Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) uspoređuje faze koje prolazimo u fizičkom i u duhovnom životu.
Ako je takav život milosti, ako je takav duhovni organizam prožet vrlinama i darovima, nije iznenađujuće otkriti da se razvoj nutarnjeg života često uspoređuje s tri razdoblja ili faze fizičkog života: djetinjstvo, mladost i odrasla dob. Sv. Toma je ukazao na ovu analogiju: vrijedi je promotriti, posebnu pozornost treba posvetiti prijelazu iz jednog razdoblja u drugo.
Općenito se smatra da djetinjstvo traje do doba puberteta, oko četrnaeste godine; iako rano djetinjstvo prestaje pojavom razuma, oko sedme godine. Mladost, odnosno adolescencija, traje od četrnaeste do dvadesete godine. Zatim slijedi odrasla dob, u kojoj možemo razlikovati razdoblje koje prethodi punoj zrelosti u dobi od oko trideset i pet godina, i ono što slijedi nakon toga, prije nastupanja starosti.
Psihologija čovjeka se mijenja razvojem organizma: aktivnost djeteta, nije aktivnost minijaturnog muškarca, dominantan element u djetinjstvu je drugačiji. Dijete još nema razlučivanje, nije u stanju organizirati na racionalan način; sljedi vodstvo mašte i impulse osjetila. Pa čak i kad se njegov razum počne buditi i dalje u velikoj mjeri ovisi o osjetilima. Tako me je, na primjer, jednog dana pitalo dijete: "O čemu ćete predavati ove godine?" Odgovorio sam mu; "O čovjeku." "O kojem čovjeku?, usljedilo je pitanje. Inteligencija djeteta nije još u stanju shvatiti apstraktnu i univerzalnu ideju čovjeka kao takvog.
Najvažnije je zapaziti, za ono o čemu govorimo ovdje, prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju i iz mladosti u odraslu dob.
Razdoblje puberteta, što je kraj djetinjstva, koje traje otprilike od četrnaeste godine, karakterizira preobrazba koja nije samo organska, nego je i psihološka, intelektualna i moralna. Mladić nije više zadovoljan slijediti svoju maštu, kao što je to bilo u vrijeme djetinjstva, počinje razmišljati o stvarima ljudskog života, o potrebi da se pripremi za neku karijeru ili zanimanje u budućnosti. Više nema djetinje razmišljanje prema obiteljskim, društvenim i vjerskim stvarima; njegova moralna osobnost počinje se oblikovati i on stječe osjećaj za čast i dobar glas. Ili, naprotiv, ako neuspješno prođe kroz ovo teško razdoblje, on propada i kreće zlim putevima.
Zakon prirode određuje da prijelaz od djetinjstva do mladosti mora slijediti normalan razvoj; ako se to ne dogodi osoba će steći pristranost prema zlu, ili će ostati tupav, možda i potpuni idiot, do kraja svog života. "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."
Tu analogija postaje jasna za duhovni život. Vidimo da se početnik koji ne uspije postati napredan ili okrene grijehu ili pak predstavlja primjer zaostalog duhovnog razvoja. Tu također vrijedi "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."
Nastavimo s analogijom. Ako je fizička i moralna kriza puberteta teška tranzicija, isto se može reći i za drugu kriza koju možemo nazvati krizom prve slobode koja javlja se u fazi kada mladić ulazi u odraslu dob, u dobi oko dvadesete godine. Mladić, koji je sada dosegao svoj potpuni fizički razvoj, mora početi zauzimati svoje mjesto u društvenom životu. Uskoro će doći vrijeme da se oženi i da on sam postane odgajatelj, osim ako je od Boga primio još više zvanje. Mnogi ne uspijevaju prebroditi ovu krizu prve slobode i, poput rasipna sina, odlaze iz očeve kuće i slobodu brkaju sa raskalašenoću (dozvolom). Ovdje također zakon nalaže da se prijelaz obavi normalno, inače će krenuti krivim putevima ili će postati jedan od onih za koje se kaže "da će ostati dijete svog čitavog života".
Prava odrasla osoba nije samo mladić koji je malo odrastao. Ona ima novi mentalitet; zaokupljena je širim pitanjima, pitanjima na koje se mladost još ne oglašava. Razumije mlađe generacije, ali mlađe generacija ne razumiju njega, ne mogu razgovarati o određenim temama, osim o nekim površnim. Postoji donekle sličan odnos, u duhovnom životu, između naprednih i savršenih. Tko je savršen, shvaća ranije faze kroz koje je on sam već prošao; ali njega ne shvaćaju oni koji kroz njih tek prolaze.
Važno je primijetiti da, baš kao što postoji kriza puberteta, kroz koji se manje ili više uspješno prolazi od djetinjstva prema adolescenciji, tako i u duhovnom životu postoji analogno tranzicija iz pročišćujućeg života početnika prema rasvjetljujućem životu napredne osobe. Ovu krizu su opisali razni veliki duhovni pisci, posebno Tauler i Sv. Ivan od Križa, o čiščenju osjetila, ali i Pere Lallemant i drugi pod nazivom drugog obraćenja.
Štoviše, baš kao što mladi moraju proći kroz drugu krizu, tj. prve slobode, da bi došli do odrasle dobi, tako i u tranziciji od prosvjetljujućeg puta naprednih do istinskog života sjedinjenja, postoji druga duhovna kriza, koju spominje Tauler, a Sv. Ivan od Križa ju je opisao pod imenom pasivno pročišćenje duha. Ovo se, isto tako, može nazvati trećim obraćenjem, ili bolje rečeno preobrazbom duše.
Nitko nije bolje opisao te krize koje označavaju tranziciju iz jednog duhovnog razdoblja u drugo od sv.Ivana od Križa. Oni odgovaraju dvama dijelovima ljudske duše, osjetljnom i duhovnom. Također odgovaraju i prirodi božansko sjemena, posvećujuće milosti, one klica vječnog života koja mora sve više i više animirati sve naše sposobnosti i inspirirati sva naša djela, sve dok se dubina duše ne očisti od svakog egoizma i potpuno preda Bogu.
On nam stoga pokazuje što su viši zakoni duhovnog života u njihovoj najvećoj uzvišenosti. Ali ovi se zakoni u manjem stupnju primjenjuju i na mnoge druge duše koje ne dosegnu tako visoko stanje savršenstva, ali svejedno predano napreduju, bez osvrtanja.
U sljedećim poglavljima ćemo pokazati da, prema tradicionalnom nauku, početnici u duhovnom životu moraju, nakon određenog razdoblja, proći drugo obraćenje, slično drugom obraćenje apostola na kraju Muke našega Gospodina, te da kasnije, prije ulaska u život savršenog sjedinjenja, mora doći do trećeg obraćenja ili preoblikavanja duše, poput one koja se dogodila apostolima na Pedesetnici.
S druge strane mlad i neiskusan svećenik, i sam tek u godinama početnika, imat će tek malo više od znanja iz knjiga i verbalnog poznavanja duhovnog života.
Stoga je pitanje koje nas zanima iznimno važno, moramo ga shvatiti s tradicionalnog gledišta. Ukoliko ga ne uzmemo u obzir, shvatiti ćemo koliko je istina stara izreka; "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama." Shvatiti ćemo da naš nutarnji život mora, već ovdje na zemlji, postati normalan uvod u "blaženu viziju". U ovom dubokom smislu je naš unutarnji život, kao što smo rekli, vječni život koji je već započeo: "inchoatio vitae aeternae". Onaj koji " vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan."
