utorak, 18. travnja 2017.

O druženju i sakramentima

Kao obraćenika[Budziszewski], fascinira me razlika između katoličke i protestantske kulture, nešto što se često pogrešno shvaća. Primjerice, katolici idu na Misu zbog sakramenta, ne da bi se družili, a to ponekad dovodi protestantske posjetitelje do pretpostavke da su katolici hladni, i da njihove župe nisu zajednice. To nije niti približno točno, ali katolička zajednice se ne pokazuje na vratima crkve kao što je to slučaj s protestantskim kongregacijama. Ona se manifestira u mnoštvu popratnih organiziranih skupina; tamo se ljudi susreću i stječu duhovna prijateljstva.

Just a little tweak, J.Budziszewski

PS

Budziszewski se tu nadovezuje na svoj raniji post Just Like Me (Take 2), u kojem objašnjava razliku između katoličke i protestantske kulture (u SAD-u). Protestanti su skloni posjećivati različite zajednice sve dok ne pronađu nešto što im se sviđa, a katolici posjećuju župu u svom susjedstvu. Rezultat toga je da se protestanti grupiraju ovisno o tome koliko su teološki liberalni ili konzervativni, a kod katolika su svi zajedno; protestanti misle da su svi poput njih, katolici shvaćaju da su okruženi ljudima koji imaju različite vrijednosti i pristupe.

S obzirom da govori o teologiji, napominje da ima onih koji prihvaćaju Učenja i onih koji ga odbacuju, onih koji ga shvaćaju i onih koji ne, oni koji ozbiljno razmišljaju o vjeri i onih koji to ne rade.

Ne vidim nikakvo dobro u "različitosti" oko krivovjerja unutar Crkve, ali post naglašava da cilj mise nije druženje - barem da nije jedini i glavni cilj. (Kritike o kojima govori su prisutne i kod nas, ne radi se o protestantima, ali naši sekularni sugrađani znaju biti zbunjeni.)

---

No, kada sam već spomenuo "različitost", pojam koji je postao kult u Zapadnom svijetu, vrijedi napomenuti da oni koji hvale taj pojam često ne žive okruženi "različitošću". Društvene elite u SAD-u će pričati o egalitarizmu – konoborica i multimiljarder jedu iste hamburgere i piju istu Colu – ali ljudi iz različitih slojeva društva nemaju previše kontakti niti zajedničkih iskustava. O tome piše Charles Murray, a prije njega dokumentirao je i ljevičar Robert Putnam. Nestale su sve one organizacije koje su ispunjavale prostor između države i pojedinca, rijetko mjesto gdje možete pronaći bogataše i sirotinju zajedno je katolička Crkva. Naravno, postoje neka bogatija i siromašnija susjedstva, ali i bogati bankar i siromašna čistačica naći će nedjeljom ujutro na istome mjestu, možda upravo u istoj klupi.

Različitost možete svakodnevno pronaći u crkvi; posjetite bilo i u njoj ćete pronaći i malu djecu i ostarjelu staricu, bogatog poduzetnika i lokalnog klošara, nesretnog invalida i uspješnog sportaša, obrazovane ljude i one jedva pismene, one pričljive i one zatvorene, samce i obitelji s puno djece, itd..

Oni koji kritiziraju Crkvu zbog nedostatka različitosti mogu pogledati listu svetaca; svih nacionalnosti, zanimanja i godišta; od bogatih i moćnih kraljeva do osiromašenih prosjaka, od hrabrih ratnika do mirnih služavki, od učenih filozofa do nepismenih pastira, od odgojenih cjeloživotnih uzornih katolika do kasnih obraćenika, itd..

---

Uglavnom, ukoliko netko od sekularnih čitatelja otiđe na misu, neka se ne začudi ako ne naiđe na druženje, ali neka ga to ne dovede do pomisli da nikakvo druženje među katolicima ne postoji.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove