ponedjeljak, 2. rujna 2024.

Suvremeni ljudi ne mogu vjerovati da duša preživljava biološku smrt

Jedan britanski bloger primjećuje;

Kroz gotovo svu ljudsku povijest, i još uvijek u većini svijet, činilo se očitim da kada tijelo umre nešto preživi "duša".

Osim tog osnovnog uvida, postoji veliko neslaganje o tome što se događa poslije smrti – nebo, raj, reinkarnacija različitih vrsta, nirvana, podzemlje... ali osnovno vjerovanje u preživljavanje duše je univerzalno.

Osim kod suvremenih ljudi na Zapadu. Mi ne vjerujemo da postoji duša, i vjerujemo da je smrt apsolutno i konačno izumiranje pojedinca – zapravo vjerujemo da osobu možete ugasiti tijekom života, kada je mozak dovoljno ili specifično oštećen.

Zašto je to slučaj? Odgovor je jasan: suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život poslije smrti jer zapravo ne vjeruju u život. Oni/mi ne vjerujemo , oni/mi nismo sigurni i nemamo pouzdanja da je bilo što ikada stvarno živo.

Čak niti (ili posebno niti) mi sami.

Suvremeni ljudi su vrlo nesigurni oko toga postoji li stvarna razlika između živog i mrtvog – ili ako postoji razlika ne mogu je definirati. Znaju da "znanost", tehnologija, matematika itd. smatra da je sve na istoj razini, a sve je mrtvo.

Ako je "život" kemija, kao što svatko u suvremenoj kulturi misli, onda ništa nije zapravo živo. Na kraju krajeva, kemija je podjednako primjenjiva na sve – ne postoji distinkcija živog i mrtvog. Ništa kemijski i specifično se ne događa u trenutku smrti, a ipak biologija ne može definirati trenutak smrti, granicu između života i smrti.

(Biologija ne može definirati niti kada se točno javlja novi život u razvoju; niti može definirati kada se točno javio život u u povijesti evolucije.)

Čak se i New Age duhovnost slaže – jer za nju je život vezan uz energiju, i frekvencije, vibracije- a to je fizika, što znači mrtve stvari...

Dakle, zato što smatramo da je sve isto, bilo mrtvo ili živo – i zato što tretirati "isto" znači tretirati kao mrtvo.... suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život.

(Naravno, oni/mi ne možemo vjerovati niti u svjesnost ili slobodnu volju – čini se da se općenito slažemo da te stvari nemaju znanstvenog smisla, a to znači da ne postoje, nisu stvarne.)


PS

Ne spominjem autora jer nije toliko bitan, a i neka njegova razmišljanja su možda prevelika distrakcija. Ovdje je možda slučajno ponudio bolje objašnjenje no što se čini na prvu. (Drugim prilikama je pisao da se rado o negiranju zbog općeg nihilizma, pogrešne metafizike itd.)

Ljudi su kroz čitavu povijest, svi narodi, sva društva, različite učenosti – uključujući najznačajnije mislioce povijesti, itd. vjerovali u dušu, a danas se u "elitnom" dijelu zapadne populacije to posve izgubilo i prevladava materijalizam (naturalizam, pozitivizam itd.) koji ima određeno poimanje duše – različito od onoga kako se tradicionalno duša poimala - te negira da bi ona kao takva mogla postojati.

(Iako kratko i jednostavno, gornje razmišljanje zapravo ističe mnoge probleme materijalističke filozofije, i općenito neka pitanja filozofije znanosti – možemo li svesti bilogiju na kemiju/fiziku itd. O sličnim stvarima su raspravljali još u antička vremena – treba li čovjeka promatrati kao nakupinu kosti i mesa ili on ima svoje misli i namjere – tako da se ne radi o nečemu što je rezultat novih znanstvenih spoznaja.)

Materijalistički redukcionizam (eliminativni materijalizam ili kako god to želite nazivati) o kojem se govori je jedna od onih loših filozofija s očitim problemima i manjkavostima koja je unatoč tome uspjela postići veliki utjecaj. Možda će ga rijetko tko otvoreno braniti, ali svugdje ga prepoznajemo kao implicitnu pretpostavku.

Ukolko pak kritizirate takvo razmišljanje optužiti će vas da se bavite nepotrebnom metafizikom.

Često se ljudi, razmišljajući o instrumentalnoj ulozi, pitaju čemu filozofija kao disciplina. Najjednostavniji odgovor glasi da je potrebna dobra filozofija da bi odgovorili na lošu filozofiju.

Postoji puno implicitnih nepropitanih pretpostavki suvremene metafizike koje dovode do odbacivanja duše; o tome što znači biti živo biće (netko je tek "biološki živ"- gdje se "biološki" koristi u negativnom smislu); što znači biti osoba, što je naša narav itd.

Naravno, postoje ljudi koji su svjesni problema materijalizma, pozitivizam u određenim krugovima više nije toliko popularan kao što je bio prije sto godina, ali čak i kada govore o "izranjanju", kompleksnosti ili čemu već, i dalje će sve reducirati na materiju. (Oni iskreniji će priznati da je i njihova možda aktivnost samo hrpa materije.)

O sličnim temama sam prenio nekoliko razmišljanja; Haldane o Tomi i ThomasuO Nagelu i njegovim kritičarima, Scientia ad absurdum, Scijentizam i moralArthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?, Što je duša? Oderberg o suvremenoj bioeticiKatekizam za Nove Ateiste, Mislite li da materija misli? , kategorija naturalizam itd.


PPS

Kao sociološko pitanje, ne znam koliko je početno razmišljanje u pravu. Napuštanjem pravovjerja šire se mnoga različita vjerovanja - oni koji su napustili vjeru u Boga nisu počeli vjerovati u ništa, nego sada vjeruju u bilo što – pa neka istraživanja pokazuju da su kod "ateista" raširena mnoga pseudoduhovna uvjerenja. Iako će se pozivati na racionalnost, nju su davno napustili.

Naravno, ljudi ne organiziraju eksplicitno svoje živote i svoje društvo oko ideja da je materija sve što postoji - bilo bi to i nemoguće. Ipak, s vremenom takva uvjerenja mjenjaju norme oko toga što je život i što je smrt, kako trebamo živjeti i kako trebamo umrijeti.

Očito je da je danas tako malo ljudi zabrinuto za sudbinu svoje duše, ili duše bližnjih.

Kada bi netko javno izrazio zabrinutost za sudbinu duša - ne kao neku privatnu pjesničku sliku kojom želi promovirati vlastiti ideologiju u društvu nego kao doslovnu zabrinutost za dušu – znamo kakve bi reakcije usljedile.

(Ipak, koliko god da se razlikujemo od svih prijašnjih društava, postoje trenuci kada se čini da čak i u našem sekulariziranom i otuđenom društvu mnogi prepoznaju da su "mrtvi" na neki način i dalje dio društva. Ljudi će posjećivati grobove bližnjih, možda nisu vođeni pravovjernim razmišljanjem, ali moglo bi biti pogrešno odbacit to kao čudnu naviku ili sentimentalizam. Radi li se samo o ostacima nekoć kršćanskog društva?)

---

Čudna je činjenica da su sva društva kroz povijest, i najveći umovi kroz povijest, vjerovali u dušu, a danas je odbacujemo kao nešto nevjerojatno, doslovno nevjerojatno - nešto u što ljudi nisu u stanju povjerovati.

Ovdje sada ne govorimo o tome što je duša, ali spomenimo samo da Katekizam primjerice piše;

"To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati »formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jest živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav."

Prosječna osoba neće biti upoznati s time što je "forma" – i ostalim "tehničkim" terminima, ali recimo najjednostavnije to ovako; sve što je živo ima dušu. Kada ne bi imali dušu ne bi bili živi, duša je jednostavno "animirajući princip". Ne radi se o nekom posebnom tjelesnom organu kojeg bi mogli pronaći secirajući tijelo. Dušu čovjeka pak razlikuje intelektualni princip.

(Kršćani govore o "duši", ali vjeruju i nadaju se u "uskrnuće tijela", ne "odvojene duše" jer ona sama nije kompletan čovjek. Očito, radi se o široj raspravi, možda o tome nekom drugom prilikom)

Suvremeno odbacivanje duše nije rezultat istraživanja ili znanstvenih otkrića, nego promjene metafizičke perspektive.

Nedavno sam slučajno naišao na par stranica starije apologetske knjižice i u njoj autor kao dio šireg argumenta navodi upravo činjenicu da su svi narodi kroz čitavu povijest imali uvjerenje o besmrtnosti duše. Navodi i najveće umove zapadne civilizacije koji su dijelili takvo uvjerenje. Naravno, razlikuju se uvjerenja što to točno znači, i na koji su način različita društva živjela s tim vjerovanjem, ali danas živimo u društvu u kojima je takvo što potpuno strano, neće se to niti uzeti kao mogućnost koju bi mogli ispitati.

---

Gledate li nekoga tko umire, ima li razlike gledate li nekoga tko će jednostavno nestati u trenutku smrti ili nekoga čija "duša" preživljava. Živite li svoj život, ima li razlike ako živite život koji nestaje u trenutku smrti, ili živite život koji se nastavlja u vječnost.

Besmrtnost duše je činjenica koja je za nas tako važna, koja se nas tako duboko tiče, te bismo morali biti posve bez osjećaja da budemo ravnodušni prema spoznaji onoga što to jest.


PPPS

Zanimljiva mi je i primjedba o"new age" razmišljanju. Nisam tim temama posvećivao pažnju, i siguran sam da s time dolaze različite opasnosti, ali uvijek sam to doživljavao jednostavno kao problem različitih pogrešnih (i nesmislenih) razmišljanja – možda je to moja materijalistička zabluda. Navodna duhovnost koju nudi "new age", kada se svodi na "energiju", "vibracije" ili što već, zapravo ne predstavlja nikakvu "produhovljenost" jer čak i kada bi bila točna, ne bi se u konačnici razlikovala od ostalih mrtvih stvari, bila bi to samo nešto drugačija "fizika". (Pretpostavljam da se new age tvrdnje razlikuju, neke su zasigurno "duhovnije", što naravno ne znači da su manje pogrešne.)

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana