Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje;
Da smo stvoreni u stanju čiste prirode, s duhovnom i besmrtnom dušom, ali bez života milosti, čak i tada bi naš intelekt bio stvoren za spoznaju Istine, a naše volja za ljubav prema Dobrome. Naš bi cilj bio spoznati Boga, Najveće Dobro, tvorca naše prirode, i ljubiti ga iznad svetih stvari. Ali tada bi Ga upoznali samo kroz odraz Njegove dobrote u stvorenome, na isti način kao što su Ga najveći od poganih filozofa poznavali, iako bi naša spoznaja bila sigurnija od njihove, i bez ikakve primjese pogreške. Bog bi za nas bio Prvi Uzrok i Svevišnja Inteligencija koja uređuje sve stvoreno.
Voljeli bismo ga kao tvorca naše prirode, s ljubavlju koju podanik ima prema nadređenom. To ne bi bila ljubav prijateljska, nego osjećaj koji se sastoji od divljenja, poštovanja i zahvalnosti; kojem bi ipak nedostajala ona sretna i jednostavna familijarnost koja raduje srca djece Božje. Bili bismo Božje sluge, ali ne Njegova djeca.
Takav naravni cilj je već uzvišena sudbina. Nikada ne bi dovela do sitosti, baš kao što se ni oko ne umori od promatranja plavog svoda neba. Osim toga, radi se o duhovnom cilju, a to znači da za razliku od materijalnih dobara, mogu ga posjedovati svi u istom trenutku, bez izazivanja zavisti i nesloge.
Ali takvo apstrakna i posredna spoznaja Boga ostavila bi mnoge nejasnoće u ljudskom umu, posebno vezano uz međusobnu kompatibilnost božanskih savršenstava. Zauvijek bi se nalazili u fazi nabrajanje i razumijevanja apsolutnih savršenosti, uvijek bi se pitali kako je moguće pomiriti savršenu dobrotu Božju s Njegovim dopuštenjem da zlo postoji; zlo koje je ponekad toliko veliko da zbunjuje ljudski um. Pitali bismo se kako je njegovo beskrajno milosrđe u skladu s Njegovom beskrajnom pravdom. Iako bismo uživali ova naravna blaženstva, i dalje bismo se pitali: "Kada bih barem mogao vidjeti tog Boga, koji je izvor sve istine i dobrote; kada bih Ga mogao vidjeti kao što On vidi Sebe!"
Ono što ni najbriljantniji ljudski um, što čak ni inteligencija anđela nikada ne bi mogla otkriti; otkriva nam Božja Objava. Objava nam govori kako je naš krajnji cilj zapravo u svojoj biti nadnaravan i da se sastoji od gledanja Boga licem u lice jer On je "sicuti est"; [Bog] "predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" , "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube."
Predodređeni smo vidjeti Boga ne samo zrcaljeno u stvorenjima, koliko god ovi bili savršeni, nego ga vidjeti bez posredstva stvorenja, čak i bez medija bilo koje stvorene ideje; jer nijedna stvorena ideja; koliko god savršena, ne može ga predstavljati jer On stvarno jest Onaj koji je Misao sama, beskonačna Istina, vječno opstojni sjaj inteligencije i živi plamen bezmjerne Ljubavi.
Predodređeni smo vidjeti sva božanska savršenstva koncentrirana i prisno ujedinjena u svom zajedničkom izvoru: Božanstvu. Suđeno nam je vidjeti kako najnježnije Milosrđe i najneumoljivija Pravda proizlaze iz jedne Ljubavi koja je beskrajno velikodušna i beskrajno sveta; kako je ta Ljubav, čak i u svom najslobodnijem odabiru, identična s čistom Mudrošću; kako nema ništa u božanskoj Ljubavi što nije mudrog, ništa u božanskoj Mudrosti što nije istoznačno Ljubavi.
Predodređeni smo kontemplirati eminentnu Božju jednostavnost, Njegovu apsolutnu čistoću i svetost; vidjeti beskrajnu plodnost božanske naravi u procesiji Tri osobe: razmatrati vječno stvaranje Riječi, "odsjaj [Očeve] Slave i otisak Bića njegova.", vidjeti neizrecivi život Duha Svetoga, zajedničku Ljubav Oca i Sina, koja ih ujedinjuje u najpotpunijem izljevu sebe samih. Dobro prirodno teži raspršivanju, a što je veće Dobro to je obilnije i intimnije njegovo sebedarje.
Nitko ne može opisati radost i ljubav koju će ova vizija proizvesti u nama, ljubav Božja toliko čista i toliko snažna da je ništa nikada neće biti u stanju uništiti ili u najmanjoj mjeri umanjiti.
Dakle, ne možemo nikako jasnije izraziti dragocjenosti posvećujuće milosti, ili istinskog nutarnjeg života, nego izjavom da se radi o početku vječnog života. Ovdje na zemlji Boga poznajemo samo po vjeri, iako se nadamo da ćemo Ga jednog dana posjedovati, mi smo nažalost u mogućnosti, izgubiti Ga grijehom. Osim te dvije razlike, radi se o fundamentalno istom životu, istoj posvećujućoj milosti i istoj ljubavi koja će trajati kroz svu vječnost.
Radi se o
temeljnoj istini kršćanske duhovnosti. Stoga naš nutarnji život
mora biti život poniznosti, jer moramo uvijek biti svjesni da je
načelo tog života, posvećujuća milost, nezasluženi dar, da nam
je potrebna stvarna milost i za najmanji spasonosni čin, za najkraći
korak ka putu spasenja. Mora se također raditi o životu mrtvljenja,
kao što kaže sveti Pavao "uvijek umiranje Isusovo u tijelu
pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje."
To znači da svakodnevno moramo sve više i više umirati grijehu i ostacima koje koje grijeh ostavlja u nama, kako bi Bog mogao u nama potpunije kraljevati, čak i u dubini duše. Ali prije svega, naš unutarnji život mora biti život vjere, nade, milosrđa i jedinstva s Bogom neprestranom molitvom; radi se životu triju teoloških kreposti i darova Duha Svetoga koji ih prate: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Na taj ćemo način ući u otajstva vjere i uživati u njima sve više i više. Drugim rječima, cijeli naš nutarnji život teži nadnaravnoj kontemplaciji otajstva unutarnjeg života Boga i Utjelovljenja i Otkupljenja; on teži, prije svega, prema intimnijem jedinstvu s Bogom, uvod u to jedinstvo s Njime, sve stvarnije i trajnije, što će biti konzumacija vječnog života.