BGC u jednom razmišljanju primjećuje da je mnogima danas nemoguće ozbiljno razmatrati religiju jer se drže "moderne" metafizike koja je nespojiva s religijom. Nekoć bi ljudi uspoređivali različite metafizičke sustave, ali danas to ne rade.
Primjerice, pretpostavka "materijalizma" ili pozitivizma, jest ta da su jedine stvarne stvari one koje možemo opaziti osjetilima; odnosno amplifikacijom osjetila kroz znanstvene instrumente (bilo direktno ili indirektno.)
Materijalistička pretpostavka je da ono što ne možemo otkriti odnosno izmjeriti osjetilima i znanstvenom aparaturom ne postoji. Ta pretpostavka je pretpostavka cjelokupnog javnog diskursa – u politici, masovnim medijima, obrazovanju, unutar insitucionalne i korporativne komunikacije itd.
Posljedično,
sa sigurnošću se unaprijed zna da je realnost nematerijalnih
entiteta nemoguća, odnosno potrebno ju je "objasniti" kao
pogreške ljudske psihologije. Prema tome, moderna metafizika dijeli
svijet na stvarno i psihološko – a psihološko je hrpa
priželjkivanja, gluposti, namjernih obmana, ugrađenih predrasuda
itd. U praksi, psihološki uzroci nisu točno određeni jer, s
obzirom na njihovu stvarnost, zašto bi se trudili biti precizni
kada već znamo da su lažni?
Međutim, materijalističke pretpostavke javnog diskursa su tek pola priče, postoji još jedan metafizički sustav koji djeluje simultano – a to je primat psihologije. Ideja je da iako je materijalizam stvarno stvaran, on je ujedno trivijalan ili irelevantan, a psihologija je najvažnija stvarnost. To je metafizika komunizma, političke korektnosti, zapravo suvremene politike svih vrsta, uključujući one navodno desničarske i libertarijanske.
Stoga većina ljudi upravlja s dva skupa metafizičkih pretpostavki, izmjenjuje ih kako želi bez ikakvog principa – ako ih se izazove na jednoj osnovi, onda će promijeniti sustav i negirati da su išta zamijenili.
Ako ih pritisnite, tvrditi će da jedno proizlazi iz drugog, da je psihologija ukorijenjena u materijalnom; da će određeni materijalni uvjeti rezultirati određenim psihološkim posljedicama. To je osnova suvremenog morala utilitarizma – da je cilj politike minimizirati patnju i optimizirati sreću populacije. Ali tu daljnju pretpostavku nitko ne propituje niti brani – jednostavno se radi o pseudoodgovoru na potencijalno razorno pitanje.
BGC zaključuje da suvremene metafizičke pretpostavke nisu uvjerljive čak ni kada ih promatrate odvojeno, a posebno kada ih uspoređujete sa pretpostavkama religije, tada njihove relativne slabosti postanu odmah očite.
No, takva evaluacija se rijetko kad događa. Ističe da su takve evaluacije često ne-metafizičke, na pred-metafizičkoj su razini – na temelju intuicije, predosjećaja, srca, ili naravnog i spontanog zdravog razuma, itd
PS
Možda bi bilo točnije opisati to u drugim terminima, ali apsurd koji opisuje je stvaran. Pritom mislim da je doslovno apsurdno, tehnički apsurdno. Kako ljudi ne vide problem, ili kako se mogu pretvarati da ga ne vide? Čak i oni koji posvećuju svoj život sličnim pitanjima?
(Možete zamjeriti gornjem tekstu nedostatak preciznijih filozofskih termina, ali možda će izbjegavanje takvih "suhoparnih" pojmova omogućiti nekima da ne odbace čitavu stvar kao suvišno metafiziciranje.)
Imate ljude koji u jednom trenutku priznaju samo materijalno, a u drugom s nevjerojatnim žarom brane, primjerice, različita politički korektna vjerovanja kao apsolutnu nužnost. Jedino što postoji su atomi i praznine, ne postoji zlo i dobro, ne postoje vrijednosti itd, a onda će žustro objasniti kako je netko potpuno u krivu i zao jer se protive njihovim planovima. (Iako je taj netko samo hrpa atoma, svaka misao je rezultat atoma, krvinja i zlo ne postoje itd.)
Možda su neki u akademskom svijetu svjesni problema takvog pozitivizma pa ga neće žustro braniti, opravdano će ga smatrati zastarjelim, pokušavati će nekako osmisliti alternativna objašnjenja, ali za mnoge se radi o apsolutnoj istini iako je apsurdna. Oslanjaju se na materijalističku metafiziku, ali su istodobno razvili čitavu drugu pseudometafiziku koja nema nikakvog opravdanja u prvoj. (Ipak, grčevito je se drže i navodno njome opravdavaju.)
Odbacivati će primjerice tvrdnje religije jer očito sve što postoji su atomi i praznine, ali istom testu neće podvrgnuti svoju pseudometafiziku. Navodno imaju moćan alat provjere sveukupne stvarnosti, ali njime neće provjeriti vlastitu stvarnost.
---
U Postu "Katekizam za Nove Ateiste" sam već prenio sažetak takvog razmišljanja;
Glavna načela ove filozofije su sažeta u nizu pitanja i odgovora: Postoji li Bog? Ne. Koja je priroda stvarnosti? Ono što fizičaru kažu. Koji je smisao svemira? Nema ga. Koji je smisao život? Također. Zašto sam ovdje? Samo luda sreća. Djeluje li molitva? Naravno da ne. Postoji li duša? Je li besmrtna? Mora da se šališ. Postoji li slobodna volja? Nema šanse! Koja je razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla? Ne postoji moralna razlika između njih.
odnosno;
Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu.
O sličnim temama sam već objavljivao; Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?, Zašto bi mislili da je scijentizam točan? Feser i Scruton o neurogluposti i "neurozavisti", Scientia ad Absurdum, Haldane o Tomi i Thomasu, Mislite li da materija misli? kategorija naturalizam, kategorija evolucija, scijentizam, znanost i vjera, Moderna Moralna Filozofija - G.E.M. Anscombe, Scijentizam i moral itd.
Metafizika koje se drži većina suvremenih ljudi je samopobijajuća (materijalizam, naturalizam itd.). Ukoliko je pak usporedite s drugima njene slabosti postaju još očitije, ali to se ipak iz nekog razloga ne primjećuje.
Kada se govori o "tradicionalnoj" metafizici odnosno nekim klasičnim dokazima za Božju opstojnost, odmah će je suvremni čovjek odbacivati, pozivati će se na Humea, Spinozu ili koga već, ustvrditi će da ne postoji kauzalnost, ne postoji objašnjenje, čak mu nije problem odbaciti niti sam princip kontradikcije. (Potrebno je dosta prostora da to pokažete nekome tko nije upoznat s klasičnim teizmom, ali je tako.) Odbaciti će sve principe kako bi mogao odbaciti te argumente, ali će onda kasnije nastaviti po starome.
---
Još nekako možemo shvatiti kada to radi prosječna osoba, ona samo želi ostvariti svoju volju te od društva očekuje da to ostvari i odobrava. (Nije joj problem odbaciti što god iz kojeg god razloga, i prigrliti što god iz kojeg god razloga. Možda će se hvaliti svojom racionalnošću, ali je jasno da ju je davno napustila.)
No, što s onim osobama kojima apstraktno mišljenje nije tako strano, osobama za koje bi očekivali da će se upitati neke stvari, ali to se ipak ne događa. Radi li se o tematskom sljepilu? Potpunom nedostatku senzibiliteta?
(Postoje oni u akademskom svijetu koji su svjesni problema pa je takvo materijalističko razmišljanje u određenom smislu postalo "zastarjelo". Time naravno ne želim reći da svi prihvaćaju teizam.)
Gradonačelnik najvećeg južnog grada nudi nam dobar primjer osobe takve dvojne metafizike. Svojevremeno je išao po školama i navještao evanđelje materijalizma i ateizma. Ne poznajem ga, ali na temelju njegovih izjava izgledno je kako je učenicima nudio upravo takvu metafiziku, jedino što postoji jest ono materijalno, eksplicitno negirajući Božju opstojnost o čemu je sam pisao. (Pokušao je razviti neku pseudoduhovnu sliku kakvu možete pronaći u mnogim popularnoznanstvenim knjigama gdje bi djeca trebala biti fascinirana činjenicom da je neka velika hrpa atoma na velikoj udaljenosti nastala prije jako puno vremena. Velika hrpa pijeska je zanimljivija od manje hrpe pijeske, nema veze što su to obična zrcna pijeska.)
Nije mi cilj analizirati sve na što aludira u svojim izjavama, samo ću istaknuti, vezano uz navodnu "ljepotu" materije, misao fizičara Pascala koji je smatrao da je (ljudska) misao vrijednija od svemira. (Imao je još ljepših razmišljanja o vrijednosti Milosti.) Svemir može lako ubiti čovjeka, dovoljna je koja kap vode, ali čak i kada bi ga ubio, čovjek ima prednost nad svemirom jer je toga svjestan. No, ostavimo ta Pascalova razmišljanja za neki drugi put.
Naravno, ne postoji ništa pogrešno u promoviranju znanosti, štoviše, pohvalno je, ali upitno je koliko je bio uspješan u tome, sam je ispričao da se jedan dječak požalio da je zbunjen; "Neki nam govore da nas je stvorio Bog, neki da smo nastali iz majmuna, a sada nam vi govorite da smo napravljeni od atoma. Što je tu točno!?"
(Neki teist znanstvenik bi mu mogao odgovoriti da su svi u pravu. Zamislite da je isti dječak na likovnome upitao; "Neki nam govore da je slike nacrtao slikar, neki da su slike nastale bojanjem, a neki nam govore da se slike sastoje od boje i platna". Kada bi mu odgovorili "pa pokaži mi onda na slici tog slikara ako postoji" očito ne bi shvatili pitanje. Gdje je mozart u notnom zapisu ili glazbi.)
Njegovo traženje boga pod mikroskopom (ili u akceleratoru) smatram pogrešnim, ali ovdje samo želim istaknuti da promovira ideju da sve što postoji su "atomi i praznine" – metaforički govoreći.
Dobro, ne moramo se složiti s njime, ali takva su njegova uvjerenja, to je sve što postoji. No, problem je što istodobno s takvom metafizikom, zagovara i niz radikalnih naprednjačkih planova kao apsolutnu moralnu dužnost. (Čak u tome ne vidi ništa sporno, svojedobno je objašnjavao da se takvi planovi kod nas zovu lijevim, a u svijetu su centar i normalno.)
Postoji više njegovih izjava i djelovanja u tom smjeru, ali jedna je dovoljna za ilustraciju; Svojevremeno je za nekoliko intelektualca i političara zapisao; "Riješit ćemo se iz javnosti jednom zauvijek likova tipa Bože, Nina, Šole i sličnih tipova iz polusvijeta"
Prilično normalno razmišljanje. Dobro da nije neki radikal.
Što ga je toliko naljutilo? Navedeni su izrazili neslaganje s usvajanjem djece za istospolne parove. Radikalna ideja koju do prije par godine ne bi zagovarali niti najveći naprednjaci toliko ga je obuzela da je odjednom nadišao svoje atome i praznine. Odjednom imamo apsolutnu moralnu dužnost uvesti takva posvajanja i ukloniti sve koji se protive. (Upitno je i kakve veze ima evolucija i takav radikalni egalitarizam, ali ovdje to spominjem samo kao primjer njegova razmišljanja.)
Kako sve to pomiruje s "atomima i prazninama"? Kao opravdava tu moralnu dužnost? Kako opravdava svoj radikalizam pri ostvarivanju istog? Kakav to ciklotron daje njegovu metafiziku?
Sve što postoji su "atomi i praznine", Bog nije "atom i praznine", dakle ne postoji Bog. Dobro, prihvatimo takvo razmišljanje argumenta radi. Mogu li njegove vrijednosti proći taj test? Kako onda opravdava svoja naprednjačka uvjerenja?
PPS
Moram ipak nešto reći o "promoviranju" znanosti kroz tezu o konfliktu.
Ne pratim gradonačelnikov rad (tek kada izazove više pažnje pa ga je teško propustiti), ali sjećam se da je u nekoliko navrata objašnjavao i kršćanstvo jer je on kao ateist stručnjak za kršćanstvo i poručio nam je da bi mi kao kršćani trebali biti manje kršćani, trebamo napustiti kršćanstvo - jer to je ono što bi kršćani činili. (On se bori protiv onih koji nas žele vratiti u mračno doba itd. Uobičajene izjave u takvim krugovima.)
Promoviranje znanosti je jedna stvar, ali ovdje se ne radi o promoviranju znanosti kao znanosti, nego filozofije koja nije dio same znanosti. Usporedite njegove odgovore s onima koje daje jedan naš drugi fizičar, cernovac. (Ili za neke samo član tajne opus dei organizacije koje nas želi vratiti u mračno doba, pretpostaviti ću da bi gradonačelnik i njega mogao nazvati polusvijetom kojeg treba ukloniti iz javnosti);
"Gledam na znanost i vjeru kao na dva različita pristupa spoznaji stvarnosti. Koriste različite metode, ali se harmonično uklapaju u jedinstvenu sliku bez ikakvih kontradikcija."
"S točke gledišta znanosti koristim razum i znanstvenu metodu kojom izučavam i analiziram mjerljive fizikalne fenomene, dolazim do zaključka da u prirodi doista postoje zakonitosti i otkrivam kakvi su ti zakoni."
"Sa stajališta vjere u Boga, koji je transcendentalan svijetu i koji je za vjernika vrhunski razum, što mogu drugo očekivati nego naći u prirodi upravo razumnost i zakonitosti."
Siguran sam da ima još puno toga za reći o odnosu vjere i znanosti, ali ovih par izjava pokazuje na koji način bi jedan znanstvenik teist razmišljao o tom pitanju.
(O tome da su svi povjesničari davno napustili povijesnu "tezu o konfliktu" sam već pisao, npr; Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva( David C. Lindberg, Ronald L. Numbers)- i 2. dio; Mitski sukob između znanosti i vjere (J. Hannam.); Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti (P.Harrison); Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti (Tim O'Neill) itd.)
Sjećam se kada ga je jedan novinar pitao kako može pomiriti teoriju Velikog Praska sa vjerom, ali to pitanje je prikladnije postaviti nekom ateistu o njegovoj nevjeri. Kako on može prihvatiti teoriju Lemaitrea da je svemir jednostavno nastao u jednom trenutku. Dugo vremena ateisti, stalno stanjci, su imali problema s tom teorijom, činjenica da je Lematire bio katolički svećenik sigurno nije pomogla.
---
Čudno je da oni koji navodno promoviraju znanost pokušavaju to činiti na takav način. Zašto oni kojima je navodno cilj širiti znanstvene spoznaje inzisitraju na ideji konflikta, odnosno zašto misle da je promoviranje tog navodnog konflikta najbolji način za promoviranje znanosti. Zamislite da želite promovirate šahovski klub među djecom, biste li smatrali da je najbolji način promoviranja inzistiranje na tome da je takva aktivnost nespojiva s njihovim životom i životom njihovih obitelji, biste li inzistirali da je šahovska aktivnost nespojiva s onime što žive i znaju.
Tko zna, možda je nesretni dječak bio uvjeren da ga je Bog stvorio na svoju sliku, da ga Bog voli, da ima plan za njega, a gradonačelnik ga je svojim "znanstvenim" autoritetom sveo na hrpu atoma koji nema nikakvu intrinzičnu vrijednost, hrpa atoma poput svake druge, samo nešto drugačije posložena kroz duži period godina. Jedina utjeha bi mu trebala biti da je velika hrpa atoma.
Još jednom ćemo se obratiti Pascalu koji je znao neke stvari o fizici, iako je živio u mračno doba; "Sva tijela, nebeski svod, zvijezde, zemlja i njezina kraljevstva, nisu jednaki najnižem umu; jer um spoznaje sve to i sam sebe; a ova tijela ne". (Od svih tijela ne možemo zajedno doći do jedne misli.)
Možete reći da gradonačelniku nije cilj negirati misli ili samosvjesnost; ali promovirajuću takvu filozofiju – ne znanost, on upravo to i čini. Možete reći da on ništa ne nameće, samo opisuje stvarnost, ali to je u ovom slučaju kao da tvrdite da je nudizam neutralna opcije među stilovima odjevanja. Možete reći da on samo traži da slijedimo dokaze. No, opet ćemo ponoviti pitanje, od kuda ta norma u svemiru kakvog opisuje, što je tu dobro i istinito.
Naravno, ne mislim da on stvarno prati dokaze, prema onome što sam pročitao rekao bih da njegova metafizika vjerojatno pobija samu sebe. U svakom slučaju, pogrešna je. (Čak i ako to mislite negirati, teško ćete pokazati da je spojiva s njegovim politički korektnim stavovima.)
Ne mislim da njegova metafizika u konačnici može objasniti niti život, niti svjesnost, niti slobodnu volju, niti intencionalnsot itd. (To nisu fenomeni koji su reducibilni na atome.) Da ne ulazimo u pitanje zašto išta fizikalno uopće postoji, zašto išta kontignetno postoji, zašto svemir postoji?
Iako se radi o osnovnim aspektima stvarnostima (svjesnost, intencionalnost itd.) ne postoji naturalističko objašnjenje tih fenomena, ako naiđete na takav pokušaj objašnjenja morate potražiti grešku.
Oni koji se drže naturalizma tvrde da su jedini prihvatljivi odgovori naturalistički, a to znači da ona pitanja na koja ne možemo dati naturalistički odgovor nisu pitanja koja možemo postavljati. (Očito, radi se o kompleksnoj temi, o svakoj od gornjih ideja su napisane nebrojene knjige, ovdje samo sažimam nekoliko stvari.)
Nije mi cilj ovdje pokazati da je naturalizam/materijalizam/itd pogrešan – a jest pogrešan, nego sam samo želio prokomentirati da oni koji navodno promovirajuću znanost inzistiraju da postoji sukob znanosti i teizma mogu izazvati reakciju suprotnu onoj koju navodno priželjkuju. Oni koji su spremni povjerovati u takvu navodnu nespojivost neće nužno prihvatiti vašu metafiziku nego će još odbaciti i znanost zbog vašeg pogrešnog predstavljanja stvarnosti.
Srećom, jedan dječak, Juan Maldacena nije bio izložen takvim pseudoznanstvenim predavanjima o nespojivosti religije i znanosti, pohađao je katoličku školu i postao najbitniji suvremeni fizičar (uz agnostika Wittena), autor najcitiranijih radova svog područja. Zamislite da su mu "znanstveni autoriteti" kao malom objašnjavali da je njegova vjera pogrešna, mora je napustiti ako želi biti fizičar - ili mora napustiti fiziku ako želi biti vjernik. (Maldacena je danas član društva katoličkih znanstvenika.)
(Ne želim spominjati naše domaće znanstvenike, ali neki od najutjecajnih fizičara su također vjernici, i sigurno ne bi pristali na tezu o konfliktu. Naravno, postoje i oni koji nisu vjernici pa bi također odbacili tu tezu.)
---
Očito, mislim da je gradonačelnik u krivu i što se tiče poimanje teizma i poimanja odnosa znanosti i vjere, ali u ovom postu ga spominjem kao primjer osobe koja ima dva nespojiva metafizička sustava, ali nekako to nikome nije problem.
Svi moramo prihvatiti da je materijalizam/naturaliza/itd potpuno točan, ali također moramo prihvatiti niz uvjerenja koja su nespojiva s time; I iz nekoga razloga nitko ne vidi problem s time.
