Zaboravljeni argumenti o kontracepciji

Zašto toliko malo katolika slijedi nauk Crkve o kontracepciji? Ili da preformuliram pitanje jer vjerujem da kontracepcija nije samo "protiv nauka" nego je očito pogrešna kao što su to i druge moralne iskrivljenosti, poput krađe ili preljuba: Zašto se toliko malo katolika suzdržava od činjenja te ozbiljno pogrešne stvari?

Ne radi se o nedostatku dobrih argumenata. Ali kada već o tome govorimo, hajdemo prvo uspostaviti odgovarajući kontekst. Nije lagano pronaći argumente koji objašnjavaju zašto je neka pogrešna stvar pogrešna. To nije lagano onima koji već "vide" da je pogrešna, a gotovo je nemoguće za one koji to već ne "vide".

Razmislite o tome što bi rekli, kako bi objasnili da je krađa pogrešna, nekome tko to negira. Ili zašto je pogrešno ne zahvaliti, ili zlouporabiti truplo, ili pokazivati prezir prema siromašnima? Koliko argumenata možete razviti da bi objasnili te i slične stvari? Rekao bih, ne puno.

Za razliku od navedenoga, za pogrešnost kontracepcije imamo i preveliko bogatstvo argumenata. Filozofi i teolozi, pape i biskupi, su kroz posljednjih nekoliko desetljeća tražili argumente i pronašli ih mnoštvo.

Postoji argument iz posljedica: ništa što dovodi to očitog zla poput pobačaja, promiskuiteta, izumiranje Zapada, erotiziranja braka, i tretiranja ljudskog života na svom početku kao robe, ne može samo po sebi biti dobro.

Tu je i stari argument "izopačene sposobnosti" [perverted faculty argument], da je kontracepcija poput rimskog vomitoriuma, podrazumijeva izopačenu eksploataciju prirodne funkcije zbog užitka, odvojeno od njenog prirodnog djelovanja.

Tu je novi "personalistički" argument: seks kao znak ljubavi bi trebao predstavljati potpuni dar sebe, a onaj tko koristi kontracepciju uskraćuje važan dio sebe, odnosno svoju plodnost.

Kada predajem [Pakaluk] ovu temu, studentima izložim deset argumenata i izazovem ih da pronađu neko drugo područje morala o kojemu se toliko intenzivno razmišljalo. (Da, argumenti imaju svoje prigovore, ali to vrijedi za sve argumente; ono što je bitno je može li se odgovoriti na njih.)

Ali unatoč tome, argument koje se obično zanemaruje u takvim raspravama je onaj koji je ponuđen u enciklici o kontracepciji Humanae Vitae, papa Pavla VI.

"Ljudi opravdano primjećuju da bračni čin nametnut supružniku bez obzira na njegovo ili njezino stanje ili osobne i razumne želje, nije stvarni čin ljubavi, stoga vrijeđa moralni poredak u konkretnoj primjeni intimnog odnosa muža i žene. Daljnjim promišljanjem, moraju također prepoznati da čin međusobne ljubavi koji narušava sposobnost prijenosa života kojeg je Bog Stvoritelj, kroz specifične zakone, ugradio u njega, frustrira njegov plan koji tvori normu braka, i proturječi volji Autora života. Stoga koristiti božanski dar istodobno ga lišavajući, čak i ako samo djelomice, njegova značenja i namjene, je podjednako odbojno prirodi muškarca i žene, i stoga je suprotno Božjem planu i njegovoj Svetoj volji."

Da bi shvatili izrečeno, razmislimo o prvoj rečenici; "Ljudi opravdano primjećuju..." Ovdje papa želi utvrditi da je prikladno shvaćanje pristupanja spolnom odnosu u braku služba i pozornost prema pristanku drugog. [... preskačem dio ...]

Odbacivanje kontracepcije je intrinzično povezano s promatranjem braka kao vrste odgovornosti i skrbi; [stewardship]; koristiti kontracepciju je ipso facto zauzimati neprikladno gospodarenje [lordship] i nad brakom i nad naravi. Kao što Pavao VI dodaje "iskusiti dar bračne ljubavi istodobno poštujući zakone začeća znači priznati da niste gospodar izvora života nego sluga plana kojeg je utemeljio Stvoritelj."

Vratimo se na moje početno pitanje, Zašto toliko malo katolika slijedi nauk Crkve o kontracepciji? Djelomice, iz neznanja; djelomice, zato što svoje najvažnije odluke ne temelji niti na razumu niti na odgovarajućem autoritetu, umjesto toga slijedi "ono što svi rade".

Ali djelomice, to je zato što – može se pretpostaviti, oni preferiraju biti "gospodari", a ne "sluge".

Michael Pakaluk, A Forgotten Argument about Contraception

PS

Povezano vidi post Osam kćeri pohote (razrađuju se daljnji učinci Pohote povezani s ovime o čemu govori Pakaluk).

Također tu su; Što je tako posebno kod seksa?, Seksualna bulimija, Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe i općenito kategorija kontracepcija.

Kontracepcija u povijesnoj perspektivi

U kolumni The HHS mandate in historical perspective Pakaluk komentira HHS mandat (prema kojem Vlast [SAD] prisiljava poslodavce da financiraju kontracepciju svojim zaposlenicima).

Katolička Crkva naučava da je kontracepcija intrinzično pogrešna, i da je njena pogrešnost stvar redovnog morala – "prirodnog zakona" – nešto što bi u principu svaka razumna osoba trebala vidjeti, poput pogrešnosti krađe, preljuba ili ubojstva.

Dakle, iako HHS mandat stvarno krši vjersku slobodu, zapravo se radi o napadu na savjest. Radi se o tome da vlast tjera građane da prihvate i surađuju s nečime što je intrinzično pogrešno.

Analitički, mandat je sličan zapovjedniku koji kaže vojniku da počini nepravedno djelo na bojnom polju. Ako vojnik odbije to učiniti, kao što svi znamo da bi i trebao učiniti, njegovo obrana bi se pozvala ne na vjersku slobodu, nego na savjest.

Za katolike je važno da shvate kako iz povijesne perspektive nauk Katoličke Crkve nije anomalija. Zajednički, univerzalni stav svih odgovornih institucija na Zapadu, sve do 1930. je bio upravo taj da je kontracepcija pogrešna kao rezultat redovnog morala. Međutim, te godine je konferencija Anglikanskih biskupa izazvala burnu reakciju uvjetno sugerirajući kako bi vjenčani parovi mogli, u nekim ograničenom okolnostima, koristiti kontracepciju bez da pritom čine išta pogrešno.

Da bi vidjeli kakvu anomaliju predstavlja ta konferencija, dovoljno je pogledati stranice Washington Posta, koji je u uvodniku i članku izrazio svoje stavove o izvješću konferencije.

"Izvješće bi", piše Post, "ako bi bilo provedeno, označilo smrt braka kao svete institucije, uspostavljajući degradirajuće prakse koje bi ohrabrivale neselektivni nemoral." (Je li Papa Pavao VI u enciklici "Humanae Vitae" napisao išta jače od toga?) Članak u Postu citira Dr. Maiera sa teološke luteranske institucije koji je rekao da je kontracepcija "jedna od najodvratnijih modernih devijacija, predstavlja obnovu poganske propasti u dvadesetom stoljeću".

Maierovo informirano mišljenje je jednostavno bilo opći stav među amerikancima tog vremena. Katolička Crkva je jedinstvena u tome što je jedina veća institucija koja je sačuvala svoje moralno shvaćanje.

Prirodni zakon nikada ne nestaje. Ostaje u pozadini nečija uma ili čak na rubu društva koje ga je odbacilo. Ne mogu vam ni reći koliko puta mi je nakon predavanja o kontracepciji neka starija žena pristupila i šapnula u povjerenju, "nisam se nikada osjećala ugodno, uvijek sam znalo da je nešto pogrešno, kada smo ja moj suprug odlučili prestati imati djecu." Slično tome, burna reakcija na HHS mandat je opsežnija od bilo koje reakcije koju bi mogli predvidjeti kada bi se radilo o kršenju primjerice vjerskog zakona o prehrani – što neizravno potvrđuje da se stvarno bavimo pitanjem "prirodnog zakona".

Dakle prva stvar koju katolici trebaju prepoznati je da živimo u naopakim vremenima, u kojima je Katolička Crkva ostala dosljedna, a mnoge druge značajne institucije našeg društva – kao što je slučaj i u pitanju pobačaja i braka – su postale neuravnotežene, pa čak i nehumane. Katolici moraju voljeti svoju Crkvu još više zbog toga, i prakticirati svoju vjeru većim žarom i nepokolebljivom odanošću. Otpadnike je potrebno prepoznati kao kvislinge kakvi i jesu.

Ali druga stvar koju katolici trebaju prepoznati je kako su se brzo stvari pogoršale. Sve do 1965. godine moralno shvaćanje pogrešnosti kontracepcije je još uvijek bila potvrđeno od strane mnogih američkih institucija, pa čak i izraženo u našim zakonima. No, te je godine Vrhovni Sud presudio da je neustavno – ne jednostavno da nije mudro ili da je neopravdano – propisivati prodaju kontraceptiva vjenčanim parovima jer je, u biti, brak sveta institucija koja dolazi prije države, ima pravo na "privatnost" u koju se država ne smije uplitati.

Samo šest godina kasnije, to "pravo na privatnost" je prošireno od strane Suda na pojedince koji žele kontraceptive za odnose s drugim pojedincima – odobrenja Suda na seksualnu revoluciju. Dvije godine kasnije, Sud je nametnuo pobačaj tako da djeca moraju platiti kaznu zbog nedostatka odgovornosti roditelja.

Primijetite glavne konture promjene. S obzirom da nijedno društvo ne može podržati relativizam kao javnu politiku, uvijek neki definitivan stav mora vladati u praksi. Prije 1930., vladajući stav, ugrađen u javne odredbe, je bio da su seks i prokreaciju intrinzično povezani, stoga bi seks trebao biti ograničen na brak. Nakon 1965., javne odredbe dopuštaju i štite odvajanje seksa od prokreacije, kao privatne opcije, za parove koji žele koristiti kontracepciju.

Ali javna politika koja je implicitna u HHS mandatu je da su seks i prokreacija intrinzično nepovezani, i da je povezivanje seksa i prokreacije tek privatna opcija, koju neki parovi mogu odabrati ako to žele.

Ako trenutni HHS mandat prevlada, drugi prisilni mandati koji se temelje na istom vladajućem stavu će sigurno uslijediti, poput onog da medicinsko osiguranje pokriva samo troškove jednog ili dva poroda; a oni parovi koji iz posebnih "vjerskih" razloga žele imati više djece morati će platiti iz svog džepa. Pobačaj, i predvidljivo, eutanazija će naravno biti potpuno pokriveni.

Pakaluk o pornografiji i moralnom zdravlju

Pakaluk u Pornography, a plague against moral health podsjeća na Crkvin nauk da je obitelj temeljna stanica društva. To bi značilo da, ukoliko se šećete ulicom, možete razmišljati o zidovima kuća kao membranama, a o onima koji žive unutar njih kao zdravima ili bolesnima, društvo ovisi o dobrobiti tih "stanica". Njemački doktor Virchow bio je poznat jer je tvrdio da su sve ljudske bolesti zapravo bolesti stanica. Slično tome, potrebno je promatrati domaćinstva kao temelj zdravlja društva. Postoje vanjski napadači – rat, kuga, ekonomske krize; ali najozbiljniji problemi su moralni i podrivaju društvo iznutra, subvertirajući obiteljsku strukturu, ljubav i navike. Od mnogih takvih unutarnjih opasnosti, pornografija je među najozbiljnijima. Čitavo društvo bi se zbog nje, s moralnog gledišta, moglo "razboljeti". 

Pornografija je, prema Pakaluku, svako predstavljanje ljudske seksualnosti koje se poziva na imaginaciju i koje na određeni način promovira "porneia"-u, spolni nemoral. Tako definirana pornografija podrazumijeva i neke kataloge, a razlika između njih i "tvrde" pornografije je tek stvar nijansi. Pakaluk dalje nastavlja;

Sva pornografija degradira, odnosno, ona podrazumijeva predavanje uzdi naše duše nekom nižem elementu u nama, spušta nas na "razinu životinje", ali uz razliku – degradacija uvijek uključuje neki element perverzije višeg elementa, a to je nešto što nije prisutno kod životinja. Stupanj degradacije se povećava stupnjem pornografije.

Slično tome, sva pornografija uključuje gubitak slobode. U začaranom krugu, svaka ponovljena uporaba ostavlja nas manje slobodnim da kažemo "ne" sljedeći put. Što je veći stupanj pornografije, veće je ropstvo.

Korištenje pornografije uznemiruje nečiji karakter općenito. Dovodi do razvoja drugih poroka; poput gubljenja vremena, trošenja novca, i neispunjavanja obveza. Uostalom, biti zaokupljen slikama i fantazija je gubitak života.

Slično tome, pornografija nas sprečava od pristupa dobrim stvarima. Redovni korisnik pornografije postaje kroz svoje ponašanje nesposoban uživati u drugima jer ga samo ekstremna iskustva zadovoljavaju, više ne može uživati u jednostavnim dobrima u životu. Njegova samo-zaokupljenost i narcisiodnost – koje niti ne primjećuje – čine ga gotovo nesposobnim za ljubav, čak ni za privlačnost, jer primjerice, više neće moći smatrati svoju ženu privlačnom.

Korisnik pornografije prepoznaje da je postao u stvarnom smislu sposoban za strahote koje mu prije ne bi nikada pale na um. Ponekad je šokiran pokvarenošću za koju primjećuje da spontano proizlazi iz njega. U sebi je oživio potencijal za ozbiljan prijestup.

Pakaluk spominje rasprostranjenost pornografije u američkom društvu, još od prikazivanja filma "Deep Throat" u lokalnim kinima. Internet je pružio novi zamah širenju jer klikom miša možete naći, ponekad i slučajno, na najskandaloznije slike. Promocija oralnih spolnih odnosa od strane nevladinih organizacija, pa i uzora poput predsjednika Clintona također je imala svoj utjecaj. Pornografija je danas normalizirana.

Što je uzrok tome? Prema Pakaluku, sigurno kontracepcija koja je potkopala bračnu vezu, pretvarajući je u puku erotiku. Ako bračni parovi koji imaju dužnost i ulogu artikulirati za društvo značenje spolnih odnosa prihvaćaju njihovo pervertiranje u erotiku onda nas ne treba iznenaditi što ostatak društvo prati razvoj. Pakaluk završava;

Što učiniti? Prepoznajte ozbiljnost problema i inzistirajte na potrebi "obraćenja", napuštanje grijeha i slijeđenje onoga što se prije zvalo "čistoća".

Prisjetiti se analogije iz zdravstva: Otpornost na bolest je stvar i jakog imuniteta (općeg zdravlja) i dobre higijene (izbjegavanje izloženosti). Najbolji imunitet je vježbati promatrati druge kao cjelovite osobe. ...

Naravno, "promatranje" sebe i drugih na taj način nije stvar intelektualnog trika nego stjecanja vrline što zahtijeva vrijeme, trud i puno milosti.

PS

O svemu tome - i još više, sam već pisao u postu Pornografija - i otuđenje koje pornografija je. (O mogućim razlozima zašto ovakva razmišljanja na mnoge neće utjecati vidi post Osam kćeri pohote.)

Sedam smrtnih grijeha u današnjem svijetu

Pakaluk u eseju Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today donosi zanimljiv osvrt na sedam smrtnih grijeha u današnjem vremenu. O zavisti kaže sljedeće;

Zavist je ožalošćenost zbog dobara drugog, ta dobra se promatraju kao nešto što umanjuje vlastitu izvrsnost. Suprotna je dobroj namjeri jer moramo biti zadovoljni kada se nešto dobro dogodi drugome. Zavist je suprotna revnosti koja podrazumijeva želju da postignem neko dobro za sebe koje sam uočio kod drugoga. Zavist i revnost oboje započinje s primjećivanjem da moj susjed ima neko dobro koje meni nedostaje. Revnost je dobar odgovor na uspoređivanje; odlučim steći dobro poput onoga koje moj susjed ima. Ali zavist je iskvaren odgovor; zato jer sam nesretan sa samim sobom postajem nesretan zbog dobra susjeda i odlučim ga svesti na svoju razinu. Za zavist su bitne dvije značajke; namjera da druge svedete na svoju razinu, i samozadovoljstvo zbog lošeg stanja drugog.

Danas je glavna manifestacija zavisti relativizam. Taj relativizam uključuje negiranje duhovnih dobara. Motiv je zavisti koja se sastoji od nesretnosti zbog same mogućnost da drugi mogu imati dobra koje vam nedostaju. Negirajući postojanje takvih dobara, u misli i namjeri, lišavamo druge istih.

Tri duhovna dobra koje se negira su istina, svetost i poslanje. Svi, tvrdi se, moraju imati jednako pravo na istinu; sve religije su istinite; svi stavovi su valjani. Ali zašto bi to vrijedilo? Zašto netko ne bi imao više istine od drugih? Očito, ako netko ima više istine od mene, ispravan odgovor bi bila revnost; trebao bih naučiti od njega i popraviti svoje neznanje. Relativizam o istini ima dvije karakteristike zavisti; svodi sve na istu razinu neznanja, i ohrabruje samozadovoljstvo u tom neznanju.

Zavist na svetost se iskazuje u relativizmu o sredstvima milosti: Boga se može štovati, tvrdi se, van crkva baš kao i unutra; Euharistija ne može stvarno biti tako važna kao izvor milosti da bude naša duhovna hrana; nijedan čin ne može odvojiti osobu od Božje milosti; možemo biti podjednako sveti ako ne molimo redovito kao i onda kada slijedimo plan redovne molitve. Unatoč jasnim dokazima da su te stvari važne, mi ustrajamo u našoj samodopadnosti oko njih kroz zavist.

Zavist zbog poslanja iskazuje se u relativizmu o stanjima života koji negira da neka dobra mogu biti postignuta u određenim stanjima života bez da su dostupna u drugim. Naravno, ako postoje različita stanja života, onda odabiruću jedno nužno se ograničavam i odvajam od nekih vrijednih dobara. U zavisti, negiram da drugi mogu steći dobra koja meni nedostaju, i tvrdim da mogu steći svako dobro za sebe samog. Ludost svećenika koji moraju biti političari, laici koji moraju biti klerici, starci koji žele biti mladići, žene koje žele biti muškarci, sve se to temelji na negiranju distinktivinih dobara, i pretpostavci da bi sva duhovna dobra trebala biti dostupna svima u svim trenucima.

PS

Pakaluk u već spomenutom eseju (Obstacles to Joy: The Seven Deadly Sins Today) nudi zanimljiv pogled na sedam smrtnih grijeha i njihove manifestacije u današnjem svijetu. U uvodu se osvrće općenito na značenje brojanja. (Pročitajte cijeli esej ukoliko ste u prilici.) Podsjeća na Sokrata koji je ukorio svoje učenike jer su znali koliko točno imaju novaca, ali nisu znali reći koliko imaju prijatelja. Da bi neku stvar prebrojali morate znati što stvar te vrsti je, morate ju poznavati.

Crkva je kroz svoju povijest razvila široko bogatstvo duhovnog znanja. Koliko postoji kardinalnih vrlina? Pa, da bi odgovorili, prvo morate znati što je vrlina i što znači da je kardinalna, a da bi to znali, morate prvo vjerovati da je poznavanje takve stvari moguće, i morate dovoljno mariti da bi stekli to znanje. Općenito o grijesima zapisuje:

"Neki grijesi uzrokuju druge grijehe. Očito, nestpljivost može uzrokovati izljeve [bijesa]; zavist može uzrokovati ogovaranje; pohota može dovesti do preljuba. U takvim slučajevima, sam uzrok može biti efekt drugog grijeha. Čovjek koji viče jer je nestrpljiv je možda nestrpljiv jer je pretjerano zabrinut oko svog novca. Smrtni grijesi (ili točnije, "glavni" [kapitalni] grijesi) su oni koji su obično polazišna točka za druge grijehe; oni su prvi uzroci grijeha koji povlače druge grijehe."

Sedam smrtnih grijeha su; Oholost, Škrtost (Pohlepa), Pohota (Bludnost), Zavist, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost (Lutnja) i Lijenost. Radi se o početnim točkama drugih grijeha jer su povezani sa srećom; svaki od njih oponaša neki aspekt sreće ili na neki drugi način parazitira na njoj.

---

Neke od Pakalukovih primjedbi se mogu učiniti neobičnim, primjerice govoreći o smrtnom grijehu Lijenosti, kao današnji primjer navodi radoholičare – vjerujem da ćete se složiti da to nije nešto što bi većina očekivala.

Pakaluk objašnjava; Lijenost [sloth] se često miješa s neradom [laziness], ali to je nešto različito; radi se o stanju kada smo tužni zbog dobrote koju Bog posjeduje i želi podijeliti s nama. (Primjerice kada smo ogorčeni jer moramo ići nedjeljom na misu, kada smo zadovoljni jer smo spriječeni u odlasku na misu, kada čitamo novine umjesto Biblije itd.) Nerad je suprotan proizvodnosti i marljivosti, ali lijenost je suprotna radosti.

Prema njemu, danas je tipična manifestacija lijenosti ono što bi nazvali radoholičarstvo; dobrovoljno stavljanje u ropstvo, izbjegavanje kontemplacije. Ja jednostavno ne mogu pronaći vrijeme za molitvu jer sam prezauzet važnim poslom; moram biti na poslu u nedjelju, jednostavno je nemoguće da provodim vrijeme sa svojom obitelji.

Poziv na nužnost rada ima smisla za očajno siromašnog čovjeka, ali ne i za obrazovanog profesionalca koji ima puno opcija. Osjećamo neiskrenost, tajni ponos zbog činjenice da ste toliko važni što ste čvrsto vezani uz vlastiti posao, iznimka ste čovječanstva.

---

O ostalim grijesima piše; Škrtost (pohlepu) povezuje s onima koji su upali u nešto nalik mentalitetu kontrole. Kao primjer oholosti daje one američke sekularne katolike koji su zadovoljni zbog pozicija koje su neki nominalni katolici zauzeli u društvu; iako oni zapravo nikako ne utječu na kulturu.

Neumjernost u jelu i piću se obično povezuje s pretjerivanjem u količini, ali oduvijek je postojala svijest da postoje različite manifestacije, danas primjerice izbirljivost, preokupljenosti zdravom prehranom itd. O lošim efektima Pohote mislim da ne moram posebno pisati. Ono što je danas uočljivo da se uopće ne suprotstavljamo tim zlima, odnosno još gore, uopće ih ne prepoznajemo kao zla.

Još jedan zanimljiv primjer kojeg daje je ljutnja. Ne radi se o nestrpljivosti, niti o običnoj razdražljivosti. Ljutnja uvijek ima aspekt gnjeva. Pakaluk spominje feminističke aktiviste kao primjer ljudi koji pate od grijeha ljutnje. Bogate žene rođene sa svim privilegijama nauče se osjećati gnjev zbog navodne nepravde. Ti ljudi su ljuti, a to bi valjda samo po sebi trebalo značiti da su žrtve nepravde.

Na kraju završava;

"Teško je izbjeći smrtne grijehe: "široki je put koji vodi u propast". Jedan upečatljiv razlog za to je što svaki grijeh može pružati izgled upravo suprotan njegovom stvarnom karakteru. Tako lijenost preuzima oblik pretjeranog rada; neumjerenost u jelu i piću kao neuređen asketizam zdravstvenih fanatika; zavist se pokazuje kao lažna velikodušnost koja negira da itko ima istinu tako što tvrdi da je svatko posjeduje. Ono što je potrebno je da se kroz Božju milost ne "suobličujemo s ovim svijetom" nego da se transformiramo u Kristu, tako da možemo radosno "pokazati da je Božja volja ono što je dobro, prihvatljivo i savršeno.

Prirodni zakon i Deset Zapovijedi

Pitanje: Naglašavali ste [Budziszewski] da, iako su Deset Zapovijedi dobar sažetak prirodnog zakona, one su vrsta sažetka u kojima dio predstavlja cjelinu – svaka zapovijed predstavlja čitavu kategoriju. Primjerice, primjećujete da iako se spominje samo najgora vrsta laži, lažno svjedočanstvo, ono zapravo predstavlja laganje općenito; iako se spominje samo najgora vrsta seksualne nečistoće, preljub, ono predstavlja seksualnu nečistoću općenito. 

Ima li išta u prirodnom zakonu što ne spada u jednu od tih deset kategorija? Ili bi rekli da prirodni zakon uključuje upravo deset vrsta stvari koje Dekalog spominje, iako na obuhvatniji način? 

Odgovor:

Rekao bih ovo drugo. Drugim riječima; Deset Zapovijedi su kompletni sažetak prirodnih dužnosti.

Postoji mala komplikacija jer se Zapovijedi pobrojava na dva različita načina. Ako ih pobrojimo na način kako to radi Akvinski, onda prve tri zapovijedi postavljaju čovjeka u ispravni poredak s obzirom na njegov odnos s Bogom. Vjernost, koju dugujemo Bogu djelima, predstavljena je prvom zapovijedi, "Nemaju drugih bogova osim mene." Štovanje, koje Mu dugujemo riječima, predstavljeno je drugom, "Ne spominji Božje ime uzalud". I služba, koju Mu dugujemo mislima, predstavljena je trećom"Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji."

Ostale zapovijedi postavljaju čovjeka u ispravni poredak s obzirom na njegov odnos s bližnjima, koji žive s njime pod Bogom. Prvo dolaze određene dužnosti, vraćanje dugova: Predstavljeno četvrtom zapovijedi: "Poštuj oca i majku", zatim dolaze opće dužnosti, odnosno dužnosti da se suzdržite od štete drugima riječju, djelom ili mišlju. Ali potrebno ih je podijeliti.

Šira kategorija je zabrana činjenja štete djelima. Šteta djelom koja se bavi egzistencijom drugih predstavljena je petom zapovijedi, "Ne ubij"; u vezi propagacije potomstva ,šestom zapovijedi, "Ne sagriješi bludno"; u vezi tuđih stvari, sedmom zapovijedi "Ne ukradi." Sljedeća kategorija je zabrana štete riječju, predstavljena osmom zapovijedi, "Ne reci lažna svjedočanstva."

Konačno dolazimo do zabrane mišlju, bilo kroz požudu tijela, predstavljeno devetom zapovijedi; "Ne poželi tuđeg ženidbenog druga", bilo kroz požudu očiju, koju predstavlja deseta zapovijed "Ne poželi kuće bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!"

Čini se da prirodni zakon pokriva tih istih deset kategorija – vjernost, poštovanje i služba Bogu; a našim bližnjima; plaćanje dugova, izbjegavanje činjenja štete djelima koja se tiču života, prokreacije, i vlasništva, izbjegavanje štete riječju, te izbjegavanje štete mišlju kroz požudu bilo tijela ili očiju. (O tome više raspravljam u svojem Companion to the Commentary, što je besplatni dodatak mojem Commentary on Thomas Aquinas’sTreatise on Law.)

Ne mogu se sjetiti ničega što bi tih deset kategorija propustilo. Međutim, moramo paziti da ih ne tumačimo preusko.

Is That Everything?, J. budziszewski

Libertarijanci i prirodno pravo

Pitanje koje mi [Budziszewski] često postavljaju, posljednji put kada sam imao predavanje o prirodnom zakonu na konferenciji o slobodnom i kreposnom društvu, glasi; Je li moguće biti libertarijanac, a vjerovati u prirodni zakon?

Odgovor:

Sve ovisi o tome što mislite pod libertarijanizam. Postoje dvije vrste libertarijanizma koje odgovaraju dvjema različitim shvaćanjima oko toga što sloboda je i zašto nam je potrebna. Jedna vrsta libertarijanizma smatra da nam je potrebna bogata paleta određenih sloboda kako bi mogli ispunjavati svoje dužnosti i držati se onoga što je dobro za ljudska bića. Primjerice, smatra da zato što roditelji imaju dužnost odgajati svoju djecu, onda također imaju i pravo na to. Ta vrsta libertarijanizma je savršeno sukladna prirodnom zakonu. Zapravo se temelji na njemu.

Druga vrsta smatra da su nam potrebne neograničene slobode kako bi mogli izbjeći naše dužnosti i kako bi mogli dobiti ono što želimo. Primjerice, smatra da imamo pravo ponašati se kako želimo u području spolnosti, čak i na štetu obitelji i djece, a ukoliko se začmu neželjena djeca, imamo ih pravo ubiti. Takva vrsta libertarijanizma je radikalno nespojiva s prirodnim zakonom.

Naziv "fuzinizam" se ponekad koristi za savez između socijalnih konzervativaca i libetarijanaca prve vrste, utemeljen na dijeljenom uvjerenju u prirodni zakon, dijeljenom poštovanju prema ispravnoj funkciji vlasti; i dijeljenom nepovjerenju prema vlasti koja prelazi te funkcije.

Izazov fuzionizma u današnje vrijeme je što velika većina ljudi koji se nazivaju libertarijanci pripadaju drugoj skupini, oni možda govore protiv svemoćne vlasti, ali paradoksalno je na kraju prihvaćaju.

Two Libertarianisms, J. Budziszewski, 

PS

Potrebno je razlikovati slobodu od licence. Licenca je kada možete raditi što god želite (bez obzira na posljedice); Ali konzervativci njeguju onu slobodu koja je vezana uz red, ne samo da sloboda postoji zajedno s redom i vrlinom nego ona niti ne može postojati bez njih.

Današnji liberali zalažu se za to da se ponašanje privatizira, a posljedice tog ponašanja socijaliziraju. Drugim riječima, možete činiti što god želite i odabirati kakav god način života želite, a na drugima je da plaćaju i trpe posljedice vašeg ponašanja. No, i stari liberali nude pogrešnu sliku slobode. Iako se neće zalagati za socijalizam posljedica, dijeleći svakome licencu oni stvaraju društvo u kojem nestaju vrline i red te nastaju problemi u društvu na koje u konačnici mora odgovarati Vlast.

Već sam pisao o spomenutim fenomenima, o fuzionizmu; Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva? i F.A. Hayek - libertarijanizam i konzervatizam; zatim Kirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca i O redu i slobodi – R. Kirk, o Nisbetu; Kolektivizam i individualizam prijatelja dva, kategorija prirodno pravo, libertarijanci itd.

---

Neki ljudi pod riječju sloboda podrazumijevaju mogućnost da činite što god želite... Ljudi koji imaju više dopustili su si da robuju grijesima, strastima i nečistoćama, češće od drugih izgledaju kao fanatici vanjskih sloboda, želeći proširiti zakone što je više moguće. Ali takav čovjek koristi vanjsku slobodu samo da bi preuzeo veći teret unutarnjeg ropstva. Istinska sloboda je aktivna sposobnost čovjeka koji nije porobljen grijehom, kojeg ne grize osuđujuća savjest, izabire bolje u svijetlu Božje istine, i koji je ostvaruje uz pomoć milostive Božje snage. To je sloboda koju ni zemlja ni nebesa ne ograničavaju.

Sv. Filaret

Sebičnost i predacija javnog sektora

Budziszewskiu u Private Service and Public Selfishness primjećuje;

Zašto pretpostavljamo da su privatne tvrtke u potrazi za "vlastitim interesom", a da vladine birokracije nude "javnu službu"?

Daleko od toga da poduzetnici ne žele ostvariti svoje interese; naravno da to rade. Žele veći profit, veći udio na tržištu, bolji položaj.

Ali to vrijedi i za vladine birokrate. Oni žele veće budžete, veći broj klijenata, i veći prestiž. Oni također grade feude i carstva.

Kako bi postigli svoj cilj, i poduzetnici i birokrati pružaju dobra i usluge. U tome smislu, oboje čine nešto za javnost (ili u svakom slučaju, za nekoga). Ali jesu li u tome uspješni? Osim ako nemaju monopole – koje je teško očuvati bez vladine suradnje – poduzetnici moraju pružati dobra i usluge po razumnoj cijeni, inače će ih istisnuti druge tvrtke. Za birokrate, učinkovitost je puno manji problem zato jer je cijena onoga što nude sakrivena u porezima, i zato jer se ne moraju natjecati.

Opravdano dajemo određene funkcije vlasti zato jer nema razumne alternativne. Nacionalnu obranu primjerice moraju pružati javne vlasti; kao i donošenje zakona; Ali nema puno dobara i usluga koje zadovoljavaju taj kriterij. Smatrati da je zarađivanje u poduzetništvu sebično, a zarađivati u vlasti kreposno je jednostavno apsurdno.

PS

Svakodnevno možemo slušati o zabrinutosti oko predacije "privatnog sektora", ali nitko ne govori o predaciji javnog sektora.

---

Šire li birokrati stalno svoje ovlasti? Povećaju li svoje budžete i prihode? Radi li oni stvarno za opće dobro, tko plaća i bira njihove usluge?

Već sam spominjao ekonomista Sowella koji je u mladosti bio marksist, studirao je kod Friedmana ali to nije promijenilo njegovo mišljenje, no onda je jednog ljeta pronašao posao u agenciji kojoj je cilj pomoć nezaposlenima. Proučavao je podatke, i počeo nuditi neka rješenja, ali u razgovoru sa odgovornima shvatio da nitko od njih ne pokušava riješiti problem. Nikoga od njih nije briga za problem kojeg navodno pokušavaju riješiti, nije bitno funkcioniraju li njihovi programi. Ako se problem nezaposlenosti poveća to je još bolja stvar za njih. Sowell je bio marksist jer je vidio probleme i smatrao da će ih riješiti država, nakon toga iskustva shvatio je da je bio u zabludi.

Sjećam se emisije (koju sam pogledao jer se radilo o rijetkom nastupu domaćeg konzervativca) u kojoj je jedan poznati sveučilišni profesor - naravno ljevičar, ustvrdio, samozadovoljno i pametno, da možemo birati hoćemo li biti pod kontrolom države ili oligarha. Netko će nama upravljati.

Ali poduzetnik pruža neku uslugu ili proizvodi robu koju ste slobodni kupiti. Imate izbor s kime ćete surađivati, i hoće li uopće s ikime surađivati. Poduzetnik mora biti bolji od konkurencije (u nekom faktoru koji je vama bitan), ako prestane zadovoljavati vaše kriterije odlučiti ćete se za drugoga. Surađujete s nekim poduzetnikom jer on rješava vaš problem – možda rješava mali problem velikog broja ljudi, ili veliki problem malog broja ljudi; Ali postoji obostrani dobrovoljni pristanak. (I poduzetnici – svi građani koji imaju neke vještine - bi bili uspješniji u nuđenju svojih usluga kada ne bi sprečavali inovacije, potrebne su nam bezdozvolne inovacije - inovacije koje neće gušiti regulacija. Pod inovacija mislim na sve što je nekome potrebno - nešto što je svako u stanju ponuditi, ne nešto tehnički kompleksno.)

Javni sektor tog problema nema. Država ima represivni aparat i može činiti što god želi. Neke od stvari koje čini su opravdane, ali tvrditi da su poduzetnici koji pružaju uslugu i robu onima kojima je potrebna sebični i pohlepni, vođeni lošim namjerama; a da su oni u javnom sektoru usredotočeni na rad za opće dobro doista jest apsurdno.