ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

Sebičnost i predacija javnog sektora

Budziszewskiu Private Service and Public Selfishness primjećuje;

Zašto pretpostavljamo da su privatne tvrtke u potrazi za "vlastitim interesom", a da vladine birokracije nude "javnu službu"?

Daleko od toga da poduzetnici ne žele ostvariti svoje interese; naravno da to rade. Žele veći profit, veći udio na tržištu, bolji položaj.

Ali to vrijedi i za vladine birokrate. Oni žele veće budžete, veći broj klijenata, i veći prestiž. Oni također grade feude i carstva.

Kako bi postigli svoj cilj, i poduzetnici i birokrati pružaju dobra i usluge. U tome smislu, oboje čine nešto za javnost (ili u svakom slučaju, za nekoga). Ali jesu li u tome uspješni? Osim ako nemaju monopole – koje je teško očuvati bez vladine suradnje – poduzetnici moraju pružati dobra i usluge po razumnoj cijeni, inače će ih istisnuti druge tvrtke. Za birokrate, učinkovitost je puno manji problem zato jer je cijena onoga što nude sakrivena u porezima, i zato jer se ne moraju natjecati.

Opravdano dajemo određene funkcije vlasti zato jer nema razumne alternativne. Nacionalnu obranu primjerice moraju pružati javne vlasti; kao i donošenje zakona; Ali nema puno dobara i usluga koje zadovoljavaju taj kriterij. Smatrati da je zarađivanje u poduzetništvu sebično, a zarađivati u vlasti kreposno je jednostavno apsurdno.


PS

Svakodnevno možemo slušati o zabrinutosti oko predacije "privatnog sektora", ali nitko ne govori o predaciji javnog sektora.
---

Šire li birokrati stalno svoje ovlasti? Povećaju li svoje budžete i prihode? Radi li oni stvarno za opće dobro, tko plaća i bira njihove usluge?

Već sam spominjao ekonomista Sowella koji je u mladosti bio marksist, studirao je kod Friedmana ali to nije promijenilo njegovo mišljenje, no onda je jednog ljeta pronašao posao u agenciji kojoj je cilj pomoć nezaposlenima. Proučavao je podatke, i počeo nuditi neka rješenja, ali u razgovoru sa odgovornima shvatio da nitko od njih ne pokušava riješiti problem. Nikoga od njih nije briga za problem kojeg navodno pokušavaju riješiti, nije bitno funkcioniraju li njihovi programi. Ako se problem nezaposlenosti poveća to je još bolja stvar za njih. Sowell je bio marksist jer je vidio probleme i smatrao da će ih riješiti država, nakon toga iskustva shvatio je da je bio u zabludi.

Sjećam se emisije (koju sam pogledao jer se radilo o rijetkom nastupu domaćeg konzervativca) u kojoj je jedan poznati sveučilišni profesor - naravno ljevičar, ustvrdio, samozadovoljno i pametno, da možemo birati hoćemo li biti pod kontrolom države ili oligarha. Netko će nama upravljati.

Ali poduzetnik pruža neku uslugu ili proizvodi robu koju ste slobodni kupiti. Imate izbor s kime ćete surađivati, i hoće li uopće s ikime surađivati. Poduzetnik mora biti bolji od konkurencije (u nekom faktoru koji je vama bitan), ako prestane zadovoljavati vaše kriterije odlučiti ćete se za drugoga. Surađujete s nekim poduzetnikom jer on rješava vaš problem – možda rješava mali problem velikog broja ljudi, ili veliki problem malog broja ljudi; Ali postoji obostrani dobrovoljni pristanak. (I poduzetnici – svi građani koji imaju neke vještine - bi bili uspješniji u nuđenju svojih usluga kada ne bi sprečavali inovacije, potrebne su nam bezdozvolne inovacije - inovacije koje neće gušiti regulacija. Pod inovacija mislim na sve što je nekome potrebno - nešto što je svako u stanju ponuditi, ne nešto tehnički kompleksno.)

Javni sektor tog problema nema. Država ima represivni aparat i može činiti što god želi. Neke od stvari koje čini su opravdane, ali tvrditi da su poduzetnici koji pružaju uslugu i robu onima kojima je potrebna sebični i pohlepni, vođeni lošim namjerama; a da su oni u javnom sektoru usredotočeni na rad za opće dobro doista jest apsurdno.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana