Početkom devedesetih pojavilo se
dosta literature i politički pokret koji se bavio Civilnim Društvom
– sloj organiziranog socijalnog života između vlade i
obitelji; crkve, profesije i cehovi, dobrotvorne organizacije,
klubovi i slično
Pokret se pojavio u svijetlu pada
Sovjetskog Saveza i većine njegovih satelita i kolonija, raspadom
tog carstva u "demokratske" nacije. Ideja je
bila da je karakteristika totalitarizma uništenje civilnog društva
(bilo uništenjem kao što je slučaj sa kršćanskim crkvama, ili
državnim preuzimanjem).
Nasuprot toga, civilno društvo je
smatrano vitalnom karakteristikom zdravog i slobodnog društva –
ideja da ljudi trebaju imaju oblike organizacije koji su uglavnom
autonomni smatrana je i učinkovitom i moralno potrebnom.
Ideja je bila da civilno društvo
treba ohrabrivati u nacijama središnje i istočne europe –
zapravo i svugdje druge – tako da bi mogli postati slobodni kao
što je Zapad slobodan.
Umjesto toga ono što se dogodilo
je gotovo kompletno uništenje civilnog društva na Zapadu – a
proces je gotovo potpuno neprimjećen i nenapomenut kao generalni
fenomen. Gotovo svi oblici ljudskog povezivanja su stavljeni pod
kontrolu države, većina ih je irelevantna, participacija u
civilnom društvo je izrazito niska i slaba, mnoge crkve;
profesionalne i društvene grupe su oslabljene ili nestale.
Sudeći po kriterijima od prije 25 godina, to objektivno znači da Zapad nije slobodan, totalitaran je.
Dogodilo se to drugačijim mehanizmima
od onih pod Sovjetskim komunizmom – koji je koristio izravno
potiskivanje, stavljanje institucija van zakona, oduzimanje njihove
imovine, zatvaranje njihovih vođa itd. Na Zapadu je nametanje
totalitarizma bilo mješavina kontroliranja subvencijama i davljenja
regulacijom.
A ako je implementacija bila puno
uspješnija i potpunija; motivacija na Zapadu je bila ista kao što
je bila i u SSSR-u – motivacija Ljevičarskog Totalitarizma
– da treba postojati jedna ideologija; i da ta ideologija treba
biti nametnuta od države.
Naravno, ideologija moderne Nove
Ljevice, političke korektnosti, je različita stvar od utopijskog
socijalizma od prije jednog stoljeća. Oboje su destruktivni prema
dobru – uništavaju brak, obitelj, crkve, profesije, cehove,
samoobrazovanje, samoorganizaciju... sve vrste dobrovoljne autonomne
suradnje...
Socijalisti su željeli iskoristiti
oslobođene resurse i energiju da bi izgradili utopiju; ali moderni
radikalni ljevičari nemaju utopiju na umu – oni jednostavno
žele uništiti ono čemu se protive.
I uspjeli su u tome.
Isprva, socijalne institucije su
doista uključene u projekt Nove Ljevice, obično subvencijama u
zamjenu za suglasnost – ali prije ili kasnije vanjsko preuzimanje
će uništiti instituciju jer jednom preinačena kako bi bila u
skladu sa regulacijama i politički korektnim ciljevima, djelujući
u okružju koje je sve nepovoljnije u smislu regulacija i
ograničenja – organizacija posve gubi pravu funkciju te umjesto
toga djeluje samo kao grana civilne administracije države, samo još
jedan organizacija posvećena inkluziji, jednakosti, raznolikosti...
Klubove se zatvara, crkve i
dobrotvorne organizacije blijede ili nestaju, organizirani
zajednički hobiji su napušteni – populacija koristi svoje
slobodno vrijeme jednostavno na to da ih se zabavlja, pijenje,
jedenje, uključivanje u masovne medije.
Populacija ja atomizirana,
demoralizirana, demotivirana, nije u stanju misliti ili djelovati za
sebe. A upravo ih takvog Ljevičari žele, jer kada nema
organizacije s autonomijom – nema niti opasnosti.
Bruce G. Charlton, The destruction of civil society by the Left
PS
Ovo je sjajno sažeto. (I zanimljivo
pročitati s obzirom da je autor zapadnjak, a mi sa suprotne strane
promatramo Zapadno uvođenje "civilnog društva" u naš
bivši totalitaran svijet. Naravno, promatramo s čuđenjem, barem ja, kako ne vide da su
oni sami postali totalitarni. U zadnje vrijeme, jedine razumne izjave
danas dolaze iz bivših komunističkih država.)
Komunizam je donio različite
(totalitarne) političke pritiske i pogreške planirane ekonomije,
ali ne smijemo zaboraviti naglasiti da je napadao institucije
društvenog povezivanja – "konfiskirao" je ne samo
imovinu nego i društvo od građana, predao ih birokratskoj državi.
No, iako postoji svijest da je
komunizam totalitaran – istina, ne kod svih; ta svijest nije
prisutna kada govorimo o problemima zapadnog "demokratskog
društva". Iako će nas naši političari uvjeravati da smo
"slobodni", postoje društva, primjerice u Aziji, u kojima
ljudi imaju veću slobodu iako ne žive u "razvijenim
demokracijama".
O odnosu civilnog društva i države
objavio sam već nekoliko postova, primjerice u postu Kolektivizam i individualizam prijatelja dva (kojeg
svakako preporučam), prenio sam Douthatov sažetak Nisbetovih teza.
Na kraju je postavljano i pitanje kako osnažiti civilno društvo
nakon što ga država jednom preuzme, može li država potpomagati njegov oporavak ili se mora odjednom povući? Postoji li uopće takva stvar poput
Državnog podržavanja civilnog društva.
Vjerujem da se sjećate svakodnevnog
spominjanja pojma"civilnog društva", ali oni koji su
govorili o njegovom "razvijanju" nisu željeli razvijati
istinsko civilno društvo nego su drugim alatima pokušali upravljati
društvom. Danas također možete čuti da udruge civilnog društva
zahtijevaju različite stvari, ali pritom ne misle na nešto što će
stvarno razvijati civilno društvu i prepustiti odluke na nižu
razinu nego na različite naprednjačke planove koji pomažu širenju
Države. U zadnje vrijeme je to
najočitije u području obrazovanja (ali i u svim ostalim područjima
koja su pogodna za politički korektna nametanja). Obrazovanje bi
trebalo pripadati (istinskom) civilnom društvu – lokalnim
zajednicama, obiteljima, udruženjima, klubovima, vjerskim zajednicama, Crkvi;
Ali ne, udruge "civilnog društva" ne žele da društvo
obrazuje i odgaja ljude, nego da Država provodi njihove totalitarne
planove.
(O sličnim temama sam već pisao, primjerice u V. o totalitarnoj Ljevici, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Ludwig von Mises o obitelji, Mala vlada, snažne obitelji, Tko će se suprotstaviti Državi? itd.)
Prema našim naprednjacima, civilno
društvo niste Vi, Vaše obitelji, prijatelji, suradnici,
klubovi, i sve ostalo što predstavlja prostor između pojedinca i
Države. Kao što vole reći, potrebno nas je osloboditi od običaja,
tradicija, autoriteta i institucija – drugim riječima, potrebno
nas je osloboditi od društva i prepustiti naprednjačkim aktivistima
da ga definiraju i njime upravljaju.
(Ako polažete nadu u privatizaciju,
moram reći da ne vidim kako bi to pomoglo. Država opet nema nikakva
ograničenja i može potpuno određivati što ćete i kako Vi raditi.
Potpuna regulacija Vašeg života.)