Ljevica uništava civilno društvo

Početkom devedesetih pojavilo se dosta literature i politički pokret koji se bavio Civilnim Društvom – sloj organiziranog socijalnog života između vlade i obitelji; crkve, profesije i cehovi, dobrotvorne organizacije, klubovi i slično

Pokret se pojavio u svijetlu pada Sovjetskog Saveza i većine njegovih satelita i kolonija, raspadom tog carstva u "demokratske" nacije. Ideja je bila da je karakteristika totalitarizma uništenje civilnog društva (bilo uništenjem kao što je slučaj sa kršćanskim crkvama, ili državnim preuzimanjem).

Nasuprot toga, civilno društvo je smatrano vitalnom karakteristikom zdravog i slobodnog društva – ideja da ljudi trebaju imaju oblike organizacije koji su uglavnom autonomni smatrana je i učinkovitom i moralno potrebnom.

Ideja je bila da civilno društvo treba ohrabrivati u nacijama središnje i istočne europe – zapravo i svugdje druge – tako da bi mogli postati slobodni kao što je Zapad slobodan.

Umjesto toga ono što se dogodilo je gotovo kompletno uništenje civilnog društva na Zapadu – a proces je gotovo potpuno neprimjećen i nenapomenut kao generalni fenomen. Gotovo svi oblici ljudskog povezivanja su stavljeni pod kontrolu države, većina ih je irelevantna, participacija u civilnom društvo je izrazito niska i slaba, mnoge crkve; profesionalne i društvene grupe su oslabljene ili nestale.

Sudeći po kriterijima od prije 25 godina, to objektivno znači da Zapad nije slobodan, totalitaran je.

Dogodilo se to drugačijim mehanizmima od onih pod Sovjetskim komunizmom – koji je koristio izravno potiskivanje, stavljanje institucija van zakona, oduzimanje njihove imovine, zatvaranje njihovih vođa itd. Na Zapadu je nametanje totalitarizma bilo mješavina kontroliranja subvencijama i davljenja regulacijom.

A ako je implementacija bila puno uspješnija i potpunija; motivacija na Zapadu je bila ista kao što je bila i u SSSR-u – motivacija Ljevičarskog Totalitarizma – da treba postojati jedna ideologija; i da ta ideologija treba biti nametnuta od države.

Naravno, ideologija moderne Nove Ljevice, političke korektnosti, je različita stvar od utopijskog socijalizma od prije jednog stoljeća. Oboje su destruktivni prema dobru – uništavaju brak, obitelj, crkve, profesije, cehove, samoobrazovanje, samoorganizaciju... sve vrste dobrovoljne autonomne suradnje...

Socijalisti su željeli iskoristiti oslobođene resurse i energiju da bi izgradili utopiju; ali moderni radikalni ljevičari nemaju utopiju na umu – oni jednostavno žele uništiti ono čemu se protive. I uspjeli su u tome.

Isprva, socijalne institucije su doista uključene u projekt Nove Ljevice, obično subvencijama u zamjenu za suglasnost – ali prije ili kasnije vanjsko preuzimanje će uništiti instituciju jer jednom preinačena kako bi bila u skladu sa regulacijama i politički korektnim ciljevima, djelujući u okružju koje je sve nepovoljnije u smislu regulacija i ograničenja – organizacija posve gubi pravu funkciju te umjesto toga djeluje samo kao grana civilne administracije države, samo još jedan organizacija posvećena inkluziji, jednakosti, raznolikosti...

Klubove se zatvara, crkve i dobrotvorne organizacije blijede ili nestaju, organizirani zajednički hobiji su napušteni – populacija koristi svoje slobodno vrijeme jednostavno na to da ih se zabavlja, pijenje, jedenje, uključivanje u masovne medije.

Populacija ja atomizirana, demoralizirana, demotivirana, nije u stanju misliti ili djelovati za sebe. A upravo ih takvog Ljevičari žele, jer kada nema organizacije s autonomijom – nema niti opasnosti.

Bruce G. Charlton, The destruction of civil society by the Left

PS

Ovo je sjajno sažeto. (I zanimljivo pročitati s obzirom da je autor zapadnjak, a mi sa suprotne strane promatramo Zapadno uvođenje "civilnog društva" u naš bivši totalitaran svijet. Naravno, promatramo s čuđenjem, barem ja, kako ne vide da su oni sami postali totalitarni. U zadnje vrijeme, jedine razumne izjave danas dolaze iz bivših komunističkih država.)

Komunizam je donio različite (totalitarne) političke pritiske i pogreške planirane ekonomije, ali ne smijemo zaboraviti naglasiti da je napadao institucije društvenog povezivanja – "konfiskirao" je ne samo imovinu nego i društvo od građana, predao ih birokratskoj državi.

No, iako postoji svijest da je komunizam totalitaran – istina, ne kod svih; ta svijest nije prisutna kada govorimo o problemima zapadnog "demokratskog društva". Iako će nas naši političari uvjeravati da smo "slobodni", postoje društva, primjerice u Aziji, u kojima ljudi imaju veću slobodu iako ne žive u "razvijenim demokracijama".

O odnosu civilnog društva i države objavio sam već nekoliko postova, primjerice u postu Kolektivizam i individualizam prijatelja dva (kojeg svakako preporučam), prenio sam Douthatov sažetak Nisbetovih teza. Na kraju je postavljano i pitanje kako osnažiti civilno društvo nakon što ga država jednom preuzme, može li država potpomagati njegov oporavak ili se mora odjednom povući? Postoji li uopće takva stvar poput Državnog podržavanja civilnog društva.

Vjerujem da se sjećate svakodnevnog spominjanja pojma"civilnog društva", ali oni koji su govorili o njegovom "razvijanju" nisu željeli razvijati istinsko civilno društvo nego su drugim alatima pokušali upravljati društvom. Danas također možete čuti da udruge civilnog društva zahtijevaju različite stvari, ali pritom ne misle na nešto što će stvarno razvijati civilno društvu i prepustiti odluke na nižu razinu nego na različite naprednjačke planove koji pomažu širenju Države. U zadnje vrijeme je to najočitije u području obrazovanja (ali i u svim ostalim područjima koja su pogodna za politički korektna nametanja). Obrazovanje bi trebalo pripadati (istinskom) civilnom društvu – lokalnim zajednicama, obiteljima, udruženjima, klubovima, vjerskim zajednicama, Crkvi; Ali ne, udruge "civilnog društva" ne žele da društvo obrazuje i odgaja ljude, nego da Država provodi njihove totalitarne planove.

(O sličnim temama sam već pisao, primjerice u V. o totalitarnoj Ljevici, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Ludwig von Mises o obitelji, Mala vlada, snažne obitelji, Tko će se suprotstaviti Državi? itd.)

Prema našim naprednjacima, civilno društvo niste Vi, Vaše obitelji, prijatelji, suradnici, klubovi, i sve ostalo što predstavlja prostor između pojedinca i Države. Kao što vole reći, potrebno nas je osloboditi od običaja, tradicija, autoriteta i institucija – drugim riječima, potrebno nas je osloboditi od društva i prepustiti naprednjačkim aktivistima da ga definiraju i njime upravljaju.

(Ako polažete nadu u privatizaciju, moram reći da ne vidim kako bi to pomoglo. Država opet nema nikakva ograničenja i može potpuno određivati što ćete i kako Vi raditi. Potpuna regulacija Vašeg života.)