petak, 17. kolovoza 2012.

Očuvanje Lukrecija kroz srednji vijek

Na blogu The Renaissance Mathematicus koji se bavi poviješću znanosti objavljen je post pod nazivom Marvelous Distortions: Greenblatt and the Transmission of Lucretius (Predivna iskrivljenja: Greenblatt i Očuvanje Lucretiusa). Post se bavi knjigom (The Swerve: Howthe World Became Modern) Stephena Greenblatta koji je za nju dobio Pulitzerovu nagradu. Knjiga se uvelike bavi Lucretiusovim (Lukrecije) spjevom De rerum natura (O prirodi), spjev (7400 heksametara) opisuje epikurejski svjetonazor. Svjetonazor kojeg mnogi danas dijele, ali u suprotnosti onog koji je prevladavao u srednjem vijeku pa mnogi pišu svoje verzije kako je djelo uspjelo preživjeti to razdoblje. Autor recenzije je kritičan prema knjizi koja propagira razne neistine, a u nastavku sam zbog duljine izdvojio samo završni dio, ali preporučio bih cijeli post kao i raspravu nakog njega. (Nisam sve nazive prevodio sa engleskog tako da u tekstu možete pronaći nazive ljudi i mjesta na različitim jezicima koji nisu nužno njihova izvorna imena)

***

Greenblatt zapisuje;
Slučajno je kopija De rerum Natur pronašla svoje mjesto u knjižnicama samostana, mjesta koja su pokopala, naizgleda zauvijek, epikurejsku potragu za srećom. Slučajno je redovnik prepisujući očuvao primjerak pjesme u 9. stoljeću, prije nego što bi zauvijek nestala. Slučajno je taj primjerak izbjegao požare, poplave i zub vremena petstotinjak godina sve dok, jednog dana, 1417. , nije došla u njegove [Poggio] ruke." (p.109)
Kao što je jasno na temelju ove i drugih stranica knjige, Greenblat želi da njegovi čitatelji povjeruju kako je Poggio otkrio jedini primjerak DRN-a i kako bi tekst bio zauvijek izgubljen da nije bilo tog nenadanog otkrića. Osim toga, čvrsto implicira kako je tekst stalno bio ugrožen, ne samo zbog "vatre, poplave i zuba vremena", nego i malignih redovnika i svećenika koji su prezirali pogansko znanje i prečesto uništavali tekstove pretvarajući te zapise u palimpseste. Koliko je takav opis realan?

Situacija sa prijenosom rukopisa DNR-a možemo ugrubo sažeti ovako: tekst kojeg danas koristimo oslanja se na dva rukopisa iz 9. stoljeća koja pronalazimo u Leiden Universiteitsbibliotheek, oba su rezultat "karolinške renesanse": Voss. Lat. F. 30, poznat kao Oblongus (O) zbog svog formata, koji je prepisan nedavno nakon 800. godine u Palace School of Charlemagne(u Achenu) i radi se o pretku (izravnom ili preko još jednog međuzapisa) rukopisa kojeg je kasnije otkrio Poggio; drugi je Voss. Lat. Q. 94, poznat kao Quadratus (Q), koji dolazi iz sjeveroistočne Francuske. O primjerku iz 9. stoljeća u jugozapadnoj Njemačkoj svjedoče dva fragmenta od tek nekoliko listova, koji se danas nalaze u knjižnicama u Kopenhagenu i Beču (drugi bečki dio je možda na temelju iste knjige ili iz nekog drugog primjerka iz 9. stoljeća). Činjenica da danas imamo samo tri ili četiri očuvana rukopisa iz tog razdoblja ne mora značiti i ne znači kako su to bili jedini primjerice. Očuvani primjerci ranosrednjovjekovnih rukopisa su obično tek vrh ledene sante. Doista, stematička analiza (konstrukcija obiteljskog stabla primjeraka rukopisa na temelju odstupanja i pogrešaka u očuvanim primjercima) nam govore o, ne samo kasno antičkim (4 ili 5. stoljeće) arhetipovima, nego i o barem tri dodatna srednjovjekovna primjerka koji su prethodili O, Q i fragmentima.

Nadalje, jednostavno nije točno daje taj tekst ležao "uspavan i zaboravljen preko tisuću godina" i kako ga nisu nikada čitali ili koristili tijekom srednjeg vijeka sve dok Poggio nije nabasao na njega: na temelju izvadaka različitih srednjovjekovnih rukopisa, posebno u 9 i 10 . stoljeću, možemo reći da Lucretisu nije bio nepoznat učenjacima u zemljama beneluksa (niske zemlje), sjevernoj Francuskoj i Porajnju. Oko 825. godine, Mico iz Saint-Riquiera, učenjak na Reichenau, otočnom samostanu jezera Constance, sastavio je florilegium (kompilaciju) koji sadrži stihove DNR-a. Lucretius je također prisutan u samostanu St. Gall, gdje ga citiraju oko 850. godine u pismu kojeg potpisuje Ermenrich iz Ellwangena; također se pojavljuje u još jednom florilegiumu napisanom oko 900. godine. Još jedan poznati učenjak tog razdoblja čiji radovi sadrže citate iz DNR-a je Rabanus Maurus koji osim što je bio plodan pisac, bio je i nadbiskup Mainza.

Za ostakak povijesti srednjeg vijeka do Poggiova razdoblja, povijest Lucretiusovih zapisa je nešto nedorečenija; na temelju srednjovjekovnih kataloga knjižnica znamo da su postojali primjerice u sjevernoj Italiji samostanu Bobbio (9. st.) te opatiji Lobbes (Belgija) i Corbie (S. Francuska) u 12. stoljeću; a pojavljuje se i referenca na Lucretiusa u radovu Sieberta iz Gemblouxa(c. 1030-1112).

Ne čudi da Greenblatt ne spominje gotovo nijedan od ovih dojmljivih podataka, unatoč činjenici da su lako dostupne u standardnim knjigama poput Scribes and Scholars (1968/1974/1991 -L. D. Reynold, N. G. Wilson) i Texts and Transmission (1983 - L. D. Reynold), kao i u M. Reevesovom članku u nedavnom Cambridge Companion to Lucretius (2007). Potonji s pravom ističe kako je sudbina DNR-a (prepisan nekoliko puta za vrijeme "karolinške renesanse", nakon čega slijedi razdoblje mirovanja od 9. do 12. stoljeća) zajednička mnogim drugim klasičnim tekstovima te ne postoji nijedan razlog da pretpostavimo kako je to imalo ikakve veze sa namjernom cenzurom, motiviranom "kršćanskim skrupulama" zbog Lucretiusove religioznosti.

Činjenica da nezaobilazan izvor poput Cambridge Companiona ne pronalazi svoje mjesto u Greenblattovoj bibliografiji nam govori nešto, ali još više nam govori činjenica da su dva ranije navedena izvora stvarno na tom popisu. Drugim riječima: možemo opravdano pretpostaviti kako je Greenblatt dobro znao kako iskrivljuje činjenice kada je odlučio osmisliti priču o čudesnom opstanku DNR-a. Tako je ispričao priču koju je ispričao, ne (samo) zato što je loš istraživač, nego zbog prirode i cilja svoje knjige; a to nije potraga za istinom, nego napisati pažljivo promišljeni "bestseller" čiji autor dobro zna što njegovi čitatelji očekuju i što će nagraditi.

Zanimljivo je primijetiti kako se Greenblattova knjiga pojavila na vrhuncu "renesansee" općeg interesa za Lucretiusov rad, ne samo među učenjacima, nego i posebno među laicima, mnogi od njih su članovi širokog društvenog pokreta koji je izrazito aktivan na internetu i kojeg ugrubo možemo nazvati "sekularističkim" ili "novo ateističkim". Taj pokret privlači veliki dio mladih ljudi koji koriste internet kao glavni izvor podržavanja svog položaj u onome što si zamišljaju kao svakodnevnu bitku protiv tamne sile religijskog mračnjaštva. Nažalost, zbog izvora kojim se koriste, dobiju izrazito osiromašeno shvaćanje ljudske povijesti koje se često temelji na rubnim teorijama poput negiranja povijesnosti Isusa (eng.“Jesus mytherism”) i karikaturne ideje o povijesti znanosti.

Razlog zašto je možda ova demografska skupina zainteresirana z DNR nije teško pretpostaviti: svakako je ohrabrujući znati kako je stoljeće prije Novog Zavjeta živio neki rimljani koji je (izgleda) promatrao svijet na isti način kao i vi sami. Za suvremenog obožavatelja Lucretiusa, koji promatra povijest kao vječni sukob razuma i religije, ideja kako je ovaj bitan tekst spašen gotovo čudom od zaborava u rukama samo-kažnjavajućih redovnika koji su palili poganske knjige kada nisu palili heretike, čini se izrazito privlačnom. Upravo je takvu intelektualnu klimu odlučio iskoristi Greenblatt kada je napisao knjigu. Budući da je bio suočen sa izborom između intelektualnog poštenja (kojeg, s obzirom da je književni kritičar i samim time obuzet postmodernom filozofijom, vjerojatno smatra zastarjelim konceptom) i mogućnošću da zaradi na tuđoj gluposti, izabrao je ovo drugo. Ukoliko postoji nešto zbog čega bi trebali biti zabrinuti, to nije zbog činjenice da ljudi izabiru takve stvari, nego da takvo smeće dobiva Pulitzerovu nagradu.

PS

S obzirom da se u članku spominje Rabanus Maurus (Raban Mauro) koji je autor himne Veni Creator Spiritus (Dođi Duše Presveti), za kraj dvije izvedbe himne;
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove