Kršćanstvo je u potpunosti uvjetovano istočnim grijehom. Zboga toga su sekularni kršćani - to jest, kršćani koji žive u svijetu, posjeduju imovinu, traže mogućnost sretnog života, možda se vjenčaju - prilično sumnjiva vrsta kršćana. Pretpostavimo da netko – neka vrsta vjerskog slastičara - prikazuje izvrsnost i nevinost ovih stvari u pokušaju da ustvrdi kako sekularni kršćanin ipak nije drugorazredni kršćanin u svom obliku života; ne, on je apsolutna prva liga što se toga tiče. (Osim njegovih osobnih mana - koje ne moramo uzimati u obzir jer ih imaju i redovnici i redovnice.) Takav pisac, koji s tim ciljem prikazuje izvrsnost braka i života u svijetu pokazuje da je potpuno zaboravio na istočni grijeh.
Konfuzija koja se tu iskazuje je zastrašujuća. Istina je da nemamo što raditi, apsolutno ništa, osim obdržavati zapovijedi u vjeri i nadi. Ne postoji niža vrsta života, koja je obdržavanje zapovijedi, i viša vrsta života, života u kojem ne samo da se držite zapovijedi, nego činite nešto bolje, poštujete [evanđeoske] savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Ne: ali istina je da je manje vjerojatno da će oni koji se ne pridržavaju savjeta držati zapovijedi jer je manje vjerojatno da će biti odvojeni od dobara ovoga svijeta.
Duhovno je zlo: vezati se uz Boga samo uvjetno ili nikako. To vrijedi za ljude i za anđele. Ova sličnost je razlog zašto se kaže da ljudi imaju duhovnu narav, nešto što se inače ne čini takvim jer jer smo mi očito vrsta životinje, a ne vrsta duha.
Budući da je duhovno zlo samo uvjetna vezanost za Boga, odvojenost od vlastite volje nužna je za dobrobit stvorenja duhovne prirode; Jer bezuvjetna vezanost za Boga značila bi da je vezanost za bilo koji drugi objekt uvjetovana, tako da vezanost za bilo koji drugi cilj ne bi bila čvrsta; bila bi to neka vrsta odvojenosti. Ali odvajanje volje od svega osim od Boga bilo bi odvajanje od same sebe, jer privrženost Bogu je samo poslušnošću. Cilj volje bio bi poslušati Boga jer je Bog najviši, i stoga ne bi imala vlastiti neovisni cilj, nego bi sama sebi uskratila sve ciljeve koje bi mogla pokušati posjedovati barem time što bi željela da njihovo posjedovanje bude strogo uvjetovano.
Bez odvajanja od svega osim od Boga nećemo (kao što i ne radimo) obdržavati zapovijedi. Nevezanost je sljedeća: netko bi se odrekao nečega, što god to bilo, kad bi izbor bio između toga da posjedujemo tu stvar i toga da ostanemo poslušni.
Pretpostavimo da ne postoji "stvarno" odricanje radi nevezanosti. Tada možemo oblikovati sljedeću zamišljenu situaciju: moguće je da svi mi sekularni kršćani koji smo odabrali dobro svijeta doista možemo reći 'Odrekao bih se svega da ostanem poslušan Bogu'. Ne mora svaka hipoteza biti aktualizirana da bi bila istinita. Nema dvojbe bih li ispraznila svoj bankovni račun ako bi to spasilo život mom djetetu. Ne mora se "ostvariti" da to učinim, kako bih postala zaljubljenik u život svog djeteta više nego u svoj bankovni račun. I tako…!
Ali kada se radi o odvojenosti od svijeta, tada zbog istočnoga grijeha hipotetičko ‘Kad bi bilo potrebno, ja bih [to učinio]’, bez stvarnog odricanja, postaje ne samo dvojbeno nego svakako lažno.
Zato su sekularni kršćani, koji su odabrali oblik života koji je suprotan odricanju, sumnjiva vrsta kršćana. A priča o beskrajnoj samopožrtvovnosti majke katoličke obitelji izgleda i ima okus: religioznog sladunjavog bombona čija promocije je prikladna nekom trgovcu. Ne radi se o tome da je nevezanost nemoguća za one koji žive u svijetu i koji su vjenčani. Samo o tome da su uvjeti toliko nepovoljni da je to malo vjerojatno. Stvarna sklonost poslušnosti Bogu iznad onoga što bi netko izabrao za sebe se čini neizostavnim uvjetom toga. Ali nemojte varati ljude. Nemojte sugerirati da izvršavaju takvu sklonost samo zato što odgovaraju uobičajenim zahtjevima samodiscipline. Svako razumno ljudsko biće prepoznaje te zahtjeve koji se postavljaju pred njega u uobičajenom životu provedenom u potrazi za mogućnosti sreće za sebe i one do kojih mu je stalo. Nije potrebna božanska milost da bi se odgovorilo na takve zahtjeve i odgovor ne pokazuje da je netko odvojen u skladu sa zahtjevom koji je postavio naš Gospodin.
PS
Radi se o neobjavljenom rukopisu kojeg je Anscombe poslala bliskim prijateljima, nije poznato kojom prilikom je izvorno napisano. (Niti što je točno komentirala.)
Objavljeno je pod naslovom "On Attachment to Things and Obedience to God" u knjizi Faith in Hard Ground.
Podsjetiti ću da je Anscombe bila udana majka sedmero djece u koje je ulagala puno vremena, truda i ljubavi; bila su neizostavni dio njena svakodnevnog života. Bila je sklona iskrenim molitvama što je uključivalo molitve i za najmanje ovosvjetovne stvari. Udala se, živjela svoj bračni život i bila blagoslovljena djecom o kojoj se brinula. (Razne su priče o anegdotama njenog privatnog i javnog života. Nekih stvari joj se nije bio problem odreći, nekih je.)
