Crkva, Indeks i kočenje znanosti

Čitatelj je pitao Thonya s bloga RM o Katoličkoj Crkvi koja je prema popularnoj priči aktivno potiskivala različite pravce znanstvenog istraživanja; Thony je zatražio još detalja jer nije upoznat s nijednim slučajem gdje je Crkva uspjela suzbiti znanstveni pravac istraživanja. Na to je čitatelj istaknuo da aktivno suzbijanje i uspješno suzbijanja nisu ista stvar, te je za primjer aktivnog suzbijanja dao stavljanje Keplera na Librorum Prohibitorum, poznat kao Index. Thony objašnjava;

_____

Cijelo pitanje Indexa i uključivanja znanstvenih knjiga, posebno knjiga o heliocentrizmu, je kompleksno i emocionalno, a obično se njime bavi na izrazito površan način kada se raspravlja o znanosti i religiji. Iako ne mogu ni pokušati dati potpun odgovor u jednom blogpostu, pokušat ću se barem dotaknuti mnogih faktora uključenih u priču.

Prva stvar koju treba uzeti u obzir je pitanje cenzure knjiga općenito u 16. i 17. stoljeću, nešto što se gotovo uvijek ignorira u raspravama o Indexu. Katolička Crkva nije nipošto jedini autoritet koji je pokušavao kontrolirati tiskanje i distribuciju knjiga, zapravo većinu 16. i 17. stoljeće gotovo sve političke vlasti, a treba zapamtiti da je Vatikan tada bio velika politička sila, a ne samo vjerska, pokušavale su imati kontrolu kroz sustav licenci i zabrana. Tiskana riječ se smatrala opasnom, a vlade diljem europe su je očajno pokušavale kontrolirati. Dok nisam počeo pisati ovaj post nisam shvatio koliko je situacija tih dana s novim medijom, tiskanom knjigom, slična našoj trenutnoj situaciji sa političarima svih boja koji pokušavaju pronaći način kontrole i cenzure interneta. Neću dublje ulaziti u usporedbu, ali mislim da će informirani čitatelji sami shvatiti o čemu pričam. Ti pokušaje kontrole obično su bili kroz dozvole, svatko tko je želio tiskati i objaviti knjigu, pamflet ili što god, prvo je morao dobit dozvolu u obliku licence od vlasti. Sve što se tiskalo bez licence je automatski zabranjeno. Svemu što se smatralo potencijalno opasno iz bilo kojeg razloga se uskraćivala dozvola. To bi značilo da bi u savršenom svijetu vlasti imale potpunu kontrolu nad svime što je ikada tiskano. Kao što ćemo uskoro vidjeti, to je bilo daleko od istine.

U akademskoj raspravi o zakonima, zakoni se dijele, prema rezultatima zakonodavstva, na dobre i loše. Ta podjela baš nema veze s etičkim ili moralnim sadržajem nekog zakona, iako se i to spominje, nego s tehničkim pravnim aspektima zakona o kojemu se priča. Središnja točka takve diskusije je provedivost; zakon kojeg je teško ili gotovo nemoguće provesti je po definiciji loš zakon. Što se tiče provedivosti, zakon osmišljen da se osigura kontrola nad tiskanom riječi u ranom modernom periodu je bio loš zakon. Oni koji su željeli objaviti buntovni materijal, ili nešto drugo što bi se takvim smatralo, nisu se uopće niti prijavljivali za dozvolu nego su se okrenuli podzemnom tisku i ilegalnoj objavi. Naravno ljudi kakvi već jesu, privučeni su zabranjenim tako da su plodovi podzemnog tiska uživali masovnu popularnost što je značilo da je cijeli pokušaj cenzure bio smijurija. Ako bi stvari postale preopasne za vlasnika podzemne tiskare jednostavno bi se preselio u drugu državu gdje njegove proizvode nisu smatrali buntovnim. Često bi vlada aktivno ohrabrivala buntovni tisak u suparničkoj državi iz političkih razloga. Puritanski agitatori u Engleskoj početkom 17. stoljeća u razdoblju prije Engleske Revolucije (ili građanskog rata) preselili su svoje tiskare u novostvorenu Ujedinjenu Provinciju Nizozemske gdje je kalvinistička vlada simpatizirala njihove ciljeve. Pokušaji kontrole ili cenzure tiskane riječi su bili farsa i totalno neučinkoviti, što međutim ne znači da oni koji su uhvaćeni nisu bili oštro kažnjeni za svoje aktivnosti. Stvari nisu bile ništa drugačije za knjige ili pamflete stavljene na Index.

Sada kada smo se upoznali s općenitom situacijom okrenimo se pokušajima Katoličke Crkva da kontrolira putem cenzure; izvorno pitanje je spominjalo Keplera, moramo razjasniti što se točno dogodilo 1616. godine i zašto. Prvo, ono što se dogodilo 1616. godine je zapravo imalo vrlo malo veze sa znanošću, to se može učiniti kao čudna izjava s obzirom da su na Indexu završile knjige koje su propagirale heliocentrizam, ali svejedno to je istina. Ono o čemu se raspravljalo je bila teologija, a ne znanost, nije se raspravljao niti o sukobu između teologije i znanosti nego pitanje tko ima pravo određivati teološka pitanja.

Prvo se moramo prisjetiti da su početkom 17. stoljeća gotovo svi obrazovani ljudi vjerovali u (doslovnu) istinu Biblije, što ima svojih problema jer je Biblija često nejasna, zbunjujuća pa čak i kontradiktorna, što znači da je prvo potrebno odrediti što je Biblijska istina. Katolička Crkva kao organizacija je tvrdila da ima ekskluzivno pravo tumačenja te je njena politička moć ležala u tom pravu. Katolička crkva se u tome ne razlikuje od drugih religijskih organizacija, a ispreplitanje religije i politike kako bi se postigla kontrola je gotovo univerzalna. Posao je teologa razriješiti konflikte tumačenja Biblije i realnosti, a kako se realnost ne mijenja potrebno je rastumačiti Bibliju tako da ne postoje konflikti. Do početka 17. stoljeća Crkvini teolozi su postali poprilično vješti u rješavanju takvih konflikta. Relativno nova heliocentrična hipoteza je potencijalno predstavljala jedan takav konflikt jer se čini kako određeni odlomci u Bibliji podržavaju geocentrični svemir što nije iznenađujuće jer su svi empirijski dokazi dostupni do tog vremena podržavali geocentrični svemir. Da su dokazi za heliocentrični model postali bolji, što se kasnije ostvarilo teleskopskim promatranjima, onda bi gotovo sigurno Crkvini teolozi pronašli način kako rastumačiti problematične Biblijske odlomke i razriješili konflikt. Galileu su poručili njegovi utjecajni prijatelji iz Crkve, uključujući i budućeg papu, da bude strpljiv. Augustinovi i Tomini zapisi, dva glavna kamena temeljca katoličke teologije omogućavala su takvu interpretaciju. Toma je zajedno sa svojim učiteljem Albertom Velikim razriješio konflikte s Aristotelovim spisima. Međutim, dvoje ljudi je forsiralo to pitanje i dovelo do manje teološke krize u drugom desetljeću 17. stoljeća, Galileo Galilei i Paolo Antonio Foscarini, karmelićanski fratar. Njihova krivnja u očima Crkve nije bila ta što su propagirali heliocentrizam - što i jesu radili - nego što su govorili Crkvi kako da tumači Bibliju, a to definitivno nije bila poželjna stvar.

Već sam objasnio da se Crkvina moć temeljila na ekskluzivnom pravu tumačenja Biblije, tako da bi Galileovo i Foscarino podučavanje na koji način bi trebali tumačiti Bibliju bilo dovoljno problematično u bilo koje vrijeme, ali potrebno se sjetiti da je svijet tada bio usred protureformacije i uoči tridesetogodišnjeg rata. Jedna od središnjih tvrdnji Reformacije je bila da svaki čovjek može čitati i tumačiti Bibliju za sebe, bez autoriteta Crkve, tvrdnja koja je potkopavala poziciju Katoličke Crkve. Prema tome, svatko tko je pokušavao reći Crkvi kako da tumači Bibliju upustio se u vrlo opasno područje, posebno jer je Crkva također bila glavna politička snaga u Italiji. Stvari su krenule neizbježnim smjerom, Galileo i Foscarini su upozoreni, a knjige koje su tvrdile da je heliocentrična hipoteza točna su stavljene na Index, uključujući Keplerove.

No, tu se javljaju dva pitanja, što je točno Crkva zabranila i zašto je smatrala da je to potrebno? Crkva je zabranila heliocentričnu teoriju odnosno tvrdnju da je svemir u stvarnosti heliocentričan tako da su sve knjige koje to tvrde stavljene na Index. Razlozi za to nisu tako jednostavni kako se čini. Potencijalni konflikt heliocentrizma i nekih odlomaka u Biblijii je postojao još od kad je Biblija uređena u 4. stoljeću, a Ptolomej je već raspravio i odbacio heliocentričnu hipotezu u svojem Syntaxis Mathematiké u 2. stoljeću. Nitko se nije zamarao potencijalnim konfliktom sve dok ga Galileo i Foscarini nisu pretvorili u stvarni konflikt predlažući teološko rješenje i tako stvorili stvarni problem za Crkvu, koja je imala tri moguća rješenja. Prvo, mogli su učiniti ono što bi se modernom umu učinilo najlogičnije i jednostavno protumačili Bibliju tako da ne postoji konflikt, ali to se tada činilo nemogućim. Da su to učinili priznali bi da su Galileo i Foscarini bili u pravu i da obični matematičari mogu tumačiti Bibliju. Naravno, mogli su ignorirati cijelu stvar i činit ništa što je također bila nemoguća situacija za Crkvu jer bi se činilo da nije u stanju razriješiti konflikt odnosno ispravno protumačiti Bibliju. Jedini mogući zaključak je da je Biblija bila u pravu, da je heliocentrična teorija pogrešna što znači da je se ne može propagirati, a svaka knjiga koja to čini je zabranjena. Svojim brzopletim i nepromišljenim akcijama Galileo je natjerao Crkvu da zabrani heliocentričnu teoriju.

Oni koji pažljivo čitaju su možda primijetili da sam koristio dva različita termina; heliocentrična teorija i heliocentrična hipoteza. Ne radi se o aljkavosti s moje strane, niti stilskom pokušaju da ne ponavljam izraze. To nisam činio nimalo slučajno jer se radi o dva bitno različita pojma. Heliocentrična hipoteza kaže da heliocentričnost nudi mogući model objašnjavanja promatranog kretanja planeta; ona ništa ne govori istinitosti tog modela. Heliocentrična teorija poručuje da je svemir u stvarnosti heliocentričan. Crkva je zabranila 1616. godine heliocentričnu teoriju, ali ne i hipotezu. Astronomi su bili potpuno slobodno raspravljati i istraživati mogućnost heliocentrizma, ali sve dok nisu proizveli stvarni dokaz da je svemir doista heliocentričan nisu imali dopuštenje da tvrde kako je svemir u stvarnosti heliocentričan. Dakle Crkva nije niti ovdje pokušavala aktivno potisnuti smjer znanstvene aktivnosti. Potrebno je napomenuti da je iz epistemološke pozicije Crkva bila u pravu negirati točnost heliocentrične teorije [s obzirom na sve informacije] tog vremena, ali to ne opravdava primitivan pokušaj da je zabrani.

Mogao bi netko tvrditi da je Crkva stvorila tu očitu rupu zbog neznanja ili pogreške, ali povijesni dokazi jasno pokazuju da to nije bio slučaj. Prvo, ozloglašeni Roberto Bellermino je zapisao u tzv. Foscarini pismu da ukoliko se heliocentrična hipoteza dokaže kao točna onda bi Crkva trebala re-interpretirati Bibliju, što pokazuje da je bio potpuno svjestan različke između hipoteze i teorije. Drugo, suprotno popularnom mišljenju, glavni heliocentrični tekst, Kopernikova De revolutionibus, nije stavljena na Index nego je samo referirana na Index dok se ne ispravi. To je značilo da se svi odlomci koji tvrde stvarnost heliocentrizma trebaju ukloniti. To je i učinjeno te je De revolutionibus, s iznenađujuće malo promjena ponovno objavljena za opću potrošnju 1622. godine.

Dakle koje su posljedice Crkvinih zabrana knjiga koje su se bavile heliocentričnom teorijom; sve u svemu vrlo male. Crkva se uspjela osramotiti za sljedećih 400 godina, a astronomi su mogli činiti što su i činili prije nego što se Galileo okušao u teologiji. Kepler je isprva bio zabrinut zbog posljedica što je njegova knjiga stavljena na Index, ali njegovi prijatelji su mu istakli da je zbog toga još privlačnija, zabranjeno voće. Sve knjige iz astronomija sa Indexa su zapravo bile dostupne učenjacima, a zabrana je samo značila da nisu bile na otvorenim policama nego ih je trebalo posebno naručiti. Izvan Italije gotovo svi učenjaci su jednostavno ignorirali zabranu, a katolički astronomi nisu se ni potrudili ispraviti svoje kopije De revolutionibusa. Jedna značajna iznimka je bio René Descartes koji se iz poštovanja prema svojim isusovačkim učiteljima suzdržava od objave svojih knjiga o heliocentričnosti. Ta činjenca je dosta ironična jer dok se Descartes suzdržavao, isusovački astronom Johann Adam Schall von Bell je podučavao kopernikansku astronomiju u Kini. Vjerojatno glavni izvor iz kojeg su učenjaci učili o kopernikanskoj teoriji sredinom 17. stoljeća je bio udžbenik Pierrea Gassendia profesora astronomije i matematike na sveučilištu u Parizu koji je poput Descartesa bio proizvod isusovačkog obrazovnog sustava. Gassendieva knjiga je naravno podučavala heliocentrizam kao hipotezu. Unutar Italije stvari su bile nešto kritičnije, i talijanski astronomi su bili nešto oprezniji. Njihove knjige o helicentričnosti su je predstavljali kao hipotezu i uključivale su informaciju da je Crkva presudila da nije točna. Dvoje vodećih isusovačkih astronoma Athanasius Kircher i Giovanni Riccioli su oboje prijavljeni Inkviziciji jer su se previše približili heliocentričnoj teoriji ali su oboje oslobođeni sumnje.

Na kraju je Crkvi trebalo dosta vremena da se izvuče iz situacije u koju su je usmjerili Galileo i Foscarini, ali posljedice stavljanja heliocentričnih knjiga na Index za razvoj astronomije su bile zanemarive, a neki čak tvrdi da je Bellarminova izjava da bi dokaz heliocentričnosti prisilio Crkvu da re-interpretira Bibliju zapravo potakle katoličke, i posebno isusovačke, astronome da pronađu nužni dokaz.

Završit ću osobnom izjavom koja bi trebala biti potpuno suvišna, ali postoje neki ljudi na internetu koji misle da kada raspravljate o heliocentričnosti i Indexu, a ne derete se Crkva loša, Crkva zla, pritom se udarajući o prsa poput King Konga onda to znači da se slažete ili čak podržavate Crkvinu cenzuru. Da se zna, žestoko se protivim svim oblicima cenzure neovisno tko ih vrši.

Autor članka je Thony Christie, izvorna vezija An interesting question.  (Kao i uvijek, komentari su podjednako zanimljivi kao i sami postovi.)

PS

Koristan pregled situacije, iako mi se čini da je par komentara o Crkvi i Bibliji pogrešno, ili bar nedorečeno. Thony je nedavno objavio još jedan povezani post - Galileo, the Church and Heliocentricity: A Rough Guide. 

Već sam objavio postove slične tematike, npr. vidi Živimo u geocentričnom svijetu!, ili općenito kategoriju Galileo, odnosno povijest znanosti. Objavio sam i nekoliko postova koji su prijevodi s Renaissance Mathematicus. (Zanimljivo je, kao što O'Neill primjećuje, da danas ljudi hvale i slave grke i rimljane kao učene, za razliku od zatucanih srednjovjekovnih učenjaka, a svi su o heliocentrizmu na temelju istih informacija dolazili do istih zaključaka. Naravno, uz razliku da su srednjovjekovni učenjaci stvorili podlogu za nova znanja i nove pronalaske.)