Zašto je toliko puno ljudi kroz posljednja dva stoljeća zaključilo da kršćanstvo nije odgovor?

Bruce G. Charlton, umirovljeni liječnik i evolucijski znanstvenik, primjećuje vezano uz pitanje koje si je postavio;

Pitanje mi je zanimljivo, jer sam bio jedan od njih.[...]

Zašto je ljudima tako lako odbaciti kršćanstvo? Isti ti ljudi spremni su uložiti puno vremena i truda pokušavajući rehabilitirati neku verziju ljevičarske politike kao mogućeg odgovora; ili poganstvo, hinduizam ili budizam kao mogući odgovor.

Kada se radi o kršćanstvo, površno će pregledati što poručuje u određenom području koje osobu zanima i... Pa, ako mi se ne sviđa nešto – odmah ćemo ga odbaciti.

No kada se radi o bilo čemu osim kršćanstva – onda je potrebno otkriti više, ozbiljnije se pozabaviti time, pogledati što možemo otkriti...

Postoji više razloga; Prvo, sile mraka sve više vladaju svijetom, tako da je kršćanstvo podvrgnuto najraširenijoj i najotrovnijoj kampanji od bilo koje ideologije ili religije.

(Više i od "fašizma" – ljudi koriste taj pojam bez da ima ikakve veze s bilo kojom stvarnom verzijom fašizma. Fašizam je samo riječ koja se koristi protiv bilo koje opozicije.)

Kršćanstvo je stalno pod napadom kombinacije globalnih i zapadnih nacionalnih institucija (vlada, političara, velikih korporacija, prava, znanosti, obrazovanja, masovnih medija – i većine mainstrem kršćanskih crkvi.)

Optužbe uključuju ekstremne suprotnosti (kršćanske crkve su živa grobnica koje nastanjuju sentimentalne babe; ali je također visoko organizirano patrijarhalno gnijezdo fanatičnih bijelih nacionalista terorista); Ali jedna od ponuđenih kritika će djelovati na onoga tko traži zgodan izgovor da odbaci kršćanstvo.

Drugi razlog je seks. Nakon vjere, seks je vjerojatno drugi najvažniji motivator; kada nema religije, seks je najvažniji.

Postoji snažna i točna pretpostavka da kršćanstvo postavlja ograničenja na seksualnu aktivnost; a za mnoge ljude to je dovoljan razlog da ga odbace kao zlo. (Suvremeni ljudi svako ograničavanje vlastitih seksualnih želja smatraju zlom najgoreg – najfašističkijeg – tipa.)

Nekoliko suvremenih "prigovora" kršćanstvu

Na jednom britanskom blogu pronašao sam popis nekih suvremenih prigovore kršćanstvu;

• Nakon Darwina, ne trebamo kršćansko objašnjenje čovjeka.
• Kulturni relativizam - ako je kršćanstvo u pravu, zašto se tolike kulture ne slažu?
• Moral se mijenja s vremenom – ako je kršćanstvo ispravno, kako se onda mijenja ono što je dobro?
• Ateisti su često pristojni ljudi - dobro odgojeni, vrijedni, pametni itd.
• Svi su kršćani licemjeri; neki su zli licemjeri; neki su također glupi ili ludi - očito kršćanstvo ne funkcionira (ili nije dovoljno).
• Kad društvo odustane od kršćanstva, nema trenutne katastrofe. Stvari se nastavljaju dalje.
• Ovaj svijet je očito stvaran, drugi svijet nije.
• Povijesno znanje o tome što se dogodilo prije nekoliko tisuća godina u Palestini (itd.) previše je nesigurno, da bi na njemu temeljili svoj život. (Zapravo ne znamo ništa zasigurno.)
• Čuda se ne mogu dogoditi - stoga uvijek postoji objašnjenje, ako ne znanstveno objašnjenje onda neka psihopatologija (ljudi su vrlo sugestibilni, nepouzdani svjedoci) - čuda nisu dokaz ni za što.
• Proročanstvo se ne može dogoditi - stoga su proročanstva poput horoskopa - nejasna predviđanja za koja ljudi zamišljaju da su se ispunila jer žele da budu istinita.
• Religije su očito objašnjive u smislu društveno-političke kontrole i manipulacije. Religije su učinile mnogo zlih stvari – trebamo pronaći nešto bolje.

I tako dalje...

PS

Ne radi se o tome da autor misli kako da se radi o dobrim prigovorima nego iznosi sociološku činjenicu da su to "suvremeni" prigovori na koje se ljudi vole pozivati.

Cinični sebični hedonizam nije reakcija protiv Ljevica, nego upravo ono što Ljevica želi

BGC primjećuje;

Na sekularnoj Desnici stalno čujete odgovor koji bi trebao pokazivati inat - "pokazati ću ja njima" – ali to je upravo ono što Ljevica žele.

Jer Ljevica ne želi postići neko određeno stanje stvari, neko određeno društveno uređenje (poput nekog društva u kojem bi dominirale žene ili feminizirane vrijednosti ili "druge" rase ili neka inverzija bračnog obiteljskog života...)

Ono što Ljevica želi je destrukcija Dobra – a gore navedene ciljeve koristi samo kao način napadanja snažnih izvora dobra poput kršćanstva, braka, obitelji, paritotizma, pristojnosti, marljivog rada, altruizma, istinosti, ljepote i tako dalje.

Prema tome, kada sekularni desničar iz "manosfere" odgovori na degradirano stranje trenutne seksualne arene prijetnjom da će žene koristiti samo za zadovoljstvo, da će bojkotirati brak, izbjegavati opasnost itd – onda se ne radi o prijetnji Ljevici, nego upravo onome što Ljevica želi.

Kada Ljevica iskvari crkve, vojsku, policiju i naciju – a konzervativci prvo izgube vjeru u njih, a kasnije se okrenu protiv njih – onda su u zabludi ako misle da su time u nekoj pobuni protiv Ljevice; ili da su na neki način protiv planova Ljevice; jer to je upravo ono što Ljevica želi.

Radi se o Ljevičarstvu (u ponašanju), ali u drugačijem obliku.

Desnica se ne može pobuniti tako što će biti sebičnija, zapravo se ne može uopće pobuniti – jer pobuna je negativna i intrinzično Ljevičarska; Desnica može samo stvarati hrabrim činovima vjere i ljubavi; protivno svim izgledima; na temeljima trancendentne Nade.

Moderno kršćanstvo i muževnost

BGC primjećuje;

Činjenica je i problem da su mnoge vrste modernog kršćanstva nemuževne; to je problem i za muškarce i za žene.

Neću ulaziti u detalje, ali puno toga što se događa oko crkve čini se muževnim muškarcima izfeminiiranim, a to znači da je ili nezanimljivo ili aktivno odbojno.

Naravno, to nije osobina kršćanstva. Da je kršćanstvo doista intrinzično nemuževno onda ne bi preživjelo i širilo se kroz stoljeća; i da je kršćanstvo fundamentalno nemuževno onda bi bilo popularno među Ljevičarima koji ga ovako mrze.

(Upravo preostali muški aspekti kršćanstva su ono što Ljevica najžešće napada.)

[...] Činjenica da kršćanstvo nije privlačno muževnim muškarcima je ozbiljna slabost tih kršćanskih crkvi, i mjera koliko ih je modernizam iskvario. Ali to je također i kritika muževnih muškaraca. Njima je potrebna crkva, bilo muževna ili ne. Nema sumnje da ukoliko bi ih se samo nekoliko priključilo crkvi i aktivno sudjelovali, ona bi postala muževnija.

---

Naravno, muškarce je Ljevičarstvo odvuklo iz crkve, posebno pozivima na raskalašenost i seksualnost ('sex and drugs and rock n roll'); ideologijom koja izjednačuje muževnost s impulzivnim samougađanjem.

Ali takve hedoniste lako svladaju religiozni, disciplinirani i samozatajni muškarci, ujedinjeni višim ciljem.

Ako kršćanska crkva ili denominacija može okupiti i organizirati takve muškarce – a uspjeh bi bio očit – radilo bi se o ogromnoj i konstruktivnoj društvenoj snazi.

PS

Nešto kasnije spominje ideju prema kojoj je muževnost kršćanstva povezana sa shvaćanjem života kao Duhovnog boja u kojem su mučenici i asketi heroji. U komentarima neki zaključuju da muškarci gube vjeru jer ih odvraćaju od molitve koju predstavljaju kao žensku stvar. (Odgovorimo samo na to da ako pogledate primjerice živote pustinjkih otaca teško da ćete zaključiti da su molitva i post lake stvari. Treba li spominjati prve kršćane, mučenike, ratnike i sve one muškarce kroz povijest kršćanstva. Možda na umu imaju neku drugu "žensku" osobinu koju smatraju negativnom, ali na što god mislili, očito kroz povijest to nije vrijedilo. )

Kršćanstvo za neljubazne - BGC

U jednom razmišljanju BGC primjećuje (prenosim sažeto); 

Kršćanstvo se često prikazuje kao stvar toga da ste "ljubazni" [srdačni, dobri, ugodni] – oponašate "blagog Isusa, krotkog;" ideja je da su pravi kršćani marljivi, dobre naravi, prijateljski raspoloženi, spokojni, empatični, savjesni ... dobri građani.

Ali što s onim ljudima čija osobnost nije takva; koji su čista suprotnost; agresivni su, dominantni, lijeni, ludi, razdražljivi, nedosljedni, neprijateljski nastrojeni, impulzivni – mogu li takvi ljudi biti kršćani?

Odgovor glasi; naravno!

---

Ipak, možda postoji očekivanje da obraćenje na kršćanstvo ujedno "obraća" neljubaznu osobu u ljubaznu: nedosljedan i ćudljivi tip će postati krotki i blagi stereotipni prikaz.

Ako se to ne dogodi, ako obraćenik ne postane susretljiv, empatičan, druželjubljiv, savjestan ideal – onda možda obraćenje nije bilo stvarno ...

---

Ipak, osobnost je većinom nasljeđena i uglavnom stabilna kroz život – tako da se ljudi rijetko kad značajno promjene u tipu osobnosti – iako se može promjeniti odgovor na različite okolnosti.

Kada govorim o "neljubaznima" onda mislim na one ljude (većinom muškarce, ali i manji udio žena) koji imaju visoku razinu Eysenckove psihotičnosti, nisku razinu susretljivosti i savjesnosti (Pet Osobina ličnosti), i nisko su u osobini empatije (Barona Cohena).

---

Kako bi izgledalo kršćanstvo za takve tipove?

O portu i kršćanstvu, koja religija daje sreću - C.S.Lewis

C.S.Lewis jednom prilikom je odgovorio na pitanje koja religija daje najveću sreću.

"Dok traje, religija obožavanja sebe je najbolja." Imam starijeg poznanika od osamdeset godina, koji je od najranijih godina živio život neprekinute sebičnosti i samodivljenja i on je, manje-više, sa žaljenjem moram reći, jedan od najsretnijih ljudi koje poznajem. (...)

"Nisam oduvijek bio kršćanin. Nisam išao k vjeri da me usreći. Uvijek sam znao da će boca porta učiniti to. Ako se želite u religiji osjećate stvarno ugodno, svakako ne preporučujem kršćanstvo."

C.S. Lewis - Timeless at Heart. Answers to Questions on Christianity.

Je li Lewis stvarno mislio da je boca porta dovoljna za sreću? Ne zvuči kao nešto što bi rekao s obzirom na njegova ostala djela. Vjerojatno se radilo o dosjetki koju je smatrao duhovitom i upečatljivom u tom trenutku, ne o nečemu što je ozbiljno predlagao. (Prvi put kada sam naišao na citat nisam bio upoznat s kontekstom, poanta odgovora nije o tome što možda izaziva sreću nego o kršćanstvu.)

PS

Religija hedonizma i obožavanja sebe je možda prikladna za takve stvari "dok traje", ali takvi načini postizanja "sreće" obično ne traju dugo, možda mogu trajati i koje desetljeće, ali u konačnici dovode do loših posljedica.

Kripke o predrasudama naturalizma i materijalizma

Saul Kripke objasnio je jednom prilikom;

"Nemam predrasuda kakve danas mnogi imaju. Ne vjerujem u naturalistički svjetonazor. Ne temeljim svoje razmišljanje na predrasudama ili svjetonazoru i ne vjerujem u materijalizam."

Prilično jednostavno i razumljivo. Ustvrdio je da mnogi misle kako imaju znanstveni svjetonazor i vjeruju u materijalizam, ali tu se zapravo radi o ideologiji.

Kripke je bio jedan od najznačajnijih filozofa prošlog stoljeća, ali je ujedno bio i predani židov koji je odbacivao naturalizam i materijalizam. Od najmanjih nogu iskazivao je poseban talent, dao je veliki doprinos području pa bi ga mogli nazvati i najznačajnim logičarem prošlog stoljeća.

---

Možete reći da pretjerujem, sigurno je netko poput Gödela značajniji; dovoljno je samo spomenuti njegove teoreme nepotpunosti.

Dobro, ali radi se o još jednom logičaru koji je prezirao materijalistički pozitivizam, a njegovi poznati teoremi imaju implikacije i u tom području. Očito, njegova vezija ontološkog dokaza za Božju opstojnost također ima nešto za reći o teizmu. Gödel nije javno govorio o svoj vjeri, bio je okružen ljudima koji su je prezirali, ali je čitao Bibliju i bio religiozan čovjek.

Smatrao se teistom, vjerovao u život poslije smrti kojeg je smatrao u skladu s poznatom činjenicama, itd.

---

Postoje različite zanimljive priče iz života gornjeg dvojca, izgleda da je njihov talent bio popraćen osebujnim crtama ličnosti kao što je često slučaj kod takvih pojedinaca, ali ovdje samo želim istaknuti da oni koji tvrde da osobe koji su teisti imaju problema s logikom nisu baš upoznati s najboljim logičarima kroz povijest. (Mogli bi tu dodati još mnoga moderna imena, da ne spominjem ona antička.)