petak, 27. ožujka 2015.

A sada ... moral i glazba

Roger Scruton dao je veliki doprinos političkoj filozofiji i raznim područjima filozofske misli, ali glavna tema njegova rada je estetika. Glazba zauzima posebno ulogu, a Scruton zasigurno spada u sam vrh filozofa koji pišu o njoj. Autor je niza eseja i knjiga (npr. Understanding Music: Philosophy and Interpretation ), čak i nekoliko glazbenih djela

Da bi shvatili sva njegova promišljanja o glazbi vjerojatno morate imati određenu glazbenu (i filozofsku) naobrazbu, ali i bez toga možete prepoznati o čemu govori. Postavlja bitna pitanja i primjećuje važne fenomene kojih moramo biti svjesni.

Održao je jedno popularnije predavanje o toj temi; Pop Music's Impact on Language, Culture and seks. Predavanje traje oko pola sata. (Ukoliko Vam dosadi, nakon petnaest minuta daje primjere pa sve malo oživi.). Predavanje nije zahtjevno za poslušati, ali je svejedno zanimljivo i poučno, možda Vas potakne da si postavite koje pitanje o ulozi glazbe u svome životu. Naravno, sve je začinjeno njegovim posebnim stilom humora.

(Postoje snimke drugih predavanja, primjerice Music and the Transcendental:  ali je nešto zahtjevnije, s referencama na različite skladbe, tako da Vas neće zanimati ukoliko Vas stvarno ne zanima to područje.)


U nastavku prenosim nekoliko odlomaka iz Music and Morality:

"Poezija i glazba se nigdje ne mijenjaju bez promjene u najvažnijim zakonima države." Tako je zapisao Platon u Državi. Glazba za Platona nije bila neutralna zabava. Mogla je iskazivati i ohrabrivati vrline – plemenitost, dostojanstvo, umjerenost, čednost; Ali je također mogla iskazivati i ohrabrivati poroke – senzualnost, agresivnost, nedisciplinu.

Platonova zabrinutost se nije toliko razlikovala od zabrinutosti suvremene osobe koja se brine o moralnom karakteru, i moralnom efektu, primjerice Death Metala, ili muzičkog kiča Andrewa Lyoyda Webbera. "Trebaju li naša djeca to slušati?" pitanje je suvremenih odraslih ljudi, baš kao što je pitanje "treba li to država dopustiti?" bilo pitanje Platona. Naravno, davno smo napustili ideju da možete zabraniti određenu vrstu glazbe zakonom. No, i dalje je uobičajeno vjerovati da glazba ima – ili može imati – moralni karakter, i da karakter nekog djela ili stila glazbe može "preći" na poklonike.

Ne zabranjujemo zakonom glazbene idiome, ali ne smijemo zaboraviti da naše zakone donose ljudi koji imaju glazbene ukuse; Platon je možda bio u pravu, čak i u suvremenoj demokraciji, promjene u glazbenoj kulturi idu ruku pod ruku s promjenama u zakonu s obzirom da promjene u zakonima tako često održavaju pritiske iz kulture. Nesumnjivo je da popularna glazba danas uživa viši status od bilo kojeg drugog kulturnog proizvoda. Pop zvijezde su najslavnije, idoloziraju ih mladi, uzimaju kao svoje uzore, političari im se udvaraju, i općenito im se pridodaje magična aura zbog koje imaju moć nad mnoštvom. Stoga je zasigurno vjerojatno da će nešto od njihovih poruka preći na zakone donesene od strane političara koji im se dive. Ako je poruka senzualna, sebična i materijalistička (što u pravilu je), onda ne trebamo očekivati da će nam se naši zakoni obraćati iz neke više stvarnosti no što to implicira. [...]

Ponekad se tvrdi kako melodijska i ritmička kontura pop glazbe rezultira time da je nadslušavate, a ne slušate, te da također potiče potrebu za njome u pozadini. Neki psiholozi se pitaju slijedi li ta potreba uzorke ovisnosti; sofisticiraniji kritičari poput Theodorea Adornea pitaju dublja pitanja o tome je li se ljudsko uho toliko promijenilo pod utjecajem jazza i muzičkih nasljednika, može li glazba za nas ikada biti ono što je bila za Bacha ili Mozarta.

Adorno je napao nešto što je nazvao "regresija slušanja", za koju je vjerovao da je zarazila cijelu kulturu suvremene amerike. Smatrao je kulturu slušanja dubokim duhovnim resursom Zapadne civilizacije. Za Adornea, navika slušanja dalekometne glazbene misli, u kojoj su teme podvrgnute širokom melodijskom, harmonijskom i ritmičkom razvoju, povezana je sa mogućnošću da živite dalje od sadašnjosti, da nadiđete potragu za trenutnim zadovoljavanjem, da se odvojite od rutina kozumerističkog društva, i njegove trajne potjere za "fetišem", i da postavite stvarne vrijednosti na mjesto prolaznih želja. Tu postoji nešto uvjerljivo što moramo spasiti od Adornove pretjerane i preispolitizirane kritike svega na što je naišao u Americi; on nas podsjeća da je vrlo teško kritizirate glazbeni idiom bez da prosuđujete kulturu kojoj pripada. Glazbeni idiomi nisu zasebna stvar, bez ikakvog odnosa sa ostatkom ljudskog života. [...]

Trebamo li zbog raširenosti odustati, smatrati da nije podložna kritikama, a da je kultura koju iskazuje jednostavno činjenica? Čini se kako je to stav među muzikolozima. Pop, reći će nam, je glazba na koju se pleše, a oni koji ju prosuđuju prema standardima koncertnih dvorana, koja su mjesto tihog slušanja, jednostavno su izgubljeni. Bit popa nije forma, struktura, ili apstraktni glazbeni odnosi. Radi se o ritmu, a ritam je nešto po čemu se krećeš, a ne nešto što slušaš.

Radi se o poštenom odgovoru na mrzovoljnije oblike kritika, ali postavlja pitanje velike važnosti u proučavanju glazbe, odnosno o prirodi ritma. Mnogi od najuspješnijih tipova pop glazbe (primjerice DJ glazba, ili sintetizirani proizvodi poput Alice Practice) su kompjuterski generirani. U takvim djelima ne čujete ritam, nego sjeckanje vremena. Ritam nije ista stvar kao mjera. Ne radi se samo o podjeli vremena u ponovljive jedinice. Radi se o organiziranju zvuka u pokret, tako da jedna nota poziva slijedeću u prostor koji je napustila. Upravo se to događa pri plesanju – pritom mislim na pravo plesanje. Prigovori koje možete dati protiv najgorih oblika popa primjenjivi su također na loše pokušaje plesanja koji su rezultat takve glazbe – pokušaji koji ne uključuju nikakvu kontrolu tijela, nikakav pokušaj plesanja s drugom osobom, nego u najboljem slučaju pokušaju da plešete prema njemu ili njoj, čineći pokrete koji su podijeljeni i atomizirani kao i zvuk koji ih je izazvao. [...]

Metal se izderiva prema svojim pristašama, a gubitak melodija iz vokalne linije to naglašava. To naravno ne znači da je melodija potpuno odsutna; dopuštena je u solu gitare, koji je često bolno promišljanje o vlastitoj usamljenosti. Svijet ove glazbe je onaj u kojem ljudi razgovaraju, deru se, plešu i osjećaju jedan prema drugom, bez da ikada išta od toga rade s njima. Plešete na Heavy Metal trzanjem glave, poganjem i mošanjem. Takvo plesanje nije otvoreno za ljude svih dobnih skupima, nego je ograničeno na mlade i seksualno dostupne. Naravno, ništa ne zabranjuje starima i smežuranima da se pridruže, ali prizor takvog uključivanja je sramotan, tim više ukoliko oni sami toga nisu svjesni. [...]

Melodija je bila osnovno načela tradicionalnih popularnih pjesama: zbog nje je moguće zapamtiti riječi i pridružiti se pjevanju. Sve narodne tradicije sadrže repertoar melodijskih pjesama, izgrađenih od ponavljajućih elemenata. Američka pjesmarica je slična, iako koristi novi melodijski i harmonijski jezik koji je nastao iz jazza. Nasuprot tome, malo toga nastalog u suvremenom popu pokazuje melodijsku inovaciju ili čak svjesnost zašto je melodija bitna - drugim riječima, svjesnost njenog društvenog značenja i sposobnost da ponudi glazbenu suspstancu strofičnoj pjesmi. Bezbroj pop pjesama nudi nam permutacije istih izlizanih fraza, dijatonskih ili pentatonskih, koje drži ne nutarnja snaga povezivanja nego samo dosadna mjera u pozadini i banalni slijed akorda.

To me vraća na Adornov napad na "regresiju slušanja". To sigurno točno opisuje način na koji je suvremeni pop primljen od strane njegovih poklonika. Ne govorim o riječima. Govorim o glazbenom iskustvu. Zasigurno je ispravno govoriti o novoj vrsti slušanja, možda o vrsti slušanja koja uopće niti nije slušanje, kada nema melodije, kada se ritam stvara strojno, i kada je jedini poziv na ples poziv da plešete sami sa sobom. [...]

Suočeni s kulturom mladih, potiču nas da ne (pro)suđujemo. Ali neprosuđivati već znači da ste obavili vrstu prosuđivanja: radi se o sugestiji da zapravo nije bitno što slušati ili na što plešete, i da ne postoji moralna distinkcija između različitih navika slušanja koje su se javile u našem vremenu. Radi se o moralno optrećenom stajalištu, i to sukobljenom sa zdravim razumom. Sugerirati da ljudi koji žive s metričkim pulsom kao stalnom pozadinom svojim mislima i pokretima žive na isti način, s istom razinom pažnje i istim uzorkom izazova i nagrada, kao i drugi koji poznaju glazbu samo kroz sjedenje da bi je slušali, pritom očistivši svoje umove svih drugih misli – takva sugestija je zasigurno nevjerojatna.

Isto tako, sugerirati kako oni koji plešu na solipsistički način kakvog ohrabruje metalna ili indie glazba dijele formu životu s onima koji plešu, kada plešu, u discipliniranoj formaciji, znači reći nešto podjednako nevjerojatno. Razlika nije samo u vrsti napravljenih pokreta; radi se o razlici u društvenoj valenciji, i relativnoj vrijednosti postavljenoj na bivanju s vašim susjedom, a ne nad i protiv njega. Eksternalizirani otkucaj (beat) popa je gurnut na nas. Ne možete se jednostavno kretati s njime, ali možete mu se podložiti. Kada se na plesu pusti takva vrsta glazbe ona automatski atomizira ljude na podiji. Mogu plesati jedan prema (na) drugome, ali teško jedan s drugime. I ples nije nešto što vi radite, nego nešto što se događa vama – puls o kojeg ste obješeni.

Kada ste u stisku eksternog i mehaniziranog ritma vaša sloboda je pregažena, i onda je teško kretati se na način koji sugerira osobni odnos sa partnerom. Odnos Ja-Ti na kojem je izgrađeno ljudsko društvo nema mjesta na plesnom podiju diska. Stoga je Platon sigurno bio u pravu kada je mislio da kretanjem na glazbu kroz vrijeme odgajamo naše karaktere; jer učimo aspekte naše realizacije kao slobodnih bića.

Bio je u pravu kada je podrazumijevao da naša realizacija (utjelovljenje) može imati čestite i opake oblike. Samo jedan primjer, postoji duboka distinkcija, u području seksualne prezentacije, između čednosti i razvratnosti. Čednost adresira drugoga kao nekoga s kime jeste, a razvratnost je usmjerena na drugoga, ali sigurno ne s njime ili s njome, jer se radi o pokušaju sprečavanje slobode drugoga da se povuče. Jasno je da se te osobine karaktera iskazuju u glazbi i plesu. Platonova misao je da ukoliko iskazujete razvratnost u plesovima u kojima najviše uživati, onda ste toliko bliži stjecanju navike.[...]


PS

Možda Vas neće privući Scrutonova razmišljanja, ali vrijedi ih pročitati više puta i shvatiti o čemu govori, prepoznati važnost pitanja koja postavlja. Izgledno je da se većina neće složiti s njegovim reakcionarnim stavovima, ali potrebno je biti svjestan takvih pitanja o načinu i konktekstu slušanja glazbe, o njenom utjecaju na naš karakter, na naše shvaćanje svijeta oko nas.

Kada se netko hvali kako kritički promišlja -i da se to reflektira na njegov glazbeni ukus; onda očekujem da si postavlja pitanja o kojima govori Scruton, i da daje bolje odgovore od pohvale slušanjem navodno subverzivnih bendova.

Može li danas glazba uopće imati isto značenje za nas kao što je imala za ljude u prošlim stoljećima? Nekoć je dan bio ispunjen tišinom i drugim "prirodnim" zvukovima koji su prekidali tu tišinu; susret s impresivnom zvonjavom crkvenih zvona imao je zasigurno sasvim drugo značenje i ostavljao je drugačiji dojam nego što ima danas u zaglušujućoj buci gradskog prometa.

Duhovna glazba, posebno liturgijska glazba, predstavlja poseban izazov odnosno potrebno joj je pristupiti s posebnom pažnjom. Nisam u stanju pisati o tome, ali izgleda da neki danas smatraju kako cilj liturgijske glazbe nije ukazivati na višu stvarnost i odgajati naše emocije u smjeru istina koje je teško izraziti na druge načine, nego je cilj konkurirati jeftinom smeću koje nas svakodnevno napada ako ne stignemo na vrijeme ugasiti radio.

Govoreći o glazbi, ne možemo ne govoriti i o tišini - nešto o njoj govori i činjenica da je mnogi danas pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu. Ispravno raspoređena tišina može iskomunicirati istine koje je teško objasniti riječima.

Bilo bi sjajno kada bi prazni redci mogli učiniti isto...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove