Narušavaju li teške nemoralne
aktivnosti klera svetost Crkve na zemlji, vojujuću Crkvu? Čini se
tako; ali ja [Pruss] bih tvrdio, vrlo spekulativno (i povlačim
tvrdnju ako Crkva naučava drugačije) da izravno ne narušava ništa
više – ili barem ne značajno više – nego što bi
podjednako teške nemoralne aktivnosti sličnog broja laika.
Razmislimo o tri značajke koju želimo
da Crkva na zemlji ima: doktrinalno pravovjerje, liturgijsku
cjelovitost i svetost života.
Doktrinalno pravovjerje i liturgijska
cjelovitost klera stvarno doprinose doktrinalnom pravovjerju i
litrugijskoj cjelovitosti Crkve. Ako je svećenik, ili posebno
biskup, nepravovjeran, uz sve ostale stvari iste, onda to samo
po sebi narušava pravovjerje Crkve na zemlji više nego kada je laik
nepravovjeran, zbog učiteljske uloge klera. Slično tome, ako se
svećenik ili biskup upuste u liturgijsku anarhiju, primjerice
mijenjajući neke molitve na Misi, to narušava liturgijsku
cjelovitost Crkve više nego kada to radi laik, ako su ostale stvari
jednake.
Ali kada je đakon, svećenik ili
biskup (uključujući papu) izopačen, to ništa više (niti manje)
izravno ne narušava svetost Crkve nego kada je ne-klerična osoba
izopačena, kada se radi o istoj razini izopačenosti. Možemo to
vidjeti ramišljajući o sretnijoj strani.
Uzmite u obzir ne-klerika poput Sv. Terezije Avilske (bila je časna,
ali časna je ne-kler)
i svećenika poput Sv. Ivana od Križa. Svetost njihova života
izravno doprinosi svetosti Crkve. Međutim, bilo bi, mislim, pogrešno
reći kako je svetost Sv. Ivana doprinijela više, ili je vila
važnija od svetosti Sv. Terezije samo zato što je Sv. Ivan bio
svećenik, a Sv. Terezija nije. Reći to bio bi klerikalizam,
a možda se radi o istoj vrsti pogreške koja vodi u Donatizam.
Aktivnost klera daje poseban konstitutivni doprinos Crkvenom
pravovjerju i liturgijskoj cjelovitosti; ali svetost laika je
podjednako konstitutivna svetosti Crkve kako i svetost đakona,
svećenika ili biskupa.
Naravno, izopačenost kod đakona,
svećenika ili biskupa (i posebno kada je biskup papa) obično ima
veći negativni učinaka na Crkvinu svetost jer je veća vjerojatnost
da će sablazniti druge, navesti ih da imitiraju izopačenost ili da
napuste vjeru. To posebno narušava svetost Crkve.
Pretpostavimo da baš svaki katolički
svećenik sljedeće godine počini neki posebno težak i skandalozan
grijeh. Bila bi to strašna stvar, imala bi vrlo loše negativne
efekte na Crkvu, i neka nas Bog sačuva od takve katastrofe. Ali to
ne bi ništa više narušilo svetost Crkve od slučaja kada bi neka
druga skupina od 0,04% svjetske populacije katolika počinila
podjednako težak grijeh.
Uz sve to, grijeh koji je inače iste
vrste može biti ozbiljniji kada ga počini klerik zato jer (a)
klerik ima odgovornost izbjegavanja daljnjih negativnih učinka i (b)
manje je vjerojatno da se može opravdati neznanjem.
(Pretpostavljamo da se radi o grijehu podjednake težine.)
Krist je obećao da će Crkva biti
sveta. Gornji argument pokazuje da argument utemeljen na zločinima
klera koji pokazuje da Katolička Crkva ne može biti Kristova Crkva
zato jer je Kristova Crkva sveta nije ništa jači no što bi bio
argument na temelju ne-kleričkih zločina bio. Ali argument
utemeljen na zločinima ne-klerika nije dobar: ne očekujemo da
svetost Crkve implicira bezgrešnost njenih članova. Crkva iako
sveta kao tijelo – tijelo Kristovo – je ipak Crkva za
grešnike kojima je potrebna Kristova preoblikujuća milost. Dakle
argument temeljen na kleričkim zločinima također propada.
The holiness of the Church and clerical scandals, Alexander Pruss
PS
Moram priznati da mi nije baš jasno na
što Pruss misli kada govori o "svetosti Crkve". To da je
Crkva "sveta" obično ne znači ono što Pruss ovdje
insinuira – ili barem ono što ja mislim da insinuira.
Pruss nije naveo, ali postoje i
Biblijski dokazi za ono što tvrdi; apostoli (odnosno svećenici,
biskupi i prvi papa) imali su ozbiljnih mana i grijeha.
Još jednom podsjetnik na Feserov
nedavni post o (ne)pogrešivosti pape - Papal fallibility.
