Doktrinarni sadržaj
vjere ima posebnu važnost u kršćanstvu, a to dovodi do sljedećeg
problema. Ako pitate običnog vjernika (i ne samo običnog) da vam
pojasni sadržaj neke doktrine, primjerice Trojstva, nije
nevjerojatno da kaže nešto krivovjerno. [Sjećam se posta
father Z-a u kojem je pitao svoje čitatelje poslije nedjelje
Trojstva kakvim su sve herezama mogli svjedočiti prilikom pokušaja
približavanja naravi Trojstva. Neke od njih nije teško pogoditi,
ali uvijek postoje novi načini, ove godine je jedna čitateljica
svjedočila svećeniku koji je objasnio da molitvom i mi postajemo
dio Trojstva.]
Isto se može primijeniti
i za druge doktrine, primjerice Utjelovljenja. Možemo li onda uopće
reći da takav običan vjernik ima istinski kršćansku vjeru; jer
ako njegova vjerovanja nisu u ono što podrazumijeva monoteizam ili
Trojstvo, onda možemo sumnjati da se radi o kršćanskoj vjeri. Osim
toga, kada takav vjernik ispovijeda Vjerovanje, onda je njegovo
razumijevanje Vjerovanja različito od onoga što su autori pod time
mislili, koji je onda smisao toga.
Jedno rješenje problema
je imati niže doktrinarne zahtjeve. Primjerice, da je dovoljno
afirmirati kako je Isus Gospodin (gospodar). Ali dva su razloga
zašto je takvo rješenje pogrešno; prvo, univerzalan tradicija
Crkva oduvijek je naučavala da je važan ispravan doktrinarni
sadržaj, baš kao i izbjegavanje hereze. Drugo, vjerovanje nije
stvar riječi. Ako netko smatra da "Isus je Gospodin"
(gospodar) znači da je Isus njegov feudalni gospodar onda očito ne
izražava istu stvar na koju je mislio Sv. Pavao kada je rekao da je
Isus Gospodin. Heretičan opis Trojstva ili Utjelovljenja utječe
na sadržaj ispovijedanja "Isus je Gospodin" - može
utjecati na svaku od triju riječi.
Jedno bolje rješenje,
koje nije posebno originalno; Dio
kršćanske vjere je poniznost da doktrina u koju vjerujemo nije naša
vlastita. Ponizni vjernik, kada ga pitate što misli riječima
"istobitna s Ocem" u Vjerovanju, može dati neko
objašnjenje, a to objašnjenje može biti neadekvatno ili čak
heretično, ali on će ga dati na takav način koji podrazumijeva da
to objašnjenje nije autoritativno. Radi se o čudnoj stvari jer
obično, kada izgovorim rečenicu, moje razumijevanje značenja
rečenice je autoritativno. Ali to nije jedini način govorenja;
ja mogu biti glasnik ili tumačitelj, prenositi tuđu poruku. U tom
slučaju, moje razumijevanje značenja riječi nije autoritativno.
Ukoliko smo ponizni, na takav način govorimo o doktrinama vjere.
Još snažnije, mislim da
postoji takav način vjerovanja, gdje sadržaj mog vjerovanja dolazi
iz nekog drugog izvora osim mene i mogu biti u krivu što se tiče
njegova objašnjenja. U određenoj mjeri, to je već točno u
Kripkeanskom slučaju vjerovanja. [...] Mogu pogrešno
smatrati da je voda H3O2, ali unatoč tome moje vjerovanje da je voda
pitka tekućina je točno, zato jer ja nisam taj koji je
autoritativan što se tiče referenta "vode"... kada
pravovjerni kršćanin vjeruje da je Sin "istobitan S Ocem",
iako on može imati teorije što to znači, njegova predanosti nije
teorijama, nego značenju koje Crkva – mistično tijelo
Kristovo – pridodaje tim riječima.
Dakle u važnom smislu,
vjernik doista čvrsto vjeruju u pravovjernu doktrinu ako ima čvrsto
pouzdanje u Crkvu iz koje potječe nauk.
Izvorni post Orthodoxy and the ordinary believer; autor Alexander Pruss. Pruss dodaje još neka razmišljanja o intelektualnom životu i gornjem objašnjenju. (O tome da bi vlastitu interpretaciju trebali korigirati ukoliko saznamo da nije u skladu sa Crkvenim naukom, izvor doktrine nije netko tko je umro, nego Crkva koja i dalje živi i koja stalno, kroz stoljeća, razjašnjuje svoje učenje.)
PS
Kao što je to inače
slučaj kod Prussa, radi se o radnim skicama argumenata i
razmišljanjima, ništa preformalno.
Komentatori su pridodali neke stvari;
Potrebno je razlikovat
"vjerovanje" i "prihvaćanje" (davanje
pristanka), odnosno da značenje "vjerovanja" nije isto kao
u svakodnevnoj uporabi.
Jedan komentator
napominje razliku katolika i protestanata; protestanti će reći
"katolici vjeruju X", ali katolici na to odgovaraju "Ne,
Crkva podučava...." Protestantima je reško razlikovati te
dvije stvari jer kod njih, ukoliko se ne slažete s teologijom neke
zajednice, jednostavno je napustite, bitno je samo vaše osobno
uvjerenje.
Pruss dodaje neka
objašnjenja: uvjerenja uključuju neku vrstu nasljeđivanja
sadržaja. Obični ljudi svakodnevno govore o struji, virusima,
procesorima ali ne znaju objasniti o čemu se točno radi. Za prsten
koji je zlatan, običan čovjek neće znati dati definiciju kakvu bi
dao kemičar. Unatoč tome, izjave "struja je poskupila",
"imam neki virus", imam jako brz procesor" su
istinite. Slično vrijedi za običnog vjernika koji kaže "Vjerujem
da je Bog Trojstvo."
Očekivano, spominje se
Newmanov "Grammar of Assent" u kojem piše o "implicitnoj
vjeri", pristanku kojeg podjednako daju i oni učeni i oni manje
učeni.
---
"Moja uvjerenja su jednaka uvjerenjima starice koja moli u kutku crkve."
N.G. Dávila
