Liberalna želja za smrću

[Kirk pišući o Muggeridgu] Razmotrite ovaj ulomak iz eseja "Velika liberalna želja za smrću":

"Doista su sami kršćani pokrenuli konačni odlučujući napad na kršćanstvo; na čelu s protestantskim crkvama, ali uz rimokatolike koji se željno, iako sa zakašnjenjem pridružuju sukobu. Sve što su trebali učiniti bilo je pokazati da kada je Isus rekao kako njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, On je zapravo mislio da jest. Zatim su, nastavljajući odatle, trebali samo izokrenuti kršćanske tvrdnje. Primjerice, da je težnja tijela život; da je nužno sabirati sebi blago na zemlji u obliku stalno rastućeg bruto nacionalnog proizvoda; da tijelo želi što i duh, a duh što i tijelo, tako da činite što hoćete; da tko ljubi svoj život na ovome svijetu, sačuvati će ga za život vječni. I tako dalje. To nas podsjeća na sličnu prilagodbu pravila u Orwellovoj Životinjskoj farmi. Pojavio se niz novih interpretativnih 'prijevoda' Biblije koji podržavaju nove nazore, a ako se brinemo kako će Nebo prihvatiti ove prilagodbe, iz najpouzdanijeg teološkog izvora kažu nam da je Bog mrtav."

Kršćanska vjera nastala je na vjerovanju u Kristovo obećanje uskrnuća tijela i na vjerovanju u život vječni. Ono što liberalizam traži nije život vječni, nego zaborav smrti: doktrinarno liberalno zagovaranje kontracepcijskih sredstava i pobačaja dokaz je njihove neodoljive želje za smrću. Kopulacija bez populacije njihova je opsjednutost.

"Ako seks pruža mistiku velikoj liberalnoj želji za smrću", Muggeridgeovim riječima, "također su joj potrebne vlastite zakučaste fraze i uređaj za ispiranje mozga; moralni ekvivalent obraćenja u kojem je stari Adam neznanja, praznovjerja i slijepog prihvaćanja tradicije gurnut u stranu, a rođen je novi liberalni čovjek – prosvjetljen, učen, kultiviran. ..."

[...] 

Današnji liberali svagdje zahtijevaju više slobode. No slobode od čega? Pa, slobode od tog poretka, javnog i osobnog, koji je njegovao pravdu i istinsku slobodu. Tipičan današnji liberal nije svjestan kako njegovi prijedlozi i njegovi postupci negiraju život – naprotiv, on umišlja da oni poboljšavaju život; a usprkos tome, vođen je svojom nepriznatom željom za smrću. Dolje civilizacija, kako bismo se oslobodili svih ograničenja! Dopustite mi još dva citata sa zaključnih stranica Muggeridgeova strastvenog eseja.

"Vidim veliku liberalnu želju za smrću kako godinama ide naprijed u trostrukoj zaprezi s evanđeljem napretka i potragom za srećom", Muggeridge proročki uzvikuje. "Ovo su naša tri jahača Apokalipse – napredak, sreća i smrt. Pod njihovim okriljem potraga za potpunim bogatstvom pridonosi potpunom lišavanju; za potpunim mirom potpunom ratu; za potpunim obrazovanjem potpunoj nepismenosti, za potpunim seksom potpunoj sterilnosti, za potpunom slobodom potpunoj podčinjenosti. Zahtijevajući sporazum samo na temelju većine, nalazimo na koncenzus koji se temelji na konsenzokraciji ili oligarhiji liberalnog uma."

Malcolm Muggeride napušta svaku nadu u ovaj naš vremenski svijet, ovo društvo zaljubljeno u smrt, koje izaziva svoj raspad. Mnogo sam puta citirao zadnji odlomak njegove porazne jadikovke:

"Kako astronauti uzlijeću u nepregledan beskraj svemira, na Zemlji se smeće sve više gomila; kako gajevi akademije šire svoju domenu, njihovi bivši studenti sve manje postižu; kako se širi falički kult, tako se širi i impotencija. U velikom bogatstvu veliko je siromaštvo, u zdravlju je bolest; u brojkama je obmana. Oni koji su žderali ostaju gladni, oni pod sedativima ostaju nemirni; koji sve govore, sve skrivaju; u tijelu ujedinjeni, zauvijek su razdvojeni. Tako guramo dalje dolinom obilja koje vodi u pustoš sitosti, prolazeći kroz vrtove fantazije, sve gorljivije tražeći sreću, a sve vjerojatnije nalazeći očaj."

Russell Kirk,  Malcolm Muggeridge's Scourging of Liberalism

(Objavljeno u Hrvatskoj kao Šibanje Malcolma Muggeridgea po liberalizmu,

Politika Razboritosti, 2015.)

---

Prijašnje civilizacije su razorene izvana, upadima barbarskih hordi, naša je osmislila vlastito rastakanje u umovima vlastite intelektualne elite. Pažljivo je njegovala vlastite barbare – odgojene na najboljim mislima Dr. Spocka [autor knjiga o liberalnom odgoju djece], poslane u progresivne škole i fakultete, opremljeni kontraceptivima ili našopani kontracepcijskim pilulama u pubertetu; mješaći D.H. Lawrencea sa svojom Coca-Colom, i unoseći otrovnije stvari (Marcuse, Chairman Mao, Malcolm X) u noćnim ljevaonicama vruće čokolade. Nije Boljševizam, kojeg je Staljin likvidirao zajedno sa starim boljševicima; nije Nacizam, koji je nestao zajedno s Hitlerom u njegovom berlinskom bunkeru; nije Fašizam, koji je obješen naopačke zajedno s Musolinijem i njegovom ljubavnicom o uličnu rasvjetu – nijedno od toga, zapisat će povijest, nije odgovorno za spuštanje mraka na našu vlastitu civilizacije, odgovoran je liberalizam. Otapalo, a ne ljepilo; sedativ, a ne stimulans; močvara, a ne stijena; zamućujući rubove istine, definiciju vrline, oblik ljepote; puknuto zvono, magla, želja za smrću.

(M.Muggeridge)

Dekadencija – R. Kirk

U historiografiji izraz "dekadencija" posebno se odnosi na posljednje stoljeće Rimskog Carstva. Pati li civilizacija dvadesetog stoljeća od bolesti vrlo nalik na bolesti rimske civilizacije petog stoljeća? No odgodimo odgovor na taj upit i pozabavimo se najprije zadatkom definiranja.

Živahna, iako obeshrabrujuća knjiga o temi dekadencije jeste Decadence: a Philosophical Inquiry (1948.) C.E.M. Joada. Profesor Joad napisao je da su društvo ili pojedinci koji su postali dekadentni "ispustili cilj"; ili manje apstraktnim izrazima – u dekadentnoj državi ljudi su izgubili svaku namjeru, svrhu ili cilj u životu; dekadentnim ljudima život nema značenja; osim kao puki proces ili iskustvo; oni žive kao psi, iz dana u dan. Bit dekadentnog razumijevanja ljudskog stanja, Joadovim riječima, može se pronaći "u gledištu da je iskustvo vrijedno ili barem treba biti cijenjeno zbog njega samoga, bez obzira na kvalitetu ili vrstu iskustva, te u sklopu odgovarajućih uvjerenja o životu, moralu, umjetnosti i društvu koja uvjetuju to gledište i iz njega proizlaze, zajedno s mjerilima vrijednosti i vrstama ukusa povezanima s tim uvjerenjima."

Joad utvrđuje određena obilježja dekadentnog društva; luksuz; skepticizam; zamor, praznovjerje; zaokupljenost sobom i svojim iskustvima; društvo "koje promovira subjektivistička analiza moralnih, estetskih, metafizičkih i teoloških prosudbi te koje nju promovira". Svatko tko ovdje ne prepoznaje oštrinu Joadove analize – pa, zasigurno živi posve samotnim životom.

Zajedljiva duhovitost C. Northcotea Parkinsona u The Law of Longer Life (1978.) usmjerena je prema povijesti društvene dekadencije. Parkinsom razlikuje šest faza, povijesno gledano, kroz koje civilizacije prolaze na putu do raspada. U nastavku je kratak opis tih faza:

1. Politička precentralizacija, kao u Babilonu, Perzepolisu, Rimu, Pekingu, Delhiju, Parizu i Londonu.
2. Neumjeren rast u oporezivanju, koje postaje "sredstvo državnog uplitanja u komercijalni, industrijski i društveni život... Oporezivanje, dovedeno do krajnjih granica i dalje, uvijek je bio znak dekadencije i uvod u katastrofu."
3. "Rast nestabilnog sustava uprave". Razvija se veliki bezlični politički stroj. "oni koji su teoretski ljudi na vlasti imaju iznenađujuće malo stvarnog autoriteta jer su uhvaćeni u stroju koji se sporo kreće u nekom neplanirom smjeru."
4. "Promoviranje pogrešnih ljudi". U labirntu političke birokracije "posjedovanje originalnih ideja bila bi prepreka do uspjeha. Ova je situacija vjerojatno neizbježna i vječna, ali ista ta tendencija u dekadentnom društvu prelazi na druge ljude... Cijelo društvo, kao i cijela organizacija, postaje letargično i glomazno, vođeno rutinom i pripitomljeno."
5. Potreba za prekomjernim trošenjem" Nakon godina i desetljeća prekomjerne javne potrošnje, "zbog nedostatka hrabrosti da smanjuj svoje rashode i nedostatka načina da poboljša prihode (nakon što su porezi dosegli najveće razine), vlada se naveliko zadužuje i ostavlja teret na ramenima neke buduće generacije."
6. "Liberalno mišljenje" - to jest, slabašna sentimentalnost koja slabi um i volju velikog dijela stanovništva neke nacije. "Ovim argumentom ne tvrdimo da svjetski dobročinitelji griješe, nego da je njihovo stajalište dekadentno. Njih pokreću osjećaji, a ne razum, a to je samo po sebi simptom raspada. Preciznije, njihov je interes isključivo u sadašnjosti i za njih je budućnost također samo kraj."

Teške istine! Vjerujem da su oba pisca u pravu. A ipak, čini mi se kako se nijedan od njih – barem u prethodnim odlomcima - ne bavi izravno glavnim uzrokom raspada velikih kultura.

[Russell Kirk dalje objašnjava da je propadanje religije (kulta oko kojeg se kultura stvara) razlog dekadencije.]

Girard o eutanaziji

Iskustvo smrti postat će sve bolnije i bolnije, suprotno onome što mnogi ljudi vjeruju. Zbog nadolazeće eutanazije bit će bolnije jer će staviti naglasak na osobne odluke koje su kroz povijest bile blaženo strane čitavom problemu umiranja. Smrt će postati još nepodnošljivija jer će ljudi osjećati odgovornost za svoju vlastiti smrt i osjećati će moralnu obvezu da svoje rođake oslobode svoje neželjene prisutnosti. Eutanazija će dodatno povećati problem kojeg njeni zagovornici misle da će riješiti.

René Girard

PS

Nedavno je umro Rene Girard. (Više René Girard, French Theorist of the Social Sciences, Dies at 91, The 'Darwin of the Human Sciences': Rene Girard, a Theological Retrospective, René Girard, Church Father itd.)

Objavio sam intervju s njime kojeg možete pročitati ovdje - Intelektualci kao Kastratori Smisla: Intervju sa Réneom Girardom, a na dnu spomenutog posta se nalazi nekoliko poveznica preko kojih se možete upoznati s njegovim radom. U međuvremenu su na yt objavljene snimke opsežnijeg razgovora serijala Ideas; prvi dio ovdje René Girard CBC interview. Također, eseji aktualne tematike Are The Gospels Mythical i On War And Apocalyps

Girard je poznat po svojoj teoriji mimetike i mehanizmu žrtvenog jarca. Ukratko, i pomalo neprecizno, to bi glasilo; Ljudi žele različite stvari zato što imitiraju tuđe želje, žele nešto zato što to žele i drugi – a to dovodi do sukoba koje je potrebno razriješiti. (Mimetika je vidljiva iz načina oglašavanja, ali i svakodnevnog ponašanja ljudi; žele stvari koje imaju njihovi susjedi i nesretni su bez njih, žele partnericu koja je zauzeta itd. Dvije od Deset Zapovijedi su posvećene tom problemu. Vjerujem da je osvješćivanje tog "natjecanja" nešto što je vrijedno naučiti od Girarda. )

Girard je na početku karijere bio popularan u sekularnim krugovima jer je svojim teorijama ponudio potpuno sekularni opis nastanka religije, prijelaz iz animalnosti prema humanosti. Ipak, netipično za današnji akademski svijet, Girard je vjerovao u istinitost kršćanstva. Suprotno razmišljanjima koja su prisutna kroz zadnjih nekoliko stoljeća, Girad svojom komparativnom antropologijom naglašava razliku kršćanstva i arhaičnih religija. Kršćanstvo ih demistificira. Iako se navodna sličnost Evanđelja određenih mitovima smatra argumentom protiv kršćanstva, ti mitovu ne pružaju način kako protumačiti Evanđelja nego upravo suprotno; Evanđelja nam otkriva kako protumačiti mitove.

Zapisi u Bibliji se radikalno razlikuju od mitova u antičkom svijetu. Biblija obznjanjuje nevinost žrtvi i krivnju ugnjetivača. Iako nam se to danas (nakon širenja Evanđelja) čini prirodnim, u klasičnim mitovima vrijedi suprotno, žrtve stvarno jesu krive i zaslužuju kaznu (nakon koje se vraća mir u društvo).

Očito, opis Girardovih razmišljanja iziskuje više prostora. Za kraj još jedan citat;

Umjesto da imitira Isusa, Petar želi da Isus imitra njega. Ako dvojica prijatelja imitiraju želje drugoga, oboje će željeti isti stvar. Ukoliko ne mogu dijeliti tu stvar, onda će se natjecati za nju, postaju istodobno i model i prepreka drugome. Konkurentne želje inteziviraju ojačavanjem modela i prepreke jedno prema drugome, a zatim eskalira mimetsko nadmetanje; divljenje zamjenjuje gnjev, ljubomora, zavist, mržnja i na kraju, nasilje i osveta. Da je Isus imitirao Petrovu ambiciju, oboje bi se počeli natjecati za vodstvo nekakvog ispolitiziranog "Isus pokreta". Osjećajući opasnost, Isus žestoko prekida Petra: "Nosi se od mene, sotono! Skandalon si mi..."

(Još par ideja iz istog eseja; Evanđelja dramatiziraju ljudsku nesposobnost učenika da odole gomili tijekom Pasije. Iako bi Raspeće trebalo samo pogoršati stvar, ta šačica slabića uspije u onome što prije nije - uskrnuće je odgovorno za promjenu.)

S obzirom da je pisao o žrtvovanju i mimetici, postoje određeni girardianski uvidi i u pitanju terorizma, no ne znam koliko rasvjetljavaju situaciju. Još jednom podsjetnik na raniji post; Intelektualci kao kastratori smisla u kojem spominje različite fenomene koji obilježavaju moderni svijet.

Rene Girard, RIP

Budimo (ne)tolerantni

Nadbiskup Sheen objašnjava (u Old Errors and New Labels );

Amerika, možete čuti, pati od netolerancije. To nije slučaj. Ona pati zbog tolerancije: tolerancije ispravnog i pogrešnog, istine i zablude, vrline i zla, Krista i kaosa. Naša zemlja nije toliko pregažena bigotima koliko je pregažena otvoreno-umnim. Čovjeka koji uredi svoj um na ispravan način, nazivaju bigotnim; a čovjeka koji ne može ništa odlučiti, nazivaju tolerantnim i otvoreno-umnim..

[...] Suočeni s ovom lažnom otvorenošću (uma), svijetu je potrebna netolerancija. Čini se da je svijet potpuno izgubio svoju sposobnost razlikovanja između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Postoje neki koji vjeruju da je netolerancija uvijek pogrešna, jer prema njima "netolerancija" znači mržnju, uskogrudnost i bigotizam. Isti ti vjeruju da je tolerancija uvijek ispravna jer, prema njima, ona znači ljubav, slobodnoumlje i američku dobru narav.

[...] Amerika ne pati toliko od netolerancije koliko pati od tolerancije, što je ravnodušnost prema istini i pogrešci, i filozofske nonšalantnosti koja je protumačena kao otvorenost (uma).

PS

Citat je malo prilagođen (izvorno npr. ovdje), Sheen piše u kontekstu teologije. (Postoji domaća fb stranica posvećena njegovom životu, možda tamo postoji prijevod. Inače, na yt možete pronaći video snimke tv emisije -Life Is Worth Living- koju je vodio nadbiskup Sheen.)

Možda nije moguće dati jednostavan opis utjecaja tolerancije, ali čini se sigurnim da je povezano s time, ne da smo toliko tolerantniji, nego da nas nije uopće briga za istinu, potpuno smo demotivirani.

Naravno, koliko god da "tolerantnost" jest problem, postoji "paradoks" da tolerantni ne pokazuju previše tolerancije prema neistomišljenicima. (Potrebno je pokazati netoleranciju prema njima jer, znate, oni su netolerantni. Paradoks ne izgleda kao parodoks kada shvatite da takvi ljudi zapravu svoju naprednjačku zadrtost, ponekad i suicidalnu, nazivaju tolerancijom.)

Komentari na nedavna (i ne toliko nedavna) događanja pokazuju da se događa nešto čudno sa svim tim pozivima na "tolerantnost", sve vrijednosti su zapostavljene i podređene upravo njoj.

Mislio sam, ako ću ikada pisati o ovoj temi, da će se raditi o većoj raspravi (možda barem povijesni tijek te ideje), ali u zadnje vrijeme čini mi se da niti ne postoji toliko toga što možete reći o tome fenomenu. Vidi raniji post Kolakowski o Toleranciji.

Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis

Ako proučavate povijest otkriti ćete da su kršćani koji su učinili najviše za ovaj svijetu bili upravo oni koji su najviše mislili o sljedećem. Tek nakon što su kršćani uglavnom prestali razmišljati o drugom svijetu postali su tako neučinkoviti u ovome.

C.S. Lewis

---

Ako živiš za sljedeći svijet, dobiješ i ovaj u paketu; ali ako živiš samo za ovaj svijet, izgubiš oba. (CSL)

Chesterton o romantici pravovjerja

To je uzbudljiva romantika pravovjerja. Ljudi su upali u glupu naviku da o pravovjerju razgovaraju kao o nečemu što je teško, monotono i bezopasno. Nikada nije bilo ničega tako pogibeljnog ili tako uzbudljivog kao što je to pravovjerje. Bio je to zdrav nazor; a biti razborit je dramatičnije nego biti mahnit. Bila je to ravnoteža čovjeka koji upravlja konjima u pomamnoj jurnjavi, i za kojeg se čini da se svija i koleba sad na jednu sad na drugu stranu, a ipak u svakom svom stavu posjeduje aritmetičku točnost i gracioznost kipa. Crkva je u svojim prvim danima bila strastvena i nagla prilikom uključivanja u ratove; ali se ne može reći da se poput vulgarnog fanatizma slijepo držala samo jedne ideje. Skretala je u lijevo i u desno, upravo da bi izbjegla ogromne prepreke. S jedne strane je ostavila ogromni teret arijanizma, potpomognutog svim njegovim svjetovnim silama, koji je pokušavao učiniti kršćanstvo odviše svjetovnim. Slijedećeg je trenutka skretala da bi izbjegla orijentalizam, koji bi je bio učinio odviše nesvjetovnom. Crkva nije nikada prihvatila put podložnosti ili konvencionalni pristup; ona nikada nije bila konvencionalna. Bilo je puno lakše prihvatiti svjetovnu moć arijevca. U kalvinističkom sedamnaestom stoljeću, bilo je lakše upasti u beznadnu jamu predestinacije. Lako je biti luđak; lako je biti heretik. Uvijek je lako dozvoliti da svako razdoblje ima svoje shvaćanje stvari; teško je sačuvati svoje vlastito shvaćanje stvari. Uvijek je lako biti moderan; kao što je lako biti snob. Upasti u bilo koju od tih otvorenih zamki zablude i pretjerivanja, koje su stajalište za stajalištem i sekta za sektom razasuli po povijesnoj stazi kršćanstva - to bi zaista bilo jednostavno. Uvijek je lako pasti; ima beskonačno mnogo nagiba s kojih se pada, samo je jedan na kojemu čovjek ostaje uspravan. Upasti u bilo koji od hirova, od gnosticizma do kršćanskih sekti, zaista bi bilo podložno i bez duga. Izbjeći ih sve bila bi vrtoglava avantura. A u moj viziji nebeska kočija juri grmeći kroz stoljeća; tmurne hereze rastu i ruše se, tvrdoglava istina posrće, ali ostaje uspravna.

Chesterton, Pravovjerje

PS

Niste zadovoljni prijevodom? Radi se o starom (sion) izdanju - nedavno je objavljeno novo verbumovo. Tu je i domaći blog posvećen Chestertonu, Chesterton domaća facebook stranica i,  odnedavno, Chesterton newsletter.

Već sam objavio nekoliko razmišljanja iz Pravovjerja (Chesterton o lavu i imperijalizmu janjeta, Chesterton o proturječnim napadima na Crkvu), a kategorija Chesterton je ovdje.

Plantinga o vjeri i procesu proizvodnje uvjerenja

Pretpostavimo da (se složim s time da) kada bih bio rođen u marokanskoj muslimanskoj obitelji, umjesto američkoj kršćanskoj obitelji, moja uvjerenja bi bila poprilično drugačija. Ali isto vrijedi i za pluralista... Da je pluralist rođen u Maroku vjerojatno ne bi bio pluralist. Slijedi li iz toga da su... njegova pluralistička uvjerenja kod njega rezultata nepouzdanih procesa proizvodnje uvjerenja?

Alvin Plantinga

PS

Nedavno sam naišao na još jedan njegov citat;

Trenutno, i posebno na sveučilištima, postoji raširena sumnja i agnosticizam s obzirom na pitanje Božje egzistencije. Ali ako ne znamo da postoji takva osoba poput Boga, onda ne znamo prvu (i najvažniju) stvar o sebi, drugima i našem svijetu. To je zato što (prema modelu) najvažnija istina o nama je, da smo stvoreni od Boga, i potpuno ovisni o Njemu u našem daljnjem postojanju. Ne znamo od čega se sastoji naša sreća, i ne znamo kako je postići. Ne znamo da smo stvoreni na Božju sliku, i ne shvaćamo značaj karakteristično ljudskih fenomena poput ljubavi, humora, avanture, znanosti, umjetnosti, glazbe, filozofije, povijesti itd.

Pretražujući prikladnu sliku uz post, naišao sam i na slijedeće razmišljanje;

[Ono što tvrdim u ovoj knjizi je] Postoji površni sukob, ali duboko slaganje između znanosti i teističke vjere, te površno slaganje i duboki sukob između znanosti i  naturalizma.