Bajke i Crtići - Kozmos i Bruno

[..] Bruno je ogledni primjerak za Draper-Whiteovu tezu – ideju da su znanost i religija uvijek bile u ratu, ideju koja je toliko omiljena kod novoateističkog pokreta unatoč činjenici da su je povjesničari odbacili prije jednog stoljeća. Pokušajte se upustiti u inteligentnu raspravu o stvarnom i kompleksnijem odnosu između religije i onoga što će se kasnije razviti u modernu znanost (u srednjem vijeku i ranom modernom razdoblju) i obično će se pojaviti Bruno kao "dokaz" da je Crkva bila neumoljivi i neuki neprijatelj rane znanosti. Na kraju krajeva, zašto bi ga inače spalili jer se usudio reći kako zemlja nije u središtu svemira i da su zvijezde druga sunca sa planetima? Za oni koji preferiraju jednostavne slogane i karikature, a ne naporan posao stvarnog analiziranja i razumijevanja povijesti, Bruno je jednostavan odgovor na zamršeno pitanje. Nijanse i kompleksnost su prve žrtve u kulturnom ratu.

S obzirom na to, kada sam [O'Neill] prvi put vidio pregled isječka obnovljene verzije Saganova Cosmosa, ovog puta predstavljen od strane Saganova štićenika Neila deGrasse Tysona, i primijetio animirani prikaz nekoga tko je ugrožen od inkvizicije i spaljen na lomači, znao sam da će oživljeni Cosmos prezentirati pobrkanu povijest. Pretpostavljam da se radi o slijeđenju Saganovih stopa s obzirom da je i on u originalnoj seriji predstavio zbrkanu verziju priče o Hipatiji iz Aleksandrije koja je učvrstila lažnu ideju nje kao mučenice za znanost – o tome sam već pisao.

U središtu prve epizode nove serije - Cosmos: A Spacetime Odyssey, našla se jedanaesterominutna verzija mita o Bruni. Često tvrdim da je pojednostavljena moralna bajka koju ljudi brkaju s povijesnim odnosom Crkve i rane znanosti "karikatura i crtić" - zbog svoje prepojednostavljenosti, dvodimenzionalnosti i reduciranosti na crno-bijele karikature. U ovom slučaju stvarno se i radi o crtičkoj verziji – animiranoj sekvenci, a glas Bruni je posudio izvršni producent Seth MacFarlane, iz Family Guya, što je čini se razlog zašto Bruno ima talijanski naglasak kakav se može čuti u reklamama za pizzu ili umak.

Klišeji nisu završili smiješni naglaskom. U neobično iskrivljenoj verziji priče koju nudi serija, Bruno je prikazan kao ozbiljan mladi fratar iz Napulja koji je bio istinski tražitelj istine. Ali DeGrasse Tyson nas uvjerava kako se on "usudio čitati knjige zabranjene od Crkve". Zatim nam prikazuju scenu u kojoj Bruno čita kopiju Lukrecijeve O prirodi stvari koju drži skrivenu pod daskama u svojoj ćeliji. Prvi problem je što Lukrecijev rad nije bio zabranjen od Crkve tako da ga nitko nije morao skrivati u podu. Poggio Bracciolini je objavio printano izdanje knjige stoljeće prije nego što je Bruno rođen, i nije bila zabranjena. Ideja da je Crkva zabranila i/ili pokušala uništiti Lukrecijev rad je mit kojeg je Christopher Hitchens volio ponavljati, a mit je nedavno nanovo zaživio zbog Greenblattova pseudopovijesnog djela The Swerve.

Tysonov crtić nastavlja prikazujući Brunu čiji se um otvara za ideju beskonačnog svemira zahvaljujući Lukrecijevoj knjizi, ali onda ga iz samostana izbacuje rulja negativaca Disneyeva tipa – crkvenih tipova, koji se iznenada pojavljuju kao Monty Pythonova Španjolska Inkvizicija. To dakako predstavlja puno bolju prispodobu od istine – Lukrecijev rad nije bio "zabranjen od Crkve", a Bruno je zapravo pobjegao, nisu ga izbacili jer je čitao zločeste knjige.

Taj pojednostavljeni crtić bi se iskomplicirao da su napomenuli gdje je Bruno dobio svoje ideje o prostranom svemiru u kojem Zemlja nije u središtu, da su zvijezde druga sunca, da postoji mnoštvo drugih svjetova i da bi neki od tih svjetova mogli biti nastanjeni baš poput našeg. Problem je što Bruno to nije preuzeo od Lukrecija, niti je imao nekakvu viziju, kao što to crtić iz Cosmosa navodi. Bruno je to direktno uzeo od čovjeka kojeg je nazivao "božanski Kuzanski" – prirodnog filozofa iz petnaestog stoljeća i teologa Nikole Kuzanskog.

Da su autori serijala bili stvarno zainteresirani za stvarnu povijest podrijetla znanstvene misli, postoji puno ljudi čija priče bi bile puno dostojnije za tu priliku od Brune – ljudi koji su stvarno i biti proto-znanstvenici. Autori serijala, Steven Soter i Saganova udovica Ann Druyan, su čini se znali dovoljno o Bruni da bi znali kako ga ne mogu predstaviti kao znanstvenika, i Tyson u jednom trenutku spominje da on "nije bio znanstvenik". Ali delikatno prelaze preko činjenice da je tip bio, za današnje razmišljanje, kompletni mistični luđak. U obrani od kritika zbog Brune, Soter primjećuje da je više ranih znanstvenih figura također proučavalo stvari koje smatramo neznanstvenim, poput Newtonove opsesije s alkemijom i izračunima apokalipse. Ali razlika je što su Newton i Kepler slijedili te ideje baš kao i one utemeljene na stvarnim empirijskim znanostima, dok je Brunin hermetistički misticizam, sveta geometrija, i uvelike izmišljena antička egipatska religija sve što i je proučavao – nikakvom znanošću se nije ni bavio.

Ukoliko su htjeli biti stvarno točno trebali su barem spomenuti Brunin dug Nikoli Kuzanskom, koji je opisao ne-konačni svemir bez centra 109 godina prije nego što se Bruno uopće rodio. U svojoj knjizi De docta ignorantia Kuzanski zapisuje;

"Svemir nema opsega, jer kada bi imao središte i opseg onda bi bilo nekih stvari van svijeta, pretpostavke koje nemaju nikakvu istinu. S obzirom da je, prema tome, nemoguće da svemir bude unutar tjelesnog središta i tjelesnih granica, nije u našoj moći da shvatimo svemir, čije je središte i opseg Bog. I iako svemir ne može biti beskonačan, svejedno ga ne možemo zamišljati kao konačnog jer ne postoje granice unutar kojih bi ga mogli ograničiti."

Taj uvid crtić o Bruni pripisuje samo Bruni, a zašto nije pripisan "božanskom Kuzanskom"? Pa, to bi pokvarilo cijelu prispodobu jer daleko od toga da su ga napali Disneyevi zlikovci smrknutog lica, zatvorili i palili na lomači, Kuzanski je bio poštovan te je postao kardinal. To baš nije u skladu s moralnom bajkom o slobodnomislećem geniju kojeg ugnjetavaju dogmatski teokrati.

Crtić zatim prikazuje hrabrog Brunu koji predaje na Oxfordu, a prgavi i aristrokratski učenjaci prigovaraju njegovom prihvaćanju kopernikanstva te u konačnici bacaju voće na njega te ga otjeraju. Još jednom, stvarnost nije bila takva. Ne postoje nikakvi dokazi bilo kakvog prigovora heliocentrizmu, a problem kojeg su oxfordski učenjaci imali s Brunom je bio taj što je plagirao rad drugog učenjaka. No, još jednom, to baš i nije u skladu s bajkom o čistom i progonjenom slobodnomislitelju.

Kroz crtić se promovira ideja da je progonjen jer je podržavao heliocentrizam i ideju neograničenog kozmosa u kojem Zemlja nije u središtu. Kao što smo već vidjeli, ideja nije bila nova, niti je bila kontroverzna. Do 1580. Kopernikova heliocentrična hipoteza nije također bila posebno nova, iako je bila kontroverznija – praktički je nijedan astronom nije prihvaćao jer je prepoznato da ima ozbiljne znanstvene nedostatke. Važno je istaknuti da je u tom razdoblju religijski autoriteti nisu smatrali heretičnom, iako su neki smatrali da ima potencijalno zabrinjavajuće implikacije.

Niti Kopernik nije bio prvi proto-znanstvenik koji je istraživao ideju zemlje koja se kreće. Srednjovjekovni učenjak Nikolas Oresme je analizirao dokaze koji podržavaju ideju da se zemlja rotira još 1377. godine i smatrao ju je barem mogućom. Crkva nije ni trepnula. Kopernikovi izračuni i njegova teorija su okolo kružili puno prije nego što je njegov opus posthumno objavljen, i zainteresirao je nekoliko važnih crkvenjaka, uključujući Papu Klementa VII koji je zadužio Johana Widmanstadta da održi javna predavanja o teoriji u Vatikanskim vrtovima, papi su bila fascinantna. Kardinal Schoenburg je zatim poticao Kopernika da objavi svoj rad, ali on je to odgađao ne zbog nekog straha od religijskog progona nego zbog potencijalnih reakcija drugih matematičara i astronoma. Heliocentrizam nije postao religijska vruća tema sve do početka afere Galileo 1616. godine, desetljeće i pol nakon Brunine smrti.

Još jednom, autori Cosmosa su izgleda barem djelomično svjesni svega toga pa su se vratolomijama potrudili kako bi prispodoba nastavila svojim putem. U crtićkom prikazu Brunina suđenja dobivamo prvi nagovještaj da se Crkvin problem s Brunom bavi idejama koje nemaju nikakve veze s beskonačnim svemirom, višestrukim svjetovima ili bilo kojoj drugoj kozmološkoj spekulaciji. Disneyevski zlikavac Inkvizitor čita listu optužbi poput "negiranja Svetog Trojstva i božanstva Isusa Krista" i nekoliko drugih očito religioznih optužbi. Prikaz daje dojam da su te optužbe nekako manje važne ili čak izmišljene, a zapravo su te optužbe stvarni razlozi zašto je Bruno spaljen na lomači. Koliko god nam to užasno izgledalo, negiranje djevičanstva Marije, prezentiranje Isusa kao mađioničara i negiranje Transupstancijacije dovelo bi vas do lomače, iako samo ako bi odbili opetovane prilike da se toga odreknete.

Ali crtić se želi držati svoje prispodobe, pa dolaze do finala, gdje žele da povjerujemo kako su najozbiljnije optužbe bile "tvrdnja da postoje drugi svjetovi". Međutim, kao što smo to već vidjeli, to uopće nije bio problem. Nikola Kuzanski zapisuje o drugim svjetovima u knjizi koja je inspirirala Brunina vjerovanja:

"Život, kakav postoji na Zemlji u obliku ljudi, životinja i biljki, možete pronaći, pretpostavimo u visokom obliku u solarnim i stelarnim regijama. Umjesto da mislimo kako je toliko mnogo zvijezdi i dijelova nebesa nenastanjeno i da je samo naša zemlja napučena – i to bićima koja su možda nižeg tipa – pretpostavit ćemo da u svakoj regiji postoje stanovnici, razlikujući se u prirodi svojim rangom, i svi zahvaljuju svoje podrijetlo Bogu, koji je središte i opseg svih stelarnih regija... O stanovnicima svjetova osim našeg možemo znati malo jer nemamo nikakvih standarda po kojima bi ih ocjenjivali."

Još jednom, sjetite se da Kuzanski nije spaljen na lomači, bio je poštovan, hvaljen i dobio je kardinalsku poziciju.

Jedino spominjanje izraza "drugi svjetovi" u optužnici protiv Brune navodi da je vjerovao u "mnoštvo svjetova i njihovu vječnost". Drugi dio je bio problem, a ne slaganje s idejom koju je princ Crkve iskazao stoljeće ranije.

Crtić završava s Tysonovim upozorenjem da Bruno nije bio znanstvenik i da njegove ideje nisu ništa više od "sretnog nagađanja": Neki komentatori misle da to nekako razrješuje stvar svih iskrivljenja i da sve to znači da serija prikazuje Brunu samo kao mučenika za slobodnu misao i lekciju o opasnosti dogmatizma. Ali problem sa crtićem je što se radi o blesavoj mješavini stvarne povijesti, fantazije i prepojednostavljenih gluposti kako bi se postigao cilj. Stvarna priča o Kuzanskom bi zapravo bila puno zanimljivija za ispričati i ne bi u sebi imala notu mitova o Bruni i konfliktu znanosti i vjere. Ali cijeli crtić je, čini se, imao svoju agendu, a priča o spaljenom heretiku je poslužila agendi onako kako priča o štovanom i nesputanom srednjovjekovnom kardinalu ne bi mogla.

Cilj je ovdje bio poručiti nešto o slobodnoj misli i dogmatizmu u kontekstu kulturnih ratova u SAD-u oko kreacionizma. Nekoliko puta je ponovljeno daje Bruno vjerovao u Boga iako je zapravo više bio panteist nego išta drugo; ali on je prikazan kao slobodni vjernik otvorena uma koji je potlačen i na kraju ubijen od sila dogmatske doslovnosti. Bruno iz crtića odgovara učenjacima koji bacaju voće – "Vaš Bog je premali!" - i upravo je to poanta cijele prispodobe. Čitava stvar je usmjerena prema dogmatskim literalistima u američkom kulturnom ratu, ali istodobno pokušava apelirati na vjernike, s obzirom da su većina američke publike teisti. Zbog toga su autori raskomadali stvarnu povijest i pokušali poslati modernu poruku.

To me podsjeća na moj susret s Bruninim kipom na Campo de'Fiori. Kip je postavljen 1889. godine uoči ujedinjenja Italije. Spomenik je podigao masonski red kao politički simbol anti-klerikalizma. Ateisti i slobodni mislitelji štuju ga do današnjeg dana i sjećaju se Bruninog pogubljenja 17. veljače svake godine.

Naravno, svatko tko istakne da je Bruno poprilično smiješna ikona za ateiste, s obzirom na njegove ekscentrične stavove i magijske prakse je obično ignoriran. I svakome tko ima drskosti ukazati da je pogubljen zbog čisto religiozni ideja, a ne nekih spekulacija o više svjetova ili ne-konačnom svemiru obično poručuju da nekako opravdava njegovu stravičnu egzekuciju. Kao što sam često isticao, za ljude koji se nazivaju racionalistima mnogi od mojih kolega ateista su manje no racionalni. Nažalost, smiješna karikatura Brune koju su osmislili Neil deGrasse Tyson, Ann Druyan, Steven Soter i Seth MacFarlane sigurno neće pomoći u tome.

Autor je Tim O' Neill, izvorni post Cartoons and Fables - How Cosmos Got the Story of Bruno Wrong

PS

Već sam objavio nekoliko O' Neillovih tekstova ovdje. I prošli post o Bruni ovdje.

O prihvaćanju heliocentrizma i Bruni

Naslov ["Šok! Horor! Nečuveno! Religija ometa napredak znanosti" je izvorni naslov s bloga RM] bi vas trebao podsjetiti na tipičan članak u najantipatičnijim (britanskim) novinama. Predstavlja jednu od dominantnih reakcija od strane članova Gnu VojskeTM na aferu Bruno iz Cosmosa. Prema ljudima poput Jasona Rosenhousea i PZ Myera, progon znanstvenika poput Giordana Bruna i Galilea od strane Katoličke Crkve je definitivno kočio napredak znanosti, a uz to oni i njihove pristaše citiraju mudre riječi Über-gurua Neila deGasse Tysona da bi bez religije znanost bila tisuću godina razvijenija. Kakav skandal, doista užasno, čini se da Crkva mora za puno toga odgovarati, iako je čudno što nisu mogli pronaći još primjera osim jadnog Giordana i univerzalnog simbola Crkvene opresije Galilea. Siguran sam da kada bi ponovno pročitali Draper-Whitea mogli bi pronaći neka nova imena kojima bi mogli napasti neuke povjesničare. Spominjem neuke povjesničare jer su se upravo oni žalili na crtić o Bruni u prvoj epizodi Cosmosa.

Pretpostavimo prvo na trenutak da su Rosenhouse-Myer u pravu i da je Katolička Crkva stvarno progonila Brunu i Galilea kako bi blokirala znanstveni napredak, znači li to da je u tome bila uspješna? Je li stvarno uspjela prekinuti, usporiti ili omesti usvajanje, prihvaćanje ili priznanje heliocentrične hipoteze ili vjerovanje u beskrajni svemir ili percepciju da je sunce zvijezda? Nesumnjivo se radi o ozbiljnoj optužbi koju bi trebalo definitivno razjasniti.

Myer i Tyson su oboje znanstvenici, a Rosenhouse je matematičar, svi rade u disciplinama koje zahtijevaju da osoba, ukoliko tvrdi nešto, ponudi prikladne dokaze koji podržavaju tu tvrdnju. Što s njihovom tvrdnjom da je religija kočila razvoj znanosti, odnosno u slučaju Bruna i Galilea prihvaćanje moderne astronomije i kozmologije? Jesu li naši znanstvenici pružili potrebne dokaze za svoju tvrdnju? Jesu li ponudili strogo argumentiranu povijesnu tezu utemeljenu na solidnim dokumentiranih dokazima kako bi potkrijepili svoju tvrdnju? Mogu li demonstrirati da bi moderna astronomija bila ranije prihvaćena u slučaju da Crkva nije intervenirala. S obzirom na njihovu glasnu potporu "znanstvenoj metodi", što god da to je, očekivali bi da to učine, zar ne? Naravno da ništa od toga. Na to nisu potrošili niti jednu riječ. Nema nikakvih dokaza, nikakvih akademskih argumenata, samo obične neutemeljene tvrdnje u stilu žutih novina. Poprilično loše to izgleda za branitelje znanstvene vjere.

No jesu li oni ipak u pravu? Čak i ako se nisu potrudili ponuditi povijesne dokaze da podrže svoju tvrdnju, može li biti točno da su Crkvine akcije protiv Bruna i Galilea stvarno imale negativan učinak na prihvaćanje heliocentričnosti i drugih aspekata moderne astronomije i kozmologije? Ispitajmo povijesne činjenice i odgovorimo na pitanje na koje izgleda pokušavaju odgovoriti Rosenhouse-Myer i Tyson - istina je izgleda toliko očita da njihov odgovor nije niti potreban.

Započnimo s jadnim Giordanom, Bruno je bio jedan od onih koji su zagovarali kopernikovu heliocentričnu astronomiju još u šesnaestom stoljeću. Međutim, išao je dalje od njega u nizu kozmoloških spekulacija kojima je Cosmos posvetio jedanaest od četrdesetipet minuta svoje epizode. S prihvaćanjem helicentričnosti ću se kasnije pozabaviti, za sada ću odgovoriti samo na Bruninu kozmologiju. Sam Kopernik je ostavio filozofiji pitanje je li svemir konačan ili beskonačan, i za to je imao dobar razlog. Pitanje je bilo čisto spekulativno i nije se moglo na njega (znanstveno) odgovoriti s obzirom na dokaze i mogućnosti renesansnih astronoma. Sve je ukazivalo kako je svemir konačan, a renesansni učenjaci nisu imali načina da pokažu drugačije. Brunina spekulacija naravno nije bila ništa novo.

U svoje vrijeme, Nikola Kuzanski se već bavio tim pitanjem, a još ranije u prvom stoljeću prije nove ere, Lukrecije, Brunina inspiracije, spominje to u De rerum natura. Lukrecije naravno nije izmislio koncept nego je tek ponavljao vjerovanja grčkih atomista. Sve to pokazuje kako je ideja beskonačnog svemira bila poznata početkom sedamnaestog stoljeća i ništa što je Crkva rekla ili učinila nije moglo spriječiti nikoga da spekulira o tome. Stvar koje je priječila druge da se upuste dublje u takve spekulacije je bio nedostatak nužne znanstvene aparature pri istraživanju pitanja, slično današnjoj situaciji teoretičarima struna i multiverzuma.

To ne znači da se astronomi nisu bavili problemom veličine svemira i udaljenosti od zvijezda. Među ostalima Galileo, Jeremiah Horrocks, Christiaan Huygens i Isaac Newton su pokušavali odrediti/izračunati udaljenosti unutar solarnog sustava, odnosno prema zvijezdama. Tek sredinom osamnaestog stoljeća mjerenjem tranzita Venere su takvi pokušaji postigli minimalne učinke. Prva mjerenja stelarne udaljenosti, pomoću zvjezdane paralakse, su se pokazala uspješnim tek početkom devetnaestog stoljeća. Sva ta kašnjenja nemaju veze s nečime što je Crkva učinila nego s nužnošću razvoja potrebnih znanstvenih teorija i aparata.

Brunina sljedeća kozmološka spekulacija je da su sunce i zvijezde ista stvar. Još jednom, ništa novoga u tome, Anaksagora je već imao istu ideju u petom stoljeću prije nove ere, i John Philoponus u petom stoljeću nove ere. Još jednom, problem s tom idejom nema veze sa nekim religioznim prigovorom nego nedostatkom znanstvene teorije i ekspertizom kojom bi to ispitali. Takvo što je postalo moguće tek u devetnaestom stoljeću razvojem spektroskopije; a to je naravno prvo zahtijevalo razvoj nove teorije materije kroz sedamnaesto i osamnaesto stoljeće, proces koji je uključivao različita područja znanosti.

Brunina posljednja spekulacija, i to jedina koja je smetala Crkvu je bilo postojanje nastanjenih planeta osim Zemlje. Još jednom, ništa novo i što god da je Crkva možda mislila o tome, takve spekulacije su generirale rasprave koje još traju. Još uvijek ne znamo jesmo li sami ili nismo.

Uz svo svoje poznavanje povijesti znanost, ne mogu vidjeti gdje je Crkva otežala ili usporili znanstveni napredak u onim stvarima o kojima je Bruno spekulirao u svojim kozmološkim fantazijama. No što s heliocentričnošću, tu su sigurno Crkvini progoni Brune i Galilea kočili znanstvene napore?

U nastavku slijedi kratki prikaz prihvaćanja hipoteza heliocentrične astronomije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Već sam se bavio tom temom, ali neće škoditi ukoliko ponovim jer ovdje postoje neke bitne lekcije za naučiti. Za početak, postoji rašireni mit kako je prihvaćanje "ispravne" znanstvene teorije gotovo trenutno. Da malo pretjeram, Einstein je objavio svoju opću teoriju relativnosti i svijet se odmah promijenio preko noći, ili barem kada je Eddington potvrdio lom svjetlosti. U stvarnosti, prihvaćenost teorije relativnosti je još uvijek bilo tema rasprava nakon pedeset godina, kada sam se ja obrazovao, i to unatoč brojnim potvrđenim testovima. Prije nego što se nova znanstvena teorija prihvati potrebno ju je ispitati, preispitati, testirani, reformirati, modificirati i na kraju pokazati da je superiorna svih ozbiljnim alternativama. U ranom modernom razdoblju kada je komunikacija bila znatno sporija, taj proces je bio još sporiji.

Kopernik je objavio svoje djelo De revolutionibus 1543. godine, tada je samo deset ljudi na cijelom svijetu, uključujući Brunu, ali puno važnije Kepler i Galileo, prihvaćalo njene tvrdnje. Sustav je imao samo jednu stvarnu znanstvenu prednost nad geocentričnim sustavom; mogao je objasniti retrogradno kretanje planeta. Međutim, to se tada nije smatralo baš bitnim. Postojali su neki nevažni religiozni prigovori, ali oni nisu imali značajnu ulogu u vrlo sporom prihvaćanju teorije. Problematični prigovori su bili empirijske naravi, a već u drugom stoljeću ih je spomenuo Ptolomej u Syntaxis Mathematiké. Jednostavno objašnjeno, ako se svijet vrti jako brzo i juri kroz prostor alarmantnom brzinom zašto nismo otpuhani? Kopernik je imao ispravno rješenje problema kada je sugerirao da se atmosfera kreće sa zemljom u obliku svojevrsnog mjehura. Nažalost, nedostajala mu je fizika koja bi objasnili i opravdala takvu tvrdnju. Bila je potrebna većina sedamnaestog stoljeća i kombinirani znanstveni napori Keplera, Galila, Stervina, Borellia, Descartesa, Pascala, Huygensa, Newtona i mnoštvo manje poznatih ljudi da razviju nužnu fiziku kako bi objasnili na koji način gravitacija drži atmosferu dok se zemlja kreće. Taj proces nije ni na koji način kočen od Crkve.

Postojala je i druga razina prihvaćanja Kopernikove teorije, instrumentalna, kao matematičkog modela koji isporučuje astronomske podatke za različite primjene, astrologiju, kartografiju, navigaciju itd. Tu se sustav utemeljen na istim netočnim podacima kao i Ptolomejev nije pokazao posebno dobrim. Ogađen netočnošću oba sustava Tycho Brahe je započeo novi opservacijski program kako bi dobio precizne podatke. U tom procesu razvio je treći model, takozvani geo-heliocentrični model, u kojem planeti kruže oko sunca, koji pak kruži oko zemlje. Ovaj model je imao prednost jer je objasnio retrogradno kretanje bez da se zemlja kretala, situacija u kojoj svi pobjeđuju.

Prvi veći napredak se javio izumom teleskopa 1608. godine i njegovom primjenom pri astronomskim promatranjima. Prva teleskopska otkrića nisu pružala nikakve dokaze niti za Kopernikove niti Braheove modele, ali su pobila i arostotelijanski homocentični model i ptolomejski model. U to vrijeme pojavio se novi kandidat, Keplerovska eliptična astronomija, objavom Keplerovog djela Astronomia nova 1609. godine. Za potpuni popis mogućih astronomskih modela početkom sedamnaestog stoljeća vidi raniji RM post.  

Do 1620. godine vodeći kandidat je bio Braheov model s dnevnom rotacijom. Treba napomenuti da se zbog Galileova i Fosarinova pokušaja da reinterpretiraju Sveto Pismo u korist heliocentričnosti, Katolička Crkva uključila i 1615. godine zabranila heliocentričnu teoriju, ali ne i heliocentričnu hipotezu. Razlika je bitna. Teorija kaže da je heliocentričnost znanstvena činjenica, a hipoteza kaže da je mogućnost. U to vrijeme heliocentričnost je bila nedokazana hipoteza, a ne teorija. Tu se upliću Rosenhouse-Myers i tvrde kako je Crkva kočila znanstveni napredak, ali je li to istina? Odgovor je ne. Astronomi i fizičari su nastavili s traženjem odgovora na otvorena pitanja, odnosno rješenjima za postojeće probleme. Ne postoje nikakvi dokazati usporavanja ili prekidanja u njihovim istraživačkim naporima. [...]

Izvorni post SHOCK! HORROR! OUTRAGE! RELIGION HINDERS PROGRESS OF SCIENCE!

PS

Post je potaknut novim izdanjem Cosmosa – posebno prikazom Brune, ovog puta nije Sagan taj koji iskrivljuje povijest nego Tyson. Novi ateisti vole projecirati vlastite opsesije na različita razdoblja. 

Mislim da nisu svi detalji posta točni, ali o tome možda kasnije. Povezano, jedan post o Bruni s bloga quodlibeta - Giordano Bruno - Martyr for Science and Reason; također postovi s RM:  Acceptance, rejection and indifference to heliocentricity before 1610., The Starry Messenger What it Said and What that Really Meant!, Galileo’s great bluff and part of the reason why Kuhn is wrong.

Već sam objavio nekoliko postova slične tematike; Živimo u geocentričnom svijetu!, Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva, Slučaj Galileo - mitovi i zablude, O znanstvenim uspjesima Galileo Galileia, i s obzirom da se spominje Lukrecije - Očuvanje Lukrecija kroz srednji vijek.

O kršćanstvu i znanosti kroz Srednji Vijek, još jednom

U nastavku prenosim post s bloga The Renaissance Mathematicus koji se bavi poviješću znanosti, autor je Thony Christie. Radi se o ispravljanju nekih povijesnih komentara matematičara Jasona Rosenhousea koji se, kao i mnogi drugi, upušta u komentiranje povijesti znanosti jer svi znamo da za to nije potrebno nikakvo predznanje - dovoljno je samo ponavljati ono što je opće poznato;

___

[...] Nažalost, Jason Rosenhouse ne pokazuje istu razinu tolerancije i razumijevanja za rad povjesničara, posebice povjesničara znanosti kada se radi o povijesnom odnosu između religije i znanosti. U nedavnom blogpostu piše o jednoj javnoj debati te nam usred posta donosi sljedeći paragraf ispunjen povijesnim neznanjem i predrasudama:

Mislim da imam osnove za razmišljanje kako podučavanje Hamova stava, da je znanost sluga religije i da mora podložiti svoje zaključke religijskom autoritetu na odobravanje, ima štetan učinak na društvo. Na kraju krajeva, radilo se o prevladavajućem stavu u kršćanskom svijetu kroz duže razdoblje, i postoji razlog zašto se to razdoblje u našoj povijesti naziva Mračno Doba. Problem nisu samo rijetki slučajevi poput Galileovog kada se Crkva obrušila na nekoga, nego negativan efekt kojeg je imala stalna Crkvena kontrola prihvatljive i neprihvatljive misle. Upravo je taj stav bilo potrebno oslabiti prije nego što je moglo doći do znanstvene revolucije.

Daleko od toga da ima veze sa posljednjim razmišljanjima povijesnih stručnjaka o toj temi, ovaj paragraf je mogao biti napisan u 19. stoljeću od strane entuzijastičnog obožavatelja hipoteze Draper-Whiteova konflikta religije i znanosti.

Za početak, povjesničari su još davno napustili termin Mračno Doba, period između kolapsa Rimskog Carstva na Zapadu i ponovnog rađanja urbane kulture u Europi nazivaju Rani Srednji Vijek. Kao sa svim povijesnim periodizacijama teško je dati precizan početak ili kraj razdoblja, ali se početak uzima negdje između četvrtog i petog stoljeća, a kraj oko tisućite godine. Naravno, Jasonovo korištenje podcjenjujućeg termina Mračno Doba ima za cilj okriviti porast kršćanstva za taj period. Ta teza, da nastanak kršćanstva znači kolaps zapadne znanosti, je nažalost izrazito popularna među onima iz Gnu VojskeTM kojima je draže slijediti vlastite predrasude umjesto da proučavaju povijest. Znanost u Antičkom vremenu se već počela urušavati sredinom drugog stoljeća naše ere prateći opći pad intelektualnih aktivnosti unutar sve burnijeg i nestabilnijeg Rimskog Carstva, odnosno prije nego što je kršćanstvo kao religija uopće nastalo.

Rim nije pao u jednom danu, nego je propadao kroz razdoblje od nekoliko stotina godina, a znanost ga je pratila u tome padu. Kada se kršćanstvo javilo kao društvena i politička sila u četvrtom stoljeću znanost nije bila mrtva, ali je već trulila. Situaciju je pogoršala činjenica što je nakon pada Rima uslijedilo ono što moji njemački susjedi zovu Völkerwanderung, a poznato je kao seoba naroda. Tijekom razdoblja od četvrtog do osmog stoljeća došlo je do valova migranata u europi koji su premještali stanovništvo i općenito stvarali kaos. Sjetite se svih Gota, Vandala, Angla, Saksa, Lombarda, Franka, Huna, Slavena. Bugara o kojima ste učili i koje ste zaboravili. Treba napomenuti da navedeni nisu bili kršćani. Znanost napreduje u stabilnim urbanim kulturama, koje jednostavno nisu postojale u Ranom Srednjem Vijeku u Europi. Zapravo znanost i učenost je gotovo potpuno nestala, gotovo ali ne i potpuno. Gdje su se očuvali ostaci učenosti tijekom tih ekstremno turbulentnih vremena u Europi? Unutar kršćanskih samostana, eto gdje.

Kada je došlo do obrata pri tom propadanju i zašto? Preokret je počeo u osmom stoljeću kada je Karlo Veliki osvojio i ujedinio velike dijelove Europe te se okrunio carem. Karlo je bilo polupismeni barbar, ali je uveo prvu europsku renesansu, karolinšku renesansu. Zašto? Zato što je bio kršćanin, a njegovu kršćanski savjetnici su ga podučili važnosti učenja, edukacije i onoga što bi mogli opisati kao proto-znanost. Kršćanstvo nije ubilo znanost u ranom srednjem vijeku nego je zaslužno za njezino oživljavanje.

Oko tisućite godine urbana civilizacije se počela ponovno uspostavljati u Europi, a s njome je rasla i potreba za znanjem. Tijekom sljedećih dvjesto godina kršćanski učenjaci su stvorili europska sveučilišta i putovali na granice europe sa islamskim carstvom gdje su uz pomoć arapskih i židovskih učenjaka preveli znanstvene radove grka i arapa na latinski te tako doveli do takozvane prve znanstvene renesanse. Svi europski translatori su bili kršćanski klerici neke vrste. Daleko od toga da su blokirali znanost ili znanstveni diskurz, oni su ponovno vratili znanost u europsku kulturu. Tijekom kasnog srednjeg vijeka, od dvanaestog do petnaeastog stoljeća, skupina učenjaka poput Oxfordskih Calculatoresa i Pariških Fizičara je apsorbirala, razvila i proširila znanstveno znanje koje im je postalo dostupno zbog translatora. Svi ti učenjaci su bili kršćanski klerici neke vrste.  

Na prijelazu petnaestog na šesnaesto stoljeće došlo je do sljedeće Renesanse s novim priljevom Grčkog i Rimskog znanja iz originalnih izvora, a ne kroz višestruke prijevode arapskih izvora, što je rezultiralo novim poticajem razvoja znanosti unutar europe. Još jednom, svi učenjaci su svoje obrazovanje nužno za rad dobili na kršćanskim sveučilištima koje je vodila Crkva.

Jasonova sljedeća izjava izazvala me da se pozovem, prvi put nakon što sam ga osmislio, na Christiev Zakon: U bilo kojoj internet raspravi o povijesti znanosti na temu odnosa religije i znanosti prva osoba koja spomene aferu Galileo je izgubila. Neću ovdje objašnjavati vrlo kompleksne motive koji su doveli izrazito paranoidnog Papu da degradira svog omiljenog prirodnog filozofa, ali ću ponoviti, ne prvi put, da od svih uzroka afere Galileo, spor između znanosti i religije je bio najmanji od njih. Čovjek s egom veličine bazilike Sv. Petra koji je iskoristio svoja znanstvena otkrića da bi se popeo skliskim stupom dvorske politike kako bi postao miljenik dvora; doživio je sudbinu mnogih takvih miljenika dvora kada je umislio da mu njegova pozicija daje slobodu da razljuti i vrijeđa svog gospodara. Zapravo, za standarde svog vremena prošao je vrlo dobro.

Jasonova sljedeća izjava, "negativan efekt kojeg je imala stalna Crkvena kontrola prihvatljive i neprihvatljive misle" je jednostavno povijesna glupost i pridodaje Crkvi puno veću kontrolu nego što ju je ikada imala. Uklanjanje te kontrole sigurno nije razlog znanstvene revolucije niti je uvjet da dođe do nje. Razloga ubrzanja stjecanja novog znanstvenog znanja u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću su mnogobrojni i izrazito kompleksni, a svaka promjena stava Crkve, ne zaboravimo Reformaciju, imala je u najboljem slučaju minimalnu ulogu u procesu. Predlažem da Jason ozbiljno istraži temu prije nego što odluči govoriti o uzrocima i uvjetima takozvane znanstvene revolucije.

PS

Thony koristi izraz znanost da opiše i ono što su radili u antičkom svijetu iako je naravno svjestan da se to kvalitativno razlikuje od znanosti, na jednom mjestu upotrebljava izraz proto-znanost.

Već sam pisao o sličnim temama; Rim, rani kršćani i filozofija, O Srednjem vijeku i "Mračnom dobu"?, Znanstveni nastavni plan u Srednjem Vijeku, Kršćansko podrijetlo moderne znanosti. I objavio nekoliko postova s istog bloga u kategoriji Renaissance Mathematicus.

Oštećuju li kemijske pare moć rasuđivanja?

Jedno otvoreno pismo privuklo je dosta pažnje ovih dana. Nekoliko kolumnista je odgovorilo i ponudilo svoja razmišljanja o pismu i nastaloj situaciji što mi se učinilo kao uzaludan trud jer teško je očekivati intelektualni napredak kod novoateističkih ideologa koji su vjerujem dobro prihvatili pismo. Ipak, vrijednost rasprave nije samo u mogućnosti da će vaš sugovornik promijeniti mišljenje, nego i u mogućnosti utjecanja na promatrače. Možda je pismo dobra prilika da se netko upita o fundamentalnim premisama kojima se vodi naš apostol razuma. (Vjetar neznanja, animoziteta i autoritarnog sekularizma je u stanju daleko pronijeti ovakva pisma u današnjoj kulturi internet komentara i minimalne pažnje, ali to ne znači da premise nisu fundamentalističke i nepropitane kao u najgoroj karikaturi religije koju je u stanju osmisliti.)

Autor pisma se predstavlja kao kemičar, postoje dvije interpretacije te izjave; gospodin Močilac je (I) kemičar odnosno znanstvenik što nas asocira na nekoga tko je sklon primjenjivanju rigoroznih kriterija, pažljivom vaganju dokaza i mijenjanju mišljenja, davanju provjerenih izjava i slično; ili (II) on je kemičar odnosno fah idiot koji nije u stanju proizvesti korisnu misao van područja kemije, odnosno čim počne pisati van područja svoje stručnosti ne možemo očekivati dobre rezultate.

Nakon što pročitate pismo jasno je da ništa od ove prve "znanstvene interpretacije". Očekivali bi da će pokazati da zna o čemu priča, da je u stanju ponuditi neki argument u korist svojih tvrdnji, da će pokazati raskoš racionalnog razmišljanja, ali ništa od toga. (Općenito je takva slika znanstvenika idealizirana, koristeći autoritet znanosti mnogi promoviraju svoju ideologiju koja sa samom znanošću nema veze, ponekad svjesno ponekad nesvjesno; a što se tiče mijenjanja mišljenja još je Planck izjavio da znanost napreduje sprovod po sprovod.) Preostaje nam druga opcija, gospodin Močilac je spomenuo da je "samo kemičar", da od njega ne možemo očekivati smislene izjave vezane uz nekemijske teme, i obećano je nesumnjivo ispunio.

Nije problematično samo njegovo tumačenje Biblije nego i općenito elementarno nepoznavanje stvari koje komentira. Mogao bih bez ikakvog straha ponuditi našem kemičaru okladu da nije u stanju ni približno objasniti što je dogma o bezgrešnom začeću. (A zašto misli da bi je gospodin Boras promovirao je jasno samo njemu.) No, takvo elementarno nepoznavanje stvari o kojima govorite je gotovo nužan preduvjet za novoateističke ideologe pa nas ni ne treba puno čuditi. Ipak, ono što me čudi je uvjerenost ljudi poput našeg kemičara da upravo oni znaju što vjernici vjeruju, odnosno što bi trebali vjerovati; nije bitna višetisućljetna tradicija interpretacije teksta nego je bitno što je nedavno preminuli trockist pijan zapisivao u svojim anti-teističkim pamfletima.

Svoja pogrešna tumačenja proširio je kroz cijelo pismo. Nakon što nas pokušava uvjeriti da kada čuje za nekog kako živi po biblijskim vrijednostima on odmah pomisli da se radi o nekom krvniku, nastavlja sa svojim podjednako kvalitetnim tumačenjem što "Sveta Knjiga uči" o znanosti. (Nekako mi se čini da je svjestan da priča besmislice, ali zašto bi se zbog toga suzdržavao. Iako, tko zna, možda stvarno misli da će se svi oni vrhunski znanstvenici vjernici na našim sveučilištima i institutima odjednom ohrabriti i krenuti u neku akciju - nema veze što je X naš najbolji biolog/fizičar, on je vjernik i stalna opasnost – pokušavam ironizirat, ali na slične izjave sam stvarno i naišao. Neću navoditi znanstvenike na koje mislim – nisu toliko poznati široj javnosti, možda se jednog dana kandidiraju za rektora, zašto im stvarati neprilike sa slobodnoumnima.)

No, da me ne bi optužili kako spominjem aktualne znanstvenike vjernike vratit ćemo se u daleku povijest. Vjernici se još od prvih stoljeća mogu okrenuti Augustinu koji je ustvrdio pravilo; kada se god neki izraz u Bibliji protivi s onime što možemo(sigurno) spoznati razumom onda taj izraz moramo prikladno reinterpretirati u skladu s time. Konkretno zapisuje;

"Često se dogodi da postoji neko pitanje o zemlji, nebu, ili nekom drugom elementu svijeta, kretanju, putanji ili čak o veličini i udaljenosti zvijezdi, pomračini sunca i mjeseca, promjeni godina i godišnjih doba; o prirodi životinja, biljaka i minerala, i drugih sličnih stvari, odgovore na pitanja imaju i nekršćani koji su došli do spoznaja putem razmišljanja i promatranja. Iznimno je žalosno i štetno, te je potrebno izbjegavati, da netko čuje kršćanina kako govori o tim stvarima na temelju kršćanskih zapisa i pritom govori gluposti ..."

Povjesničari znanosti (Lindberg, Numbers) zapisuju o povijesnom odnosu znanosti i religije;

"Osim što su poslužile teologiji, grčke znanstvene spoznaje su imale istaknuto mjesto u kršćanskom svjetonazoru, još od vremena Bazilija iz Cezarije i Augustina do kraja Srednjeg Vijeka i poslije. Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna."

Dakle, niti kroz povijest prigovori našeg kemičara ne bi imali smisla. No, nekako sumnjam da će prestati sa svojim napadima na religiju i tumačenje koje je sam izmislio. Sigurno je da će zbog toga i dalje dobivati pohvale svojih podjednako educiranih istomišljenika, uz prikladni medijski prostor naravno. Za svaki slučaj, spomenut ću jedan citat vezan uz najpoznatiju aferu - ujedno i jedan od najpogrešnije interpretiranih događaja u povijesti, kardinal Bellarmine, inače sveučilišni profesor prirodne filozofije zapisuje;

"Ako bi postojala točna demonstracija da je sunce u središtu svijeta i da je zemlja u trećem nebu, da sunce ne kruži oko zemlje nego da zemlja kruži oko sunca, onda bi morali pažljivo pristupiti pojašnjavanju Pisma koje se čini govori suprotno, i radije reći da ne razumijemo nego da je ono što je demonstrirano pogrešno. No, to nije stvar koju treba učiniti u žurbi, što se tiče mene samog neću povjerovati da postoji takav dokaz dok mi ga netko ne pokaže."

Naravno, takvih znanstvenih dokaza tada, i još određeni period, nije bilo. Dakle, naš kemičar se ne mora bojati, od prvih stoljeća, sve do danas, uključujući i ona razdoblja koja su bila politički posebno napeta, nije postojala opasnost od stvari koje spominje.

Možda našeg kemičara muči odnos čuda i prirodnih zakonitosti. Da ne ulazimo u širu filozofsku raspravu oko razmišljanja što čudo je, čini mi se očitim da znanstvenici koji su ujedno i vjernici ne vide nikakvih problema u pomirivanju normalnog prirodnog toka i čuda. Fizičar Stephen Barr zapisuje;

"Znanost bi mogla pokazati da je osoba pretvorila vodu u vino, ali to bi bilo čudo, a ne novi efekt u kemijskoj znanosti. Isto tako razdvajanje Crvenog Mora nije novi efekt u hidrodinamici."

Mnoštvo religioznih znanstvenika (i danas, i kroz povijest) pokazuje da su uspjeli pomiriti razmišljanja koje naš kemičar vidi kao sukobljene. (Sigurno će sada netko reći pa naravno da su bili vjernici, morali su biti. Ukoliko imate nekih informacija o tome da su Pascala prisilili da napiše Pensées, Babbagea da brani kršćanstvo, Ampera da moli krunicu, Faradaya i Kelvina da provode slobodno vrijeme u molitvi, i veliko mnoštvo drugih koji su se upuštali u javnu obranu vjere i koji su bili neobično pobožni i za standarde svog vremena onda iznesite dokaze, povjesničari će ih cijeniti.) No, nije samo stvar da su oni to nekako u svojem životu mogli pomiriti nego da su znanost i vjera kompatibilni.

Vratimo se citatom još jednom u srednji vijek i pitanje "U kojoj mjeri je Biblija izvor znanstvenih informacija?" U dvanaestom stoljeću je teolog Wiliam(iz Conchesa) objasnio;

"Pisci Istine ne pišu o pitanjima prirodne filozofije, ne zato što su te stvari protiv vjere, nego zato što nemaju veze sa obdržavanjem naše vjere, a upravo su o tome brinuli pisci."

Dakle, kao što svi citati upućuju, Biblija se nije čitala doslovno, najpoznatiji primjer je taj što Biblija implicira da je Zemlja ravna, ali ne postoji obrazovana osoba u Srednjem Vijeku koja je to vjerovala, jednostavno su pretpostavili da se radi o figurativnom izražavanju. (Ukoliko mislite da je netko obrazovan u zapadnoj civilizaciji u posljednjih dva milenija vjerovao u "ravnu zemlju" očito ne bi trebali ni pokušavati komentirati takve stvari, učlanite se u obližnji internet ateisti klub i čekajte more lajkova.)

Kad već citiram teologe iz dvanaestog stoljeća, spomenimo Thierrya (iz Chartresa) koji se pita koja je uopće motivacija, zašto bi se uopće bavili prirodom – Božjom kreacijom.

"Budući da su stvari na ovome svijetu promjenjive i pokvarljive, nužno je da imaju i autora. Zato što su racionalno uređene i u vrlo lijepom poretku, nužno je da su i stvorene sa mudrošću."

Povjesničar znanosti Hannam komentira citat i situaciju u kasnom srednjem vijeku;

"racionalnost i uređenje prirode su smatrali dokazom da Božanstvo postoji. Zbog toga je i proučavanje fizikalnih zakona još jedan put prema Božjim mislima. Priroda je knjiga napisana od strane Stvoritelja, baš kao što je to i Biblija."

Dakle, još su srednjovjekovni učenjaci govorili o dvije knjige koje upućuju na Gospodina, poznavati prirodu odnosno stvoreno značilo je poznavati i Stvoritelja. U dvadestom stoljeću nobelovac iz fizike Compton opisuje svoja razmišljanjima;

"Za mene, vjera počinje shvaćanjem da je vrhovna inteligencija dovela svemir u postojanje i stvorila čovjeka. Nije mi teško to vjerovati, jer neosporno je da tamo gdje je plan je i inteligencija – uređeni, razvijeni svemir svjedoči istini najveličanstvenije izjave ikada izgovorene - ' U početku [stvori] Bog...'";

No, možete se opet zapitati, što s onim kršćanima koji priznaju mogućnost čuda, to očito znači da se ne mogu baviti znanošću, jer kako će vjernik raspoznati kada je nešto posljedica prirodnog, a kada natprirodnog djelovanja? John Burdian, prvi fizičar, objasnio je da je posao fizičara da objasne kako se stvari uobičajeno ponašaju, "pretpostavljajući redovitost prirode". Njemu nije bitno što Bog, po svojoj apsolutnoj moći, može činiti čuda. Buridan objašnjava;

"jasno nam je da je svaka vatra vruća, iako je suprotno moguće Božjim djelovanjem. Takav dokaz je dovoljan za znanstvena načela i zaključke".

***

Sada kada smo našeg kemičara riješili svih zabrinutosti i pokazali mu da nema razloga za strah, želio bih se kratko osvrnuti na njegovu primjedbu u izboru između Boga i Velikog Praska. Problem je što je sama teorija Velikog Praska ništa drugo nego isusovačka izmišljotina. Ali doslovno. Nažalost, ispričati nešto o povijesti razvoja teorija koje se bave starošću i postankom zemlje zahtijevalo bi previše mjesta (knjiga Veliki Prasak Simona Singha nudi zanimljiv prikaz), ali da dočaram razmišljanje; prevladavajući stav početkom 20. stoljeća je bio onaj stalno-stanjaca. Kao što samo ime govori, oni su vjerovali da svemir nema početak. U tome su bili ohrabreni i svojim filozofskim uvjerenjima, reći da svemir ima svoj početak značilo bi reći da je svemir stvoren, a tko bi ga stvorio, kakav apsurd.

Naravno, bilo bi pogrešno reći da im je to bio glavni motiv, postojali su dobri znanstveni dokazi - ili barem nije bilo dokaza za suprotno, da ne ulazim u detalje - koji su ukazivali na to. No, onda je jedan fizičar, Lemaître, na temelju novih fizikalnih teorija pokazao da bi se svemir trebao širiti, a ukoliko se širi onda je trebao u prošlosti biti manji, kozmičko jaje. Ne moram ni reći da stalnostanjci nisu bili oduševljeni time, ni sam Einstein prvotno nije želio prihvatiti dokaze. S druge strane, papi se svidjela teorija, imamo dokaz da svemir nije vječan, stvoren je, na to mu je Lemaître odgovorio da mora primiriti svoje prihvaćanje teorije jer se radi samo o teoriji, tada još nije bilo uvjerljivih dokaza.

Ukoliko nisam već spomenuo, Lemaître je ujedno bio i katolički svećenik. Baš čudno da racionalni atesti koji prate dokaze odbijaju povjerovati u novu teoriju jer im se ne poklapa s njihovim razmišljanjima, neće njima pop propovijedati kreacionizam neki. Jedan od najvećih astronoma 20. stoljeća Fred Hoyle cijelog svog života nije prihvatio teoriju, a umro je prije desetak godina. Sam naziv Veliki Prasak je Hoyle osmislio da bi ismijao teoriju, ali izraz je postao prihvaćen i danas možemo slušati ateiste kako Veliki Prasak pobija Boga. Razmislite o tome. (Nažalost, cijela zanimljiva priča oko sukoba stalnostanjca i promjenjivog svemira je predugačka da bih je ispričao, naravno da su u različitim periodima dokazi upućivali na različite stvari, ali primjer dobro pokazuje da i ateistički stalnostanjci nisu skloni mijenjaju svojih razmišljanja, praćenju dokaza kamo god da ih odvedu i sličnim stvarima kakvim si tepaju. Je li teorija Velikog Praska točna? Pa, za sada je, možda uskoro neće biti, ali mi nije jasno zašto je netko spominje u korist ateizma. Inače, klasični argumenti za Božju egzistenciju ne ovise o toj teoriji.; i još jedna nevažna napomena, neki izvori spominju da je Lemaître bio isusovac što mi čini da nije točno, tako da Veliki Prasak možda nije Isusovačka , nego obična popovska izmišljotina.)

***

No, post se već odužio – živim u nadi da će neki internet ateist pročitati ovaj post, a iz iskustva znam da im je sve više od parminutnog videa u kojem netko ismijava bananamana previše – pa ću samo spomenuti da je upravo judeokršćanska vjera uvelike oblikovala našu zapadnu civilizaciju. Pošteni sekularni mislioci će potvrditi da je zapadna kršćanska civilizacija – i samo ona - bila posebno predana razumu i racionalnim argumentima što je dovelo do razvoja znanosti, obrazovnog sustava, razvoja filozofije, glazbe, arhitekture, jezika, pisma, sveučilišnog sustava, zakona, ljudskih prava i pravne znanosti. Naravno, tu su i dobročinstvo, bolnički sustav i briga za najslabije koja u takvom obliku nije postajala u antičkom svijetu. (Doprinosi pojedinim područjima su preopsežni da ih nabrajam ovdje.)

Edward Grant, povjesničar znanosti zapisuje;

"Što je omogućilo Zapadnoj civilizaciji da razvije prirodne i društvene znanosti na način koji nijedna druga civilizacija nije uspjela? Uvjeren sam da odgovor leži u dubokom i sveprožimajućem duhu ispitivanja stvari koji je prirodna posljedica naglašavanja razuma što se počelo razvijati u srednjem vijeku. Osim otkrivene istine, na srednjovjekovnim sveučilištima razum postaje konačni sudac u većini intelektualnih rasprava i kontroverzi. Bilo je sasvim prirodno učenjacima sa sveučilišta da koriste razum u područjima koja prije nisu bila istraživana odnosno da raspravljaju o mogućnostima sa kojima se prije nisu ozbiljno pozabavili."

Naravno, svi koji ne uzimaju zdravo za gotovo uspjehe naše Zapadne civilizacije svjesni su utjecaja Crkve, ali će odmah prigovoriti da to ne treba čuditi jer je Crkva imala moć i novac. Ali taj prigovor promašuje pitanje; Zašto su sveučilišta uopće osnovana? Zašto je znanost nastala i održala se? Zašto bi se netko time bavio i financirao kada nije bilo nikakve koristi? Ne radi se o stvarima koje su se trebale dogoditi, tisućama godina u svim civilizacijama se to nije dogodilo. Protukršćanski polemičari su kroz povijest, kao i danas, pokušavali optužiti kršćane, ali pogrešno je pretpostaviti da je nastanak znanosti jednostavna i neizbježna stvar. Da su vas ostavili u nasumičnom trenutku u ljudskoj povijesti na nekom nasumičnom mjestu koje su šanse da bi se bavili nekim problemom kojeg bi danas nazvali znanstvenim, i što bi vas na to potaklo? Zašto se znanost razvila baš na zapadu? (Pritom mislim na znanost, a ne na matematiku i astronomska promatranja koja su prisutna u svim društvima u nekoj mjeri. I ne, zapadnjaci nisu samo morali preuzeti znanja od antičkih Grka, ili islamskih kalifata, moderna znanost je kvalitativno različita od prirodne filozofije kakvom su se bavili ljudi poput Aristotela ili Avicenne.)

I još jednom, nije stvar samo u tome da je Crkva bila najveći financijer sveučilišta i znanosti, ili da je branila sveučilišta od lokalnih vlasti kada je dolazilo do problema, nego je pružila poticaj i okvir unutar kojeg se interes za takva istraživanja uopće i javio. Zašto bi netko proučavao znanost, zašto bi se to održalo? I zašto se to dogodilo upravo u srcu kršćanskog Zapada?

Takva pitanja si je postavio fizičar i povjesničar znanosti Stanley Jaki. Zapitao se zašto je znanost svugdje završila kao mrtvorođenće - svugdje, osim na Zapadu. Potrebno bi bilo previše prostora da se opiše odgovor, ali jedna kratka skica kroz njegove citate;

* "Još jednom je kršćansko vjerovanje u Stvoritelja dovelo do novih ideja u razmišljanju o prirodi. Samo istinski transcendentalni Stvoritelj može stvoriti prirodu sa nezavisnim zakonima bez da se pritom Njegova moć nad prirodnom umanji. Nakon što su formulirani osnovni zakoni, znanost se mogla razvijati po vlastitim uvjetima."

* "Kršćanska ideja stvaranja dovela je do još jednog važnog doprinosa za budućnost znanosti. Sva materijalna bića su postavljana na istu razinu, tek kao obična stvorenja. Za razliku od poganskog Grčkog svemira, u kršćanskom svemiru nema mjesta za božanska tijela. Sva tijela, nebeska i zemaljska, sada imaju istu osnovu, na istoj su razini, to je dovelo do zamisli da kretanje mjeseca i slobodni pad tijela na zemlji mogu bit uređen istim zakonom gravitacije. Takva pretpostavka bi bila svetogrđe u očima svakoga tko pripada grčkoj panteističkoj tradiciji, ili nekoj drugoj sličnoj tradiciji drevnih kultura."

* "Konačno, u kršćanskoj dogmi o stvaranju pronalazimo da je čovjek posebno biće stvoreno na sliku Božju. Ta slika se sastoji i od čovjekove racionalnost koju nekako dijeli sa Božjom racionalnošću i od čovječeg stanja kao etičkog bića koje ima vječnu odgovornost za svoja djela. Čovjekovo razmišljanje o vlastitoj racionalnosti dalo mu je pouzdanje da bi njegov stvoreni um mogao pojmiti racionalnost stvorene zbilje."

* "U isto vrijeme, sama stvarnost stvaranja upozoravala je čovjeka na uvijek prisutnu napast da diktira prirodi što bi trebala biti. Razvoj eksperimentalne metode duguje mnogo toj kršćanskoj misli."

Odabrao sam Jakia jer se posvetio tom opsežnom pitanju, ali slična razmišljanja odnosno rekonstrukciju o filozofskim temeljima razvoja znanosti možete pronaći i kod drugih povjesničara znanosti. (Istina, neke druge Jakijeve teze su kontroverzne i podložne kritici; ali ono što sigurno nije kontroverzno je Draper-Whiteova teza sukoba znanosti i religije koja je već stoljeće na smetlištu gdje joj je i mjesto. Doduše, samo kod profesionalnih povjesničara, u javnom prostoru je življa no ikad. Sve to naravno ne znači da je situacija uvijek bila jednostavna ili da nije bilo stvari koje je bilo potrebno razriješiti; i naravno da takva teološka razmišljanja nisu jedina bitna i dovoljna za nastanak moderne znanosti – daleko od toga, postoji niz političkih, ekonomskih i društvenih faktora potrebnih za takav dugotrajni razvoj.)

***

Kada sam već doveo u vezu nastanak znanost i filozofska razmišljanja - razmišljanja koja su uvelike inspirirana i biblijskim tekstom, bilo bi šteta ne spomenuti i Knjigu Postanka, i to rad jednog kemičara, Ernesta Lucasa. Nakon što je doktorirao kemija, studirao je teologiju i istočne jezike što mu je omogućilo da se upozna sa mezopotamijskim mitova i, kako on to tvrdi, napokon dobro shvati Knjigu Postanka. Naime, za interpretaciju svakog teksta potrebno si je postaviti nekoliko pitanja. (Ukoliko ga interpretirate kao znanstveni članak, onda ste očito izabrali interpretirati ga kao znanstveni članak, ne možete se pretvarati da ste odabrali "neutralni" ili jedini način interpretacije bilo kojeg teksta.) Neka od prikladnih pitanja, bi bila; Koja vrsta jezika se koristi? Kojoj vrsti literature pripada? Tko je očekivana publika? Koji je cilj teksta? Koje relevantno vantekstualno znanje imamo? Itd.

Spomenut ću samo nekoliko nekoliko primjera kojima Lucas pokazuje kako mu je poznavanje mezopotamijskih priča o stvaranju pomoglo da shvati biblijski tekst Postanka. Jedna od poznatijih razlika je sam nastanak bogova, prema ostalim pričama tog područja prvo nastaju bogovi od kojih netko stvara svemir – što je naravno različito od hebrejskog vjerovanja u kojem vječni Bog stvara sve. Za ostale razlike potrebno je poznavati tadašnja vjerovanja okolnih plemena. Primjerice, u Knjizi Postanak se upotrebljava riječ "svijetla" (umjesto sunce i mjesec) jer su okolna plemena štovala nebeska tijela kao bogove i božice. Također se time naglašava kako je Bog stvorio ta svijetla, dakle ono što drugi štuju kao božanstvo je tek dio svijeta kojeg stvara Bog. Zatim se spominju morske grdosije (čudovišta) jer se u drugim pričama bog morao boriti sa nemanima kako bi nakon toga mogao stvoriti nebo i zemlju. Knjiga Postanka odbacuje takvo razmišljanje naglašavajući kako je Bog stvorio grdosije kao dio svijeta – nije se morao boriti sa njima, stvorio ih je! U drugim plemenima je bio prisutan strah da će svemir opet upasti u takav kaos, dok je takvo razmišljanje suprotno Bogu hebreja.U mezopotamijskim pričama o stvaranju, ljudi su robovi bogova – stvoreni su kako bogovi ne bi trebali ništa raditi. U Knjizi Postanka se naglašava važnost ljudi na više mjesta – samo ljudi su stvoreni na sliku i priliku Boga, i Bog im daje vlast nad svim drugim stvorenjima itd.

Lucas ovako skicira razvoj znanosti inspiriran filozofsko-teološkim promišljanjima.

1. Postoji Stvoritelj svijeta 

2. Stvoritelj je racionalan i mudar

3. Stvoritelj je isplanirao i uredio svijet

Z: Postoje prirodni zakoni – strukture, uzorci...

4. Ljudi su stvoreni na sliku Božju

Z: U stanju smo shvatiti te prirodne zakone

5. Stvoreno je produkt Božje slobodne volje

Z: Potrebne su opservacije i eksperimenti

Da pojasnim na primjeru eksperimentalne znanosti; grci su primjerice vjerovali da promatranjem odnosno logičkim zaključivanjem mogu shvatiti sve o prirodi,i to ih je odvelo u probleme, ali ako Bog ima slobodnu volju pri stvaranju svijeta onda takvo što nije moguće, potrebno je provesti eksperimente.

Kod razmišljanja nekih znanstvenika pronalazimo i vezu s Padom kao što to objašnjava povjesničar znanosti i religije Peter Harrison; nakon Pada su oštećene ljudske sposobnosti, uključujući i onu da shvatimo prirodu, potrebno je sve eksperimentalno provjeriti, eksperimentalna znanost je zapravo pokušaj vraćanja izgubljenog znanja. (No, takva eksplicitna veza sa Padom nije prisutna kod svih proto-znanstvenika koje povezujemo s nastankom eksperimentalne znanosti, spominjem je samo kako bi shvatili razmišljanja i motivaciju nekih od tadašnjih učenjaka.)

Spomenut ću još samo jedan citat o uređenosti prirode kojeg sam jednom prilikom pronašao malo izmijenjenog na stranici američkog matematičara koji je prikupio matematičke citate različitih autora, ovoga je pripisao Newtonu, ali pravi znalci poput našeg kemičara znaju gdje ga izvorno možemo pronaći;

"Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri."

No, previše sam proširio post pa bolje da završim.

***

Fizičari nesumnjivo mogu danas bez filozofije u svojim istraživanjima, sve izrečeno oni mogu uzeti zdravo za gotovo – ili čak i negirati, ali to ne znači da razvitak znanstvenog razmišljanja i znanstvene metode nije bio dugotrajan i težak posao. Posao koji je, koliko god to bilo mrsko priznati nekima, bio uvelike potaknut i oblikovan kršćanskim svjetonazorom odnosno biblijskim tekstovima. (Inače, naravno da i današnji znanstvenici uzimaju niz metafizičkih pretpostavki koje su nužne za bavljenje znanošću, oni ih ni na koji način ne dokazuju nego pretpostavljaju, često potpuno nesvjesni da takvo što uopće i čine.)

Teško je pronaći vrijednost u ovakvom pismu, ali ako postoji onda je to vjerojatno poticaj nekima za smirenu analizu izrečenoga, prilika da se prokaže isprazna neutemeljena ideologija koja vodi gospodina "samo kemičara" kroz javne nastupe. Takve izjave i ne bi bile toliki problem da su rijetke, ali sličnu retoriku možemo čuti svaki put kada se nešto ne sviđa našim naprednjacima, protivite se njihovom političkom programu ili drugačije razmišljate oko nekog pitanja, odmah počinje zamorni niz povijesno i filozofski neutemeljenih besmislica o opasnosti koje prijete njima slobodnoumnima. Jasna je neopravdanost iskazanih bojazni u današnjem društvu, ali želio sam podsjetiti i na povijesnu neutemeljenost.

No, iako je vjerujem svima, odnosno svima koji nisu zaslijepljeni ideologijom našeg kemičara, jasna problematičnost razmišljanja iz pisma, nećemo biti prestrogi jer nismo ni očekivali drugačije. Veliki je raspon između onoga što on čini i onoga što on misli da čini. Sigurno vjeruje da je uključen u kritičku i slobodnu istragu, ali njegove predanosti su ideološki vođene i ništa manje dogmatske od onih koje misli da napada.

Možemo za kraj našem kemičaru zaželjeti bolje radne uvjete, veću sigurnost na poslu i izbjegavanje štetnih para koje loše utječu na rasuđivanje. Naravno, korisno bi bilo kada bi se ostavio i alkohola, ne mora baš u svemu slijediti onog pijanog trockista. No, pijan ili ne, očekujem da i dalje nastavi sa svojim napadima na neprijatelje koje si je sam izmislio. Sve u ime razuma, naravno.

PS

Oni koji prate blog mogli su prepoznati da je tekst tek kombinacija otprije objavljenih postova.

Više u kategorijama;

• povijest i filozofija znanosti 1. dio, 2. dio, 3. dio, 4. dio, 5. dio
• znanost i vjera 1. dio, 2. dio, 3. dio, 4. dio, 5. dio
• znanost i istina 1. dio, 2. dio
• scijentizam 1. dio, 2. dio
• ateizam 1. dio, 2. dio, 3. dio

Smisao života ne može biti subjektivan

Još jedan post iz Vallicelline serije o značenju života, izvorna verzija If Life Has a Meaning, Then it Cannot be Subjective. Za bolje razumijevanje vidi i stariji post O pitanju značenja života (izvorna verzija ).

Ekstremni Subjektivizam

Trebamo razlikovati između ekstremne i umjerene verzije teze da je značenje života subjektivno. "Subjektivno" u mojoj tezi obuhvaća oboje. Moja teza je da, ako život ima značenje (smisao), onda ono ne može biti subjektivno. Subjektivist ne tvrdi da ne postoji značenje - što bi vodilo u nihilizam. Tvrdi da postoji značenje ali je ono subjektivno po svojoj prirodi. Unatoč tome, i ekstremni i umjereni subjektivizam padaju u nihilizam kao što ću tvrditi u nastavku. "Nihilizam", kako ga koristim ovdje, je elimitivizam oko objektivnog značenja. Dakle ako ljudski život ima značenje, u smislu "značenja" relevantnog za filozofsko pitanje o značenju života, onda ne može biti subjektivno.

Prema ekstremnom subjektivizmu svako značenje (ili svrha) života je ono koje mu vi pridodate. Značenje je pridodano životu od strane agenta života. Sami po sebi, životi nemaju značenje, i dobiju značenje samo ako im ga agenti života pridodaju. [...] Dakle prema ekstremnom subjektivizmu, agent slobodno odlučuje (i) hoće li ili neće njegov život imati značenje, (ii) koje značenje će imati, i (iii) i hoće li i u kojoj mjeri živjeti svakodnevno prema tome značenju (smislu).

[...] Prema tome, nijedan cilj nije objektivno vrijedno slijediti ili objektivno vrjednije slijediti od bilo kojeg drugog cilja. Slobodno izabirući koji ciljevi će činiti smisao i svrhu njegova života, pojedinac slobodno stvara i održava svoje vlastito značenje, slobodno ga stvara iz ničega ili iz samoga sebe. Ova endogena teorija značenje implicira da ne postoje egzogena ili objektivna ograničenja egzistencijalnog značenja. Život ima značenje ako i samo ako je agent života iskreno uvjeren da ima: vaše uvjerenje da vaš život ima značenje je i nužno i dovoljno da ima značenje.

Ekstremni subjektivistički pogled na egzistencijalno značenje je izrazito nesuvisao. Svatko tko odgovori na pitanje značenja izjavom "Značenje nečijeg života je ono značenje koje mu on sam pridodaje", jednostavno nije shvatio pitanje. Pitanje se javlja kada čovjek počne sumnjati u vrijednost projekta i svrha kojima se vodi. Romanopisac, broker, filozof, šahist, čak i ako je uspješan može početi sumnjati koja je svrha toga što radi. "Jesam li potrošio svoj život na pomaganje drugima da se obogate?", "Jesam li potratio život u iluzornoj potrazi za nedosežnim znanjem? ", " Rasipam li životnu energiju na običnu igru?" Sve su to moguća pitanja, čak i ako je netko potpuno uspješan u postizanju svojih životnih ciljeva. Ne radi se o pitanjima o uspješnosti ili promašaju unutar nekog plana nego o pitanjima o samom životnom planu. Svatko tko se iskreno zapita troši li, ili je potrošio, svoj život pretpostavlja samim postavljanjem pitanja da postoje objektivni faktori koji se odnose na pitanje značenja života. [...]

On pretpostavlja da je moguće potrošiti svoj život, potratiti vrijeme, promašiti živjeti smislenim život, ali ukoliko je značenje života ono koje mu pridodate, onda je nemoguće da propustiti živjeti smislenim životom jer je svaki život poput drugog. Reći takvoj osobi kako je za smisao života dovoljno da priroda neki smisao životu znači da ne shvaćate pitanje. [...]

Dakle moj prvi argument protiv ekstremnog subjektivizma možemo sažeti ovako; Ekstremni subjektivist odgovara na pitanje, Koje je značenje života ? određujući egzistencijalni smisao putem značenje koje pridodaje agent. Međutim, taj odgovor negira pretpostavku pitanja, odnosno, da je moguće potrošiti svoj život i propustiti živjeti smisleno. S obzirom da pitanje očito ima smisla, ali odgovor negira pretpostavku pitanja, pretpostavku koja je bitna za sam smisao pitanje, odgovor je pogrešan.

Moj drugi argument je da se ekstremni subjektivizam urušava u nihilizam ili elimitivizam o egzistencijalnom značenju. [...] Ne postoji stvarna ili neverbalna razlika između "Ljudski život je beznačajan" i "ljudski život ima značenje koje mu agenti pridodaju." Dogovoreni značaj nije značaj. Intelektualno poštenje zahtijeva da subjektivist govori jasno i kaže "život nema značenje", a ne da muti problem izjavom "Život ima značenje koju mu netko pridoda."

Moj treći argument je da ekstremni subjektivizam podrazumijeva začarani beskonačni regres. Ako aktivnost mojeg života imaju smisao koji im pridodam, onda to mora vrijediti i za sam čin pridodavanja značenja kojim određene aktivnosti postaju smislene za mene. [...]

[U nastavku se bavi umjerenim subjektivizmom koji ima sličnih problema, miješa psihološki i filozofski problem odnosno u konačnici se pokazuju kao ista stvar s obzirom na objektivni smisao.]

PS

 U trećem postu V brani tezu The Meaning of Life Must be Subjectively Appropriable. Dakle, prema njemu, smisao života ne može biti subjektivan, ali ne može biti niti čisto objektivan, odnosno mora biti subjektivno prilagodljiv. Očito, potrebno je definirati još neke stvari što je i učinio u navedenom postu.

Nebitno koliko se slažem sa svim detaljima razmišljanja, ali potpuno je u pravu što se tiče onih koji smatraju da je smisao života ono što sami odredite. Dati odgovor da život ima smisao koji god vi želite da ima, odnosno onaj smisao koji mu vi odaberete, znači da niste uopće shvatili pitanje – a to je danas poprilično česta stvar. (Vidi Charles Taylor kategoriju za razmišljanja povezana s fenomenom.)

Više sličnih Vallicelinih postova možete pronaći na njegovu blogu u kategoriji  Meaning of Life. Nedavno je objavio jedan zanimljivi post Secular Self-Deception About the Value of Life.

Eh...

O pitanju značenja života

V. je objavio zanimljive tekstove o pitanju značenja (smisla) života u kojima analizira što zapravo pitamo kada pitamo o značenju životu? Potrebno je spomenuti neke distinkcije. U nastavku prenosim dijelove prvog teksta – izvorni post The Question of the Meaning of Life: Distinctions and Assumptions.

Egzistencijalno vs Lingvističko značenje

Oni koji misle da je značenje primarno stvar semantičke domene mogu se pitati ima li smisla govoriti o značenju života odnosno akcija, projekata i događaja koji čine život. No, sigurno ima smisla; nema kategorijske pogreške ili bilo koje druge zablude kada pitamo o značenju života, ili, kako ja to nazivam, o egzistencijalnom značenju. Kada pitamo filozofski o značenju života onda pitamo o konačnom i objektivnom smislu, svrhi, namjeni ili cilju ljudske spremnosti i težnje, ukoliko takvo što postoji. Pitamo postoji li konačni i objektivni smisao, i koji je to. Ova pitanja o egzistencijalnom nasuprot lingvističkom značenju očito imaju smisla i nema potrebe trošiti vrijeme na tu raspravu. Dani čangrizavog pozitivizma su davno prošli.[...]

Teleološki i Aksiološki aspekti egzistencijalnog značenja

Značenje ima teleološki aspekt jer je smisleni život onaj koji je vođen nekom svrhom. Teško je vidjeti kako bi ljudski život lišen svrha mogao biti smislen. svrha organiziranih središnjom svrhom poput unaprjeđenja znanja ili ublažavanje patnje. Središnja svrha mora biti ona koju agent slobodno i samo-transparentno izabire za sebe, uvjet koji ne bi bio zadovoljen od Sizifa da su bogovi, da modificiram Taylorovski klasični primjer, usadili u njemu žarku želju da beskrajno kotrlja stijenu. Naravno, dominantna svrha mora biti i netrivijalna i ostvariva. Život posvećen skupljanju limenki piva je vođen svrhom ali je besmislen zbog trivijalnosti, a život u potrazi za perpetuum mobile je vođen svrhom, ali je besmislen jer je uzaludan. Ali čak i ako život ima središnju svrhu, slobodno i svjesno odabranu od agenta života, koja je netrivijalna i dostižna, to još uvijek nije dovoljno za smislenost. [...]

Ograničenje na Ljudski Život

Pitanje značenja života je ograničeno na ljudski život. Ne pitamo o smislu života općenito jer nas ne zanima život kao takav, život u cijelom biološkom rasponu, nego naš tip života, života koji podržava subjektivitet, život koji se živi iz subjektivnog centra, život koji može izraziti sebe i preispitati se koristeći zamjenicu prvog lica jednine kao u pitanjima Tko sam ja? i Zašto sam Ja ovdje? Ljudski život je život koji se sam propituje, i koliko znamo, samo je ljudski život takav.

Život i Subjektivitet

[...] Možda je bolje govoriti o značenju svijesti, a ne o značenju života. Koje je značenje toga što smo svjesni i svega što to podrazumijeva; postavljanje ciljeva, preispitivanje ciljeva, doživljavanje raspoloženja, potaknutost željom i progonjenost savješću?

Da bismo shvatili distinkciju između ljudskog života kao biološkog fenomena i ljudskog subjektiviteta, primjetite da bi se pitanje značenja moglo javiti čak i da ja nisam ljudska životinja. Da sam ja konačni čisti duh, moje življenje ne bi bilo biološko, ali bi svejedno bilo svjesno i samo-svjesno življenje. Konačni čisti duh bi mogao pitati: Zašto ja postojim? Koja mi je svrha? Koji je smisao mog života? Zamislite da preživite svoju tjelesnu smrt i pitate se o smislu svoje post-mortem egzistencije. Pitati se o značenju svog post-mortem života ne bi bilo isto kao pitati se o značenju svog biološkog života ili smislu svog utjelovljenja (s obzirom da ste bestjelesni) nego o svom životu kao čistog duha; Ali ja sam sada ljudska životinja i možda moj subjektivitet ne može postojati bez potpore moje ljudske animalnosti. [...] Tijelo prenosi moje projekte u materijalni svijet, i možda ne mogu postojati bez tog sredstva. (Sigurno je da nisam identičan njemu.) Ali pitanje značenja se ne bavi svrhom u prirodi ove životinje koja je moje sredstvo, nego svrhom moje volje i težnje kao subjekta iskustva za kojeg postoji prirodni svijet. Subjekt iskustva nije još jedan objekt u prirodnom svijetu, nego subjekt za kojeg postoji prirodni svijet. Inteligentni čitatelj će naravno shvatiti da ništa spomenuto ne pretpostavlja istinu supstancijalnog dualizma u filozofiji uma.

Ireducibilno subjektivni smjer pitanja značenja

Navedeno podrazumijeva da pitanje o značenju ljudske egzistencije ima ireducibilno subjektivni smjer. Ne možemo ga postaviti kao čisto objektivno pitanje bilo o uzroku bilo o svrhi pojave u prirodi određene zoološke vrste. Ako je to točno, onda ne trebamo očekivati da nam prirodne znanosti pruže bilo kakav uvid u pitanje zašto smo ovdje i što naša egzistencija znači. Sljedeći Hawkingov odlomak nije relevantna za naše pitanje:

Međutim, ako otkrijemo kompletnu teoriju, koju će razumjeti svi, ne samo nekoliko znanstvenika. Onda ćemo svi mi, filozofi, znanstvenici i obični ljudi, moći sudjelovati u raspravi oko pitanja zašto mi i svemir postojimo. Ako pronađemo odgovor, to bi bio konačni trijumf ljudskog razuma – jer onda ćemo poznavati Božji um. (A Brief History of Time, Bantam 1988, p. 175)

Prirodna znanost, uključujući evolucijsku teoriju, može nam pružati uzročno objašnjenje zašto smo ovdje kao članovi zoološke vrste, ali čak i kada bi nam prirodna znanost mogla reći svrhu ljudske vrste, ne može nam dati bilo kakav uvid zašto postojimo ukoliko to pitanje znači: zbog koje konačne svrhe mi individualni subjekti iskustva postojimo? Hawking miješa pitanje konačnog značenja (svrhe) ljudskog postojanja sa pitanjem uzročnog objašnjenja određene zoološke vrste. Radi se o pogreški, i to iz dva razloga.

Prvo, dodijeliti uzrok ne znači dodijeliti svrhu. Drugo, životinjska vrsta može imati svrhu čak i ako nijedan primjerak te vrste nema tu svrhu ili bilo koju drugu. Postoji logički jaz između "Vrsta S ima svrhu P" i "Svaki član ima P". Radi se o zabludi podjele. Pretpostavimo da je svrha ljudske vrste služiti kao hrana za rasu dalekovidnih i pametnih vanzemaljaca koji su se davno upetljali u evoluciju Zemlje kako bi imali ukusne rezerve kada dođu ponovno na zemlju. Prema tom scenariju ljudska vrsta ima objektivnu svrhu, ali to nije svrha koja može služiti kao značenje (smisao) života bilo kojeg člana ljudske vrste. Ne može biti smisao mog života da me pojedu ili da imam potomke koje će pojesti. Svrha čija bi me realizacija uništila ili omela moje napredovanje ili negirala moje dostojanstvo i autonomiju nije svrha koja može služiti kao značenje mog života.

Ukratko, idiomatsko "Zašto smo ovdje?" ne pita zašto postoje određeni organizmi na Zemlji, ili zašto su određeni organizmi dio fizikalnog svemira. Niti ne pita o svrsi životinjskih vrsta. Ono pita: Koja je konačna i objektivna, iako subjektivno prilagodljiva, svrha ljudskog subjektiviteta, ukoliko takva postoji. Postojati kao ljudsko biće znači postojati kao subjekt iskustva; to ne znači biti običan objekt u svijetu prirodnih objekata.

Antropički i Kozmički aspekti Pitanja Značenja

[...] Prema tome pitanje značenja života se može formulirati kao ljudsko ili antropičko pitanje, ali također kao "kozmičko" pitanje. Antropičko pitanje: Koja je objektivna svrha ljudskog postojanja? Kozmičko pitanje: Je li priroda svijeta takva da omogućuje i skrbi o smislenosti ljudske egzistencije?

Egzogeno vs Endogeno Značenje

[...] Objektivno značenje je ono koje je dodijelio Bog ili neki drugi vanjski agent ili je "dodijeljeno" prirodom stvari, nasuprot onog koje je subjektivno ili intersubjektivno utvrđeno. Objektivno značenje je egzogeno, ne engodeno. Dolazi izvana, ne iznutra. Primjerice, ako je svrha našeg života živjeti u skladu sa Božjom voljom, onda naši životi imaju smisao koje je objektivno jer je dodijeljeno od Boga. Ali čak ako i ne postoji Bog kako ga se tradicionalno poimlja, i dalje može postojati objektivno značenje, ono koje je upisano u prirodu stvari. Prema ateističkoj kozmičkoj shemi budizma, ulazak u Nirvanu je summum bonum, konačna namjena (i cilj i prestanak) svih ljudskih stremljenja. Slično možemo reći i za hinduizam, taoizam, neo-platonizam i druge sustave. Život bi mogao imati objektivnu svrhu čak i ako ne postoji Bog.

Filozofski i Psihološki problemi Značenja Života

[...] Naše pitanje je filozofsko pitanje o objektivnom značenju ljudskog života općenito, postoji li i koje je. Ne smije ga se miješati s nekim osobnim ili psihološkim pitanjem.

Postoje egzistencijalni skitnice, besciljni pojedinci čiji su životi u neredu zato što ne mogu skupiti motivacije da slijede bilo koji cilj. Zamislite osobu koja vjeruje da je konačno smisao ljudske egzistencije postići Nirvanu, ali jednostavno nemaju motivaciju da meditiraju, prakticiraju post itd. Problem te osobe je psihološki, ne filozofski. To ne znači negirati da filozofski problem ne može postati psihološki za neku osobu. Osoba koju filozofska istraga dovede od naivnog vjerovanja u smisao života do uvjerenja u apsurdnost života može potonuti u paralizirajuću duševnu bol. Usporedite to sa slučajem kada netko filozofskim sredstvima dođe u uvjerenje apsurdnosti ljudske egzistencije i zatim smireno razmisli o Camusovom pitanju zahtijeva li apsurdnost samoubojstvo kao jedini prikladni odgovor. Ako osoba odluči da je samoubojstvo prikladan odgovor i počini taj čin, ne trebamo reći da ga je filozofska potraga dovela u psihološki problem, nego da je u praksu proveo svoje teoretsko uvjerenje.

Dakle kada inzistiram da je pitanje značenja života filozofsko, ne psihološko, pitanje, to ne znači da je samo teoretsko pitanje bez ikakvih mogućih praktičnih posljedica za nečiji život.[...]

PS

Naravno, radi se samo o nekim napomenama - popraćenim Vallicelinim komentarima - oko samog pitanja, odnosno onoga što točno (ne) mislimo kada postavljamo pitanje smisla i značenja života. Više o tome kasnije...