petak, 14. listopada 2011.

Opasne ekvivokacije - Hrvatska i Velika Njemačka, 1938.

Autor teksta u nastavku je Stjepan Tomislav Poglajen, tekst je objavljen 1938. godine u časopisu Život (19) 4 (1938) 177-179.   

Opasne ekvivokacije

U presudnim su vremenima ekvivokacije od kobnog značenja. Prekrivaju pravu stvarnost, zatvaraju vidike, razvodnjavaju snažan i organski povezan nastup, uspavljuju naivnost, hrabre - cinizam. Stoga ih cinici i vole i svijesno podržavaju. I Hrvatska je u svojim stoljetnim memoirima zapisala o tom gorkom iskustvu.
*
Otkad su kod Radgone zazveketale pruske ostruge i kod nas neke ekvivokacije nanovo probuktaše. I ekvivokacija s obzirom na Hrvatsku i ekvovokacije s obzirom na katolicizam u Hrvatskoj.

S obzirom na Hrvatsku. Nekima se još uvijek silno sviđa uloga Trenkovih pandura: oni još ni danas ne mogu da za Hrvatsku zamisle drugoga poziva. Ona je za njih vječni - satelit, jer oni u svom životu osim satelitstva nisu nikad ništa drugo proživljavali, niti su dopuštali da ostali mogu nešto drugo da dožive. Oni se danas s kapralskim udivljenjem okreću prema "Velikoj Njemačkoj", a ne znaju, da nacizam Hrvatsku savršeno – prezire. Prezire iz nutarnjeg uvjerenja i momentalne taktike. Prezire, jer sebe smatra superiornom, božanskom rasom, koja je pozvana da dominira, a ne da surađuje u međunarodnoj obitelji; prezire jer instiktivno osjeća da njegovoj brutalnosti, njegovoj sentimentalnoj maglovitosti, njegovu sustavnom cinizmu-duboko etička hrvatska duša sasvim tuđa; prezire, jer sluti da će Hrvate za svoje bliže, a pogotovo daljnje - planove logički i gotovo nužno imati protiv sebe. Prezire, jer se konačno i – boji.
*
S obzirom na katolicizam u Hrvatskoj. Ne mislimo tu na one, koji s katolicizmom nemaju ništa zajedničkog osim kojeg sporadičkog, proračunatog i naravski vrlo površnog komplimenta, a u stvari su po svom svjetovnom nazoru - rasisti, a po kulturno - socijalnoj i državničkoj orjentaciji - sateliti.

Mislimo tu na onu psihozu, koja se zavukla i u neke katoličke duše, koja u nacizmu neku vrst mesijanizma gleda. Neshvatljivo je to, tragično je to, ali je tako. Razlozi? Mnogi i razni, no najosnovniji kao uvijek u sličnim dubokim simpatijama-nutarnja intimna srodnost, connaturalnost.

Oni vjeruju nacizmu, kad se grlato predstavlja kao "brana" protiv komunizma. Oni su uz nacisitičku "antikominternu", jer su protiv komunističke kominterne, a zaboravljaju, da se i antikominterna i kominterna konačno svode na isti nazivnik: boljševizam tj. transponiranje transcendentalnoga, apsolutnoga u skučeni, uski infraljudski okvir ekonomskoga, biološkoga, klase, rase. Taj novi absolutum je i norma moralnosti i norma istine: i nacizmu i komunizmu. Obojici je sve dopušteno, pravno, moralno, dobro, istinito, što odgovara rasnoj odnosno nacističkoj, klasnoj odnosno komunističkoj diktaturi.

Zaboravljaju da se Scili ne izbjegava zagrljajem Karibde, da se veliki socijalni i kulturni problemi ne odstranjuju njihovom vanjskom negacijom, nego nutarnjim rješenjem, da se đavlom ne izgoni Belzebuba, da se "vojujuće bezboštvo" ne uklanja "vojujućom" mitologijom, da se prazninu u čovjeku i društvu ne ispunja polubogovima i poluboščićima diviniziranih "vožda" i "voiždića" nego jednim jedinim pravim Bogom i Njegovim Kristom.

Njih baš odviše ne odbija ni congenitalno nacističko poganstvo , jer ih možda baš odviše ne ispunja Kristovo kršćanstvo. Oni sude nacizam po izjavama i obećanjima, a Krist nam je rekao da ljude prosuđujemo po njihovim djelima, da ih prepoznajemo po njihovim plodovima(1).

Njima se sviđa nacistički "antiklerikalizam"(2) jer u duši nose klice nekatoličkog cezaropapizma. Njima se sviđa, kad nazi - ne bez cinizma – vele, da oni zapravo hoće da Crkvi pomognu, tim što hoće da je "depolitiziraju". Zaboravljaju da je jedini Krist rekao "Dajte cezaru što je cezarevo, a Bogu što je Božje",a da su svi diktatori tu izreku konkretno ovako parafrazirali: "Dajte cezaru što je cezarevo, i još k tome ono, što je – Božje." Zaboravljaju, da tu granicu: što je Cezarovo, a što je Božje povlači ne cezar - nego Bog, ne proizvoljnost stranke, nego nepogrešivost Crkve. Zaboravljaju, da su iza Kalvarije svi progoni započimali ne gonjenjem nevidljivog Krista nego vidljive Crkve; zaboravljaju da su sve hereze ustajala ne protiv odsutnoga Isusa nego protiv Njegova prisutnoga namjesnika; da se Crkvu uvijek razbijalo ne toliko rastjerivanjem stada- koliko rasturivanjem pastira; da se duše udaljivalo od Boga, ne neposrednim odvraćanjem od Sv. Duha, kolika posrednim i izravnim odvraćanjem od - svećenika.
*
Oni to zaboravljaju(3), ali na to ne može da zaboravi Crkva, ne smijemo da zaboravimo mi sinovi Crkve, ako ne ćemo da Crkva bude sapeta u Hrvatskoj, ako ne ćemo da Crkva nestane iz Hrvatske, a s tim i – Hrvatske.

_______________________________
1. Djela su to i plodovi sustavnog bezboštva, sustavnog protukršćanstva: po katoličkim dijelovima Reicha - znamo to od očevidaca - izbacuju iz škola sve vjerske slike, križeve, kipove - sve što Krista dozivlje u pamet njemačkoj mladosti. Sam je "Fuhrer" iz Haus der deutchen Kunst dao izbaciti veliki umjetnički brončani križ, jer da to u njemačku umjetnost ne spada. Katehetama se rad u školama čini nemoguć: djecu se upućuje, da im se rugaju, da ih dočekuju zbornim pozdravom: "Gospodine kapelane, mi ne vjerujemo u Boga, ne vjerujemo u Krista, hoćemo napolje iz Crkve". Izvan škole je rad s omladinom sasvim onemogućen. Katoličke se akademičare na ispitima sustavno ruši, ukoliko im u nekim mjestima već ne zabraniše polazak sveučilišta. Biskupski i kardinalski se listovi stalno otvaraju: Kard. Faulhaber je na primjer prisiljen da lično obilazi sve svoje svećenike, pisati im ne može ništa. Privatne katoličke škole su praktički već sasvim dokinute. G. Goring se nedavno hvalio u Beču mi nismo nijedne Crkve spalili kao oni u Španiji kardinal Faulhaber mu je već prije toga dao dostojan odgovor: niste spalili crkve, ali ste uništili katoličke škole, a to je gore, nego da ste spalili crkve, jer ste ovako uništili žive hramove sv. Duha u dušama njemačke omladine, ili ste barem sve učinili da ih uništite. Papu optužuju da šuruje s komunizmom, a njegovu encikliku protiv komunizma plijene; kao što se zabranjuje tisak Faulhaberovih propovijedi, a u isto vrijeme ga optužuju, što inozemstvo donosi krivi tekst njegovih propovijedi. Nacizam nam ne će zamjeriti što mi njegova obećanja - pa i ona najnovija o poštivanju crkve u Austriji- ne možemo, da uzmemo za ozbiljno. Pokret i ljudi, koji su nedržanje zadane riječi pretvorili u svjesni sistem- sami vele da se ne mogu vezati statikom potpisanih ugovora i zadanih obećanja- imaju suvereno pravo, da im se – ne vjeruje. Istina Crkva je i u Austriji kao i u Njemačkoj lojalno priznala nacistički režim, da sa svoje strane ukloni i svaku sjenu povoda za progone. Unatoč tome, i unatoč najsvečanijim obećanjima -progoni su u Njemačkoj došli, a odmah u ostalom i u Austriji. Jer što su drugo nego progoni, ono hapšenje starog salzburškog Biskupa, optuživanje, da je bio u vezi sa francuskim komunistima, ono zatvaranje centrale KA u Beču, ono nasilno otimanje cjelokupne katoličke štampe u Austriji i njeno nasilno pretvranje u glasila nacističkog svjetovnog nazora; onaj teror brojnog hapšenja, ona parodija od istine o "zarazi samoubojstv"a, za koja samo naivčine i neupućeni mogu da vjeruju, da su sva bila samo "samoubojstva", kao ono na primjer Feyovo. Što nacizam počinje zadnje tjedne ožujka da govori o "obnovi" konkordata, o novom konkordatu, to ne znači mnogo: prije svakog se plebiscita nastavilo s istim progonima. Prije svakog vanjsko-političkog gesta nacizam je htio da utiša kršćanske savjesti, da ih poslije tog gesta još savjesnije guši. U Saaru se Crkvi prije plebiscita sve obećavalo, poslije plebiscita se sve pogazilo. A saarski je plebiscit udešavala ista grupa kao i Bečki: pripravio ga je von Papen, rukovodio Burckel. Iza iste frazeologije doći će isto gaženje zadane riječi. Za nas nacizam nema više zadane riječi: mi očekujemo od njega- samo djela.

2. Značajno je da o tom "antiklerikalizmu" – svuda po svijetu- najčešće govore baš oni krugovi, koji su najviše zaraženi nezdravim "klerikalizmom": bilo da kao nekršćani ili antikršćani svoje totalitarne mitologije silom nameću svima, bilo da se kao "katolici" svojim "katolicizmom" služe kao sredstvom za svoju afirmaciju u javnom životu, koji je za njih u stvari, ako ne u terminologiji - identičan s političkim životom.

3. Kao što su zaboravili razni sitni i veliki von Papeni, koji su si utvarali, da Crkvi iskazuju silnu uslugu tim, što je kloroformiraju pred stratištem i pri stezanju užeta odaju izlizane komplimente.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove