Kao obraćenika[Budziszewski], fascinira me
razlika između katoličke i protestantske kulture, nešto što se
često pogrešno shvaća. Primjerice, katolici idu na Misu zbog
sakramenta, ne da bi se družili, a to ponekad dovodi protestantske
posjetitelje do pretpostavke da su katolici hladni, i da njihove župe
nisu zajednice. To nije niti približno točno, ali katolička
zajednice se ne pokazuje na vratima crkve kao što je to slučaj s
protestantskim kongregacijama. Ona se manifestira u mnoštvu
popratnih organiziranih skupina; tamo se ljudi susreću i stječu
duhovna prijateljstva.
Just a little tweak, J.Budziszewski
PS
Budziszewski se tu nadovezuje na svoj raniji
post Just Like Me (Take 2), u kojem objašnjava razliku između katoličke i
protestantske kulture (u SAD-u). Protestanti su skloni posjećivati
različite zajednice sve dok ne pronađu nešto što im se sviđa, a
katolici posjećuju župu u svom susjedstvu. Rezultat toga je da se
protestanti grupiraju ovisno o tome koliko su teološki liberalni ili
konzervativni, a kod katolika su svi zajedno; protestanti misle da su
svi poput njih, katolici shvaćaju da su okruženi ljudima koji imaju
različite vrijednosti i pristupe.
S obzirom da govori o teologiji,
napominje da ima onih koji prihvaćaju Učenja i onih koji ga
odbacuju, onih koji ga shvaćaju i onih koji ne, oni koji ozbiljno
razmišljaju o vjeri i onih koji to ne rade.
Ne vidim nikakvo dobro u "različitosti"
oko krivovjerja unutar Crkve, ali post naglašava da cilj mise nije
druženje - barem da nije jedini i glavni cilj. (Kritike o
kojima govori su prisutne i kod nas, ne radi se o protestantima, ali
naši sekularni sugrađani znaju biti zbunjeni.)
---
No, kada sam već spomenuo
"različitost", pojam koji je postao kult u Zapadnom
svijetu, vrijedi napomenuti da oni koji hvale taj pojam često ne
žive okruženi "različitošću". Društvene elite u SAD-u
će pričati o egalitarizmu – konoborica i multimiljarder jedu
iste hamburgere i piju istu Colu – ali ljudi iz različitih
slojeva društva nemaju previše kontakti niti zajedničkih
iskustava. O tome piše Charles Murray, a prije njega dokumentirao je
i ljevičar Robert Putnam. Nestale su sve one organizacije koje su
ispunjavale prostor između države i pojedinca, rijetko mjesto gdje
možete pronaći bogataše i sirotinju zajedno je katolička Crkva.
Naravno, postoje neka bogatija i siromašnija susjedstva, ali i
bogati bankar i siromašna čistačica naći će nedjeljom ujutro na
istome mjestu, možda upravo u istoj klupi.
Različitost možete svakodnevno
pronaći u crkvi; posjetite bilo i u njoj ćete pronaći i malu djecu
i ostarjelu staricu, bogatog poduzetnika i lokalnog klošara,
nesretnog invalida i uspješnog sportaša, obrazovane ljude i one
jedva pismene, one pričljive i one zatvorene, samce i obitelji s
puno djece, itd..
Oni koji kritiziraju Crkvu zbog
nedostatka različitosti mogu pogledati listu svetaca; svih
nacionalnosti, zanimanja i godišta; od bogatih i moćnih kraljeva do
osiromašenih prosjaka, od hrabrih ratnika do mirnih služavki, od
učenih filozofa do nepismenih pastira, od odgojenih cjeloživotnih
uzornih katolika do kasnih obraćenika, itd..
---
Uglavnom, ukoliko netko od sekularnih
čitatelja otiđe na misu, neka se ne začudi ako ne naiđe na
druženje, ali neka ga to ne dovede do pomisli da nikakvo druženje
među katolicima ne postoji.
