"Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ [služim]. (riječi iz proročanstva Jeremijina)
Veliki filozof Spinoza je negirao da ljudi mogu mrziti Boga. Oslanjao se na pogrešne argumente jer je mislio kako je ideja Boga koja postoji u ljudskom umu uvijek savršena i primjerena. Sigurno je da bismo, ukoliko bi postigli uvid u samu božansku narava, nužno voljeli Boga kao najveće dobro i izvor sve dobrote, ali za sada gledamo kroz mračno staklo, kao što apostol kaže, i Boga spoznajemo samo po njegovim djelima na ovome svijetu. Neki od tih njegovih učinaka su sami po sebi dopadljivi i ljupki, ne može se Boga mrziti zbog njih; ali ljudskoj naravi iskvarenoj grijehom božanski zakon koji ograničava poroke djeluje nepodnošljivim, a pogotovo kazne koje koje nam se trebaju izreći za naše prijestupe. Zbog takvih učinaka, kao što je rekao Anđeoski doktor, neki mrze Boga budući da ga smatraju zabranjivačem grijeha i utjeloviteljem kazni.
Od takve mržnje prema Bogu neki su upali u otvoreni ateizam: oni ne žele da Bog postoji stoga ga i ne priznaju. Već gotovo dvije stotine godina filozofi se zapetljavaju pomršenim argumentima kako bi mogli povjeravati da ne može postojati jedno vrhovno i beskonačno božanstvo. Zapravo, prema takvom shvaćanju, oni odbacuju štovanje Boga kao nešto što je nedostojno slobodnog duha; preziru štovatelje Boga i rugaju im se da su robovi. Drugi pak javno ispovijedaju da vole Boga, ali ništa manje ne mrze pravog Boga: poput onih pobunjenika koji bi nekoć u svojim revolucijama prvo napadali ne kralja nego kraljeve ministre, tako i oni grde svece i proroke. Takve lažne štovatelje lako je prepoznati po sljedećem znaku; oni osuđuju strah Božji; osim toga, oni ne poznaju božanski zakon koji zahtijeva vrlinu; oni misle da se božanska ljubav prema ljudima sastoji od toga da ljudi žive ugodan život i da dožive ispunjavanje svih tjelenih želja njihova srca, da je vrlina "vjerovati u čovjeka"; da je takva vjera ponajviše očitovana u Kristovu životu. Strogost se smatra mitom; milosrđe ne shvaćaju jer misle kako se kazne ne može pravedno izreći; ako ih se može osloboditi bez nepravde. O takvim postoje riječi iz usta Gospodinovih u Ezekieovom pročanstvu;"ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim". No uskoro sljedi: " Ali kad sve ovo dođe – gle, već dolazi – znat će da prorok bijaše među njima!"
PS
Sjajno sažeto i opisano. Davno sam pročitao, ali tek prilikom pripreme za objavu sam shvatio koliko je svaka rečenica natopljena značenjem.
Vjerojatno je moguće pronaći englesku verziju predavanja, imao sam jednu verziju, ali trenutno ne radi poveznica. (Original je na latinskome ako se ne varam.) Može se pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.
Yt snimka On the Hatred of God, a sermon by Elizabeth Anscombe (4:12) donosi pročitano predavanje popraćeno zanimljivo formatiranim tekstom (pretpostavljam radi prijevoda) koji omogućuje pregled pojedinih teza.
---
Spominjući filozofe koji se zapetljavaju argumentima kako bi odbacili Božju opstojnost vjerojatno je, prema Mary Geach, mislili na ljude poput Bertranda Russella koji je bio sklon nekim atipičnim pogreškama kako bi "pokazao" da određeni argumenti za Božju opstojnost nisu ispravni odnosno da ih nije moguće izvesti iz činjenica o svijetu kao što naučava koncil. Primjerice njegova tvrdnja da je nemoguće izvesti nužni zaključak iz kontignetnih premisa (što je u jednom trenutku čak i zabrinulo Anscombe, ali je kasnije shvatila na koji način je u krivu.)
---
Ne bih previše analizirao, dovoljno je što sam uredio (podebljao tekst), ali ipak bih ponovio njenu primjedbu da postoje oni koji će ispovjedati Boga, ali će mrziti pravog Boga, napadati će "svece i proroke", osuđivati strah Božji, krivo predstavljati milosrđe.
Objavio sam nekoliko tekstova koji se dotiču sličnih tema, primjerice; Tko želi biti ateist?, kategorija ateizam, kategorija Anscombe itd.
