Tri faze duhovnog rasta i opasnosti - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web)

Početnik, napredni, savršeni. Radi se o tri faze koji su dio razvoja duše. Milost daje duši nadnaravni život, uzdiže naše sposobnosti sve dok dubina duše nije očišćena svega egoizma i samoljublja. Sve dok istinski ne pripada, bez rezervacija, Bogu.

Prvo obraćanje je prijelaz iz grešnog stanja u stanje milosti, bilo krštenjem ili u slučaju starijih kajanjem i sakramentalnim odrješenjem. Ukoliko duše opet ne padne u smrtni grijeh nego odluči napredovati onda započinje putem čiščenja za početnike. (Postoje neki ljudi kojima je dana veća milost pa su odmah napredni.) Počinju spoznavati sebe, shvaćati svoju potrebitost i siromaštvo, svakodnevno ispituju svoju savjest da bi ispravili svoje mane. Istodobno, počinju spoznavati Boga u naravnim stvarima ili parabolama, primjerice onoj o Razmetnom sinu ili Izgubljenoj Ovci ili Dobrom Pastiru. Izdašni početnici će osjećati sveti strah od grijeha, zbog njega će izbjegavati smrtni pa i namjerni laki grijeh, mrtveći osjetila i pohotu. Nakon nekog vremena takvog truda obično su nagrađeni nekom utjehom u molitvi ili proučavanju božanskih stvari. U toj fazi početnik već voli Boga "svim srcem svojim", ali ne još i sa svom svojom dušom, sa svom svojom snagom, ili sa čitavim svojim umom. Duhovni pisci često spominju mlijeko utjehe. Sam sv. Pavao kaže "I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete "

Ali što se obično događa u ovoj fazi? Praktički svi početnici, kad dobiju ove osjetilne utjehe, postanu previše samodopadni zbog njih, smatraju ih ciljem za sebe, a ne sredstvom za više stvari. Zatim postanu prepreka njihovu napretku; postanu prilika za duhovnu pohlepu, radoznalost u Božjim stvarima, nesvjesna oholost koja navodi osobu da govori o svojim zaslugama, predstavlja se gospodarom duhovna života. Zatim, kao što kaže Sv. Ivan od Križa, pojave se sedam glavnih grijeha, ali ne u svojim očitim oblicima, nego u duhovnim stvarima, postanu prepreka istinskoj i čvrstoj pobožnosti.

U tome trenutku nužno je drugo obraćenje, ono što Sv. Ivan od Križa opisuje kao pasivno čišćenje osjetila. Cilj je odvesti ih duhovnim putem, putem prožetim kontemplacijom, i kojem Bog hrani i obnavlja dušu.

Ovo pročišćavanje karakterizira dugotrajna suhoća osjetila,u kojoj je početnik lišen svih onih osjetilnih utjeha zbog koji je postao samozadovoljan. Ukoliko usred ove suhoće postoji intenzivna želja za Bogom, želja da bi On trebao vladati u nama, zajedno sa strahom da ga ne uvrijedimo, onda se radi o drugom znaku da se radi o božanskom čišćenju. Osim toga, ukoliko se toj intenzivnoj želji za Bogom dodati poteškoća molitve prema diskurzivnoj metodi, te sklonost prema jednostavnoj molitvi s ljubavlju onda se radi o trećem znaku da dolazi do drugog obraćenja, da se duša uzdiže prema višem obliku života.

Ukoliko duša odgovarajuće prođe ovo čišćenje postane duhovnija, izlječena svoje duhovne pohlepe i oholosti, počinje bolje prepoznavati svoju potrebitost. Nije rijetko da se jave različite poteškoće u tom procesu čišćenja, primjerice u proučavanju, ili u odnosu sa drugim osobama; javljuje se i napasti protiv čednosti i strpljivosti, napasti koje Bog dopušta kako bi našim reagiranjem protiv njih to postalo čvrsto ukorjenjeno u nama. Ponekad dolazi i do iskušenja bolesti. U ovoj krizi Bog obrađuje tlo duše, kopajući dublje brazdu koju je započeo našim prvim obraćenjem. Čupa zli korov, ostatke grijeha, "religquias peccati".

Ova kriza nije bez opasnosti, poput krize četrnaeste godine u razvoju našeg naravnog života. Neki se pokazuju nevjerni svom pozivu, neke duše ne prođu kroz tu krizu i ne uđu u put prosvjetljenja naprednih, ostanu u stanju mlakost, oni nisu početnici, nego su retardirane ili mlake duše. Nisu upoznali "časa svoga pohođenja", nisu prepoznali trenutak svog drugog obraćenja. (Takve duše, posebno ako su u redovničkom ili svećeničkom stanju, ne teže savršenstvu kao što bi trebale, i nesvjesno sprečavaju druge da to učine, postavlju ozbiljne prepreke prema onima koji stvarno žele napredovati. Zajednička molitva, umjesto da postane kontemplativna, postaje mehanička; umjesto da molitva podržava dušu, dušta mora podržavati i podnositi molitvu. Takva molitva može čak postati i antikontemplativna.)

Ukoliko duša uspješno prođe kroz takvu krizu, započinje kontemplacija otajstava vjere, popraćena intenzivnom željom za savršenstvom; onda početnik rasvjetljen darom razumijevanje postaje napredan i ulazu u put rasvjetljenja; prepoznaje vlastito siromaštvo, vidi ispraznost počasti i poštovanja i stvari ovoga svijeta, odvaja se od takvih navezanosti. (Započinje nešto nalik novom životu, on je poput djeteta koji je ušao u mladost.)

Kasnije RGL opisuje život naprednih, kod njih se razvija kvazieksperimentalna spoznaja Boga, spoznaju ga ne kroz stvari osjetila ili parabole, nego kroz otajstva spasenja s kojima se sve više upoznaju. O Božjoj veličini kontempliraju ne samo kroz zvjedana nebesa, mora ili planine, ne samo parabole Dobra Pastira ili Razmetna Sina, nego kroz savršeno zrcalo misterija Utjelovljenja i Otkupljenja. Više ne izbjegavaju samo grijeh nego imitiraju vrline našeg Gospodina; ne obdržavaju samo one zapovijedi koje vrijede za sve, nego i Evanđeoske savjete o siromaštvu, čednosti i poslušnosti. (Odnosno drže se duha tih savjeta, izbjevaju nesavršenosti)

Vole Boga ne samo cijelim srcem, nego i čitavom dušom, svim vlastitim aktivnostima, ali još uvijek ne potpunom snagom, još uvijek ne čitavim umom jer još Bog nije ovladao višim podučjem duše (duhom).

Ipak, takva napredna osoba, nesvjesnom ohološću, postane samozadovoljna zbog svoje molitve, rada, podučavanja i propovijedanja. Zaboravlja da se radi o Božjim darovima. Daje si previše važnosti, preuveličava vlastite talente, zaboravlja vlastitu nesavršenost dok je svijesna nesavršenosti drugih. Nešto u životu takve osobe ne pripada potpuno Bogu.

Potrebno je treće pročišćenje, potrebno je očistiti samu dubinu duhovnoga. Bez trećeg obraćenja, nema života sjedinjenja ( a to je odrasla dob duhovnog života). Sv. Pavao; "Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. " "da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine."

Bog dopušta izazove tog razdoblja kako bi ih usavršio, Pismo objašnjava; "Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. ";  "Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava."

Takve krize imaju svoje opasnosti, Bog po treći put ore brazde, ali ovaj put još dublje, duša se čini preopterećena. Nevolje su to slične onima koje opisuju proroci, posebice Jeremija u Lamentacijama.

Onaj koji prođe te krize, voli Boga ne samo svojim srcem i svojim dušem, nego i svom svojom snagom, priprema se voljeti Ga "svim umom svojim", postati "obožavateljem u duhu i istini. (Postane savršen.)

---

RGL napoimnje da se ne radi o nekoj proizvoljnoj podjeli, radi se o važnom razvoju, ukoliko to ne vidimo to je zato što smo zaboravili na nužnost drugog i trećeg obraćenja. Ponekad zaboravimo da nužno pročišćenje se ne dogodi na zadovoljavajući način, ne dođe do savršenog puta rasvjetljenja ili puta ujedinjenja. Ukoliko ne pridodamo odgovarajuću pozornost nužnosti opisanih pročišćenja nemoguće je shvatiti kakvo mora biti duhovno stanje naprednih i savršenih, Sv. Pavao je pišući Kološanima naglasio nužnost novog obraćenja;

"Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelim i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! ...A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva."

Nemojte (p)ostati zakrljžala duša – RGL

Baš kao što dijete koje ne odraste ne ostaje dijete nego postaje idiot, tako i početnik koji ne krene putem naprednijih kada bi trebao, ne ostane samo početnik nego postane zakrljžala duša. Nažalost, čini se kako velika većina duša ne pripada nijednoj od ove tri kategorije; početnika, naprednih ili savršenih, nego u onu kategoriju zakržljalih duša! U kojoj smo fazi mi sami? Ovo je često vrlo teško pitanje za odgovoriti, možda bi bila i isprazna znatiželja ispitati dokle smo stigli na našem putu prema gore; ali barem moramo paziti da ne krenemo krivom cestom, da ne skrenemo na stazu koja vodi prema dolje.

Reginald Garrigou-Lagrange, "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web); 

PS

Ponavljam poveznicu na prezentaciju br Jakova od Križa - Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života.

Kategorija postova iz knjige Tri Puta Duhovnog Života ovdje; Prenio sam tek mali dio koji upućuje na ideje kojima se RGL bavi. (Inače, sam knjižica je već sažetak drugih Garrigou-Lagrangeovih razmatranja.)

Apostoli i (drugo i treće) obraćenje – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web); 

Kao što postoji kriza kada čovjek prelazi iz djetinjstva u mladenaštvo i iz mladenaštva u odraslu dob, tako postoji i u duhovnom životu dvije krize; kada napredne duše prolaze put prosvjetljenja, odnosno kada savršeni dosežu stanje sjedinjenja. (Prva kriza naziva se i drugo obraćenje.)

Garrigou-Lagrange opisuje duhovni život i potrebu za razvojem istog, opisuje potrebu za (drugim) obraćenjem, poziv je to koji je prisutan i u liturgiji adventa i korizme kada čujemo pozive na obraćenje, čak i onih koji već žive život kršćana. Mnogi duhovni autori su pisali o tome, potrebi ne samo da se posvetite služenju Bogu, nego i da se potpuno predate savršenstvu. Iako su Apostoli prihvatili Kristov poziv, obratili se, tek su kasnije doživjeli potpuno obraćenje. (Sv. Ivan od Križa je pisao o potrebi čišćenja osjetila.)

Garrigou-Lagrange citira Katarinu Sijensku koja piše o (drugom) obraćenju apostola; Prvo obraćanje je bilo kada ih je Isus pozvao; sljedili su ga, slušali Njegov nauk, svjedočili Njegovim čudima i sudjelovali u Njegovoj službi. Trojica su svjedočili Njegovu preobraćenju na Taboru. Bili su prisutni na ustanovljenju Euharistije, zaređeni su za svećenike i pričestili su se. Ali kada je došlo vrijeme Muke, nešto što je Isus često najavljivao, Apostoli su ga napustili. Čak i Petar koji je toliko volio Učitelja, zanijekao ga je.

Kada je počelo drugo obraćanje za Petra? Odmah nakon što je treći put zanijekao Krista, sjetio se Isusovih riječi; "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." te iziđe i gorko zaplaka.

Petrovo kajanje je zasigurno početak novog oblik života za njega. Gospodin je dopustio da padne kako bi ga izlječio od samouvjernosti, kako bi se ponizio i kako bi svoje povjerenje stavio u Boga, ne sebe. Petrovo žalovanje, prema Katarini Sijenskoj, nije bilo savršeno sve do četrdesetog dana, odnosno Uzašašća. Apostoli su ostali nesavršeni iako im se Krist ukazivao. Bili su u strahu, čekali silazak Duha Svetoga, i tek su na Pedesetnicu bili potpuno preobraženi.

No, ističe Garrigou-Lagrange, čak i prije kraja Kristove Muke, očito je došlo do početka drugog obraćenja kod apostola i Petra, nešto što se nastavilo kroz dane koji su usljedili.

Dakle drugo obraćenje bilo je potrebno čak i za one koji su prisutni na Taboru, koji su bio prisutni kod utemeljenja Euharistije. Petar je volio Isusa, ali čim je naišao na poteškoće, čim je doveden u opasnost odmah ga je zanijekao. Iako je bio prisutan na Posljednoj Večeri, Petar nije shvatio cijenu Kristove Krvi. ("Koja će se proliti") Drugo obraćenje je dovelo Petra do postepenog shvaćanja otajstva Križa i Otkupljenja, beskrajne vrijednosti Krvi koju je Krist prolio za nas. (Za usporedbu, kada je Krist prvi puta najavio da će biti razapet, Petar je nesvjesno progovorio protiv čitave ekonomije Spasenja, protiv samog motiva Utjelovljenja pa mu je Isus odgovorio; "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!")

(Drugo) Obraćenje koje se dogodilo potrebno je i svima nama. Postoji samoljublje, egoizam koji preživljava u nesavršenim dušama unatoč stanju milosti, on je izvor mnoštva lakih grijeha, grešnih navika koje postoju karakteristike duše, zbog njih je potrebno pročišćenje. Neke duše služe Bogu iz samointeresa, privrženi su trenutnoj ili duhovnoj utjesi, koji će osjećati samosažaljenje ukoliko su lišeni iste. Radi se o čudnoj, ali ne i rijetkoj, mješavini iskrene ljubavi prema Bogu i neurednog samoljublja. Duša voli Boga više od sebe, inače ne bi bila u stanju milosti, ali još uvijek voli sebe neurednom ljubavi. Još nije dosegla stupanj ljubavi prema sebi u Bogu i za Njega. Duša je na uzlaznoj putanji, ali ona i dalje ima tendenciju skliznuti prema dolje.

---

Garrigou-Lagrange opisuje i treće obraćenje odnosno transformaciju duše. Iako je Petrovo drugo obraćenje usljedilo odmah nakon što je zažalio nijekanje svog Učitelja, on i drugi apostoli nisu odmah povjerovali u Uskrsnuće kada su im žene ispričale o tome, odnosno unatoč svemu što se događalo u sljedećim danima, nisu još shvaćali puni smisao Uskrnuća. (Primjerice nije im bila jasna obnova kraljevstva).

Nakon Uzašašća apostoli su bili lišeni Kristove ljudske prisutnosti, ostavljeni su. Uza sve to, još im je predviđena muka koju će doživjeti.

Silaskom Duha Svetoga njihove duše su pročišćene, rasvljetljene i zapaljene; Apostoli su osnaženi i njihov posvećeni utjecaj transformirao je prve kršćane. Shvatili su cijenu Krvi Spasiteljeve koju naučavaju ljudima.

Odjednom Petar koji se tresao pred pitanjem žene, koji je sporo prihvatio Uskrsnuće Učitelja, hrabro stoji pred židovima i s autoritetom navješta Isusa Nazarećanina. Iako su na Pedesetnicu primili mnoge darove posebno je njihovo razlučivanje o otajstvu Utjelovljenja i Kristove muke. Odjednom Petar (i drugi apostoli) shvaćaju Božje stvari.

Apostoli su osnaženi i ojačani; prije Pedesetnice su bili u strahu, sada su puni hrabosti. Nakon uhićenja Petar i Ivan pred židovskim starješinama izjavljuju da nema spasenja osim u Isusu Kristu, nakon što ih opet uhićuju i pretuku i dalje inzistraju da su voljni trpjeti poradi Isusa. Svi su svjedočili Krista svojom krvlju, tko im je dao snage za to?

To je treće obraćenje; potpuno obraćenje njihovih duša. Vidljivo je to i iz utjecaja kojeg su imali na prve kršćane.

PS

Gornji sažetak razmišljanja sam već prenio kao komentar uz Pascalovu misao O Apostolima, i tko im je davao snage da djeluju?.

Nedavno sam naišao na Devetnicu karmelskim svecima izdvajam (Sv. Mirjam od Isusa Raspetog)

"Duše Sveti, prosvijetli me. Da bih pronašla Isusa, što moram činiti i kako to trebam činiti? Apostoli su bili vrlo neuki, bili su s Isusom, ali ga ipak nisu razumjeli. Ja, također, živim u istoj kući s Isusom, ali ga nisam razumjela. Najmanja me stvar uznemiruje i uzrujava. Previše sam osjetljiva. Nisam dovoljno velikodušna da činim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad si im poslao zraku svjetlosti, apostoli su nestali, nisu više bili što su bili prije. Pronašli su novu snagu, postalo im je lako činiti žrtve. Poznavali su Isusa bolje nego što su ga znali dok je bio s njima. Izvore mira i svjetla, dođi i prosvijetli me. Gladna sam, dođi i nahrani me, žedna sam, dođi i napoji me, slijepa sam, dođi i daruj mi vid, siromašna, dođi i obogati me, neuka, dođi i pouči me. Duše Sveti, predajem se Tebi."

Usporedba tri razdoblja fizičkog i duhovnog života – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) uspoređuje faze koje prolazimo u fizičkom i u duhovnom životu.

Ako je takav život milosti, ako je takav duhovni organizam prožet vrlinama i darovima, nije iznenađujuće otkriti da se razvoj nutarnjeg života često uspoređuje s tri razdoblja ili faze fizičkog života: djetinjstvo, mladost i odrasla dob. Sv. Toma je ukazao na ovu analogiju: vrijedi je promotriti, posebnu pozornost treba posvetiti prijelazu iz jednog razdoblja u drugo.

Općenito se smatra da djetinjstvo traje do doba puberteta, oko četrnaeste godine; iako rano djetinjstvo prestaje pojavom razuma, oko sedme godine. Mladost, odnosno adolescencija, traje od četrnaeste do dvadesete godine. Zatim slijedi odrasla dob, u kojoj možemo razlikovati razdoblje koje prethodi punoj zrelosti u dobi od oko trideset i pet godina, i ono što slijedi nakon toga, prije nastupanja starosti.

Psihologija čovjeka se mijenja razvojem organizma: aktivnost djeteta, nije aktivnost minijaturnog muškarca, dominantan element u djetinjstvu je drugačiji. Dijete još nema razlučivanje, nije u stanju organizirati na racionalan način; sljedi vodstvo mašte i impulse osjetila. Pa čak i kad se njegov razum počne buditi i dalje u velikoj mjeri ovisi o osjetilima. Tako me je, na primjer, jednog dana pitalo dijete: "O čemu ćete predavati ove godine?" Odgovorio sam mu; "O čovjeku." "O kojem čovjeku?, usljedilo je pitanje. Inteligencija djeteta nije još u stanju shvatiti apstraktnu i univerzalnu ideju čovjeka kao takvog.

Najvažnije je zapaziti, za ono o čemu govorimo ovdje, prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju i iz mladosti u odraslu dob.

Razdoblje puberteta, što je kraj djetinjstva, koje traje otprilike od četrnaeste godine, karakterizira preobrazba koja nije samo organska, nego je i psihološka, intelektualna i moralna. Mladić nije više zadovoljan slijediti svoju maštu, kao što je to bilo u vrijeme djetinjstva, počinje razmišljati o stvarima ljudskog života, o potrebi da se pripremi za neku karijeru ili zanimanje u budućnosti. Više nema djetinje razmišljanje prema obiteljskim, društvenim i vjerskim stvarima; njegova moralna osobnost počinje se oblikovati i on stječe osjećaj za čast i dobar glas. Ili, naprotiv, ako neuspješno prođe kroz ovo teško razdoblje, on propada i kreće zlim putevima.

Zakon prirode određuje da prijelaz od djetinjstva do mladosti mora slijediti normalan razvoj; ako se to ne dogodi osoba će steći pristranost prema zlu, ili će ostati tupav, možda i potpuni idiot, do kraja svog života. "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Tu analogija postaje jasna za duhovni život. Vidimo da se početnik koji ne uspije postati napredan ili okrene grijehu ili pak predstavlja primjer zaostalog duhovnog razvoja. Tu također vrijedi "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Nastavimo s analogijom. Ako je fizička i moralna kriza puberteta teška tranzicija, isto se može reći i za drugu kriza koju možemo nazvati krizom prve slobode koja javlja se u fazi kada mladić ulazi u odraslu dob, u dobi oko dvadesete godine. Mladić, koji je sada dosegao svoj potpuni fizički razvoj, mora početi zauzimati svoje mjesto u društvenom životu. Uskoro će doći vrijeme da se oženi i da on sam postane odgajatelj, osim ako je od Boga primio još više zvanje. Mnogi ne uspijevaju prebroditi ovu krizu prve slobode i, poput rasipna sina, odlaze iz očeve kuće i slobodu brkaju sa raskalašenoću (dozvolom). Ovdje također zakon nalaže da se prijelaz obavi normalno, inače će krenuti krivim putevima ili će postati jedan od onih za koje se kaže "da će ostati dijete svog čitavog života".

Prava odrasla osoba nije samo mladić koji je malo odrastao. Ona ima novi mentalitet; zaokupljena je širim pitanjima, pitanjima na koje se mladost još ne oglašava. Razumije mlađe generacije, ali mlađe generacija ne razumiju njega, ne mogu razgovarati o određenim temama, osim o nekim površnim. Postoji donekle sličan odnos, u duhovnom životu, između naprednih i savršenih. Tko je savršen, shvaća ranije faze kroz koje je on sam već prošao; ali njega ne shvaćaju oni koji kroz njih tek prolaze.

Važno je primijetiti da, baš kao što postoji kriza puberteta, kroz koji se manje ili više uspješno prolazi od djetinjstva prema adolescenciji, tako i u duhovnom životu postoji analogno tranzicija iz pročišćujućeg života početnika prema rasvjetljujućem životu napredne osobe. Ovu krizu su opisali razni veliki duhovni pisci, posebno Tauler i Sv. Ivan od Križa, o čiščenju osjetila, ali i Pere Lallemant i drugi pod nazivom drugog obraćenja.

Štoviše, baš kao što mladi moraju proći kroz drugu krizu, tj. prve slobode, da bi došli do odrasle dobi, tako i u tranziciji od prosvjetljujućeg puta naprednih do istinskog života sjedinjenja, postoji druga duhovna kriza, koju spominje Tauler, a Sv. Ivan od Križa ju je opisao pod imenom pasivno pročišćenje duha. Ovo se, isto tako, može nazvati trećim obraćenjem, ili bolje rečeno preobrazbom duše.

Nitko nije bolje opisao te krize koje označavaju tranziciju iz jednog duhovnog razdoblja u drugo od sv.Ivana od Križa. Oni odgovaraju dvama dijelovima ljudske duše, osjetljnom i duhovnom. Također odgovaraju i prirodi božansko sjemena, posvećujuće milosti, one klica vječnog života koja mora sve više i više animirati sve naše sposobnosti i inspirirati sva naša djela, sve dok se dubina duše ne očisti od svakog egoizma i potpuno preda Bogu.

On nam stoga pokazuje što su viši zakoni duhovnog života u njihovoj najvećoj uzvišenosti. Ali ovi se zakoni u manjem stupnju primjenjuju i na mnoge druge duše koje ne dosegnu tako visoko stanje savršenstva, ali svejedno predano napreduju, bez osvrtanja.

U sljedećim poglavljima ćemo pokazati da, prema tradicionalnom nauku, početnici u duhovnom životu moraju, nakon određenog razdoblja, proći drugo obraćenje, slično drugom obraćenje apostola na kraju Muke našega Gospodina, te da kasnije, prije ulaska u život savršenog sjedinjenja, mora doći do trećeg obraćenja ili preoblikavanja duše, poput one koja se dogodila apostolima na Pedesetnici.

Ova razlika između tri razdoblja ili stupnja duhovnog život je očito od velike važnosti, kao što duhovnici koji usmjeravaju duše dobro znaju. Stari i iskusni duhovnik koji je i sam dosegao visoki nivo možda nije čitao puno zapisa mistika, ali će svejedno moći dobro odgovoriti i na najdelikatnija pitanja o najuzvišenijim temama, odgovarati će riječima Svetog pisama, možda citirajući odlomak Evanđelja dana bez da shvaća koliko su njegovi odgovori stvarno duboki.

S druge strane mlad i neiskusan svećenik, i sam tek u godinama početnika, imat će tek malo više od znanja iz knjiga i verbalnog poznavanja duhovnog života.

Stoga je pitanje koje nas zanima iznimno važno, moramo ga shvatiti s tradicionalnog gledišta. Ukoliko ga ne uzmemo u obzir, shvatiti ćemo koliko je istina stara izreka; "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama." Shvatiti ćemo da naš nutarnji život mora, već ovdje na zemlji, postati normalan uvod u "blaženu viziju". U ovom dubokom smislu je naš unutarnji život, kao što smo rekli, vječni život koji je već započeo: "inchoatio vitae aeternae". Onaj koji " vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan."

Nutarnji život, milost i spoznaja Boga - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje; 

Da smo stvoreni u stanju čiste prirode, s duhovnom i besmrtnom dušom, ali bez života milosti, čak i tada bi naš intelekt bio stvoren za spoznaju Istine, a naše volja za ljubav prema Dobrome. Naš bi cilj bio spoznati Boga, Najveće Dobro, tvorca naše prirode, i ljubiti ga iznad svetih stvari. Ali tada bi Ga upoznali samo kroz odraz Njegove dobrote u stvorenome, na isti način kao što su Ga najveći od poganih filozofa poznavali, iako bi naša spoznaja bila sigurnija od njihove, i bez ikakve primjese pogreške. Bog bi za nas bio Prvi Uzrok i Svevišnja Inteligencija koja uređuje sve stvoreno.

Voljeli bismo ga kao tvorca naše prirode, s ljubavlju koju podanik ima prema nadređenom. To ne bi bila ljubav prijateljska, nego osjećaj koji se sastoji od divljenja, poštovanja i zahvalnosti; kojem bi ipak nedostajala ona sretna i jednostavna familijarnost koja raduje srca djece Božje. Bili bismo Božje sluge, ali ne Njegova djeca.

Takav naravni cilj je već uzvišena sudbina. Nikada ne bi dovela do sitosti, baš kao što se ni oko ne umori od promatranja plavog svoda neba. Osim toga, radi se o duhovnom cilju, a to znači da za razliku od materijalnih dobara, mogu ga posjedovati svi u istom trenutku, bez izazivanja zavisti i nesloge.

Ali takvo apstrakna i posredna spoznaja Boga ostavila bi mnoge nejasnoće u ljudskom umu, posebno vezano uz međusobnu kompatibilnost božanskih savršenstava. Zauvijek bi se nalazili u fazi nabrajanje i razumijevanja apsolutnih savršenosti, uvijek bi se pitali kako je moguće pomiriti savršenu dobrotu Božju s Njegovim dopuštenjem da zlo postoji; zlo koje je ponekad toliko veliko da zbunjuje ljudski um. Pitali bismo se kako je njegovo beskrajno milosrđe u skladu s Njegovom beskrajnom pravdom. Iako bismo uživali ova naravna blaženstva, i dalje bismo se pitali: "Kada bih barem mogao vidjeti tog Boga, koji je izvor sve istine i dobrote; kada bih Ga mogao vidjeti kao što On vidi Sebe!"

Ono što ni najbriljantniji ljudski um, što čak ni inteligencija anđela nikada ne bi mogla otkriti; otkriva nam Božja Objava. Objava nam govori kako je naš krajnji cilj zapravo u svojoj biti nadnaravan i da se sastoji od gledanja Boga licem u lice jer On je "sicuti est"; [Bog] "predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" , "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube."

Predodređeni smo vidjeti Boga ne samo zrcaljeno u stvorenjima, koliko god ovi bili savršeni, nego ga vidjeti bez posredstva stvorenja, čak i bez medija bilo koje stvorene ideje; jer nijedna stvorena ideja; koliko god savršena, ne može ga predstavljati jer On stvarno jest Onaj koji je Misao sama, beskonačna Istina, vječno opstojni sjaj inteligencije i živi plamen bezmjerne Ljubavi.

Predodređeni smo vidjeti sva božanska savršenstva koncentrirana i prisno ujedinjena u svom zajedničkom izvoru: Božanstvu. Suđeno nam je vidjeti kako najnježnije Milosrđe i najneumoljivija Pravda proizlaze iz jedne Ljubavi koja je beskrajno velikodušna i beskrajno sveta; kako je ta Ljubav, čak i u svom najslobodnijem odabiru, identična s čistom Mudrošću; kako nema ništa u božanskoj Ljubavi što nije mudrog, ništa u božanskoj Mudrosti što nije istoznačno Ljubavi.

Predodređeni smo kontemplirati eminentnu Božju jednostavnost, Njegovu apsolutnu čistoću i svetost; vidjeti beskrajnu plodnost božanske naravi u procesiji Tri osobe: razmatrati vječno stvaranje Riječi, "odsjaj [Očeve] Slave i otisak Bića njegova.", vidjeti neizrecivi život Duha Svetoga, zajedničku Ljubav Oca i Sina, koja ih ujedinjuje u najpotpunijem izljevu sebe samih. Dobro prirodno teži raspršivanju, a što je veće Dobro to je obilnije i intimnije njegovo sebedarje.

Nitko ne može opisati radost i ljubav koju će ova vizija proizvesti u nama, ljubav Božja toliko čista i toliko snažna da je ništa nikada neće biti u stanju uništiti ili u najmanjoj mjeri umanjiti.

Dakle, ne možemo nikako jasnije izraziti dragocjenosti posvećujuće milosti, ili istinskog nutarnjeg života, nego izjavom da se radi o početku vječnog života. Ovdje na zemlji Boga poznajemo samo po vjeri, iako se nadamo da ćemo Ga jednog dana posjedovati, mi smo nažalost u mogućnosti, izgubiti Ga grijehom. Osim te dvije razlike, radi se o fundamentalno istom životu, istoj posvećujućoj milosti i istoj ljubavi koja će trajati kroz svu vječnost.

Radi se o temeljnoj istini kršćanske duhovnosti. Stoga naš nutarnji život mora biti život poniznosti, jer moramo uvijek biti svjesni da je načelo tog života, posvećujuća milost, nezasluženi dar, da nam je potrebna stvarna milost i za najmanji spasonosni čin, za najkraći korak ka putu spasenja. Mora se također raditi o životu mrtvljenja, kao što kaže sveti Pavao "uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje."

To znači da svakodnevno moramo sve više i više umirati grijehu i ostacima koje koje grijeh ostavlja u nama, kako bi Bog mogao u nama potpunije kraljevati, čak i u dubini duše. Ali prije svega, naš unutarnji život mora biti život vjere, nade, milosrđa i jedinstva s Bogom neprestranom molitvom; radi se životu triju teoloških kreposti i darova Duha Svetoga koji ih prate: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Na taj ćemo način ući u otajstva vjere i uživati u njima sve više i više. Drugim rječima, cijeli naš nutarnji život teži nadnaravnoj kontemplaciji otajstva unutarnjeg života Boga i Utjelovljenja i Otkupljenja; on teži, prije svega, prema intimnijem jedinstvu s Bogom, uvod u to jedinstvo s Njime, sve stvarnije i trajnije, što će biti konzumacija vječnog života.

O ispovijedi i važnosti istinskog obraćenja -RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje važnost obraćenja te naglašava vrijednost Ispovijedi. Prenosim dio:

RGL opisuje važnost istinskog obraćenja, kojim čovjek napušta stanje smrtnog grijeha i ulazi u stanje milosti. Prije nije mario za Boga, a sada voli Boga više no što voli sebe, više cijeni Boga od svih ovozemaljskih stvari iako njegova ljubav možda nije slobodna od svih sebičnih motiva.

Grešno stanje je bilo stanje duhovne smrti, stanje u kojem je, svjesno ili ne, postavio sebe u središte svih svojih aktivnosti i svih svojih želja, u kojem je zapravo bio rob svega, rob svojih strasti, duha ovog svijeta, duha zla.

S druge strane, stanje milosti je stanje u kojem čovjek počinje stavljati Boga u središte svih svojih aktivnosti, voljeti Boga više od sebe. Stanje milosti je ulaz u kraljevstvo Božje, duša počinje ovladavati s Bogom nad svojim strastima, nad duhom svijeta, nad duhom zla.

Možemo shvatiti kako je Sv. Toma zapisao "Bonum gratiae unius majsu est quam bonum naturae totius universi". Najmanji stupanj milosti duše, poput onog malenog djeteta nakon krštenja, ima veći vrijednost od naravne dobrote čitavog svemira. Ta milost je vrijednija od svih stvorenih bića zajedno, uključujući i one anđeoske naravi.

Sv. Augustin je smatrao kako je obraćenje grešnih nešto veće od stvaranja nebesa i zemlje, veće i od stvaranja anđela.

Sv. Toma dodaje kako je opraštanje grešnicima dragocjenije od glorifikacije pravedenih.Nijedna stvorena narav, koliko god savršena nije klica milosti, a milost je klica ili sjeme vječnog života, semen gloriae. Stoga kada je grešnik odriješen grijeha u ispovjedaonici, dolazi do događaja koji je od veće važnosti od ulaska pravedne duše u nebo.

Pascal sažima nauk Augustina i Tome u jednoj od najbolji misli Penseesa;

"Beskrajna udaljenost koja dijeli tijelo od duha predstavlja mnogo beskrajniju udaljenost između duha i ljubavi [milosrđa], jer ona je nadnaravna. [...]

Sva tjelesa, nebeski svod, zvijezde, zemlja i njezina kraljevstva ne vrijede koliko jedan najmanji duh. Jer duh sve to spoznaje i sebe sama, a tijelo ne spoznaje ništa. Sva tjelesa zajedno, i svi duhovi zajedno, i sve njihove tvorevine, ne vrijede toliko koliko najmanji izraz ljubavi. Ona spada u beskrajno uzvišeniji red. Iz svih tjelesa zajedno ne mozeš izvabiti ni najmanju misao: to je nemoguće jer je misao drugoga reda. Iz svih tjelesa i iz svih duhova ne mozeš izvabiti ni jedan pokret prave ljubavi. To je nemoguće, jer je ljubav drugog reda, nadnaravnog. "

[...] Naš nepotpognuti razum nam poručuje da imamo dužnost voljeti Boga, stvoritelja prirode, voljeti ga djelotvorno, odnosno izvršavajući njegove zapovijedi; ali čak i i tu naravnu dužnost ne možemo ispunjavati bez pomoći Božje milosti, naša volja je toliko oslabljena posljedicama Istočnog grijeha. Još smo manje u stanju samo svojim naravnim sposobnostima voljeti Boga, stvoritelja milosti, jer ta ljubav je nadnaravnog reda, nadnaravna za anđele kao i za nas.

Takav je nadnaravni život kojem primamo u Krštenju, a to je ono što čini naš unutarnji život.

Načelo nutarnjeg života i vječni život - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim dio; 

Kako bi shvatili što je naš nutarnji život i njegove razne faze, moramo ga shvatiti ne samo u sjemenu nego i potpunom i dovršenom razvoju. Ako pitamo Evanđelje što je naš nutarnji život, reći će nam da je život milosti, koja nam je dana Krštenjem i hranjena Euharistijom, sjeme ili klica vječnog života.

Prema Matejevu Evanđelju, Isus poručuje "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" Nije rekao budite savršeni kao anđeli, nego budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Prema tome, to znači da Krist donosi princip života koji je participacija u samom životu Božjem.

Vječni život o kojem govore Evanđelje je u svojoj biti nadnaravan. Nije samo nadljudski, nije nadanđeoski, nego je istinski božanski. Zbog toga Gospodin može reći "budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" jer ste primili participaciju u Njegovu nutarnjem životu.

RGL objašnjava kako je Isus rekao da oni koji vjeruju u Njega imaju u sebi klicu nadnaravnog života koja je fundamentalno istina kao vječni život.

U naravnom poretku, klica koja se nalazi u žiru nikada ne bi mogla postati hrast ukoliko već ne bi bila iste naravi kao hrast, ako već ne bi imala život hrasta u latentnom stanju. Malo dijete ne bi moglo postaiti odraslom osobom ako već ne bi imalo racionalnu dušu, ako razum već ne bi bio latentno prisutan unutar njega. Isto tako, kršćanin na zemlji ne bi mogao postati jedan od blaženih na nebu ukoliko nije zaprimio božanski život u Krštenju.

"Milost je", kaže čitava Tradicija, "klica slave". [...]

Nadnaravni život je toliko divniji od bilo kojeg čuda. Čudo je uporaba božanske svemoćnosti kojom Bog pokazuje da neki od Njegovih slugu govori u Njegovo ime, ili da je eminentne svetosti; ali čak ni podizanje mrtvih u život (čudo kojem je tijelo reanimirano s naravnim životom) nije ništa u usporedbi s uskrnućem duše koja je ležala duhovno mrtva u grijehu, a sada je podignuta u nadnaravni život milosti. [...]

Sv Toma izražava opisanu doktrinu u kratoj izjavi: "Milost nije ništa drugo od određenog početka slave unutar nas." [Gratia nihil aliud est quam quaedam inchoatio gloriae in nobis]

Litrugija nam poručuje, "Tuis enim fidelibus, Domine, vita mutatur, non tollitur". Za one koji vjeruju u Tebe, Gospodine, život se mijenja i preobražava, ne oduzima.