utorak, 25. travnja 2017.

O'Connor o Pobožnom govoru i duhovnoj stvarnosti

Flannery O'Connor u jednom pismu objašnjava;

Nesumnjivo mrzim pobožni govor više od tebe jer vjerujem u stvarnost koja stoji iz njega.

Nevjernik pobožni govor doživljava licemjernim i uvredljivim. Na sprovodima za ovosvjetsku osobu ponekad možete čuti vjersko brbljanje o tome kako je dragi pokojnik otišao u zajedništvo s Gospodinom. Takvo što može se gaditi nevjerniku. Imamo nekog tko je potratio svoj čitav život a sada ga predstavljamo kao nekoga tko žudi za susretom sa svojim Stvoriteljem? Nominalni katolik koji nikada u životu nije izmolio krunicu postavljen je u lijes s krunicom u rukama. Odvratno!

Konvencionalni mlaki vjernik, koji obično miješa formule i običaje sa stvarnošću (na koju se odnose), neće se uvrijediti. On ionako ne misli da je vjera ozbiljna stvar. Za njega se radi samo o navici, prilagođavanju sredini i poštovanju, zajedno s određenim osjećajem da možda nije loša ideja prisustvovati službi kao svojevrsnom osiguranju ukoliko se pokaže da je nešto od svih tih stvari oko raja i pakla točno.

Zatim imamo osobu istinske vjere, za koju vjera nije stvar pogodnosti, njje štaka ili jeftina utjeha, osiguranje ili obična stvar navike, nije stvar prilagođavanja ili poštovanja. Takvoj osobi je cilj prodrijeti kroz formule i običaje prema transcendentnoj stvarnosti pa ju konvencionalna pobožnost češće vrijeđa iz ispravnih razloga.


PS

O'Connor je bitno ime američke književnosti i katoličkog doprinosa istoj, ali nisam upoznat s njenim radom. Ovaj post će vjerojatno ostati osamljeni podsjetnik na nju.

Moram priznati da mi se njeni primjeri ne čine toliko strašnim - nadajmo se da to nije jer sam konvencionalni mlaki vjernik, ali ipak se radi o važnom upozorenju o stalnoj opasnosti u koju mogu upasti katolici. Pretpostavljam da mi "pobožan" govor na pogrebu ovosvjetovne osobe koja nije marila za više vrijednosti ne smeta jer ga smatram korisnim za one koji prisustvuju pogrebu – podsjetnik na našu prolaznost i nužnost pomirenja s Gospodinom. (Očito, ne mislim na besmislene i netočne pohvale preminulome, ali to ionako nije nešto čemu sam baš svjedočio na samom pogrebu. O pogrebnim propovijedima sam nešto objavio ovdje.)

Možda O'Connorini primjeri, ili barem kako sam ih ja shvatio – možda je imala na umu različite protestantske situacije, nisu nešto što bi me toliko smetalo, ali jasno mi je zašto bi nekoga zasmetale stvari poput različitih hodočašća koja imaju čisto sekularne svrhe, ili procesije u kojima prednjače oni koji ne mare previše za duhovna pitanja. I ima li išta gore od predstavljanja procesije (samo) kao turističkog aduta i mamca?

Kada se sjetimo primjera proslava Božića, Uskrsa; proslava sakramenata koje se svode na hranu i piće – što onda ako krizmanici ne znaju ništa o nauku Crkve, hrana se već počinje hladiti; možda O'Connor nije niti dovoljno oštra.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove