Hrvatska je vjerska država

Sviđalo se to nama ili ne, takva je situacija.

Budziszewski odgovara na pitanje studenta koje glasi:" S obzirom da ne vjerujete u mogućnost "neutralnosti" između religije i ireligije, mislite li da bi trebali prihvatiti religiju – da trebamo imati vjersku [konfesionalnu] državu?" (izvorno Should We Have a Confessional State?)

Odgovor;

Pitajući trebamo li imati vjersku državu, mislim da pretpostavljate da trenutno nemamo vjersku državu. Ako koristimo termin "religija" dovoljno široko da uključuje svaki sustav življenja i uvjerenja, onda mislim da imamo. Liberalna država možda neće priznati da ima ikakva uvjerenja, ali to ne znači da ih nema. Može tvrditi poput Johna Rawlsa da odgađa prosuđivati između svih "sveobuhvatnih doktrina", ali to ne znači ne prosuđuje.

Vi gledate stvari ovako:

Konfesionalna država : Vlast djeluje na temelju skupa moralnih i vjerskih pretpostavki. 

Ne-konfesionalna država: Vlast odgađa prosuđivati o moralnih i vjerskim stvarima.

Nasuprot toga, smatram da su sve države konfesionalne u smislu da operiraju na temelju nekog svjetonazora, ili nekog saveza takvih stavova. Ali razlike između različitih vrsta konfesionalnih državu su jako važne. Alternative su ove:

Konf. država I. Tipa: Temelj uvjerenja države nije niti proglašen niti nametnut. 

Konf. država II. Tipa: Temelj uvjerenja države je proglašen, ali nije nametnut.

Konf. država III. Tipa: Temelj uvjerenja države je nametnut, ali nije proglašen. 

Konf. država IV. Tipa: Temelj uvjerenja države je i proglašen i nametnut.

Čak niti država I. Tipa, ako bi uopće mogla postojati takva stvar, ne bi bio religiozno neutralna. Reći da država ne bit trebala proglasiti niti nametati svoja uvjerenja znači implicirati da su one religije koje to žele raditi – barem u toj mjeri – jednostavno pogrešne. To nije odgađanje prosuđivanja; radi se o prosuđivanju.

Engleska pod Henrikom VIII. i Kina pod Maom su bile konfesionalne države četvrtog tipa. Fundamentalna uvjerenja koja su podržavala politiku države su bila eksplicitno i svečano priznata – u prvom slučaju protestantizam Engleska crkve, a u drugom eshatologija Komunističkog Čovjeka formirana pod Diktaturom Proletarijata. Osim toga, te konfesije su nametane. Ne tvrdim da su te dvije države bile podjednako rigorozne, Henrik nije bio blag, ali Mao je bio neizmjerno stroži.

Iako tvrdi da traži ne-konfesionalnu državu, liberalizam traži konfesionalnu državu III. Tipa. Pod njegovim utjecajem, država sve više pokušava pritiskati savjest onih koji slijede ne-liberalne sustave življenja i vjerovanja, iako se pretvara da je neutralna. Naravno, takva država nije otvoreno i cjelovito kofesionalna, u smislu da svečano priznaje svoje stvarne predanosti. Ipak, nije bez svečanih priznanja. Radi se o zamućenoj i nesuvisloj konfesionalnoj državi, svečano priznaje da je njeno diskriminatorno ponašanje potrebno zbog odlučnosti da ne diskriminira.

U vrijeme nastanka, američka republika je bila konfesionalna država II. tipa, jer iako je iskreno proglašavala svoje predanosti, odbijala je nametati vjerovanje u njih. Temelj uvjerenja države je najjasnije izražen ne u našem osnivačkom pravnom dokumentu, Ustavu, nego u našem osnivačkom političkom dokumentu, Deklaraciji Nezavisnosti. Ne samo da je identificirana predanosti prirodnom zakonu i prirodnim pravima, nego je je identificiran i njihov izvor, jer rečeno je da su "zakoni Prirode" zakoni "Boga prirode". Konfesija je prilično ekumenska. Iako su utemeljitelji većinom bili protestanti, Deklaracija nije identificirala Boga Prirode kao Boga u razumijevanju protestanata. Privilegira sustave življenja i uvjerenja koja dijele stav o Bogu koji je stvaralački, monoteistički, moralan u smislu Deset Zapovijedi, providonosan, koji cijeni nepovredivu vrijednost svakog ljudskog bića.

Osnivači, imajući više vjere u mogućnosti ljudskog (raz)uma od, primjerice sljedbenika Johna Rawlsa, smatrali su da je istina tih principa dostupna svih ljudima dobre volje, čak i van biblijske objave iz koje su izvedeni. Prema njima, razumno je očekivati da će neki ljudi odbacivati zakone Prirode i Boga Prirode; Ali nije ih razumno odbacivati.

PS

"Sekularisti" su u pravu, Hrvatska jest vjerska država - a njena religija je upravo ona koju "sekularisti" zagoravaju. Službena religija je Crkva ljevičarstva. Naši "sekularisti" se ne bore za odvojenost crkve i Države nego stalno za sve jače i sve obuhvatnije provođenje njihove Crkve Ljevičarstva.

Religija u javnim raspravama

Budziszewskiu postu The Real Conversation Stopper objašnjava; 

Suvremeni liberalizam najviše napada netoleranciju i isključivanje. Da bi pokazali koliko su uključivi, liberali demoniziraju one koji nisu liberali – jer znate, to je ona vrsta ljudi koji demonizira. Da bi pokazali kako je pogrešno ušutkivati ljude, oni ušutkavaju religiozne ljude – jer svi mi znamo da je to ona vrsta ljudi koja želi ušutkati druge. Profinjeni glasnogovornik takvog ponašanje je pokojni John Rawls, koji je zapisao da "u raspravljanju ustavnih osnova i stvari osnovne pravde ne smijemo apelirati na sveobuhvatne religiozne i filozofske doktrine."- Glasnogovornik u popularnoj kulturi je Sam Harris, koji kaže da ljudska bića moraju izabrati između razgovora i nasilja, a "vjera prekida svaki razgovor".

Zanimljiva stvar kod takvog razmišljanja je da ga prihvaćamo bez razgovora. U stvari funkcionira kao – pogodili ste – kraj razgovora.

S obzirom da sam religiozna osoba, mislim da bi trebali razgovarati o tome.

Iako i profinjeni i prosti liberali žele zabraniti korištenje religioznih argumenata u javnoj sferi, za to imaju drugačije razloge. Harris tvrdi da osobe koje su religiozne nisu razumne. Ne mogu dati razloge za svoje stavove; oni vjerujuju što vjeruju zato što vjeruju. Drugim riječima, Harris misli da da je svaka vjera fideistička. Piše poput izgorjelog fundamentalista koji je izgubio svoju vjeru ali još uvijek misli da su vjera i razum suprotnosti.

Izuzev liberala, susrećem jako malo fideista. Klasični stav kršćanstva je da su vjera i razum saveznici. Kao što je Ivan Pavao II rekao, oni su poput dva krila ptice. Vjera ne zatvara (raz)um nego proširuje njegove mogućnosti.

Rawls – koji je znao više od Harrisa – nikada nije tvrdio da religiozni ljudi ne mogu dati razloge za svoje stavove. On se samo žalio da drugi ljudi možda neće prihvatiti te razloge: Javne rasprave "se trebaju oslanjati na očite istine koje su široko prihvaćene, ili općenito dostupne građanima." Čini se kako je argument da svatko tko ima stavove koji nisu dio mainstreama ima dužnost zašutiti. Takvoj osobi ne možemo niti dopustiti da pokuša uvjeriti ikoga u svoje istine u javnoj sferi.

Čega se njegovi sljedbenici boje? Ako su pokušaji religioznih ljudi da uvjere ne-religiozne ljude stvarno osuđeni na propast, što se može izgubiti ako im to dopustite? Možete posumnjati da je stvarni liberalni strah taj da takvi pokušaji možda ipak nisu osuđeni na propast jer je liberalizam presušio svoje vlastite resurse za racionalna uvjeravanja i ništa mu nije preostalo osim propagande i sile. [..]

PS

Rawls, svojevrsni sekularni svetac, i njegovi sljedbenici danas, tvrde da argumenti u javnom prostoru moraju biti "razumni". No, kao što Feser napominje;

"Ovdje možemo vidjeti još jedan primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. Naravno, liberali obično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih" moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti liberalnom konceptu pravde."

(Postoje iznimke odbacivanju vjerskih argumenata; primjerice kršćanski argumenti u korist abolicije su dobrodošli, ali još jednom, ne i kršćanski argumenti koji se ne slažu s liberalnim pravovjerjem u drugim pitanjima. Zapravo će se sve svi argumenti u korist stvari koje im se ne sviđaju proglasiti religioznim i tako odbaciti).

Bože sačuvaj da netko spomene Boga. Sve što bi bilo protiv sekularnih predrasuda nije dopušteno. Ljevičarski argumenti koliko god neutemeljeni i neprihvatljivi većini građana su dobrodošli, ali čim netko spominje vjeru nastaju problemi (ili nešto što bi se moglo povezati s vjerom).

Naravno da vjernici, ukoliko žele uvjeriti sekularne sugrađane, trebaju ponuditi argumente koji su prihvatljivi i onima koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja (ili pokazati opravdanost svojih vjerskih uvjerenja), ali postoje ozbiljno razilaženje između onoga što "sekularisti" promoviraju i onoga kako bi rasprave u javnom prostoru trebale izgledati. Različiti religiozni i ne-religiozni stavovi imaju svoj prostor. Ne možete jednostavno isključiti religiozne argumente, ili točnije one koje možete protumačiti kao religiozne - jer vam se ne sviđa njihov zaključak. Osim toga, ako netko na temelju Objave tvrdi nešto, ne znači da to ne može pokazati i na drugi način.

(Inače, iako se stalno govori o nekim "vjerskim" argumentima i "nametanju religije" teško mi se uopće sjetiti primjera u kojem su dominirali isključivo religiozni argumenti – naravno, optužbe zbog njih su prisutne. Neradna nedjelja, brak, pobačaj, odgoj – za sve to nuđeni su "sekularni" argumenti.)

Vjernici bi trebali imati podvojeni identitet, javni i privatni, a različiti naprednjaci i ljevičari ne moraju se obazirati što velika većina ljudi ne dijeli njihovo shvaćanje stvarnosti? Oni bi trebali imati monopol na javni prostor?

---

No koliko god da ta tema bila važna, metarasprave o raspravljanju mi se ne čine toliko uzbudljivima. Često se svode na isključivi sekularizam; bez razlikovanja epistemičkog i ontološkog.

Uzmimo za primjer pitanje ubojstva. Recimo da netko tvrdi da je ubojstvo pogrešno jer je tako zapisano u Bibliji. (Ili možda da on smatra kako je ubojstvo pogrešno jer je tako naučio iz Biblije.) Znači li to da zbog sekularizma moramo dopustiti ubojstvo? Koliko ljudi može dati razumno obrazloženje zašto je ubojstvo pogrešno? Naravno da se svi "razumni" ljudi slažu da ubojstvo ne bi trebali biti legalno (ignorirajmo pitanje pobačaja, eutanazije itd), ali kako to pokazati?

Ako uzmete sekularno shvaćanje stvarnosti kako ćete to pokazati? Pozivanje na naravni zakon ili esencije izgleda ne prolazi (to bi prema naprednjacima bio "religiozan argument" s kojim se svi ne slažu)? Ubiti Peru je pogrešno iako je Pero samo iluzija, skup atoma poput cjepanice drva – samo malo drugačije složenih. Ili možda Pero stvarno postoji, a vi ga ubijete; Zašto je to zabranjeno? Zato jer ste povrijedili Peru? Ali Pero više ne postoji. Povrijedili ste nekoga tko je poznavao Peru? Što ako nitko nije mario za njega? Možda jer smo prekršili načela pravde ili neki princip? Pa, slažu li se svi s time? Prekršena je svetost života? Zato jer je ubojstvo jednostavno zabranjeno? Tko je zabranio? Njegovo ubojstvo umanjuje ukupnu sreću u svijetu? Ali možda je zapravo povećava? Itd. (Profinjeniji diskutanti bi vodili nešto kvalitetniju raspravu, ali to ne mijenja činjenicu da je moderna moralna filozofija zbrka, a isključivi sekularizam koji želi preuzeti monopol ne pomaže razrješavanju problema.)

Velika većina ljudi nema ideju kako bi uopće pokazala da je ubojstvo pogrešno. Ne mislim da je takva situacija posebno čudna, ali čudno je što danas ljudi vole vjerovati u potpuno drugačiju sliku o sebi. Dalrymple objašnjava;

"Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan. Ne zaboravimo kako je Descartes, koji je tražio uvjerljiv prvi filozofski princip, bio genij: matematičar, fizičar i filozof koji je pisao u prozi takvom jasnoćom da je i dalje standard po kojemu sudimo, ili bi trebali suditi, radove francuskih intelektualaca. Jesmo li onda uzgojili rasu filozofskih divova, sa strašću da ispituju metafiziku ljudske egzistencije? Nadam se da me neće proglasiti narodnim neprijateljem kada izrazim svoju sumnju u to.

Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. U području moralnog razmišljanje se ponaša kao i čovjek (koji se odbija oženiti) u području veza: nije voljan zatvoriti si ikakve opcije tako što bi si nametnuo neka ograničenja, čak i ona koja se smatraju čisto simboličkima. Jednom sam imao pacijenticu koja je pokušala izvršiti samoubojstvo jer ju je njezin dugogodišnji ljubavnik odbijao zaprositi. Pitao sam ga razlog zašto je odbijao, odgovorio je kako je brak tek komad papira i ništa ne znači. "Ako je samo komad papira i ništa ne znači, "pitao sam ga, "zašto ga ne želiš potpisati? Prema tebi, to ne bi ništa promijenilo, a njoj bi pružalo veliko zadovoljstvo." Odjednom, postavši čovjek najdubljih uvjerenja, odgovorio je kako ne želi živjeti u takvoj šaradi. Gotovo da sam mogao čuti argument koji ga je uvjerio kako je u pravu: kako su prava ljubav i pravo predanje stvar srca, nije im potrebna potvrda crkve ili države. 

Skepticizam radikalnih skeptika koji istražuju svako pitanje, barem pitanja koja se tiču ponašanja, razlikuje se ovisno o temi kojom se bave. Malo ih je toliko skeptičnih da sumnjaju kako će sunce sutra izaći (iako će imati problema pri pružanju dokaza za heliocentričnu - ili bilo koju drugu - teoriju sunčevog sustava). Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti."

Već sam objavio postove koji se dotiču religije i javnih rasprava; O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda, Kako miješati religiju i politiku?, Bezbožni moral? Zašto je judeo-kršćanstvo potrebno za ljudska prava, Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?, Ništa nije neutralno, Kakve veze pobačaj ima s religijom?, Kulturni relativizam, V. o totalitarnoj Ljevici, V. o liberalnoj kulturi, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala, Predkršćanska apologetika [1/2] itd.

U postu O neliberalnosti liberalizma Budziszewski, između ostalog, kaže;

Ipak, zato što Sud negira da su takozvani sekularni sustavi života i vjerovanja religije, taj test od tri razine zapravo izgleda ovako: (1) Statut ne smije biti motiviran zabrinutostima koje su podrijetlom iz židovskog ili kršćanskog sustava življenja i vjerovanja, ali može biti motiviran zabrinutostima koje dolazi iz, primjerice, Queer Nation [lgbt organizacija] sustava života i vjerovanja. (2) Ne smije imati kao glavni ili primarni učinak promoviranje stvari u koje židovi i kršćani vjeruju, ali može imati glavni i primarni učinak promoviranja stvari koje vjeruju, primjerice, marksisti. (3) Ne smije njegovati pretjeranu povezanost s institucijama Crkve ili Sinagoge, ali može njegovati bilo koju razinu uključenosti s institucijom, primjerice, Planned Parenthood [organizacija koja vrši pobačaje i ostalo "planiranje roditeljstva".]

Povezani su i raniji postovi; Zašto su intelektualci Ljevičari, Ljevica uništava civilno društvo, kategorija sekularizam itd.

Deficit motivacije - BGC

Moglo bi se reći da je Demotivacija glavna patologija modernosti. Razlog je očit – moderno društvo je uveliko oslabilo ili ukinulo barem tri primarne motivacije Čovječanstva:

• Preživljavanje
• Obitelj 
• Religija

Tako da mnogi, vjerojatno većina, uključeni u moderni javni diskurz operira unutar konteksta u kojem je biološko preživljavanje uzeto zdravo za gotovo, obitelj se aktivno odbacuje, a ozbiljna vjera se smatra glupošću (zlom glupošću kada je prakticiraju domaći anti-ljevičari, čudnom glupošću kada je prakticiraju "manjine").

Kroz nekoliko posljednjih stotina godina ljudi su često mislili i pisali da se tih motivatora možemo (i trebamo) riješiti, da ih možemo (i trebamo) zamijeniti drugim i navodno boljim motivacijama – npr. duhovnošću, fluidnim prijateljstvom, ljevičarskim politikama.

Međutim, pedeset godina iskustva pokazuje da su zamjene jednostavno preslabe, a rezultat je masovni deficit motivacije.

---

Moderni čovjek ima vrlo oslabljen i osiromašen skup motivacija – primjerice traži udobnost, stimulaciju, seks, status; izbjegavajući patnju, bol, društveno odbacivanje...

Ali Tri Velike motivacije su ili odsutne ili toliko oslabljene da su neučinkovite. Nije čudno da je moderni čovjek otuđen, nihilističan; nedostaje mu hrabrost i poštenje; mrzi sam sebe i strateški je suicidalan.

Postoji mnoštvo Dobrih Ideja, ili barem smislenih i praktičnih ideja u masovnim medijima; posebno u starim knjigama; ali nema motivacije da ih se stvarno i prakticira – dakle nitko ih ne čini, i nitko ih neće učiniti; osim ili sve dok ljudi nisu ponovno dovoljno motivirani. A ljudi neće biti značajno remotivirani sve dok barem netko iz trijade Preživljavanje, Obitelji i Religije nije obnovljen i ojačan.

To obnavljanje i ojačavanje će se dogoditi, jer ne postoji lijek za demotivaciju, ne postoji način kompenziranja demotivacije – radi se o dovoljnom uzroku izumiranja. Dakle selekcijski mehanizmi će osigurati da demotivirani budu zamijenjeni motiviranim (posebno motiviranima koji mogu prenijeti svoju motivaciju sljedećoj generaciji).

Demotivirano društvo će – neizbježno – potrošiti svu svoju naslijeđenu prednost – potrošiti svu svoju snagu, napasti sve svoje vrline, neće se obraniti i obnoviti – bez obzira koliko su velike te prednosti.

Motivirani će baštiniti zemlju. Ali kakvu zemlju će baštiniti ovisi o prirodi njihove motivacije.

Bruce G. Charlton,

The Motivation Deficit - The Motivation Triad: Survival, Family, Religion

PS

U postu slične tematike – Demotivation, Demotivation, Demotivation!, BGC dodatno primjećuje;

"Najveći i najočitiji problem u modernoj ljudskoj psihologiji je gotovo potpun nedostatak stalne, dugoročne, pozitivne motivacije. Masovno, moderni Zapadni Čovjek nema nikakve ideje čemu njegov život, što pokušava učiniti, i nema nikakav snažan razlog da učini bilo što. Sekularizam je pretvorio sve u stvar subjektivnih osobnih uvjerenja ili nesigurnosti."

Možemo čuti da je nešto potrebno učiniti, ali kao što BGC nastavlja, razmišljanje je da "ONI trebaju nešto učiniti" – i tako dobivamo birokratsku demokraciju. Tko su oni, i zašto bi oni bili motivirani da nešto učini nije jasno.

Završava post;

"To je možda glavni zadatak Modernog Čovjeka – priznati i osvrnuti se na vlastiti osobni deficit motivacije; da prestane pretpostavljati kako glavni problemi mogu, budu i trebaju biti riješeni od strane NJIH; da odbiju prihvatiti vlastito stanje otuđenosti i negativnosti te da pronađu ono što ih istinski motivira na način koji barem omogućuje pozitivno društvo.

Da bi pronašao motivaciju Moderni čovjek se mora, kao prvi korak, odreći sekularnih, nihilističkih, bogo-negirajućih pretpostavki koje garantiraju da će on osobno biti demotiviran - da će što god on želi ili nada se ili treba, biti potkopano i uništeno zbog njegovog vlastitog nedostataka motivacije."

Ja ću pak svoj post završiti drugačije;

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4)

Dokumentarac "Century of Self" - i Maslow

Toma Blizanac skrenuo nam je pozornost na dokumentarac Century of Self u postu Stoljeće sebstva. (I videoisječak iz dokumentarca u kojem se spominju eksperimenti u katoličkom samostanu.)

Ali prije toga, kratko o Maslowu. (Koji nije direktno povezan s temom dokumentarca.)

Možda niste čuli za Maslowa, ali ste se vjerojatno susreli s piramidom potreba koju je razvio. Njegova ideja je da kada čovjek zadovolji svoje fundamentalne potrebe preživljavanja onda se poprilično spontano i neizbježno jave više (meta)potrebe i (meta)motivacije. Drugim riječima, kada zadovoljite svoje niže potrebe onda se pozabavite višim potrebama.

Moram priznati da mi nikada nije bilo jasno zašto se to predstavlja kao zakonitost. BGC komentira; Možda se to činilo očito točnim sredinom prošlog stoljeća, ali danas to baš i nije slučaj. Nije očito da nahranjeni, sigurni ljudi kojima je udobno spontano traže više stvari, zapravo je suprotno slučaj.

Kada su ljudima ponuđeni uvjete u kojima mogu izraziti svoje meta-motivacije; umjesto toga su odlučili provoditi sate i sate uključujući se u distrakcije masovnih medija. Namjerno trošenje vremena počelo je već u Maslowovo vrijeme, a danas je s raširenošću pametnih telefona dostiglo takav nivo da je dostupno u svakom trenutku.

Je li Maslow bio u krivu, ili takve distrakcije prikrivaju te naše više metamotivacije? BGC tvrdi da je vjerojatno oboje točno; njegova teza o višim potrebama je vjerojatno primjenjiva na manji dio populacije, ali i u toj manjini je došlo do korupcije, ovisnosti i ropstvu masovnim medijima. Razina je toliko ekstremna da bi ljudi bili šokirani kada bi im rekli da im nedostaje želja za višim stvarima. (Mediji poručuju svakoj osobi da već je kreativna, herojska, altruistična, savjesna, tražitelj istine itd. nešto što postiže već svojom pasivnom apsorpcijom materijala medija.)

Maslow je odbacivao religiju (i stoga odbacivao religiozna rješenja), smatrao je da će pohvaljivanje tih metamotivacija rezultirati metamotivacijama. No, dogodilo se suprotno, njegovo psihologija je na kraju uništili i pobila samu sebe. Ako čovjek povjeruje da su njegove najviše motivacije tek proizvod biologije, kao što Maslow podučava; onda te motivacije gube svoju silu, radi se o slučajnosti evolucije koja se mijenja ovisno o društvu, selekciji, drogama, bolesti. 

BGC više o Maslowu u postovima; From metamotivation to the mass media - an appraisal of Abraham Maslow i Beyond Hedonism by Abraham Maslow - insightfully kicks the can further down the road, but still with no understanding of his necessary destination

***

Vratimo se mi na dokumentarac;

The Century of Self

IMDB stranica, wiki stranica

Introduction to Century of the Self

(svojevrsni trailer)

Dokumentarac se sastoji od četiri epizode

1. Happiness Machines – Predstavlja Edwarda Bernuysa, Freudova nećaka koji je uveo radikalno nove ideje za kontroliranje masa.
2. The Engineering of Consent – Predstavljaju se teorije Edwarda Bernuysa i Annae Freud. Njihovu primjenu na društvo od strane različitih organizacija, CIA-e i korporacija.
3. Eight People Sipping Wine in Kettering -Opisuje na koji način suvremeni političari primjenjuju i prilagođavaju ideje i tehnike manipulacije.
4. There Is a Policeman Inside All Our Heads: He Must Be Destroyed – Opisuje se način na koji su te teorije dovele do stvaranje generacije "JA" u americi.

Postoji više izvora na kojima možete pogledati film; na yt možete pronaći spojene sve četiri epizode u jednoj snimci - Century of self. Ili na daily motion pojedine epizode;

• The Century Of The Self Part 1 of 4 Happiness Machines
• The Century of the Self - Part 2 of 4 - The Engineering of Consent
• The Century Of The Self - There is a Policeman Inside All Our Heads
• The Century Of The Self Part 4 of 4 Eight People Sipping Wine in Kettering

(Pretpostavljam da možete pronaći snimke u boljoj kvaliteti na različitim servisima, vimeo, torrenti itd.)

Iako je poruka da su ljudi ti koji odlučuju, dokumentarac se pita je li to stvarno točno? Tko upravlja novostalom konzumerističkom masom, čiji interesi prevladavaju? Koji su korijeni konzumerizma i koje su implikacije?

Fokus više nije na ono što trebamo nego na naše želje – koje se stalno proširuje.

Dokumentarac je zanimljiviji no što to kratak opis može dočarati. (a i prošlo je dosta vremena od mog gledanja.) Postoje kontroverzne stvari u njemu, ali i niz korisnih informacija.

***

Inače, jedna od zagonetnijih stvari su kamapnje koje ne prodaju proizvod nego iskustvo; odnosno, reklamne kampanje koje uvjeravaju ljude da su kreativni, posebni itd ukoliko kupe njihov proizvod. Zar potrošaći ne vide o čemu se radi?

Dokumentarac ističe više primjera kada se reklamnim kampanjama mijenjalo shvaćanje svakodnevnih zadataka, pa i samog života.

Jedan od najboljih takvih primjera je duhanska industrija i feminizam. Ono što je duhanska industrija primijetila jest da žene - pola tržišta - ne konzumiraju duhanske proizvode, stoga je počela uvjeravati žene da je pušenje simbol neovisnosti ili što već. (Treba li isticati ironiju?) Primjera je puno.

Treba li "Volim te" nešto i značiti?

Budziszewski objavljuje (You Mean It’s Supposed to Mean Something?) dva pisma koje je primio kada je pisao kolumu za studente. 

Pitanje prvo:

Ako kažete osobi suprotnog spola "Volim te", očekuje li se da ćete je uskoro zaprositi? Moja djevojka je povrijeđena jer sam joj prvi put to rekao prije sedam mjeseci, a još je nisam zaprosio. Vjeruje u ideju da muškarac ne bi trebao odugovlačiti sa prosidbom. 

Osim toga, kada kažete riječi "Volim te"; znači li to da bi trebali prihvatiti nedostatke osobe i sve, umjesto da sitničarite i preispitujete njeno ponašanje?

Odgovor prvi.

Koristiti riječ "ljubav" za običan osjećaj – kao što se čini da ste vi učinili – je neoprezno i okrutno. Autentična ljubav nije osjećaj, nego trajno opredjeljenje volje za istinsko dobro druge osobe. Prema tome, u romantičnom kontekstu, riječi "Volim te" znače "Odlučio sam, ako me želiš, dati ostatak svog život samo tebi". Ispravno ih je koristiti samo kao preambulu prosidbe, gdje bi brak uskoro uslijedio, a koristiti ih bez da je takva namjera formirana znači koristiti ženino srce kao igračku. Prije stotinjak godina, kada su ljudi još uvijek znali kako se ponašati prema nitkovima, njezin otac bi vas izbičevao pred vratima omiljenog svratiša, a jedina nada da obnovite svoj ugled bi bilo krotko i javno podnošenje kazne. U naše vrijeme ta opcija više ne postoji, ali ako imate ikakve pristojnosti, priznat ćete joj da ste se samo poigravali.

Pretpostavljam, prema drugom pitanju, da je odgovorila, "I ja volim tebe" pa sada mislite da ne zaslužujete nikakvu kritiku. Kada muškarac voli ženu, svjesniji je svojih mana nego njenih, i žarko želi postati bolji zbog nje. Odgovor je da ona ne treba prihvatiti sve vaše mane; ne treba vas uopće prihvatiti. Pokušajte biti vrijedniji svoje sljedeće djevojke; jer ako ova prokuži stvari odbacit će vas k'o vrući krumpir.

Pitanje drugo:
Kritizirali ste momke koji kažu djevojkama "Volim te" bez da pritom išta misle. Pa... Ja sam mislio puno pod time – nadao sam se braku. Ona nije puno mislila tim riječima – ali sljedećih dvije godina, nastavila je to govori. Ovo želim znati; Jesam li ja bio "Nitkov", kao što ste rekli drugom momku, ili sam ja taj koji je izgiran? Ako odlučim da se želim povući, hoću li je osramotiti? (Ne mislim da sam u ovom trenutku vrijedan bičevanja.)

Odgovor drugi:

Kako bi bilo pogrešno povući se kada ne postoji ništa iz čega odlazite? Prema vlastitom opisu, vas dvoje niste zaručeni, ona nije uopće niti zainteresirana pričati o toj mogućnosti. Dakle ništa od bičevanja ovoga puta.

Što se tiče drugog pitanja; Poigravaju li se djevojke s momcima? Da. Jesu li vas zavlačili? Čini se da jesu. Radi li se o istoj stvari? Ne, postoji razlika. Momci koji kažu "Volim te" bez da pritom išta misle obično ciljaju na seks. Djevojke koje kažu "volim te" bez da pritom išta misle obično žele produljiti vezu. Jesu li oba motiva pogrešna? Da. Jesu li podjednako pogrešna? Obično ne, ali mogu biti.

PS

Istina, ovaj post se ne uklapa u blog, ali tko zna koliko sam nesretnica – i nesretnika – spasio ovom objavom.

R.P. George o prijetnjama obitelji i religiji

Napadi na obitelj, posebno na instituciju braka na kojoj je obitelj osnovana, su česti u akademskoj zajednici. Ideja je da je obitelj, barem u tradicionalnom sastavu i shvaćanju, patrijarhalna i izrabljivačka institucija koja tlači žene i ljudima nameće oblike seksualnog suzdržavanja koji su psihički štetni i inhibiraju slobodno izražavanje njihovih osobnosti. Kao što je postalo jasno prošlih desetljeća, postoji velika prijetnja obiteljima, prijetnja protiv koje se moramo boriti svom našom energijom i voljom. Teško je sjetite se ijednog drugog pitanja koje je kritičnije od obrane braka kao zajedništva muškarca i žene; obnavljanja i izgradnje bračne kulture.

Ono što je također postalo jasno je da su prijetnje obitelji (i svetosti ljudskog života) nužno i prijetnje vjerskoj slobodi i samoj religiji – barem tamo gdje se religije odupiru i brane tradicionalni brak i prava djece u maternici. Iz perspektive onih koji žele redefinirati brak i zaštiti ono što smatraju pravom na pobačaj, kroćenje religije (te stigmatizacija i marginalizacija religija koje to odbijaju) je moralni imperativ.

Robert P. George,

Conscience and Its Enemies: Confronting the Dogmas of Liberal Secularism

Sveučilišta i spolnost – Scruton, Haldane i R.P. George

Svi koji prate blog mogu pretpostaviti moju reakciju kada sam naišao na video snimku rasprave pod nazivom "Sex and the Academy: RogerScruton, Candace Vogler, John Haldane, Robert George". (I to u organizaciji Anscombe društvo.)

Naravno, žurno sam otvorio link kao što to, pretpostavljam, rade neki kada vide jednu od onih "šokantno", "nećete vjerovati", "pogledajte što se onda dogodilo" vijesti. Ipak, na temelju nekih drugih"zajedničkih" rasprava shvatio sam da ne treba imati prevelikih očekivanja. Primjerice Taylor i Scruton u Charles Taylor and Roger Scruton discuss the Sacred and the Secular, ili Taylor i Haldane u Understanding Persons: Materialism, Idealism, or...?; nisu se pokazale posebno zanimljivim – lagano je okriviti Taylora (ali o njemu nekom drugom prilikom).

Kada već spominjem povezane nastupe ljudi čiji rad pratim; stranica Liberty&Law ima svoj podcast (koji inače ne pratim), ali sam zbog Scrutona popratio intervju pod nazivom The Disappeared: A Conversation with Roger Scruton u kojem predstavlja svoj roman koji se bavi temom Roterhama. Uskoro je podcast ugostio Dalrymple u epizodi How Modern Psychology Undermines Freedom and Responsibility: A Conversation with Theodore Dalrymple. Nešto prije objavljena je epizoda The Conservative Imagination of Russell Kirk: A Conversation with Brad Birzer. (Spominje se usput i Pongračić).

Inače, objavio sam kratko predstavljanje Scrutona u Roger Scruton – najbitniji živući filozof konzervatizma, a kategoriju postova povezanih s njime možete pronaći ovdje scruton (2.dio, 3.dio, 4.dio, 5.dio) - povezan s predavanjem je post Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks.

Predstavljanje Roberta P. Georgea u Robert P. George – teoretičar prava, a kategorija RPG ovdje. Tu je i kategorija John Haldane, posebno postovi Seksualna politika, prirodno i normalno te Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove". Kategorija Anscombe ovdje. Spomenut ću i kategoriju Taylor, predstavljanje Theodore Dalrymple - društveni komentator i psihijatar; kategorija Dalrymple (2.dio, 3.dio). Kategorija postova povezanih s Kirkom ovdje.

.

***

Da se vratimo na spomenuto predavanje; Roger Scruton, Candace Vogler(?) i John Haldane održali su kratka izlaganja o seksualnoj etici i Sveučilištima. Nakon toga usljedila je diskusija koju je moderirao Robert P. George.

Predavanje možete pogledati na sljedećoj poveznici;

Sex and the Academy: Roger Scruton, Candace Vogler, John Haldane, Robert George

[yt; 02:01:12, en.]

Haldane počinje 06:00, Scruton počinje 48:40, Rasprava  01:06:00

Kratki sažetak;

00:10 RPG uvodna riječ. Predstavljanje predavača.

I

06:00 Haldaneovo predavanje, bavi se samom ulogom sveučilišta.

08:30 O Tominom pogledu na učenje i obrazovanje.

12:00 O povijesti i moralnoj ulozi višeg obrazovanja.

16:00 O Newmanovoj viziji sveučilišta.

19:00 Shvaćanje spolnosti. (Podrazumijevalo se da je odnos povezan s prokreacijom, brakom.)

20:45 Spominje brzinu promjene tog shvaćanja, prepričava britansku situaciju oko "istospolnog braka". Uključio se u javne rasprave i ponudio svoj argumentum ad Consummationem. (Prenio sam , i već spomenuo, njegovu kolumnu ovdje – Argumentum ad Consummationem u kojoj predstavlja taj argument. Upoznajte se s njime.)

25:30 Radi se o razdvajanju u moralnom razmišljanju. U odgoju mladih bitno je ugraditi im vrline, navike i dispozicije. Napušten je razum i prevladava volja. Razdvajanje seksualne etike i razmišljanja o seksualnosti.

27:30 Završava da bi si studenti trebali pomogati u moralnoj formaciji. Kultivacija čistoće srca.

II

29:10 Vogelino predavanje. Nije razlog zašto gledam ovaj panel.

47:00 Spominje da njezini kolege koji predaju književnost i poeziju moraju objašnjavati studentima da kada netko govori o upuštanju u spolni odnos onda govore o nečemu što rezultira djecom. Te stvari su u njihovim umovima potpuno odvojene. Često čita eseje u kojima studenti raspravljaju o tome da postoji neka čudna katolička ideja da spolni odnos rezultira djecom. Studentima je to neshvatljivo. Od kud katolicima to?

III

49:00 Scrutonovo predavanje. Prisjeća se svojih susreta s Anscombe; pristala je susresti se s njima ukoliko će biti kutija cigara i boca vina. Mogli se od nje čuti mudrost, ali i tišinu koja bi trajala i po pola sata, tišina je bila toliko ispunjena da ste osjećali kako učite od nje samim tim činom. (Ne mogu pismeno dočariti Scrutonovo prepričavanje.)

51:00 Priča o svom obrazovanju, o educiranju i spolnosti, o današnjem stanju na sveučilištima. 

56:00 Predstavlja rašireni i dominirajući (moderni) stav o seksu kao nečemu što je stvar senzacije fizičkih organa. Potpuno je odvojeno od sljedeće generacije. Spominje Kinseya koji je to predstavio kao ispravan stav. Ali takvo razmišljanje bi nas dovelo do toga da je silovanje ista stvar kao i kada na vas netko pljune, dodirne na neželjeni način. No, to je očito pogrešno. Tradicionalno je od silovanja gore samo ubojstvo. [Već sam spomenuo Scrutonov esej objavljen na blogu - Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks, sažeo jedno njegovo predavanje o pornografiji ovdje - Pornografija - i otuđenje koje pornografija je. Stariji post o Kinseyu - O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku]

01:01.00 Sve je to povezano s pitanjem "pristanka". Ono danas zbunjuje ljude jer imaju pogrešno viđenje toga što je seksualna želja.

01:04:00 O tradicionalnom shvaćanju seksualne želje; bilo je prisutno shvaćanje sakramentalnosti čina.

---

01:06:00 RPG postavlja pitanja. Pita Vogler o njenoj priči o studentima koji ne znaju da koitus proizvodi djecu; što je pod time mislila, nije valjda doslovno da to ne znaju, ne misle da je prema tome usmjereno ili što? Vogler odgovara da se radi o potiskivanju, koristeći kontracepciju se ponašaju na način koji pokazuje da znaju o čemu se radi; Ali oni ne mogu zamisliti da je želja za seksom želja za činom koji proizvodi djecu.

01:09:00 Pita ju o želji feminista da riješe problem maternice; o želji da žene više ne mogu ostati trudne. Što to znači za shvaćanje osobe? Vogler daje odgovor, Scruton se uključuje. Kasnije i Haldane; rasprava o tome što je osoba – i još mnogo toga.

01:30:30 Haldane o zrelosti. Uspoređuje situaciju s razlikom između hranjenja i objedovanja. Primjerice ako imate životinje, dajete im hranu, ali to nije isti proces kao kada svojoj djeci dajte hranu. Iako kažemo da životinje i ljudi jedu, zapravo to kažemo u analognom smislu. Postoji socijalni kontekst. 

01:34:30 RPG se nadovezuje da vjerojatno nećemo pronaći objedovanje u kulturi koja ne promovira objedovanje, ljudi će se jednostavno šopati i biti šopani. Slično i sa spolnim odnosima, ako kultura ne njeguje više vrijednosti, one neće biti prisutne – u najboljem slučaju će biti prisutne u nekim skupinama unutar šire kulture. Haldane napominje kontrakulturalne trendove. (Spominje pokret spore hrane, nešto slično sam objavio u O hrani - Brza prehrana je protestantska?)

01:40:00 RPG pita Vogler o promoviranju ideologije seksualne revolucije od strane sveučilišta. Slaže se da su sveučilišta uključena u moralnu formaciju studenata, svakako nisu neutralna, vrijednosti koje se promovira su suprotne onima za koje se zalažu Anscombe društva.

01:45:00 Scruton se uključuje, slaže se s nekim od zabrinutostima koje ističe Vogler, ali problem je što sveučilišni programi ne ostavljaju mjesta za ljude poput njega, bave se isključivanjem neprijatelja, a neprijatelje je osoba koja vjeruje u one stare prohibicije, koja smatra da postoji više od toga da činite što god želite.

01:49:00 pitanja iz publike