ponedjeljak, 6. kolovoza 2012.

Izazov Sekularizma – Christopher Dawson

Nije slučajno da se uvođenje obaveznog državnog općeg obrazovanja poklopilo sa sekularizacijom moderne kulture. Tamo gdje cijelim obrazovnim sustavom dominira svjesno anti-religijska ideologija, kao u komunističkim državama, stanje kršćanstva je očajno; čak i ako nema progona religije na crkvenoj razini, malo je nade njenog opstanka nakon dvije ili tri generacije komunističkog obrazovanja. Ipak, totalitarna država samo završava postao koji je započela liberalna država, jer već u 19. stoljeću sekularizacija obrazovanja i isključivanje pozitivnih kršćanskih učenja iz škola je bio ključni dio programa gotovo svih progresivnih, liberalnih i socijalističkih stranaka diljem svijeta.

Nažalost, dok je univerzalno sekularno obrazovanje nepogrešiv instrument sekularizacije kulture, postojanje slobodnog sustava religijskog osnovnog obrazovanja nije dovoljno za stvaranje kršćanske kulture. Dobro znamo kako je maleni utjecaj katoličkih škola na suvremenu sekularnu kulturu i kako ta kultura asimilira i apsorbira proizvode našeg obrazovnog sustava. Moderni Levijatan je takav strašan monstrum da može progutati religijske škole bez da osjeti ikakve probleme.
_________

Ali to nije slučaj sa visokim obrazovanjem. Jedini ranjivi dio Levijatana je njegov mozak koji je malen u usporedbi sa njegovim velikim i oklopljenim tijelom. Ukoliko bi mogli razviti kršćansko visoko obrazovanje do te točke da udovoljava zahtjevima prosječno obrazovanog čovjeka u svakom području misli i života, situacija bi se radikalno promijenila.

U književnom svijetu nešto takvo se već dogodilo. Za vrijeme mog života katoličanstvo se vratilo u englesku književnost tako da je književni kritičari ne mogu više ignorirati. Ali knjiženi svijet je vrlo malen i ne odražava javno mišljenje u mjeri u kojoj je to radio u viktorijansko doba. Problem je što je naša suvremena sekularna kultura sub-literarna baš kao što je i sub-religijska. Na Zapadu utjecaj imaju sile uvelike komercijalizirane industrije zabave, a na Istoku sile političke propagande. Mislim da se kršćanstvo nikada ne može natjecati sa tim oblicima masovne kulture na njihovom terenu. Ukoliko to učini, postoji opasnost da postane komercijalizirana i ispolitizirana, samim time žrtvuje svoje razlikovne vrijednosti. Vjerujem da kršćani na kraju imaju više utjecaja ukoliko prihvate manjinsku poziciju i da se posvete kvaliteti, a ne količini.

To ne znači da bi katoličanstvo trebalo postati ezoterična religija za učene i povlaštene. Manjina je vjerska manjina i potrebno ju je pronaći u svakom staležu i na svakoj intelektualnoj razini. Tako je bilo i u danima primitivnog kršćanstva, tako je bilo i kroz povijest.

_________

Razlika je u tome što je danas intelektualni faktor postao važniji nego što je ikada prije bio. Velika prepreka obraćenju suvremenog svijeta je vjerovanje kako religija nema intelektualni značaj; možda je dobra za moral i zadovoljavanje čovjekovih emocionalnih potreba, ali ne postoji nešto poput religijskog znanja. Jedino pravo znanje vezano je sa materijalnih stvarima i konkretnim realnostima društvenog i gospodarskog života.

Radi se o pred-teološkoj poteškoći jer je nemoguće naučiti čovjeka makar najjednostavnije teološke istine ukoliko vjeruje kako su vjerovanja i katekizam ništa više nego riječi i kako vjersko znanje nije uopće pravo znanja. S druge strane, ne vjerujem da je moguće prekoračiti tu poteškoću filozofskim argumentima jer je javnost filozofski nepismena, a suvremena filozofija postoje ezoterična specijaliziranost.

Jedini lijek je vjersko obrazovanje u najširem smislu te riječi. To znači opći uvod u svijet vjerske istine i višeg oblika duhovne stvarnosti. Ignorirajući taj svijet, suvremena sekularna kultura je postala bolno osiromašena, više od nekršćanskih kultura jer su se te kulture složile u prepoznavanju postojanja višeg nadnaravnog ili božanskog svijeta o kojem ovisi ljudski život.

_________

U prošlosti je kršćanski svijet bio izuzetno dobro opremljen načinima pristupanja duhovnim stvarnostima. Kršćanska kultura je zapravo bila sakramentalna kultura sa kojom je bila sjedinjena vjerska istina u vidljivim i opipljivim oblicima: umjetnost i arhitektura; glazba i poezija i drama, filozofija i povijest; sve su to bili kanali komuniciranja vjerske istine. Danas su svi ti kanali zatvoreni nevjerom ili ugušeni neznanjem, tako da je kršćanstvo lišeno prirodnih sredstava vanjskog izražavanja i komunikacije.

Zadatak je kršćanskog obrazovanja da obnovi te izgubljene kontakte i da uspostavi kontakt između religije i suvremenog društva – između svijeta duhovne stvarnosti i svijeta društvenog iskustva. Naravno to nije ono što obično mislimo pod obrazovanjem, obično mislimo da usko ograničene škole i ispite. Ali instrukcije ne mogu puno toga postići ukoliko nemaju kulturu iza sebe, a katolička kultura je zapravo humanistička u smislu da ne postoji ništa što je ljudski, a da ne ulazi u okvire njene sfere i što joj na neki način ne pripada.

Kršćanska kultura je vrlo bogata i sveobuhvatna kultura: bogatija nego suvremena sekularna kultura jer ima veću duhovnu dubinu i nije ograničena samo na jednu razinu stvarnosti; i sveobuhvatnija od bilo koje istočne religije jer je više katolička i mnogostrana. Ipak, za prosječnog suvremenog čovjeka radi se o izgubljenom svijetu, čak su i suvremeni katolici otuđeni od njega u svom sekularnom okruženju i tradiciji.

Tako imamo dvostruki zadatak, prvo obnoviti naše vlastito kulturno naslijeđe, a drugo iskomunicirati ga sa sub-religijskim i neo-poganskim svijetom. Nevjerujem da je drugi korak težak kao što se možda čini, jer ljudi su sve više svjesni kako nešto nedostaje u njihovoj kulturi: mnogi su još uvijek daleko od pozitivnih religijskih vjerovanja, ali posjeduju intelektualnu znatiželju o religiji koja bi mogla postati sjeme nečeg drugog.

No, prvi uvjet je puno teže ispuniti jer čak i katolička manjina koja je svjesna svoje tradicije ima vrlo malo prilika za proučavanje katoličke kulture. S jedne strane imamo visoko specijalizirane studije crkvenog sjemeništa; a s druge strane široki raspon sveučilišnih studija u kojima možete pronaći izolirane bilješke kršćanske kulture kroz proučavanje povijesti i književnosti, ali vam ne daje nikakvu priliku za opći sintetički studij kršćanske kulture kao takve.

_________

Čini mi se da je došlo vrijeme kada bi sveučilišta trebala razmisliti je li moguće učiniti više za kršćanske studije. Kršćanska kultura u prošlosti je bila organska cjelina. Nije bila ograničena na teologiju; bila je također izražena u filozofiji i književnosti, umjetnosti i glazbi, društvu i institucijama; i nijedan od tih oblika izražavanje nije moguće postupno shvatiti ukoliko ih ne promatrati u vezi sa ostalima. No, u postojećim uvjetima to nije moguće. Možete studirati neke dijelove cjeline, ali nikada samu cjelinu.

Kako bi shvatili razvoj kršćanske kulture morate je proučavati u sve tri njene faze – antička, srednjovjekovna i moderna; patristička, skolastička i humanistička; bizantska, gotička i barokna. Najviše što je moguće je studirati jedan od prva dva razdoblja trijade odvojeno od ostalih, ali treću nije uopće tako moguće proučavati. Rezultat te situacije je da promatramo kršćansku kulturu ekskluzivno samo u jednoj od tih faza. Posljedica toga je da smo suzili našu cijelu koncepciju proučavanog tako da propuštamo uvidjeti kako nadilazi granice nekog određenog doba ili društvenog okruženja.

Naravno može se prigovoriti kako je tema preširoka da bi je proučavali kao cjelinu. Ali to vrijedi i za velike kulture – poput helenizma, Islama ili Kineske civilizacije – za koje specijalizirani studij prošlosti moramo popratiti sa općim proučavanjem cjeline.

Istina je kako kršćani to ne prepoznaju uvijek. Postoje mnogi takvi, posebno među protestantima i sektašima, koji promatraju kršćanstvo i kulturu kao odvojeno jedno od drugog i koji smatraju da je svijet kulture dio "ovog svijeta", svijet koji se nalazi u tami pod vlašću zla. U ekstremnim oblicima takva razmišljanja su nespojiva sa katoličanstvom. Ipak, postoji vrsta katoličkog puritanizma koji se odvaja što je više moguće od sekularne kulture i prihvaća stav povlačenja. Takav stav povlačenja je opravdan prema katoličkim principima. U duhu je pustinjskih očeva, mučenika i ispovjednika vjere primitivne Crkve. Ali to znači da je kršćanstvo postalo podzemni pokret i kako je jedino mjesto kršćanskog života i kršćanske kulture u pustinjama i katakombama. Međutim, u suvremenim uvjetima možemo se pitati je li takvo povlačenje moguće. Danas ne postoji više pustinja, a moderna država ima ovlasti u podzemlju i skloništima baš kao što ima na zemlji i u zraku. Totalitarna država – a možda i općenito suvremena država – nije zadovoljna pasivnom poslušnoću; ona zahtjeva punu suradnju od kolijevke do groba.

Stoga na izazov sekularizma moramo odgovoriti na kulturnoj razini, ukoliko uopće želimo odgovoriti na njega, a ako kršćani ne mogu utvrditi svoje pravo na postojanje u području visokog obrazovanja, na kraju će ih izgurati ne samo iz suvremene kulture, nego će i fizički nestati. To je već problem u komunističkim državama, a i ovdje će doći do tog problema ukoliko ne iskoristimo prilike dok ih još imamo. Još uvijek interno živimo na kapitalu prošlosti, a eksterno na postojanju nejasne atmosfere vjerske tolerancije koja je već izgubila svoje opravdanje u suvremenoj sekularnoj ideologiji. Situacija je neizvjesna i ne možemo očekivati da će vječno trajati, moramo je iskoristiti dok traje.

_________

Vjerujem kako područje visokog obrazovanja nudi najveće mogućnosti; prvo na temelju uloženog truda jer će relativno malo ulaganja vremena i novca proizvesti bolje rezultate nego što bi to učinilo puno ulaganja na nižoj razini. Drugo, zato što je to područje gdje postoji najviše slobode djelovanja i gdje će tradicija intelektualne i duhovne slobode vjerojatno najduže preživjeti. Nadalje, potrebno je hitno djelovanje u tom području jer su društvene promjene u posljednjih pola stoljeća ugasile dugu tradiciju nezavisnog privatnog financiranja kojemu su povijesne studije puno dugovale kroz povijest. Tradicija je bila jaka među katolicima, ljudi poput Lingarda, Actona i Edmunda Bishopa su posvetili svoje živote proučavanju kršćanske povijesti i kulture bez akademske pozicije ili ekonomske nagrade. Današnje nestajanje tog staleža ljudi onemogućava takva istraživanja. Ili Crkva ili sveučilišta moraju preuzeti na sebe očuvanje te tradicije proučavanja kulture kršćanskog svijeta, ili se time nitko neće baviti.

Autor je Christopher Dawson (1956.), izvorni članak; The Challenge of Secularism.

PS

Dawson je poznati povjesničar, najpoznatiji zbog istraživanja odnosa religije i kulture. Mislim da je na hrvatski prevedena samo njegova knjiga Razumijevanje Europe, a na stranici catholiceducation možete pronaći još dosta njegovih zanimljivih članaka o Crkvi i Zapadnoj civilizaciji.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana