U jednoj Fraddovoj podcast epizodi s Jacobom Imamom spomenuto je da suvremeni odnos prema fizičkom i zanatskom radu pokazuje našu dekadenciju. Nisam potpuno shvatio ideju, ali učinila mi se zanimljivom.
Imam je jedan od osnivača škole Sv. Josipa Radnika (College of St. Joseph the Worker) koja podučava polaznike katoličkoj intelektualnoj tradiciji, ali ih ujedno obučava i raznim zanatskim vještinama. Kao što navode; uče ih razmišljati, moliti, ljubiti i graditi.
U američkom kontekstu je zanimljivo što tijekom studija mladi ujedno i rade pa na taj način isplaćuju školarinu, ne preuzimaju nikakav dug. Ne znam postoji li išta slično u našoj blizini, salezijanci u bosni imaju neku tehničku školu, možda se radi o sličnoj formaciji (prilagođenoj dobi učenika).
Nisam dublje istraživao tu ideju, ali sam na slična razmišljanja iznenađujuće naišao kod drugih komentatora koji također govore o našem odnosu prema radu pa me to motiviralo da nešto napišem o tome. Prikladno i s obzirom na nedavni blagdan Sv. Benedikta.
(U snimci Love of Labor Imam ukratko objašnjava kakav je bio odnos prema radu u antičkom svijetu.)
***
Kao što primjećuje jedan francuski matematičar, Europa koja odbacuje svoje kršćansko nasljeđe odbacuje i (ručni) rad i tehničku obuku; to je za nižu društvene slojeve, za imigrante, za one koji su "neuspješni u školi". Drugim rječima, za one koji nemaju drugog izbora. Ponovno se vraćamo na stav antičke Grčke i Rima koju su smatrali da je fizički rad primjeren samo robovima. Treba li onda čuditi nestajanje obrtništva i industrije?
Ipak, biblijska Objava upućuje na nešto drugo. Sv. Benedikt i njegovi redovnici živjeli su pod motom "Ora et Labora", molitva i rad. Rad nije samo nešto ljudsko nego je i božansko. Čovjek njime pokazuje da je stvoren na sliku i priliku Božju, sudjeluje u stvaranju.
Krist je radio uz sv. Josipa, drvodjelju.
Djecu je potrebno podučiti da rade svojim rukama, svojim tijelima. Da njima mogu mijenjati svijet, da mogu izrađivati prekrasne stvari, pa i stvari koje će imati uporabu u najvišim stvarnostima, služenju i štovanju Boga.
***
Je li potrebno navoditi primjere da bi pokazili kako se fizički rad danas ne cijeni?
Iako, ne radi se samo o izbjegavanju rada, nego i o tome što cijenimo, što – i na koji način – pokušavamo postići. (Nesumnjivo je to bilo prisutno u svakom dobu, ali u današnjem su ljudi potpuno i stalno okruženi takvim porukama.)
Postoje razni zanati, neki će biti ugledniji, ali općenito možemo reći da se ne radi o najpoželjnijim zanimanjima. (Zanati često podrazumijevaju trošenje tijela i opasnosti; mislim da je poznato kako prosječan broj prstiju zanatlija nije deset - pritom ne mislim na heksadaktiliju; Ali ne radi se samo o uvjetima rada.)
Prema popularnom shvaćanju, za prosječnu osobu naći se u situaciji da radite neki zanat znači da ste u teškoj situaciji; možete naići na priču nekog uspješnog poslovnog čovjeka koji opisuje da je u jednom momentu bio toliko očajan da je morao raditi na građevini. Ili možda priča uspješnog stručnjaka koji opisuje svoje siromašne studentske dane - ali i želju da nešto postigne od sebe, u kojoj se prisjeća da je čak morao raditi neki zanat, ni to mu nije bilo ispod časti. Nekoć poznata osoba s televizijskih ekrana požalila se jer jer upala u financijske probleme pa je iz očaja bila prisiljena čak raditi u građevini, itd. Naravno, neki uspješni obrtnik sa specifičnim vještinama je cijenjeniji od nekoga tko će ponekad pomesti i dodavati stvari na gradilištu, ali mislim da općenito možemo prepoznati da zanatlijska karijera nije posebno cijenjena.
Još davno sam naišao na žalbu jedne osobe koja ne zna gdje bi kupila čekić, zapitala se tko je sakrio alate od nas, je li ih uopće moguće još nabaviti. (Bilo je to u razdoblju dok nije bilo trgovačkih centara, i internet trgovine.) Vjerojatno danas možete naručiti alat koji god želite, ali većina ne odrasta uz alate. U svojoj okolini nema prilike naučiti ni najosnovnije stvari, stvari koje se tiču ne samo korištenja alate nego općenito životnih vještina. (Ljudi se danas ne kreću, jedu sumnjivu hranu itd, a kako smo utjelovljena bića to znači da smo možda drugačija bića no što smo donedavno bili.)
Takve poslove se sve više smatra primjerenim imigrantima, još prije desetak godina jedan komentator se žalio koliko mu je teško naći majstore i radnike, zagovarao je imigraciju jer tko će raditi za njegovu djecu, jednostavno nema drugog načina.
U školi će nastavnici strašiti djecu da ukoliko ne uspiju savladati neke intelektualne izazove , ukoliko se ne potrude, jedino što im preostaje jest raditi takav posao. Dakle, to nije što bi mogli sami izabrati, nešto u čemu bi uživali, nešto čime bi mijenjali svijet pa i pomagali onima u nevolji – primjerice nakon prirodnih nepogoda koje su nas pogodile posljednjih godina – nego nešto što radi neuspješni ljudi. Njihovim primjerom strašimo djecu.
Ne treba navoditi previše primjera, ali bih naveo još jedan, a to su izjave koje sam čuo od djevojaka određene demografije. Ne bih ih citirao, ali jasno je kako mladići koji se bave zanatom za neke nisu najpoželjniji izbor. Prije već sada dosta godina, klapa je opjevala fenomen - Kako ću joj reć' da varin. (Ne radi se samo o zaradi, danas zarađuju više no pristojno.)
Pretpostavljam da je to danas povezano i s time što bavljenje zanatom većinom znači da nemate neko formalno više obrazovanje. Osoba koja bi se javno angažirala bez višeg obrazovanja teško bi bila shvaćena ozbiljno, bio bi inferioran obrazovanoj zastupnici visokog statusa koja se kreće u najvišim krugovima.
Ignorirati ćemo da mnoge diplome ne nude stvarno obrazovanje o najvažnijim stvarama nego su zapravo nešto kompliciraniji zanati. Ono što većinu ljudi zanima nije stvarno obrazovanje nego društveni status i certifikat. Da, potreban je nešto veći trud i talent za takav studij, ali on u određenom smislu ne nudi ništa više. (Jedna od koristi obrazovanja je da ne doživljavate preozbiljno obrazovane ljude.)
Često ćete čuti i čuđenje što neki zanatlija zarađuje više od osobe koja ima višu naobrazbu, navodno se radi o nekoj vrsti nepravde, itd.
***
U svakom slučaju, mislim da je jasno kako se ne cijeni fizički rad.
Radi se o kompleksnijooj temi no što se čini na temelju ovih par natuknica. Ne idealiziram niti romantiziram zanatski rad - ili "radničku" klasu, samo ističem da ima nešto u primjedbi kako se radi o još jednom pokazatelju dekadencije.
Antički svijet je prezirao fizički rad, kršćanski svijet je donio novo shvaćanje, a sada se napuštanjem kršćanstva još jednom vraćamo u predkršćansko shvaćanje rada.
PS
Možda će netko reći da ni u društvima gdje postoji kršćanstvo fizički radnici neće biti najslavnije osobe, niti će najsposobniji ljudi iz najuglednih obitelji odabirati fizički rad. Pa, u određenom smislu je to istina, ali ne govorimo o tome. (Inače, postoji mnoštvo znanih i neznanih svetaca koji jesu napustili bogatstvo i moć radi drugačijeg života, posvetili se služenju.)
Zapravo, najugledniji – ne u sekulanom smislu - katolici često jesu upravo takvi, cijeniti ćemo nekoga tko se primjerice posveti služenju siromašnima i bolesnima, ili nekoga tko se posveti monaškom životu, radu i molitvi. Impresionirati će nas vjera i povjerenje onih katolika koji žive svoje skromne živote – skromne iz sekularne perspektive - i služe drugima i Bogu. Dovoljno je prisjetiti se primjera raznih katoličkih svetaca (i već spomenutog sv. Josipa).
Naravno da ćemo prepoznati nečiju inteligenciju ili umjetnički genij, ali nećemo ih zbog toga cijeniti na taj način, nismo antički pogani. (Često takvi ljudi, posebno danas, koriste svoje talenta na posve pogrešne načine.)
---
Sjetio sam se da su u Božanstvenoj Komediji obradili temu zanata i zanatlija, manje-više istaknuli iste stvari tako da nisam napisao ništa što već nije prepoznato i obrađeno. (Spominjanje primjera dekadencije uvijek ima moju pažnju.)
Pretpostavljam da su o radu i statusu rada mnogi pisali iz katoličke perspektive tako da zasigurno ima mnoštvo literature o tome. (Posebno u odnosu na protestansko shvaćanje, marksističko shvaćanje itd.)
Postoji i suprotni fenomen. Neki nesumnjivo pretjeruju u fizičkom radu i njegovu vrednovanju, iz raznih razloga – političkih ili osobnih, ali to je već druga stvar.
