Religija i metafika modernog čovjeka

BGC u jednom razmišljanju primjećuje da je mnogima danas nemoguće ozbiljno razmatrati religiju jer se drže "moderne" metafizike koja je nespojiva s religijom. Nekoć bi ljudi uspoređivali različite metafizičke sustave, ali danas to ne rade. 

Primjerice, pretpostavka "materijalizma" ili pozitivizma, jest ta da su jedine stvarne stvari one koje možemo opaziti osjetilima; odnosno amplifikacijom osjetila kroz znanstvene instrumente (bilo direktno ili indirektno.)

Materijalistička pretpostavka je da ono što ne možemo otkriti odnosno izmjeriti osjetilima i znanstvenom aparaturom ne postoji. Ta pretpostavka je pretpostavka cjelokupnog javnog diskursa – u politici, masovnim medijima, obrazovanju, unutar insitucionalne i korporativne komunikacije itd.

Posljedično, sa sigurnošću se unaprijed zna da je realnost nematerijalnih entiteta nemoguća, odnosno potrebno ju je "objasniti" kao pogreške ljudske psihologije. Prema tome, moderna metafizika dijeli svijet na stvarno i psihološko – a psihološko je hrpa priželjkivanja, gluposti, namjernih obmana, ugrađenih predrasuda itd. U praksi, psihološki uzroci nisu točno određeni jer, s obzirom na njihovu stvarnost, zašto bi se trudili biti precizni kada već znamo da su lažni?

***

Međutim, materijalističke pretpostavke javnog diskursa su tek pola priče, postoji još jedan metafizički sustav koji djeluje simultano – a to je primat psihologije. Ideja je da iako je materijalizam stvarno stvaran, on je ujedno trivijalan ili irelevantan, a psihologija je najvažnija stvarnost. To je metafizika komunizma, političke korektnosti, zapravo suvremene politike svih vrsta, uključujući one navodno desničarske i libertarijanske.

***

Stoga većina ljudi upravlja s dva skupa metafizičkih pretpostavki, izmjenjuje ih kako želi bez ikakvog principa – ako ih se izazove na jednoj osnovi, onda će promijeniti sustav i negirati da su išta zamijenili.

Ako ih pritisnite, tvrditi će da jedno proizlazi iz drugog, da je psihologija ukorijenjena u materijalnom; da će određeni materijalni uvjeti rezultirati određenim psihološkim posljedicama. To je osnova suvremenog morala utilitarizma – da je cilj politike minimizirati patnju i optimizirati sreću populacije. Ali tu daljnju pretpostavku nitko ne propituje niti brani – jednostavno se radi o pseudoodgovoru na potencijalno razorno pitanje.

BGC zaključuje da suvremene metafizičke pretpostavke nisu uvjerljive čak ni kada ih promatrate odvojeno, a posebno kada ih uspoređujete sa pretpostavkama religije, tada njihove relativne slabosti postanu odmah očite.

No, takva evaluacija se rijetko kad događa. Ističe da su takve evaluacije često ne-metafizičke, na pred-metafizičkoj su razini – na temelju intuicije, predosjećaja, srca, ili naravnog i spontanog zdravog razuma, itd

PS

Možda bi bilo točnije opisati to u drugim terminima, ali apsurd koji opisuje je stvaran. Pritom mislim da je doslovno apsurdno, tehnički apsurdno. Kako ljudi ne vide problem, ili kako se mogu pretvarati da ga ne vide? Čak i oni koji posvećuju svoj život sličnim pitanjima?

Međureligijski kongres u Aziji - "The Catholics"

Započnimo pričom;

Modernistički svećenik posjećuje Irski samostan pun "pobunjenih" redovnika koji odbijaju napustiti tradiciju odnosno Tradicionalnu Latinsku Misu i sva vjerovanja koja ona utjelovljuje.

Zastarjelo postupanje monaha izazvalo je pažnju vjernika iz cijeloga svijeta koji prevaljuju daleki put samo kako bi mogli prisustvovati Misi. Podrška koju primaju postaje neprihvatljiva jer se uskoro odvija međureligijski susret u Bangkoku kojim se zbližavaju kršćanstvo i budizam pa Rim šalje svog izaslanika, svećenika pristašu teologije oslobođenja, koji mora provesti odluke vatikanskog koncila i ugušiti "kontrarevoluciju".

Potrebno je zabraniti Latinsku Misu, kao i ostala vjerovanja redovnika; Individualna ispovijed je zabranjena, javne ispovijedi su norma- u njima čitava kongregacija zajednički prima odrješenje, svećenici ne nose klerička odijela, naučava se da Misa ima samo simboličku vrijednost, svi svećenici su predani ostvarivanju ideja teologije oslobođenja itd. (Unatoč modernističkim promjenama, zavjet poslušnosti za redovnike još uvijek vrijedi.)

***

Neku su možda prepoznali da se radi o radnji filma The Catholics iz 1973. godine koji se temelji na romanu Briana Moorea. Film se bavi određenim teološkim i liturgijskim raspravama (oko reforme).

Trailer filma možete pogledati ovdje (yt);

Film u cijelosti možete pogledati ovdje; 

imdb stranica ovdje

P. Kwasniewski ukratko predstavlja film u postu The Catholics” (1973): A Trad Film Ahead of Its Time, odnosno izlaganju na yt, (13min). Film nije veselo štivo, niti je kraj posebno pozitivan. U nastavku prenosim nekoliko njegovih razmišljanja i sažetaka;

Država nije posjedovala ljude u tolikoj mjeri... - G.K. Chesteron

Država nije posjedovala ljude u tolikoj mjeri, čak ni kada ih je mogla poslati na lomaču, kao što ih danas ponekad posjeduje šaljući ih u osnovnu školu.

***

Suvremeni ljudi ne mogu vjerovati da duša preživljava biološku smrt

Jedan britanski bloger primjećuje;

Kroz gotovo svu ljudsku povijest, i još uvijek u većini svijet, činilo se očitim da kada tijelo umre nešto preživi – "duša".

Osim tog osnovnog uvida, postoji veliko neslaganje o tome što se događa poslije smrti – nebo, raj, reinkarnacija različitih vrsta, nirvana, podzemlje... ali osnovno vjerovanje u preživljavanje duše je univerzalno.

Osim kod suvremenih ljudi na Zapadu. Mi ne vjerujemo da postoji duša, i vjerujemo da je smrt apsolutno i konačno izumiranje pojedinca – zapravo vjerujemo da osobu možete ugasiti tijekom života, kada je mozak dovoljno ili specifično oštećen.

Zašto je to slučaj? Odgovor je jasan: suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život poslije smrti jer zapravo ne vjeruju u život. Oni/mi ne vjerujemo , oni/mi nismo sigurni i nemamo pouzdanja da je bilo što ikada stvarno živo.

Čak niti (ili posebno niti) mi sami.

Suvremeni ljudi su vrlo nesigurni oko toga postoji li stvarna razlika između živog i mrtvog – ili ako postoji razlika ne mogu je definirati. Znaju da "znanost", tehnologija, matematika itd. smatra da je sve na istoj razini, a sve je mrtvo.

Ako je "život" kemija, kao što svatko u suvremenoj kulturi misli, onda ništa nije zapravo živo. Na kraju krajeva, kemija je podjednako primjenjiva na sve – ne postoji distinkcija živog i mrtvog. Ništa kemijski i specifično se ne događa u trenutku smrti, a ipak biologija ne može definirati trenutak smrti, granicu između života i smrti.

(Biologija ne može definirati niti kada se točno javlja novi život u razvoju; niti može definirati kada se točno javio život u u povijesti evolucije.)

Čak se i New Age duhovnost slaže – jer za nju je život vezan uz energiju, i frekvencije, vibracije- a to je fizika, što znači mrtve stvari...

Dakle, zato što smatramo da je sve isto, bilo mrtvo ili živo – i zato što tretirati "isto" znači tretirati kao mrtvo.... suvremeni ljudi ne mogu vjerovati u život.

Autocesta kao stvar vrijedna štovanja

Čitajući raspravu o hodočasnicima (na cesti) naišao sam na komentare koji očekivano ne gledaju s previše simpatija na njih, ali su me iznenadili žarom kojim brane (nepromjenjive ) zakone autoceste.

Inače navodni nihilisti i materijalisti, spremni negirati stvarnost bilo kojeg zakona - posebno ismijati mogućnost Zakonodavca, ovdje su osjetili nužnost apsolutnog podržavanja autoceste. Znamo da ne štuju Boga, navodno ne štuju ništa, ali od kuda toliki žar? (Odjednom su postali takvi poznavatelji zakona da bi im na njihovoj predanosti pozavidjeli ultraortodoksni židovi koji čitav život posvjećuju izučavanju drevnih spisa.)

Iako su ljudi oduvijek radili puteve - neke civilizacije i vladari su poznati upravo po izgradnji cesta, svima njima je bilo jasno da se radi o običnom alatu, sredstvu koje omogućuje kretanje ljudi i robe s jednog na drugo mjesto. Ponekad je cesta imali i neko simboličko značanje, ali općenito je bilo prepoznato da cesta nije sama sebi svrha.

Ipak, čitajući komentare, mogli bi zaključiti da danas više ne postoji takvo shvaćanje. Izgleda da ne postoji mogućnost ili razlog koji bi opravdavao "kršenje"zakona autoceste – odnosno ono što oni doživljavaju kao takvo. (Iako u drugim situacijama neće reagirati.)

Podsjetilo me to na nekoć poznatog kritičara Ivana Illicha koji je kritizirao sustav suvremenog prijevoza kao nečega što je zapravo ograničilo mobilnost na industrijski definirane rute, onemogućilo organsko kretanje ljudi. Na određeni način ljudi su porobljeni prometom. Ljudski prostor je izobličen, sve je organizirano oko vozila, ne oko ljudi. (Prema njemu, percepcija prostora i vremena je industrijski izobličena.)

Njegova (ljevičarska) kritika ima svojih manjkavosti, ali učinilo mi se prikladnim spomenuti ideju da smo postali porobljeni alatima koje smo razvili.

Odjednom je autocesta sama sebi postala svrha, nedopustivo je da se njome kreću ljudi, nema mjesta za hodošašće koje utjelovljuje život zajednice tog prostora. Takvo što šokira komentatore na koje sam naišao.

Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu - A. Plantinga

Trenutno, i posebno u akademskog svijetu, postoji raširena sumnja i agnosticizam o samom postojanju Boga. Ali ako ne znamo postoji li takva osoba kao Bog, ne znamo prvu stvar (najvažniju stvar) o sebi, o drugima i o našem svijetu. To je zato jer (iz perspektive modela) najvažnija istina o nama jest činjenica da nas je stvorio Gospodin, i da naše daljnje postojanje potpuno ovisi o Njemu.

Ne znamo u čemu je naša sreća, i ne znamo kako je postići. Ne znamo da smo stvoreni na Božju sliku, ne shvaćamo značaj karakterističnih ljudskih fenomena poput ljubavi, humora, avanture, znanosti, umjetnosti, glazbe, filozofije, povijesti itd.

Alvin Plantinga, Warranted Christian Belief

PS

Plantinga prihvaća drugačiju filozofiju od klasičnog teizma, ali ovdje je dovoljno prepoznati da ističe problem s onima koji negiraju Božju opstojnost odnosno onima koji tvrde da je pitanje na neki način nebitno.

Često ćete čuti primjerice da djecu ne bismo uopće trebali podučavati o Božjoj opstojnosti – kao da se radi o pitanju postoji li paran ili neparan broj zvijezdi na nebu, kao da takvo ignoriranje ili negiranje nema nikakvih posljedica. (Naravno, takvo negiranje ima ozbiljnih problema, i dovodi u pitanje najosnovnije stvari i principe – primjerice, kada govorimo o klasičnim dokazima za Božju opstojnost, ako ćete negirati Božju opstojnost ujedno ćete negirati i kauzalnost, psr ili čak i sam princip kontradikcije, itd. No, ostavimo po strani takve rasprave i argumente s kojima većina nije nažalost niti upoznata, dovoljno je spomenuti da Božja opstojnost nije neka nebitna stvar, niti je Bog neka obična stvar u stvorenome svemiru.)

Što se tiče utjecaja Božje opstojnosti i naših života, očito je da ima najdublje implikacije. Tradicionalna moralna teologija naučava da je Bog konačna svrha čovjeka i njegovih čina, tako da je čovjek dužan svim svojim činima težiti Bogu i slaviti ga. Poznat je zapis Sv. Augustina "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!"

Slično Pascal zapisuje u mislima da postoji ponor – i potraga za srećom - koji može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog. (Prenio sam tu misao u postu Taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog)

Kakva molitva je potrebna presušenom i oholom intelektualcu?

Nekim dušama je apsolutno potrebna molitva, intimna i duboka molitva; drugačiji oblik molitve im neće biti dovoljan. Postoje inteligentni ljudi teškog karaktera; intelektualci koji će presušiti u svom radu, u istraživanju, tražeći se u ponosu; osim ako vode život istinske molitve, a za njih bi to trebao biti život mentalne molitve. Jedino im ona može pružiti djetinju dušu u odnosu s Bogom... Jedino ih ona može poučiti dubokom značenju Kristovih riječi: "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Stoga je važno, posebno za određene duše, ustrajati u molitvi; ako to ne čine, gotovo je sigurno da će napustiti unutarnji život i možda propasti.

Reginald Garrigou-Lagrange, The Three Ages of the Interior Life, vol. I 

PS

Pronašao davno na blogu gdje se autor zapitao kakva molitva je prikladna oholom intelektualcu?

Pretpostavljam da pojam "mentalna molitva" znači isto što i misaona molitva odnosno "unutarnja molitva" - kontemplacija. (Primjerice kao što navodi katekizam, u usporedbi s usmenom molitvom, i razmatranjem.)

Sveta Terezija je poznata upravo po razmišljanjima o toj temi. Kanal Hrvatskihkarmelićana na yt, objavio je više razmatranja o tome; primjerice Misaona molitva u tradiciji Karmela, Karmelićani o molitvi 3 - Štoje nutarnja molitva?, Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života itd.

(Nisam previše koncentirano pogledao izlaganja jer mi je yt preporučio jedan franjevački kanal s nekoliko zanimljivih snimaka, uz današnji blagdan Memorare - Spomeni se)

PPS

Naravno, nutarnja molitva nije samo za "intelektualce", možda joj najmlađi ili jednostavnijeg razmišljanja neće posvećivati toliko pažnje, ali nutarnje promišljanje i molitva bi trebala pratiti ono što proživljavamo.

Sjećam se jednog američkog komentatora koji je ustvrdio da uvijek u crkvi razmišlja o njenoj fascinantnoj povijesti, arhitekturi, umijeću ljudi koji su je izradili, činjenici da se ljudi okupljaju s istim ciljom itd. Iako takve stvari mogu biti dio argumenta (ljepote, istine, reda, želje itd.), kada se govori o unutarnjoj molitvi misli se na nešto drugo. (Netko je opisao tog komentatora kao loše katehetiziranog – zbog nekih drugih razloga. Njegov komentar nije imao veze s unutarnjom molitvom, samo sam se sjetio njegove primjedbe kao primjera "nutarnjeg" razmišljanja koje se ipak bavi nečime drugim.)

Misli bi nam ipak trebale biti okrenuti čemu svjedočimo i čemu prisustvujemo; pretvorbi, činjenici da je to ista stvar koja je prisutna na posljednjoj večeri itd. Misa nije simbol, nije "sjećanje", nije kopija, nego je ista stvar kao posljednja večera. Kada ste na Misi to je kao da ste na onom istom mjestu (Posljednje Večere) gdje Vas Isus poziva poznatim rječima.

(No, to je opet tema o kojoj nisam u stanju pisati. I molitva je puno širi pojam, o unutarnjoj molitvi možete pronaći više yt snimki. Garrigou-Lagrange je također objavljivao opširno o duhovnom životu.)