Još od prvog slušanja, himan "Jesu dulcis memoria" ("Na Isusov se spomen sam") ostavio je poseban dojam na mene. Autorstvo se pripisuje svetome Bernardu iz Clairvauxa. Kasnije su ga uglazbili i neki od najvećih skladatelja (Palestrina, De Victoria) što je također milozvučno, ali sam gregorijanski himan mi je daleko upečatljivi.
Stihovi;
| Na Isusov se spomen sam | Jesu dulcis memoria |
|---|---|
Na Isusov se spomen sâm Što nježnije da
zapjevaš, O blag spram sviju,
Isuse, Govoriti je
uzalud, Ti, Isuse, milinom
svom |
Jesu dulcis
memoria Nil canitur
suavius, Jesu spes
pænitentibus, Nec lingua valet
dicere, Sis Jesu nostrum
gaudium |
- "Na Isusov se spomen sam" - Koralisti zagrebačke katedrale
- Na Isusov se Spomen (Sanctae Clarae Claritas)
- Zbor mladih Lukavci
- Akademski zbor "Palma" - Tomas Luis de Victoria: Jesu Dulcis Memoria
- Muški pjevački zbor itd
Nema se što dodati;
"Govoriti je uzalud,
Badava peru cio trud... "
PS
Spomenuti (euharistijski) himan jedno duže vrijeme mi nije izlazio iz misli (prvotno me obuzela melodija), ali sam tako s vremenom osvjestio da spomen Isusova imena (i Isusa) kojem svakodnevno svjedočim nije uvijek onaj koji bi bio na korist kršćanskoj duši (u kršćanskom društvu).
Ne samo da svjedočimo korištenju imena Isusova u različitim neprikladnim kontekstima, korištenju imena Božjeg uzalud kao poštapalice što bi samo po sebi već bilo problematično, nego i o nečemu puno gorem.
Nedavno sam se sjetio gospođe iz djetinjstva koja je popratila galamu poznanika koja se širila njenim susjedstvom izjavom da ponovno "služi misu". Nije mi tada bilo jasno na što točno misli takvim neobičnim opisom, ali čovjek je bio glasan, ljutit i odlučan da svi moraju poslušati što ima za reći. Nije nešto što bi bilo prikladno ponavljati ili opisivati, dovoljno je reći da prikom spominjanja imena Isusova nije skidao kapu. Radilo se o nekoj vrsti demonske inverzije litanija. (Većina izraza bila bi nepoznata prosječnoj sekularnoj osobi, nije se radilo o običnim psovkama. Navodno su takve psovke raširene i u drugim nekoć katoličkim društvima, primjerice frankofonim pokrajnama Kanade.)
Potisnuo sam takve neugodne scene, ali sam ih se prisjetio pročitavši komentar nekog sekularnog naprednjaka koji se šokirao koliko i na koji način određeni ljudi psuju. (Postoje ljudi koji neće previše mariti za vjerske stvari, ali će svejedno primjetiti nešto izopačeno u takvim psovkama.)
Vjerujem da je većini jasno da je nešto pogrešno u takvom demonskom spominjanju Božjeg Imena i drugih stvari koje katolici smatraju svetim. (Uvrjeđenost vjernika nije ta koja bi bila najbitnija, iako je i to već problematično. Vjerojatno će vjernik na određeni način i reagirati, naravno ovisno o okolnostima i situaciji, možda nekom zadovoljštinom.)
Neki bi se ipak možda iznenadili idejom da je nešto pogrešno kada u svakodnevnom govoru nedolično spominju ime Isusovo ili Božje. Ipak, lako je prepoznati da za ljude koji tako razmišljaju spomen Isusova imena (i Isusa) ima neki drugi učinak.
Korištenje Božjeg imena uzalud je pogrešno na što ukazuje značenje riječi "uzalud" iako će neki vjerojatno inzistirati da je njihova uporaba prikladna. Radi se o zapovjedi Dekaloga. Ovdje samo želim istaknuti žalosnu činjenicu da će prosječna osoba u svakodnevnom životu većinom čuti spomen Isusovog (i Božjeg) imena u potpuno neprikladnom (i često izopačenom) kontekstu. (Neće se raditi o pobožnom spominjanju.)
PPS
Podsjetila su me ova razmišljanja na još jednu situaciju. Prilikom nekog neobveznog čavrljanja, jedna osoba je isfrustrirano pričala o svojem "vražjem" autu s kojim ima problema, nikako da joj prođu ti "prokleti" papiri itd. Ukratko, "nesvjesno" je koristila takve izraze koje nerijetko možete čuti bez da je to ikome neobično. Ipak, zajednička poznanica ju je tom prilikom upozorila da pazi što govori, nadodala je da mora govoriti o "blagoslovljenom" autu, da će se sve srediti i da će sve biti u redu.
Bilo je tu možda (nevidljivog) kolutanja očima, zanemirivanja takvog "sitničarenja", ali - osim podjeljenog osmjeha zbog ispravka simpatične sugovornice - nije nešto što je utjecalo na tok razgovora tako da sam tek kasnije shvatio značaj spomenute primjedbe.
Bio bi to još jedan običan razgovor u kojem netko priča o "vražjim" i "prokletim" stvarima u vlastitom životu da se gospođa nije uplela i upozorila da bi ljudi trebali pripazati što i na koji način govore.
---
Ne bih ulazio u "proklinjanja" i "blagoslivljanja", ali kako smo u razdoblju blagoslova obitelji i domova sigurno se mnogi protive takvoj praksi iz njima znanih motivacija (često i njima neznanih motivacija). Nisam pratio, ali iznenadio bih se da mediji i ovaj put to nisu popratili obveznim članicima o svećeniku koji je "šokirao" i spomenuo da Crkva kao zajednica svih vjernika ima i materijalne potrebe.
Naravno, postoje dobronamjerni ljudi koji su svjesni da obitelji koje svećenici blagoslivljaju i posjećuju u njihovim domovima nisu uvijek ispunjene žarom za kršćanskom vjerom, ali koji god izazovi blagoslova bili razlog zašto ih se većinom napada su sasvim neki drugi.
No, završimo rječima himna;
O blag spram sviju, Isuse,Što mole ili kaju se,Il' traže te kroz žića vaj:Tko tebe nađe, nađe raj!
