U predavanju "Paganism, Superstition and Philosophy" [predavanje održano 1984. god., dostupno u knjizi Faith in Hard Ground.] Anscombe uspoređuje stavove o raznim bogovima kojih se drže pogani s onima prisutnim u judeo-kršćanskoj tradiciji. Uz pogane koji govore o svojevrsnoj toleranciji (rimljani) ili raznim manifestacijama (hindusi), imamo i filozofske sljedbenike Wittgensteina koji tvrde da se vjerska istina pronalazi u duhovnosti pojedinca. (Takva razmišljanja sklona su kompromisima sa svijetom koji je često prilično izopačen.)
***
Anscombe započinje esej Tacitovim citatom u kojem rimski povjesničar opisuje židovska vjerovanja i povijest. Naravno, Tacitovi opisi su prilično apsurdni iako imaju tragove istine u sebi.
Ipak, prema Anscombe, ono što je nesumnjivo istina u Tacitovim (negativnim) zapisima o Židovima jest slika mržnje koju poganstvo ima prema pravoj vjeri. Poganstvo ima razne bogove, često mnoštvo bogova, u stanju je priznate svakakve bogove, ali ne i boga ovog naroda. Tacit opisuje židove u negativnom svijetlu, ponajviše jer nisu dio prevladavajuće kulture, drže se svoje skupine i svoje vjere. Štuju svoga Boga i ne žele štovati druge bogove. Ne samo da ih ne štuju nego ih i preziru. Žrtvuje volove jer su egipćani štovali volove, žrtvuju ovnove jer ovan predstavlja Jupitera. Ono što neznabošci štuju kao bogove, oni žrtvuju.
Pogani će možda misliti da su njihovi bogovi bolji od bogova drugih naroda, ali i oni su bogovi, ima mjesta za sve. Danas je poganstvo o kojem govori prisutno primjerice u Africi i Indiji u hinduzmu. (Poganstvo je praksa, ne toliko vjera.)
Tacit je novu religiju kršćanstva nazvao praznovjerjem, često se taj naziv koristio kako bi se religija proglasila lažnom. Ponekad se pojam "Praznovjera" koristi za opis onih koji koriste razne čari (čitanje iz taloga itd.) Neke stvari su "praznovjerne" u oba smisla.
Anscombe kasnije objašnjava;
---
Jednom sam pitala Wittgensteina što on razumije pod 'praznovjerjem'. Rekao je da vjerojatno misli isto što i ja. On ne misli o tome u smislu 'lažne religije', nego u onom drugom smislu; nije nudio definiciju, ali bi nazvao iste stvari praznovjerjem kao i ja. Čini se kako nije govorio u smislu 'lažne religije' (u kojem ni ja nisam navikla koristiti tu riječ) vjerojatno zbog njegovog neprijateljstva prema stavu 'znanost nam je pokazala da je ovo greška' o stvarima kao što su prorokovanja (otrovom) i druge magične prakse. Govoreći o takvim stvarima, jednom sam ga pitala kada bi imao prijatelja Afrikanca čiji je plan ili mogućnost nakon što je neko vrijeme proveo u Engleskoj, da se vrati kući i prođe obuku, a zatim prakticira kao vračar, bi li ga on, Wittgenstein, htio spriječiti u tome. U tišini je hodao, a onda je rekao: 'Bih, ali ne znam zašto'. Nismo više razgovarali o tome. Sklona sam misliti da je tada u njemu progovorio trag prave vjere; jer je ta religija, bilo u svojoj starohebrejskoj ili kršćanskoj fazi, uvijek govorila 'Ne' takvim stvarima.
I sad dolazim do filozofije; točnije do određene struje u filozofiji koja ima snažnu povijesnu vezu s Wittgensteinom. Sam Wittgenstein napisao je nešto u jednoj od svojih brojnih bilježnica poričući – ili postavljajući pitanje – da bi za kršćansku religiju bilo važno je li Krist učinio nešto od onoga što je o njemu zabilježeno, ili je uopće Krist postojao. Prekorio je prijatelja Jaina što je pomalo prezirno govorio o vjerovanjima Jaina o putovanjima duše nakon smrti. U drugim je prilikama rekao da bi, ako bi mu netko došao s vjerskim sumnjama, vjerojatno iznio sumnje o sumnjama.
Ne mogu govoriti u ime Wittgensteina, ovdje iznosim samo nekoliko stvari iz njegova pera; ali postoji stav ili prilično karakterističan način razmišljanja kod nekih od njegovih sljedbenika koji se čini kao djelomični odraz nečeg od onoga što sam citirala, iako ne tvrdim da je to netko tako definitivno govorio;
1. Ne postoji takva stvar kao što je istinitost religije. To se naznačuje izjavom "ova (religiozna) propozicija (o kojoj god da se radilo) nije poput propozicija prirodne znanosti."
2. Religiozno uvjerenje je bolje usporediti s nečijom zaljubljenošću nego s njegovim vjerovanjem u bilo što istinito ili lažno.
3. Netko tko je naučen moliti otkriva da morate biti potpuno iskreni pri izricanju da bi se to smatralo molitvom. Otkrivate to suočavajući se s osobnim problemom.
4. Što se "spoznaje" i "razumijevanja" tiče, radi se o stavu koji jedan čovjek može imati, a drugome manjkati – stav prema kazni, primjerice. Netko kaznu smatra žalosnom nevoljom koju bi volio da je mogao izbjeći unatoč tome što je učinio ono čime ju je zaslužio; a netko drugi to smatra kaznom, što znači da zauzima sasvim drugačiji stav prema onome što mora trpjeti, misli da to "treba" trpjeti.
5. U nekim slučajevima postoji udaranje glavom o jezični zid - pogrešna uporaba riječi što se tiče bilo kakvog smisla koji im se može pridati. (Ovdje koristim Wittgensteinove vlastite riječi.) "Ništa što bilo tko učini ne može mi nauditi'" navedeno je kao primjer takve misli - jer se na neki neizreciv način ništa što bi mi se moglo dogoditi u bilo čijim rukama ne bi "smatralo" štetom. Zašto? Ne postoji razlog. Ili još jedan: "Bog neće dopustiti da budete iskušavani van svojih snaga". To zvuči kao da možete biti sigurni da, iako postoje stvari koje bi vas slomile, Bog neće dopustiti da se dogode. I tako bih to prihvatio, ali prozvali bi me krivim: jer - rekli bi mi - nije negativno predviđanje da se stvari s određenim učinkom neće dogoditi. Kao takva, mogla bi biti kriva. Ali ako to mislite religiozno, posjedujete to na način koji je imun na ideju pobijanja primjera. Pretpostavimo da ste rekli 'Moj bankovni račun nikada ne može biti prekoračen'. Željeli bismo znati zašto to mislite. Je li neki arapski naftni šeik naredio da se vaš račun puni kad god prijeti prekoračenje? Ne, ništa slično. Imate li neko suludo uvjerenje o svom bankovnom računu? Ne – ali (po modelu ‘Ništa mi ne može nauditi’ ili ‘Neću biti u iskušenju iznad svojih snaga’) dali ste izraz nečemu što se "suprotstavlja granicama jezika’."Govoreći o bankovnom računu, to zvuči i jest smiješno; Wittgensteinov vlastiti primjer odnosio se na osjećaj da je osoba apsolutno sigurna.
Nadam se da sam rekla dovoljno da naznačim o kakvom razmišljanju govorim. Čini mi se da je to vrlo usko povezano sa zaključkom da u bilo kojem smislu u kojem religija može biti 'istinita', što je prilično čudan smisao, svaka religija jest ili može biti istinita. Sve zavisi tko je i kako ima.
---
(Ukoliko je plitkog stava i ponašanja onda je nema, ukoliko je prožela njegov život i ponašanja onda je ima.) Nastavlja Anscombe;
"Sve su religije zapravo iste: radi se o različitim putevima do istog cilja", ili "mnogo je različitih načina da se ima veze s Bogom", ili s onime što je duhovno. Često možete takvo što čuti ili pročitati, ali takvo što je nepromišljeno. Nasuprot tome, filozofski oblik koji sam opisala ima u sebi priličnu količinu misli.
Završava Anscombe;
Moj cilj je bio ukazati na srž stvarnog povijesnog i sadašnjeg poganstva; odnosno prakticiranje i poštovanje različitih štovanja mnoštva bogova i mržnja prema isključivosti prave religije. Takva isključivost je dovela do toga da se drevne židove smatra ateistima, neprijateljima bogova. Za naše filozofske pogane ne postoji prava religija ili pravi bog; mnoštvo religija je poput mnogih bisera na niti. [...] Svi narodi imaju bogove i prezrivo je podrugivati im se zbog toga; ono što je bitno jest postoji li dubina (vjere) u čovjekovu srcu.
No pitanje je: Zašto? Zašto bi to bilo važno?
PS
Postoji pokret u nekoj vrsti filozofije među onima koji se nazivaju "wittgensteinovci" u kojem se govori o "vjerniku", pritom se više misli na "stav", a ne na nešto možemo nazvati istinitim ili lažnim.
Nisam upoznat s Wittgensteinom i razmišljanjem koje njegovi sljedbenici imaju o religiji pa možda nisam potpuno shvatio poantu, ali je samo za sebe zanimljivo. (Ukoliko je tko upoznat s Wittgensteinom u tim pitanjem onda je to Anscombe koja je bila njegov student, nakon smrti i urednica njegovih djela. Bili su bliski, provela je s njime njegove posljednje trenutke, organizirala mu je i dolazak svećenika – nefilozofskog kao što je inzistirao. Bio je kršten, ali je njegova religioznost prilično nejasna, u kasnijoj dobi nije bio praktični vjernik, jednom je ustvrdio da nije u stanju povjerovati u sve ono što katolici poput nje vjeruju.)
Očito, postoje filozofi drugačijeg pristupa, ali o tome kasnije.
---
Ne znam kakva se dubina krije kod wittgensteinovaca, ali nešto slično često čujete na popularnoj razini u puno jednostavnijem obliku. Bitno je da neko iskreno vjeruje, onda ga poštujemo, onda ima ispravnu religiju; u tome smislu su sve religije ispravne, sve je to ista stvar. Kao što su pogani dopuštali sve bogove, takvi ljudi dopuštaju sve bogove. Ne možete komentirati nečiju zaljubljenost. (Pritom, koliko sam ja to shvatio, ne koristi se analogija zaljubljenosti kako bi se pokazalo da se radi o odnosu povjerenja, odnuosu u kojem nije sve poznato, nego da se radi o "subjektivnoj" stvari.)
Naravno, pojedine religije imaju oprečne tvrdnje tako da nešto očito nije u redu s takvim razmišljanjem. (Vjerojatno postoji mnoštvo faktora koji dovode do takvih "ideja".)
Ukoliko ste poganin, ili filozof takve vrste, onda vam je takav stav prihvatljiv, ali ukoliko vjerujete u jedinog Boga, onda ćete očito imati problem s praznovjerjem i idolopoklonstvom. Odbijati ćete štovati bogove što je bilo problem u Rimu, a problem je i danas, iako su se bogovi nešto promjenili.
---
Davno sam spomenuo nešto slično, da se danas kršćane zapravo optužuje za ateizam. Naravno, različiti "sekularisti" će ih optuživati da su teistički fanatici ili nešto takvog, ali ono što stoji iza toga je poganska optužba za ateizam, kršćani odbijaju štovati mnoštvo bogova koje smo danas obvezni štovati.
Možete danas biti katolik, možete čak biti i tradicionalni katolik, slobodno štujete svog "boga", ali uz njega morate štovati i druge "bogove", bogove koji su prisutni u kulturi, ne možete štovati samo svoga Boga. Jednog i jedinog Boga, Boga koji zabranjuje štovanje drugih bogova. Ponekad se radi o onome što bi i tradicionalno nazivali bogovima, a ponekad se radi o različitim idolima koji ne nose taj naziv ali imaju ulogu bogova. Ukoliko ih ne štujete onda kršite različite moderne zakone. Lako se naći u sukobu s državnom prisilom ako govorite protiv takvih bogova, ako ih javno osuđujete ili im se protivite.
