nedjelja, 16. travnja 2017.

Guy Consolmagno o svom (tehnološkom) iskustvu Crkve

Nedjeljna je jutarnja misa u crkvi Sv. Cecilije u Bostonu. Imao sam dvadeset sedam godina i bio postodoktoranat na MIT-u, a moj život isusovačkog brat bio je deset godina u budućnosti, u budućnosti koju nisam mogao niti zamisliti.

Sjediti u toj crkvi predstavljalo je svojevrsni povratak kući. Nedavno sam se uselio u stan u čijoj je blizini moj djed, sedamdeset pet godina ranije, pohađao školu; nalazio sam se u istoj župi u kojoj je on proživio drugi svjetski rat. U crkvi se čak nalazio podsjetnik na sve one župljane koji su služili domovini u ratu, a među njima i ime moga oca, bio je pilot u Britaniji te je kasnije zatočen kao ratni zarobljenik u Njemačkoj.

Sada, početkom visokotehnološke revolucije 1980-ih, živio sam u istom susjedstvu i posjećivao istu crkvu. Susjedstvo se uvelike promjenilo od ratnih godina, irski i talijanski doseljenici su se polako uzdizali i odselili u predgrađa, ostale su sirotinjske četvrti. Zatim je došlo do nove generacije mladih urbanih profesionalaca poput mene koji su otkrili šarm življenja u vitalnom gradu poput Bostona. Transformirali smo sirotinjske četvrti u ugledna susjedstva.

Ali kada sam te nedjelje pogledao oko sebe, shvatio sam da sam jedini yuppie u crkvenim klupama. Obrazovani, bogati samci u dvadesetima i tridesetima odlazili su u noćne klubove i kafiće, knjižare i trgovine pločama - a ne u crkve. Nedjeljom ujutro, oni bi spavali.

Umjesto njih, ljudi okolo mene su bili prava suprotnost mojim suvremenicima. Bili su stari. Bili su siromašni. Njihova odjeća izgledala je kao iz karitasa. Neki od njih živjeli su na cesti. Neki su pripadali manjinama. Neki su bili jako pretili. Drugi su bili hendikepirani i izobličeni. Jedan od njih je slinio.

Svi oni definitivno nisu bili kul. Nisu bili, shvatio sam, ljudi koje sam poznavao - ili koje sam želio poznavati.

Nisam ni želio da me vide s njima.

Bio sam nesiguran u to koliko sam kul pa sam posao nervozan što sam se našao u takvom društvu. Radi li se o prikladnom putu prema društvenom uspjehu? Sveučilišnom poslu, stanu s prekrasnim parketom i ukrasnim ciglama, sezonskim kartama za Bostonsku simfoniju i kazalište. Nosio sam odgovarajuću odjeću, imao odgovorajuće tehničke uređaje, išao sam u najbolje restorane. Ali moj status još nije bio osiguran. Još uvijek nisam imao stalnu poziciju na sveučilištu, ili dobru plaću u visokotehnološkoj tvrtki, nisam čak niti imao djevojku. Još uvijek nisam postigao svoj uspjeh.

Pa što sam onda radio ovdje u crkvi? Nije li moja prisutnost bila opasnost za moj društveni status? Trebam li stvarno provoditi nedjeljna jutra sa skupinom životnih gubitnika? Sigurno sam bio tek žrtva rutine, radilo se o ostacima obveze koju su časne ugradile u mene. Nije li vrijeme da se oslobodim tih djetinjih navika?

Duboko sam udahnuo.

Došao sam u crkvu biti s Bogom; a ovo ljudi oko mene, ovi "životni gubitnici" – ovdje, s njima, tu je mjesto gdje ću ga pronaći.

Zapravo, u usporedbi s mojim životom, izazovi s kojima se ovi ljudi svakodnevno suočavaju, izazovi koji su prestrašni da bih o njima razmišljao, značili su da si laskam kada smatram da sam im jednak.

To je trenutak koji je sve pokrenuo, trenutak neugode s onime kamo idem, odbio sam posao u rastućoj softverskoj tvrtki, napustio istraživačku poziciju na MIT-u, i priključio se mirovnim snagama. (Inače, spomenuta tvrtka je propala dok sam bio u africi.) Nakon povratka, proveo sam četiri godine kao predavač na sjajnom malom sveučilištu, tu sam konačno shvatio da djevojka koju sam toliko intenzivno obljetao nije za mene – nešto što mi je i ona sama duže vrijeme pokušavala poručiti. Zatim sam se pridružio isusovcima, misleći kako ću ostati predavati, ali umjesto toga, poslali su me u Vatikanski Opservatorij.

Živjeći u Rimu ovih deset godina, susreo sam se sa dosta podmitljivih, ambicioznih, budalastih, pompoznih crkvenjaka. Jednog takvog susrećem svaki dan u ogledalu. To je mjesto gdje pripadam. Ne u crkvi svetaca nego u crkvi grešnika.

Preuzeto iz knjige God's mechanics: How scientist and engineers make sense of religion. Autor je Guy Consolmagno, brat isusovac, danas voditelj vatikanskog opservatorija. Consolmagno u navedenoj knjizi opisuje svoje iskustvo vjerovanja, nije baš filozofski rigorozno kao ni neki njegovi javni nastupi. Unatoč tome, svojevremeno mi je bilo zanimljivo poslušati njegova predavanja o temama odnosa vjere iznanosti, i njegova osobna iskustva.

(Što se tiče drugih tema, Consolmagno neće uvijek iskoristiti priliku da obrani pravovjerje. U nekoliko primjera sam mislio da se radi jednostavno o kontekstu, ne možete očekivati da će u jednominutnom odgovoru preobratiti izrazito skeptične i neprijateljski raspoložene slušatelje, ali bilo je situacija - kojih se konkretno više ne sjećam - ali koje su potvrdile moje sumnje. No,neka nas to ne odvrati od onoga što ima za reći o odnosu religije i znanosti.)


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove