neće znati koliko iznosi umnožak brojeva 2888843281428483832983989384 i 17712717724891. (Ako utipkate brojeve u precizni kalkulator onda će biti poznato; ali ako to nitko ne učini, onda možda nitko to neće znati. Unatoč tome, spoznatljivo je.)

Vjerojatno postoji puno doktrina morala koje je moguće spoznati naravnim razumom, ali koje su ljudi bili prihvatili na temelju Objave; a možda ih još ima.

PS

Ne znam gdje sam to pronašao, vjerojatno usputni komentar u nekoj raspravi, ali autor je filozof i matematičar Pruss.

On u nastavku navodi incest kao primjer opravdanosti prihvaćanja pogrešnosti na temelju objave bez da nužno znamo o moralnoj istini povezanosti reprodukcije i braka, te empirijske činjenice genetskih opasnosti endogamije. (Unatoč tome što se stalno spominju opasnosti za djecu koja bi rezultirala takvim odnosom – što dovodi mnoge poznate intelektualce da u današnje vrijeme ne vide ništa pogrešno u njemu, incest nije pogrešan samo zbog djece – mogućnost koja je uvijek i bila isključena u istospolnoj varijanti– nego zato jer se iskrivljuju odnosi u obitelji i društvu.)