petak, 18. prosinca 2015.

Svetost Crkve i skandali klerika

Narušavaju li teške nemoralne aktivnosti klera svetost Crkve na zemlji, vojujuću Crkvu? Čini se tako; ali ja [Pruss] bih tvrdio, vrlo spekulativno (i povlačim tvrdnju ako Crkva naučava drugačije) da izravno ne narušava ništa više – ili barem ne značajno više – nego što bi podjednako teške nemoralne aktivnosti sličnog broja laika.

Razmislimo o tri značajke koju želimo da Crkva na zemlji ima: doktrinalno pravovjerje, liturgijsku cjelovitost i svetost života.

Doktrinalno pravovjerje i liturgijska cjelovitost klera stvarno doprinose doktrinalnom pravovjerju i litrugijskoj cjelovitosti Crkve. Ako je svećenik, ili posebno biskup, nepravovjeran, uz sve ostale stvari iste, onda to samo po sebi narušava pravovjerje Crkve na zemlji više nego kada je laik nepravovjeran, zbog učiteljske uloge klera. Slično tome, ako se svećenik ili biskup upuste u liturgijsku anarhiju, primjerice mijenjajući neke molitve na Misi, to narušava liturgijsku cjelovitost Crkve više nego kada to radi laik, ako su ostale stvari jednake.

Ali kada je đakon, svećenik ili biskup (uključujući papu) izopačen, to ništa više (niti manje) izravno ne narušava svetost Crkve nego kada je ne-klerična osoba izopačena, kada se radi o istoj razini izopačenosti. Možemo to vidjeti ramišljajući o sretnijoj strani. Uzmite u obzir ne-klerika poput Sv. Terezije Avilske (bila je časna, ali časna je ne-kler) i svećenika poput Sv. Ivana od Križa. Svetost njihova života izravno doprinosi svetosti Crkve. Međutim, bilo bi, mislim, pogrešno reći kako je svetost Sv. Ivana doprinijela više, ili je vila važnija od svetosti Sv. Terezije samo zato što je Sv. Ivan bio svećenik, a Sv. Terezija nije. Reći to bio bi klerikalizam, a možda se radi o istoj vrsti pogreške koja vodi u Donatizam. Aktivnost klera daje poseban konstitutivni doprinos Crkvenom pravovjerju i liturgijskoj cjelovitosti; ali svetost laika je podjednako konstitutivna svetosti Crkve kako i svetost đakona, svećenika ili biskupa.

Naravno, izopačenost kod đakona, svećenika ili biskupa (i posebno kada je biskup papa) obično ima veći negativni učinaka na Crkvinu svetost jer je veća vjerojatnost da će sablazniti druge, navesti ih da imitiraju izopačenost ili da napuste vjeru. To posebno narušava svetost Crkve.

Pretpostavimo da baš svaki katolički svećenik sljedeće godine počini neki posebno težak i skandalozan grijeh. Bila bi to strašna stvar, imala bi vrlo loše negativne efekte na Crkvu, i neka nas Bog sačuva od takve katastrofe. Ali to ne bi ništa više narušilo svetost Crkve od slučaja kada bi neka druga skupina od 0,04% svjetske populacije katolika počinila podjednako težak grijeh.

Uz sve to, grijeh koji je inače iste vrste može biti ozbiljniji kada ga počini klerik zato jer (a) klerik ima odgovornost izbjegavanja daljnjih negativnih učinka i (b) manje je vjerojatno da se može opravdati neznanjem. (Pretpostavljamo da se radi o grijehu podjednake težine.)

Krist je obećao da će Crkva biti sveta. Gornji argument pokazuje da argument utemeljen na zločinima klera koji pokazuje da Katolička Crkva ne može biti Kristova Crkva zato jer je Kristova Crkva sveta nije ništa jači no što bi bio argument na temelju ne-kleričkih zločina bio. Ali argument utemeljen na zločinima ne-klerika nije dobar: ne očekujemo da svetost Crkve implicira bezgrešnost njenih članova. Crkva iako sveta kao tijelo – tijelo Kristovo – je ipak Crkva za grešnike kojima je potrebna Kristova preoblikujuća milost. Dakle argument temeljen na kleričkim zločinima također propada.


PS

Moram priznati da mi nije baš jasno na što Pruss misli kada govori o "svetosti Crkve". To da je Crkva "sveta" obično ne znači ono što Pruss ovdje insinuira – ili barem ono što ja mislim da insinuira.

Pruss nije naveo, ali postoje i Biblijski dokazi za ono što tvrdi; apostoli (odnosno svećenici, biskupi i prvi papa) imali su ozbiljnih mana i grijeha.

Još jednom podsjetnik na Feserov nedavni post o (ne)pogrešivosti pape - Papal fallibility.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana