ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Kolakowski o Religiji, svetome i ljudskim ograničenjima

Kada kultura izgubi smisao svetoga, ona izgubi svaki smisao. Nestajanjem svetoga koje postavlja granice usavršavanju kojeg može postići sekularno društvo javlja se jedna od najopasnijih iluzija naše civilizacije – iluzija da ne postoje granice promjena koje možemo uvesti, da je društvo beskrajno fleksibilna stvar koju možemo oblikovati prema hirevima naših kreativnih kapaciteta.

Takva iluzija dovodi do katastrofalnog očajanja. Moderno stanje, koje nudi čovjeku potpunu slobodu od tradicije ili pred-postojećeg smisla, umjesto da mu omogući perspektivu božanskog samo-stvaranja, ostavlja ga u mraku u kojem se sve stvari promatra s podjednakom ravnodušnošću.

Biti potpuno slobodan od vjerske baštine ili povijesne tradicije znači prepustiti se ništavilu, a time i dezintegraciji. Utopijska vjera u čovjekovu mogućnost samo-inovacije, utopijska nada neograničenog usavršavanja predstavljaju možda i najučinkovitiji način samoubojstva kojeg je ljudska kultura ikada osmislila.

Odbaciti sveto, a to znači odbacivanje grijeha, nesavršenstva i zla, podrazumijeva odbacivanje vlastitih granica. Reći da je zlo proizvoljno znači reći da zlo ne postoji, odnosno da nemamo potrebe za smislom kojeg nam daje tradicija, smislom koji je nepromijenjen i koji ne ovisi o našoj volji.

Ne postoje moralne kočnice volji za moć. Naposljetku, ideal potpunog oslobođenja znači odobravanje pohlepe, sile i nasilja, a time i despotizma, uništenja kulture i degradacije.

[. . .]

Moguće je da pojedinac može imati visoke moralne standarde, iako nije religiozan; ali sumnjam da je takvo što moguće za civilizaciju. Bez religijskih tradicija, koji razlog društvo ima da poštuje ljudska prava i dostojanstvo čovjeka? Što je ljudsko dostojanstvo, znanstveno govoreći? Praznovjerje?

Empirijski govoreći, ljudi su očito nejednaki. Kako možemo opravdati jednakost? Ljudska prava su neznanstvena ideja. Takve vrijednosti imaju svoj temelj u transcendentnoj dimenziji.

[...]

Nedostatak transcendentne dimenzije u sekularnom društvu slabi društveni ugovor prema kojemu bi svatko trebao ograničiti svoje slobode kako bi živio u miru s drugima. Takav univerzalizam interesa je još jedan aspekt moderne iluzije. Ne postoji znanstveno utemeljena solidarnost.

Mogu uvjeriti sam sebe da je u mom vlastitom interesu izbjegavati pljačkanje, silovanje i ubojstvo zato jer mogu uvjeriti sam sebe da su takve stvari prerizične. Radi se o hobsijanskom modelu solidarnosti; pohlepa koju ograničava strah.

U sjeni takve moralne anarhije vreba društveni kaos. Kada je jedini razlog moralnih normi razboritost, onda je društvo iznimno slabo, a njegovo tkivo puca prilikom najmanje krize. U takvom društvu, ne postoji osnova osobne odgovornosti, ljubavi ili suosjećanja.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove