subota, 5. studenoga 2011.

Krade li tehnologija naš život?

Vjerujem da ste svi primijetili ljude(možda ste baš to vi) koji najnovijim tehnologijama bilježe svaki svoj korak. Nisam nikada shvatio taj fenomen, ali svakako mi se ne sviđa. Postaje nemoguće otići negdje(nekom prilikom sa nekim) bez da vas stalno fotografiraju, ili se napadno koriste nekim drugim oblicima tehnologije. Takvo ponašanje naravno ometa sam osjećaj i doživljaj nekih događaja. Vjerujem da ima i veliki učinak na razvoj religioznosti i duhovnosti jer predstavlja pravu suprotnost miru i tišini. Huffingtonpost je nedavno objavio članak jedne psihoterapeutkinje slične tematike, tekst donosim u nastavku. 



Krade li mobitel vaš život?

Najčešći prigovori koje čujem u svojoj psihoterapijskoj praksi su od strane ljudi koji se osjećaju otuđenima od svoga života, ne mogu iskusiti ono što im se događa - kao da su duhovi koji lebde izvan svoga života. Njihov život se odvija, vrijeme prolazi, ali oni nisu ti koji ga žive, barem ne izravno. Bolest naše kulture je odsutnost, kao da je naša vlastita prisutnost nestala iz života.

Naš ljudski um je uzročnik te moderne bolesti. Um je poput reportera kojemu je dodijeljeno da stalno objavljuje komentare. Ti komentari nisu samo za naše potrebe, nego su o nama i o našemu životu. Umjesto da proživljavamo svoj život, naš um kao da ga nam pripovijeda, sprema podatke o našem životu za neku prezentaciju u budućnosti. Ako um obavi svoj posao, bit ćemo dobro informirani o tome što nam se dogodilo u životu, ali nikada nam neće biti dopušteno da ga iskusimo.

Tehnologija je danas moćni dodatak ljudskome umu, bilježi život, ali nas i simultano drži izvan njega. Tehnologija nas čuva, ali u tome procesu uskraćuje nam da pristupimo životu.

Na bilo kojoj od predstava moje djece, polovica roditelja sudjeluju samo putem digitalnih uređaja, bilježe fotografije svoje djece kako plešu i tako propuštaju svoju djecu koja plešu. Snimaju iskustvo kako bi ga posjedovali: kao što se posjeduje neka stvar. U konačnici posjeduju upravo to; predmet, bez ikakvih iskustava da su njihova djeca stvarno plesala.

Iskustvo koje proživimo kroz neki uređaj ne može postati dio nas. Ne možemo posjedovati iskustvo jer to nije nešto što je moguće posjedovati, barem ne u konkretnom smislu. Kako možemo osjećati da smo unutar svoga života, ako nismo tamo kada se sve događa? Kako bi osjećali prisutstvo u svom životu, moramo se pojaviti. Odbijamo slast koju nam proživljeni život pruža i onda se poslije čudimo kako nam fali povezanosti i smisla!

Kada bilježimo svoj život kroz tehnologiju na kraju nam preostane samo jedna stvar: puno tehnologije. Imamo 16 gigabajta memorije, ali nikakve stvarne memorije o našem životu.

Mi smo ti koji propuštamo velike avanture koje naši mobiteli spremaju. Imamo neko pseudovlasništvo nad svojim životom; naš život postoji u nekom folderu fotografija, ali ne unutar nas samih.

Iza našeg nastojanja da zabilježimo svoj život stoji samo jedna stvar: strah. Ako prestanemo sa pokušajima da zabilježimo svoj život, ako prestanemo sa planiranjima da nešto zapamtimo prije nego što nam se to dogodilo, bojimo se da ćemo to izgubiti. Bojimo se da će naše iskustvo završiti. Ironično je da se u pokušaju da nešto zadržimo, žrtvujemo. Odvajamo se od događaja. Promatramo život kao da je zatvorenik kojeg moramo spriječiti kako ne bi pobjegao. Nažalost, kako bi osjetili život potrebno je da ga pustimo, pustiti život kako bi se vratio u novom obliku. Izazov je to koji je previše za mnoge od nas jer nismo naučeni na takav način života, nismo spremni ništa pustiti. Koristimo naše uređaje kako bi zaustavili život, kako bi ostao čvrsto na mjestu. U tome procesu ne samo da propuštamo život nego također uzimamo život i iz onoga što smo zabilježili, poput sušenja cvijeta kako bi ga objesili na zid.

Jasno je da tehnologija mijenja način na koji proživljavamo život. Iza takvih uređaja, roditelji imaju iskustvo, ali iskustvo tehnologije i svog odnosa prema njoj. To više nije iskustvo svoje djece, njih samih ili plesa. Uređaj je preuzeo ono što smo snimali; ono što smo osmislili kako bi zabilježili sadržaj postaje samo po sebi sadržaj, ono što nas je dijelilo od života postaje naš život. A uspomene na ono što smo snimali? Gotovo zaboravljene.

Osjećamo nepovezanost i odsutnost spram svojih vlastitih iskustava, tehnologija brzo popunjava tu prazninu. Što bi se dogodilo kada bi mogli sve te trenutke odsutnosti ispuniti našom prisutnošću? Umjesto korištenja mobitela na dječjim predstavama, mogli bi se pojaviti – potpuno prisutni – sa svom našom ljubavi i pozornosti. Koliko bi život postao smisleniji ako bi se, umjesto snimanja, prepustili uživanju u životu.


Izborom ovog teksta naravno ne mislim reći ništa protiv tehnologije same po sebi, ali neki ljudi pretjeruju u njenom korištenju. U nastavku jedno zanimljivo izlaganje. Iako više usmjereno na društvene mreže(stvarne i virtualne), povezano je sa gornjim tekstom. Video su postavili irski dominikanci na svome kanalu, naslov je; Facebook, usamljenost i Bonhoefferov "zajednički život".

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove