nedjelja, 16. listopada 2011.

O odnosu Crkve i politike – Bauer, Merz

U nastavku par dijelova iz članaka koje je Tomislav Stjepan Poglajen posvetio nadbiskupu Baueru(Život (19)1(1938) 1-5.), odnosno napisao povodom desete obljetnice smrti Ivana Merza(Život (19) 5 (1938) 241-244. ). Članke nisam prepisao u cijelosti, odabrao sam samo neka Poglajenova razmišljanja. Iako primarni cilj odabranih Poglajenovih napisa nije pisati o odnosu politike i Crkve meni se upravo to učinilo zanimljivim.  


Hrvatskom Metropoliti In Memoriam

Tužno je prodefilirao Zagreb - a po njemu i cijela Hrvatska – ispred odra Metropolita Bauera. Tužno, ali pobožno i dostojanstveno. Jednakim ga veličanstvenim mirom ispratiše Zagreb i Hrvatska pod vitko stupovlje Stjepanove katedrale.

Sve je to bilo tako različito, bitno različno od srpanjskog opijela i srpanjskih događaja. A i razumljivo je to. Gdje je nutarnja svijest o posjedovanju Istine i Pravde tamo je mir, staloženost, dostojanstvo i u borbi, i u progonima, i u gubicima. Gdje su privilegije samo izvana osvojeni, a povlašteni položaji samo umjetno - pa i nepravedno – podržavani, tamo je uzrujavanje, nemir i potpokavanje. Poluistine se uvijek boje Istine, jer se one u svijetlu Istine tope, iščezavaju. A Crkva je katolička sama Istina, produžetak utjelovljenja Istine. Zato je zagrebački pogreb bio tako miran, a onaj na ušću Save u Dunav tako grozničav.
*
Nadbiskup Bauer je umro, ali njegov duhovni lik ušao je u dragocjenu ostavštinu hrvatskoga naroda. Ostavio je za sobom uzorni primjer duhovnoga pastira i duboko prekaljenog crkvenog čovjeka. A danas je to baština, koja se nikad ne može preskupo ocijeniti. Danas, kad postoji zaraza, da se svi problemi rješavaju izvana, silom i dosljedno tome se ne rješavaju. Danas, kad je napast tako velika – neki joj i podlegoše- da se Crkvu i njene svećenike odvodi s njenog specifičnog terena, njoj vlastitih sredstava i upućuje na tribinu- ili stolice- političke tehnike i površnog politikanstva.  

I dr. Bauer se i kao svećenik bavio političkom tehnikom, ali je politiku napustio, a kao zagrebački nadbiskup - prednjačeći ostalim biskupima Hrvatske - potpisao je onaj historijski dekret, kojim svojem svećenstvu - svojim suradnicima u apostolatu- zabranjuje aktivnu specifično političku djelatnost. On je duboku razumio, da politika kao tehnika nije sama po sebi kadra da stvori ljude, nego da je ona sama takova, kakovi su ljudi koji ju nose kakova su načela - ne, o kojima oni govore - nego koja oni inkarniraju. Da je prema tome glavna i najpotrebnija stvar uzgojiti ljude, izgraditi cjelovite, konkretne kršćane: kakva je naime jezgra takva će biti i djelatnost: agere sequitar esse. Naslov je konačno sporedan. Ljudi-kršćani- nužno će stvoriti i politiku i cijeli društveni uređaj, u kojem, će vladati načelo kršćanske Pravde i kršćanske ljubavi.  

Politička pak tehnika bez kršćanskih ljudi - pa i s "katoličkim" ili "kršćanskim" nadkrovljem ostat će prazna, u suštini i metodama nekršćanska, i stoga nužno - kratkovidna, nerealna unatoč prividne realnosti. Zato Crkva iskazuje najveće rodoljublje domovini, kada se - čuvajući ljubomorno svoju nutarnju slobodu, koncentrirajući sve svećeničke i svjetovnjačke sile KA sva daje na izgradnju ljudi, na stvaranje kršćana. Jer konačnom sudbinom domovine ne odlučuju ni časkari, ni govordžije, ni pisari, ni sitni igrači političkih kombinacija, ni istrenirani "kompromiseri" - nego Ljudi.
*
Svaki strateg ide za tim, da pogodi najvitalniju točku protivnikovu. Kad kolektiv nastoji da uništi ili apsorbira drugi kolektiv, on sve sile usredotočuje na to, da raskopa i rastvori njegovu dušu. A u prosuđivanju toga, što čini dušu, što čini najvitalniju srčiku jednoga kolektiva, protivnik je prečesto daleko oštrovidniji od samog nosioca te duše. Nema sumnje da katolicizam sačinjava najintimniju jezgru hrvatske duše i da je on taka usko i nejdljeivo isprepleten s poviješću hrvatskog zbivanja, te je postao jedan od bitnih nenadomjestivih elemenata hrvatske narodne individualnosti. Stoga nije čudo, što se protivnik odmah na nj okomio. I to smišljeno i stalno, unatoč kratkovidnosti - ili baš pomagan kratkovidnošću i naivnošću- nekih epigona.

Okomio se najviše na ono, po čem se ta duša dalje prenosi od pokoljenja do pokoljenja: na odgoj. Okomio se tim što je roditelje - te prve, naravne uzgojitelje - izvlastio iz mnogih osnovnih prava lišivši ih gotovo svakog utjecaja na služeni – vjerski, rodoljubni, moralni-uzgoj omladine, njihove roditeljske omladine. Okomio se naročito tim, što je jedine kule roditeljskih prava i stvarnoga katoličkog uzgoja - konfesijonalne škole, htio lišiti svake pravne i građanske vrijednosti. Nikakve smicalice nisu bile zaboravljene, nikakove šikanacije propuštene, i novčani pritisak i otvorene prijetnje, i zakonski nacrti i neodgovorni telefonski nalozi, sve je to bilo upotrebljavano, da se katoličkom konfesionalnom školstvu u Hrvatskoj stavi nadgrobni spomenik.

Ali se uvijek mjesto nadgrobnog spomenika nad njim našao lik lava, bijela glava starca Natpastira, hrvatskog Metropolite Bauera. Koliko je puta on morao da svoj starački glas digne u znak prosvjeda, da svoje iscprljeno tijelo stavi u pokret, da tako spasi ovo ili ono osnovno pravo hrvatskog katoličkog školstva. I on je taj svoj glas neumorno i nefaljeno dizao. Bez ljudskog obzira, i na najvišim mjestima. Sa slobodom pravih Kristovih pastira, kad se bore za osnovna vjerska i ljudska prava svojega stada. I mnogi od onih, koji su inače vični prostracije i milošte, ostadoše zapanjeni nad tom neustrašivošću nemoćnoga starca. I Stari je Natpastir spasavo pravo Crkve, prava istinske prosvjete, prava roditelja i prava savjesti, koliko se spasiti dalo u onim vremenima, kad su osnovna načela etike bila smatrana samovoljom, a pusta samovolja osnovnim zakonom.
*
Dr. Bauer je napustio politiku, Nadbiskup Bauer je svom kleru zabranio politiku, ali Nadbiskup Bauer nije napustio niti zabranio hrvatskog rodoljublja. On je i kao čovjek, a još više kao katolički pastir dušu znao, da je ljubav prema domovini jedna od osnovnih građanskih dužnosti kršćanske etike, jedan od velikih socijalnih kreposti kršćanskog morala. Znao je da suosjećati s domovinom, suosjećati s narodom, s cijelim narodom, ustajati na obranu najosnovnijih prava svojega naroda, demaskirati nasilje i sistematsku laž nije pitanje politike, nego elementarne etike, i da Crkva - kao "tvrđa istine" i hraniteljica Pravde, takova zbivanje ne može promatrati ravnodušno, kao što ga nije ravnodušno promatrala ni nekoć, na drugom kraju Europe, u osobi svog kardinala – velikog Merciera. Historijski list hrvatskog Metropolite dostojan je pendant držanju belgijskog Primasa. Bauer je kao duhovni pastir prestao biti politik, ali je ostao žarki hrvatski rodoljub.

...

Providencijalni čovjek Hrvatske

Pojavio se[Merz] među nama onda , kada se gotovo već sasvim bio iskvario pojam i odnošaj prema onoj, kojoj Hrvatska duguje i svoju zasebnu fizionomiju, i svoju narodnu individualnost i svoju historijsku opstojnost - Crkvi.

U jednim se krugovima zapelo o neke zahvaljujući stoljetnom bakcilu jozefinizma nažalost stvarne i nerijetke- nedostatke klera: i mjesto da se kompetentnom forumu i zdravome dijelu pomogne da se ti nedostaci odstrane, njih se uzelo kao ispriku za sustavno miniranje Crkve u Hrvatskoj. Kratkovidno se pri tome zaboravilo, da se time minira i najsnažniju kohezivnu silu Hrvatske.

U drugim se krugovima u svećeniku nije gledalo ono, što je on prvotno: predstavnika Crkve, Krista, nego njegov drugotni empirijski poziv čovjeka, da se onda i njegov božanski specifično svećenički poziv podvrgne kritici i kontroli lajika "druga" ili "nadglednika". U crkvi se nije gledalo Krista, koji nastavljen po Crkvi u vremenu i prostoru nas vodi i spašava, nego ustanovu, koja bi morala biti zahvalna, što se mi nje sjećamo, koja bi trebala biti sretna, što se mi udostojavamo, da je svojim uslugama - zarobljujemo.

Nekoć je to bilo aktualno, a nije sasvim neaktualno ni danas.

Danas, nakon onog veličanstvenog i elementarnog jedinstva, kad su sve pozitivne snage Hrvatske u borbi s neetičkom diktaturom, koja je išla za zatorom Hrvatske, nerazdvojivo bile povezale u jedno klupko, i u svojem korijenu- nešto nesvijesno, a najvećim dijelom svijesno - oslonile na najosnovniju snagu Hrvatske - Crkvu, danas, premda bi ta snažna i širokogrudna kohezivnost Hrvatskoj trebala kao izgubljenom kompas, danas se neki koji ne mogoše da uhvate neposrednog jačeg kontakta s najdubljom tradicijom Hrvatske - katolicizmom, i opet dadoše na miniranje Crkve u Hrvatskoj. I oni to čine danas, kad se srpstvo listom - od krajnje ljevice do krajnje desnice - skrutilo oko svog pravoslavlja, danas kad su zdrave i vitalne snage katolicizma Hrvatskoj potrebne kao rijetko na kojoj dosadašnjoj raskrsnici njene, sad ponosne sad tragične, povijesti.

Danas se i opet – u po kojim krugovima-u Crkvi počelo gledati ne onu, kojoj se služi-jer se u njoj Krist služi- nego onu kojom se služi, i koju se sa začuđenjem, gotovo sa sablažnjenjem promatra, što se ne pokazuje ni toliko zahvalnom, da se njom uopće netko hoće da se posluži. Zato je tvoja misija, tvoja prisutnost Ivane, i danas prijeko potrebna, da opet dozoveš u pamet, snažno-stvarno, onu osnovnu kršćansku istinu: Crkva nije i ne može da bude sredstvom - ni kao plašt ni kao odskočna daska ona samo može da bude svrhom, jer je ona produženi Krist, Tajanstveno Tijelo Kristovo, inkarnacija Božjeg života na zemlji.
*
Tvoja je misija bila Ivane, da naglasiš apsolutnu depolitizaciju katoličkih organizacija. I taj nam je naglasak danas potreban.

Potreban, kadgod zapadnemo u napast, te mislimo da Crkvu in ultima linea spašava politička akcija, i da dok te političke akcije nema, da je dotle Crkva osuđena samo na neku vrst - životarenja.

Ti si nam Ivane dozvao u pamet, da Crkva ima svoj vlastiti dinamizam, i da se ona in ultima linea smije da oslanja samo na te svoje specifične snage, mora da razvije svoj vlastiti dinamizam, da ga učini - kako bi Maurin duhovito rekao - dinamitnim. Jedino je tako ona kadra da zadrži svoju punu vitalnost, i izvrši svoju preporodnu misiju. Ona se svim - što je dobro može i mora da pomogne, kao što sve što je dobro može i mora da pomogne, kao što sve dobro ona sa svoje strane pomaže - ali se ona ni na koga osim na sama sebe tj. na svoju božansko-čovječansku, realno-mističnu vitalnost- ne može definitno da osloni. Jer kadgod se ona definitivno ili bar primarno oslanjala na snage, vitalnosti i metode, koje su izvan nje. Ona je uvijek u svojoj specifičnoj misiji doživljavala - katastrofu.

Svatko ima dužnost da se brine za boljitak svoje domovine, da izvrši svoju obavezu građanina i rodoljuba, svatko ima pravo da se u tu svrhu upusti i u arenu političke djelatnosti- svatko, i katolici kao pojedinci- ali nitko nema prava, da u tu političku arenu bilo koje nijanse- uvlači i angažira Crkvu, bilo preko njenog svećenstva, bilo preko organizacija, koje su u neposrednoj ovisnosti o hijerarhiji.

Za Crkvu je danas u Hrvatskoj - a i za samu Hrvatsku- od presudne važnosti, da Crkva sama čuva svoju potpunu nutarnju i vanjsku slobodu, nutarnju i vanjsku neovisnost. Tim i samo tim će ona učiniti najveću uslugu i hrvatskome narodu. Ona će mu otkrivati žilu kucavicu njegove stoljetne tradicije:njegov katolicizam i tim mu pomagati da bude što svjesniji najhitnijeg dijela svoje duše, što svijesniji samoga sebe; ona će u njemu uzgajati duboki etički smisao socijalne, narodne i međunarodne pravde i time mu izgrađivati moralni i kulturni osjećaj vlastite individualnosti. Ona će se kao etička ustanova kat. eksohen u Hrvatskoj identificirati sa svim pravednim i opravdanim zahtjevima hrvatskog naroda ali se kao univerzalna institucija ne će dati zarobiti od ničega partikularnoga, sitno-stranačarskoga u Hrvatkoj, i time će ona biti najsnažnija kohezivna sila Hrvatske, jer će ju u tim velikim vremenima upozoravati na prednosti općeg dobra, nad zasebnim, narodnoga nad stranačarskim.
*
Ti si Ivane pokazao, da je hrvatska omladina-poput omladine ostalih katoličkih zemalja, za kojima u tom pogledu nimalo ne zaostaje - kadra da se oduševi svijesno i trajno za najveće stvarnosti: da se neposredno i odano preda Crkvi i Kristu, a po tome i najstvarnije dade u službi narodu.

Tvoja pojava, onaj polet, kojim je ono najzdravije u hrvatskoj mladosti snažno koraknulo za tobom, pokazaše, da je hrvatska omladina dovoljno svijesna, bistra, velikodušna i da zna biti autentično katolička, te ju ne treba pitati surogatima, palijativima, da ne treba sumnjivih posrednika, koji će njeno oduševljenje polarizirati oko sebe - a možda i monopolizirati za sebe-nego da ona traži, i zna da nađe neposredno Krista- i samo Krista. I da se prema tome nevjeru nad tom omladinom, nevjeru nad mističnim Tijelom Kristovim čini, kadgod se toj omladini, koja je pošla za Kristom, pokušavaju da postave na oltar drugi idoli, drugi mitosi.
*
Pokazao si , Ivane cijelom svojom pojavom , što diltantizam ne može, a što izgrađena kršćanska ličnost može. Taj nam je primjer danas prijeko potreban, kad živimo u atmosferi kolektivnih psihoza, kolektivne dresaže masa i masovnog niveliranja ličnosti, kad u svijetu - pa i za katolike - postoji tako velika napast, da se mjesto svjesnih staloženih ljudi - fordovskom stereotipnošću proizvode sugestivni vikači, mjesto samostalnih, izgrađenih ličnosti nižu i izmjenjuju-blijedi sateliti.
*
Pokazao si, Ivane, da dinamizam organizacije ovisi o dinamizmu pojedinca, koji tu organizaciju vode, da dinamizmom katoličkih organizacija - još više nego onih drugih - ovisi o količini i autentičnosti kršćanske dinamike onih, koji tim organizacijama trebaju da budu i dinamizam i dinamit. Ti si pokazao da su katoličke organizacije bez te duboke, nutarnje kršćanske dinamike osušene da životare, dok zadahnute tom dinamikom, one nužno prave prodore u život, stvaraju oblike, zadahnjuju okvire, a ako ustreba prave nove.

PS

Naknadno sam pronašao na internetu Poglajenov članak o Merzu koji je dostupan(u cijelosti) na stranici ivanmerz.hr
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove