utorak, 18. listopada 2011.

O klerikalizmu i o pokretima unutar Crkve

Klerikalizam je pojam kojeg mnogi upotrijebljavaju, ali bez nekog dubljeg poznavanja značenja. Učinilo mi se zanimljivo podijeliti Poglajenove misli o tome. U članku pod imenom "U znaku Katoličke Akcije" kojeg je objavio u časopisu Život (16)1(1935) 1-30, Poglajen piše o "Katoličkoj Akciji", objašnjavajući ciljeve i samu strukturu donosi i dvije zanimljive fusnote, o klerikalizmu(fusnota 10) i o Crkvi odnosno pokretima unutar njega(fusnota 25).

Klerikalizam

Izraz "klerikalizam" uzrokom je mnogih ekvivokacija. Zato ga baš i spomenusmo, da upozorimo na pometnju, kojoj je on često povodom. Puštamo po strani etimološki smisao, jer je glavno, što se u riječ stavlja. Jasno je, da on ima u sebi uvijek porugljiv prizvuk.


Pod "klerikalizmom" razumijevaju mnogi protivnici Crkve katolicizam uopće, na taj bi način svi katolici bili "klerikalcima": u tom slučaju nam je klerikalizam samo na diku. Drugi opet-osobito djeca bezvodnog i rastvorenog liberalizma-"klerikalcima" nazivlju sve organizirane katolike, kojoj god oni skupini pripadali: na taj bi način sva KA bila ožigosana "klerikalizmom" - tu nam je "klerikalizam" samo na ponos i prizvuk ograničene ironije, koje se tu uvijek miješa, ne smije nimalo da nas smete. No, izraz "klerikalizam" naročito se razmahao u doba politiziranog katolicizma prošlog i sadašnjeg stoljeća u raznim zemljama. Kao sinovi Istine - istini za volju moramo priznati, da su neki katolici dali stvarnoga povoda, da ih se okrsti "klerikalcima". Ne zato jer su bili prijatelji klera i poslušni sinovi hijerarhije - što je za svakoga katolika ne samo dužnost, nego i ponos - nego radi onoga nezdravog nastojanja, da se s jedne strane i sam kler uvuče u arenu stranačkih borbi i tako istrgne iz one svete vanstranačnosti, koja mu je po naravi njegove božanske misije i po toliko ponavljanim pozitivnim direktivama Crkve bezuvjetno potrebna za plodan rad oko duša, sviju duša; i da se s druge strane razni politički i ekonomski pothvati katolika poistovjećuju s katolicizmom, s Crkvom. 

Taj "klerikalizam" zapravo jedini zaslužuje porugljivi epiteton "klerikalizma": dobro je i nužno, da se prave te distinkcije, da ne bude nepotrebnih ekvivokacija, i da se zna, da postoji "klerikalizam", s kojim katolicizam nema ništa zajedničko.
* * *

Crkva

Crkva je božansko-čovječanska Majka sve svoje djece, ona poštuje svoju djecu, poštuje sve njihove i najraznije inicijative, sve njihove i najraznije mentalitete, sve obilno bogatstvo šarolikosti, koje se u njima nalazi. Ona je vez božanskog i čovječanskog - stoga ona zna, da je sve to bogatstvo samo odraz i dioništvo   Božjeg bogatstva, koje svoju puninu očituje u toj bujnoj šarolikosti. Ona zna da u njenoj djeci djeluje - Duh; da konačno on sam pokreće sve te divne i brojne inicijative.

Stoga ona odobrava seobu svoje rimske, antiohijske i aleksandrijske djece u pustinju, da se ondje predaju pokori, molitvi, Bogu. Ona odobrava pothvat sina Benedikta, da svojim samostanima bude miroljubivim kolonizatorom istom nadošlih naroda. Ona blagoslivlja Asiškoga Mistika da svojim životom i okupljanjem Male braće propovijeda betlehemsko siromaštvo. Ona odobrava bijele halje Dominikovih sinova, koji će da spoje u jedno samostan i znanost. Onda daje svoj Majčinski blagoslov i Ignaciju, premda on napušta zajednički kor i stalnu kutu, samo da sinovi budu što slobodniji i što pokretljiviji u najraznijim vrstama apostolata.

Ona konačno uzdiže svoju ljupku ruku nad stotinama sinovima i kćeri, koje je u prošlom i našem stoljeću zamoliše, da osnuju novu redovničku obitelj, da novom inicijativom, novim organom umnože divno Tijelo božanskog zaručnika.Ona je jedna , kao što je Krist jedan, ona je široka i otvorena za svaku inicijativu, kao što je otvorena i široka ljubav Onoga, koji ju je osnovao.

Fortis in unitate, pulchra in varietate, sancta mater Ecclesia.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana