Znate li s kime raspravljate?

Vjerujem da su mnogi vidjeli poznati XKCD-ev strip;

izvor: https://xkcd.com/386/

No tko su ti Internet ljudi koji su u krivu?

---

Američki društveni komentator koji se zahvaljujućim svojim komentarima našao u raznim kontroverzama slično se zapitao tko su ti ljudi s kojima stalno raspravlja? Ponekad je sudjelovao u najgledanijim emisijama s uglednim gostima, ali često bi raspravljao/polemizirao s anonimnim Internet ljudima.

Spominjem njegovu "kontroverznost" jer se upuštao u veliki broj tema, često na priličino vulgaran način, ali to je bio njegov stil. Dakle, ništa mu nije bilo strano komentirati,, nije se suzdržavao ni u načinu na koji bi trebao nešto komentirati.

Jednom je tako komentirao nešto o muško ženskim odnosima u braku, (ne na nekoj apstraktnoj razini zakonodovstva ili morala, nego svakodnevnog života), i počeo je pisati odgovor korisniku društvene mreže. Ipak, odlučio je pogledati o kome se radi, i shvatio je da odgovara trinaestogodišnjoj djevojčici. Shvatio je što radi i upitao se što bi netko pomislio kada bi na cesti vidio odraslog muškarca (inače uspješnog poduzetnika, oca obitelji) kako ozbiljno i žustro raspravlja s nekom curicom. Ljudi bi pomislili da se radi o psihički poremećenoj osobi.

To vam je tako u mojoj (katoličkoj) "kulturi"...

Jedan američki komentator, obraćenik na katoličanstvo, ispričao je o reakcijama koje doživljava u svojoj sekularnoj liberalnoj sredini kada god spomene činjenicu da je postao katoliki ili da ide u crkvu. Mnogi imaju potrebu dodati neki komentar, spomenuti skandal ili neku povijesnu epizodu, vlastito iskustvo itd. (Svatko se osjeća pozvanim prokomentirati i prozvati ga na takav način.)

S druge pak strane, kada njegova žena indijanskog podrijetla ispriča o nekom obredu indijanske duhovnosti, ili nekom "duhovnom izletu", svi su puni hvale, ohrabruju je, zadovoljno slušaju i fascinirani su njenom "kulturom". Nitko neće prigovarati ili reći nešto negativno. (Iako je navikao na dvostruki standarde, antikonzervativne stavove, primjetio je da se radi o neobičnom fenomenu.)

Pročitao sam još jedno iskustvo sličnog fenomena, naime nakon što su u školi saznali da je otac jednog učenika indijanskog podrijetla odmah su ga pozvali da dođe u školu i održi predavanje o svojoj religiji. Otac je to rado učinio, došao je na sat, i ispričao im sve o molitvi krunice, klanjanju, o Mariji i svim drugim pobožnostima koje prakticira. Iako prvi, bio je to ujedno i zadnji put da su ga zvali. Siroti indijanac, nitko nije želio slušati o njegovoj religiji, katoličkoj.

---

Na preporuku yt algoritma pogledao sam nekoliko snimki djevojke koja je objavljivala o svome povučenom životu van malenog grada, o načinu na koji živi sama u skladu s prirodom, pažljivom i skromnom uređenju doma prirodnim materijalima koje pronalazi ovisno o godišnjem dobu itd. Djevojka se u jednom trenutku zaručila, ali je i dalje objavljivala (idealizirane) snimke svog samostalnog života u domu na osami. Uskoro je dobila upite (čak i svojevrsne napade) o tome zašto živi sama, zašto ne živi sa zaručnikom. Što nije u redu? Što se događa? (Vjerojatno neki impliciraju i da se radi o nekom moralnom prijestupu, troši resurse neživeći s njime, nešto je pogrešno s njihovim odnosom itd.)

Djevojka je mirno odgovorila da ne živi sa zaručnikom prije braka jer dolazi iz takve kulture. Jednostavno u njenoj kulturi je obitelj važna, ljudi žive sami (ili u svojoj rođenoj obitelji) te se tek nakon vjenčanja useljavaju zajedno sa supružnikom, radi se o obredu prijelaza, tek tada osnivaju i postaju nova obitelj ili što je već spomenula.

Takvo objašnjenje je izgleda zadovoljilo radoznale. Bilo bi nedopustivo kritzirati njenu kulturu, vjerojatno i rasistički jer se radi o "hispanjolskoj" kulturi.

Ono što mi je bilo zanimljivo, njen odgovor je odmah umirio ljude i situaciju, nije došlo do daljnjih pitanja i žestokih rasprava, nitko joj nije imao potrebu objašnjavati koliko je u krivu, ili koliko je štetna njena kultura. Upravo suprotno, pohvalili su je jer čekaju sa zajedničkim suživotom, pohvalili su njenu kulturi koja cijeni obiteljske vrijednosti izgubljene u modernom svijetu. No, zamislite kakve bi reakcije bile da je spomenula da se radi o vjerskim razlozima ili nauku Crkve. (Djevojka nije nikada spomenula ništa vezano uz religiju, a na temelju uređenja doma u kojem nema niti jedan vjerski simbol i nekih objava o svakodnevnom životu ne mislim da ima ikavke vjerske predanosti.)

Pretpostaviti ću da bi mnogi drugačije reagirali na takva pitanja što bi dovelo do daljnje eskalacije. Možda jer bi smatrali neprimjernim bilo koje pitanje o osobnom životu, ili zbog samog pitanja. No, ona je odabrala drugi put, jednostavno se pozvala na svoju "kulturu" i to je bilo dovoljno. (Činjenica da danas osobu propituju i sumnjiče jer ne živi sa zaručnikom vjerojatno govori puno o situaciji u kojoj se nalazimo.)

Učinilo mi se korisnim primjetiti da bi pozivanje na vlastitu "kulturu" mogao biti dobar način odgovaranja onima koji iz nekih razloga osjećaju potrebu komentirati različite stvari iz katoličkog života i vjerovanja. (Sve češće, više se ne smatra primjerenim niti da katolik u katoličkom okruženju održi predavanje koje promiče katoličke vrijednosti.) Umjesto rasprave ili polemike s neprijateljski raspoloženim ljudima, pozovete se na "kulturu". To je jednostavno tako u vašoj kulturi.

Zašto bi čitali teologiju? - R. Smith

Profesor teologije R. Smith u Why Theology? nudi jedan od odgovara zašto bi se netko zamarao teologijom; 

S obzirom na to koliko loše teologije postoji i koliko se često čini da kvari vjeru ljudi, mogli biste se zapitati: "Zašto uopće proučavati teologiju?" Čini se da čak i mnogi katolički roditelji i studenti misle da je učenje teologije gubljenje vremena. "Moje dijete ide na misu i redovito moli. Proučavanje teologije će vjerojatno samo potkopati njegovu vjeru." Ako ste predani odrasli katolik koji redovito ide na misu i ispovijeda se, zašto bi vam trebala teologija?

Student mi je jednom rekao: "Profesore Smith, učim mnogo više o Bogu gledajući zalazak sunca iznad jezera nego na bilo kojem satu teologije." Uvijek mi je dirljivo koliko vjere ovakvi studenti imaju u mene, uvjereni su da neće dobiti lošiju ocjenu zbog takvih izjava - nešto na što bi se osoba koja predaje teologiju mogla uvrijediti. No, moj odgovor je bio; "Naravno." Na satu teologije samo govorimo o Bogu. Ali Bog nam govori kroz stvaranje. Zato Knjiga Postanka opisuje čin stvaranja Boga koji tako govori. Reče Bog... i bi tako.

Smith ističe da je gledanje zalaska sunca, djelo milosrđa i odlazak na misu dobra stvar, ali predavači teologije su svjesni onoga što mnogi zaboravljaju. Ljudi, posebno djeca, postavljaju pitanja. Svatko tko provodi vrijeme s djecom zna da vole razna spekulativna i apstraktna pitanja;

Što se događa kada umremo? Imaju li anđeli krila? Ako se nakon ispovijedi molite, a vama dođe neka neprilična misao, morate li se odmah vratiti i reći; "Skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe, ispovijedio sam se prije dvije minute."

Ponekad djeca postavljaju takva pitanja ne mareći puno za odgovore, ali ponekad puno toga ovisi o tome da dobiju ispravne odgovore. Poznajem mladu ženu koja se godinama sastajala sa svećenikom svaka dva tjedna pokušavajući dobiti odgovore na svoja pitanja. Jednostavno nije imao teološku naobrazbu da joj pruži ono što joj je potrebno. Kad je konačno stigla na prvo predavanje teologije na fakultetu, shvatila je da joj ni taj profesor neće moći dati odgovore koje je trebala, pa se raspitala i prebacali kod profesora koji je to bio u stanju.

Sveti Augustin imao je pitanja koja je morao razriješiti prije nego što je mogao ući u Crkvu. Na početku Ispovijesti, on se žali: "O Gospodine, tako si dugo bio daleko od mene." Ali tada shvaća da problem nije bio u tome što je Gospodin bio daleko od njega, nego što je on bio daleko od Gospodina. Ali kako je to moguće? Ako je Bog posvuda, kako je onda Bog ikada mogao biti "daleko" od njega? Gdje god je išao, Bog je bio tu. On to jednostavno nije znao.

Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da je o Bogu razmišljao na pogrešan način – kao da je kršćanski Bog biće od kojeg Augustin može pobjeći. Na kraju mu je sveti Ambrozije pomogao shvatiti da je Bog o kojem su kršćani govorili bio Izvor Bitka i Dobrote kozmosa, ne samo još jedno moćno biće unutar njega.

Sveto pismo kaže da je Krist "Sin Božji." Dobro, ali što to znači? Je li on "sin božji" kao u slučaju nekih grčkih mitova? Apostolski oci su bili kritični prema prihvaćanju grčke filozofije, ali iskoristili su je da objasne kako je Sin "isti" (istobitan) s Ocem. Kasnije, nakon više godina mukotrpnog teološkog razmišljanja, potvrdili su da su Otac, Sin i Duh Sveti tri hipostaze (još jedan termin preuzet iz grške filofozije) jednog Bića.

Teologija bi trebala biti "razumijevanje vjere", a ne "podrivanje vjere". Ali kada ljudi imaju pitanja, a mi ljudi ih uvijek postavljamo, posebno mladi, i dobro je da to činimo - tko će dati odgovore? I kakve odgovore?

Hoće li odgovore ponuditi sekularna perspektiva: "Ne, čuda se ne događaju", ili "Bog ne bi nikada osudio bilo koju vrstu spolnog čina". Hoće li odgovor ponuditi fideistička perspektiva ; "Nemoj previše razmišljati, samo čini što ti Crkva kaže"?

Smith završava s razmišljanjem da moramo biti spremni dati razlog nade u nama. Jesmo li to spremni učiniti, možemo li dati odgovore koji će ljudima pomoći da shvate vjeru što bi im pomoglo da je potpunije žive u palom, kompliciranom svijetu.

Ukoliko nismo, možda bi trebali čitati više teologije, a manje ljutitih postova o tome kako su loše stvari. Da, situacije je loša, u palom svijetu je to uvijek tako. No, umjesto slušanja nekog tko se žali na probleme možda bi se trebali okrenuti mudrosti Doktora Crkve kako bi shvatili što možemo učiniti vezano uz te probleme? Smith završava;

Nema alternative, ljudi imaju pitanja, moramo imati dobre i promišljene odgovore inače ćemo ih izgubiti. Nažalost, i prečesto, upravo se to događa.

PS

Odgovor na pitanje čemu teologija može biti taj da nam je potrebna kako bi odgovorili na lošu teologiju. (Ili kao što R. Smith u okviru ovog eseja navodi, kako bi bili u stanju odgovoriti na pitanja koja postavljaju drugi, ili koja postavljamo mi sami.)

Koju bi dobro teološku knjigu preporučili? R. Smith

U prethodnom postu prenio sam Pakalukova razmišljanja o knjigama prikladnim za novoobraćenika. Slično tome, R Smith u Books in Theology odgovara na pitanje koju bi dobru teološku knjigu čovjek trebao pročitati? Prenosim dio;

Pročitao sam dovoljno srednjovjekovnih tekstova pa znam da je ispravan odgovor na svako pitanje: Ovisi. Knjiga može biti dobra na različite načine. "Dobra" za koju namjenu? "Dobra" za koju osobu? "Dobra" za koju fazu života?

Primjerice, ako bi me netko upitao da navedem jednu stvarno dobru knjigu u području teologije, odgovorio bih Augustinove "Ispovijesti". Promjenila je moj život, bila je ključna za moje obraćenje na katoličku vjeru. No ja sam bio student, imao sam pitanja kakva imaju studenti. Pronalazak kršćana koji su ozbiljni mislioci, ozbiljni i rigorizni poput Platona i Aristotela, je samo po sebi bilo otkriće za mene.

No ako bi me netko pitao za dobru prvu knjigu u području teologije, bih li također naveo Augustina? Možda ne, knjiga može biti teška ako niste spremni za takve stvari. Možda Summa Theologica Akvinskoga? Nema bolje od nje u određenom smislu. Ali to nije stvar koju bi dao svakoj osobi koja je zainteresirana za katoličanstvo. Prigovori, odgovori na prigovore, respondeo. Hm? Gdje je Isus?

Znam ljude koji bi vjerojatno rekli pročitajte Dantea. Čitati Dantea je uvijek dobra stvar, ali dati početniku bilo Dante i li Akvinskoga je poput toga da date nekome tko tek uči engleski jezik Hamleta i kažete mu da se radi o sjajnoj knjizi. Naravno da jest, ali možda bi trebali početi s nečim lakšim?

Gledajte, nema ništa boljeg od Augustinovih "Ispovijesti", ili Tomine "Summe", ili Atanazijeva djela "O Utjelovljenju" (spominjem ih samo par), tako da ih pročitajte ukoliko ste spremni. Ali to nisu najbolje knjige za nekoga tko želi "jednu dobru teološku knjigu." Ukoliko želite dobru knjigu, zašto ne "dobra knjiga"? Biblija. Ništa nije bolje. Ali opet, to može biti zahtjevan zadatak, pogotovo kada krenete s Levitskim zakonikom i Knjigom Brojeva. Postoje podcasti (Schmitz) u kojima se čita Biblija, ili podcasti u kojima se čita katekizam. Vjerojatno bi to bio dobar pristup za neke. Mislim da je najbolji pristup Svetom Pismu ukoliko ga čujete svaki dana na dnevnoj Misi. No jedno ne isključuje drugo.

Mogao bih predložiti različite "živote" svetaca. Neka djela su dobra, neka nisu. Bolje bi bilo čitati knjige koje su napisali sveci. Ipak, ako netko nepripremljen odluči pročitati Tamnu Noć Duše (Sv. Ivan od Križa) ili Autobiografiju (sv. Terezija iz Lisieuxa) mogla bi im biti čudna. Radi se o sjajnim djelima, ali vjerojatno nisu najbolje knjige za početnike.

Koje bi onda bile knjige za početnike, za ljude koji nisu naučeni na filozofiju i teologiju, a nisu još ni spremni za "mračnu noć duše"? Kada su me ljudi prije to pitali, često sam im preporučio "Elementarno Kršćanstvo" C.S. Lewisa. Nije bio katolik, ali je dobar početak. (Njegovi eseji u "God in the Dock" i "Christian Reflections" su također dobri.) Prednost im je i to što su relativno kratki. "Pravovjerje" G.K. Chestertona je također nekada dobro, ali njegov stil ne paše svima.

Ponekad preporučujem Thomasa Mertona ("Life and Holiness") ukoliko mislim da ljudi traže nešto "duhovnije", jer je kratka, prekrasno napisana, i dobro obrađuje neke osnovne stvari. ("Theology and Sanity" Franka Sheeda je također dobra za ljude koji žele nešto "teološkije" bez da je prezahtjevno.) Postoje i druge knjige, sigurno čitatelji imaju svoje prijedloge. Što kažete na Fultona Sheena? Na seriju knjiga Pape Benedikta "Isus iz Nazareta"? Da, i da.

Ipak, o svim tim knjigama možemo reći ono što lječnici znaju reći o terapiji: Neke stvari djeluju u puno slučajeva, puno stvari djeluje u nekim slučajevima, ali ništa ne djeluje u svakome od slučajeva.

Knjige za katolike s youtubea – M. Pakaluk

Filozof M. Pakaluk u eseju Reading Has Made Many Saints primjećuje; 

Dopisujući se sa studentom koji se obratio s protestantizma na katoličanstvo primjetio sam novi fenomen, barem za mene. Njegovo obraćenje je rezultat samo toga što je gledao snimke na youtubu. Nije rezultat prijateljstava, nije rezultat samorefleksije i kontemplacije o katoličanstvu, nego je rezultat gledanja videa.

Pomislio sam da se radi o zanimljivoj stvar, nije pročitao nikakve knjige, njegovo katoličanstvo je proizvod našeg vizualnog doba. Zašto bi nam uopće bilo stalo do knjiga?

Pakaluk piše kako je nekoć postajao dobar sustav provjere vjedostojnosti knjiga, mogli ste znati radi li se o dobroj katoličkoj knjizi. Bilo je važno ima li knjiga biskupov imprimatur i nihil obstat, dok danas svatko može objaviti video na internetu. Ne možemo računati na vjerodostojnost knjiga, oni koji bi trebali paziti na takve stvari ne uspijevaju u tome. Nastavlja;

Prihvatljivo mi je da se, u području religije, vratimo na većinski usmenu kulturu, kao u vrijeme Novog Zavjeta, kada je svatko mogao ući u grad poput Korinta i propovijedati. Takva promjena prebacuje odgovornost čistoće kršćanske istine tamo gdje i pripada, na naše biskupe, nasljednike apostola – možda se tada probude iz sinodalnog sna i ponovno se posvete tom zadatku.

Ipak, knjige imaju svoje mjesto, baš kao što je Biblija uvijek imala svoje mjesto zbog bliskosti čitanja s molitvom. Čitanje može njegovati unutarnji život dok gledanje videa to ne može. Osim toga, čitanje potiče razmatranje i promišljenu prosudbu, dok video zapisi potiču distrakciju. Čitanje nedvojbeno pruža plodno tlo za usjemenivanje, videozapisi su u najboljem slučaju kamenito tlo plitke zemlje, u pravilu obično kamenje uz put gdje sjeme vrebaju ptice.

Koje duhovne knjige preporučiti mladoj osobi koja ne čita duhovne knjige, koja možda uopće ne čita knjige? Nekoć bi problem bio izabrati razumljivi niz knjiga koje bi prikazale put obraćenja; sada je problem koje knjige odabrati među stotinama dobrih knjiga i dati ih u ruke novoobraćenika (neofita)?

To bi morale biti knjige koje su poput mačjina mlijeka za dojenčad, a ne meso za zrele kršćane. Moraju biti kratke. Moraju ponuditi odgovora na ozbiljnije potrebe mlade osobe. Moraju otvarati vrata i voditi nekamo; Ali ujedno moraju biti čvrste i ozbiljne – ispravna stvar. Nemamo razloga misliti da će to biti one iste knjige koje su bila važne za vas i mene. Možda to neće uopće niti biti eksplicitno duhovne knjige nego knjige koje se bave prolegomenom.

Reću ću vam svoje misli za takvu listu; možete sastaviti svoju. Prva knjiga koju bih preporučio je "Ukinuće Čovjeka" (C.S.Lewis). Elegantno objašnjava o svijetu u kojem živimo, i poručuje kakav kršćanin mora postati. Prvo predavanje opovrgava emotivizam, stav o moralnosti kojeg se danas gotovo svi drže, i zalaže se za izgradnju srca, velikodušnosti i muževnosti. Drugo pokazuje da utoliko što odbijamo naravni zakon, brišemo sami sebe. Treće pak upozorava na faustovsku pogodbu u kojoj će se industrijska znanost okrenuti protiv nas.

Kao drugu knjigu bih preporučio "Nasljeduj Krista", (Toma Kempenac) jer snažno ocrtava uski put i okreće čitatelja prema nužnoj molitvi i mrtvljenju.

Treće, preporučio bih jednu od onih knjižica s izrekama Majke Terezije. Mnogo je takvih knjiga, među dražima mi je ona koju je uredio Malcom Muggeridge, "Something Beautiful for God". Razlog za tu knjigu je što želite pokazati da doista postoje kršćani koji u ovome trenutku u našem društvu radikalno slijede Krista.

Četvrti prijedlog bi bili zbirni zapisi najranijih biskupa, takvozanih Apostolskih Otaca. Čitajući njih mladi osoba će uvidjeti da su teorije o podrijetlu Crkve kroz spontani poredak pogrešne. Iako je spontani poredak svakako važan u kršćanskome životu – ovaj esej koji čitate je primjer istog, struktura autoriteta u Crkvi je ta da je Krist rekao svojim Apostolima da postave nasljednike, da upravljaju s istim autoritetom (vlašću) kojeg je dao apostolima. Knjiga o Apostolskim Ocima će otvoriti nova vrata jer će prirodno dovesti do proučavanja Ekumenskih Koncila i dvaju velikih Katekizama Crkve.

Ne bih propustio upitati mladu osobu, iako sam ostavio pitanje za kraj jer je toliko očito: "Jeste li pročitali ikoju knjigu iz Biblije u cijelosti?" Predložio bih mladom prijatelju da oslobodi dan, povuče se na neko mirno mjesto, ostavi telefon i pročita ove četiri knjige ako može: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Psalmi (barem 1, 2, 8, 16, 22, 23, 27, 46, 51, 62, 100, 121, i 139), te Evanđelje po Mateju.

Kada zastanem i pogledam svoju listu, shvatio sam da na njoj nema ništa o spolnosti. Moj mladi prijatelj, s obzirom da je muškarac, vjerojatno se susreo s pornografijom etc. Glavni grijesi "pohote" i "pohlepe" su nesumnjivo glavne zamke koje sotona postavlja mladoj osobi. Ipak, moj popis svjedoči o istini da je općenito sloboda od grijeha dar bliskog nasljedovanja Krista.

PS

Pakaluk je istaknuo nekoliko stvari vezano uz popis knjiga; moraju biti ozbiljne knjige, ali prilagođene nekome tko tek počinje s vjerom. Postoje zapisi svetaca koje takva osoba nije u stanju shvatiti, uopće razumijeti o čemu pišu. Često knjige koje su važne u životu jedne osobe nisu važne drugoj osobi. (Čak i onda kada osobe imaju slične karakteristike i afinitete). Ponekad će određena knjiga postati važna tek u nekom kasnijem trenutku života.

Neumjerenost u jelu i piću za vitke

Neumjerenost u jelu i piću povezujemo s količnom hrane, ali ne radi se samo o tome.

Toma Akvinski navodi pet načina neumjerenosti;

• Laute – jesti hranu koja je previše luksuzna, egzotična ili skupa.
• Nimis – jesti hranu u prevelikoj količini
• Studiose – jesti hranu koja je prezrazrađeno ili presloženo pripremljena
• Praepropere - jesti prerano, ili u neprikladno vrijeme
• Ardenter – jesti previše željno

Pretpostavljam da je iz opisa jasno o čemu se radi, iako procjena pojedine "neumjerenosti" ovisi o okolnostima. (Primjerice nekoć egzotična i skupa hrana je danas svima pristupačna.) Postoji dovoljno emisija o kuhanju (i hrani općenito) koje prikazuju navedene neumjerenosti.

S obzirom na Tomin opis, jasno je da osoba može biti neumjerena u jelu i piću čak i ako ne jede preveliku količinu hrane. "Neumjerenost" (proždrljivost) se ne bavi samo količinom.

Naravno, nema ništa pogrešno s uživanjem u hranu, ne radi se o "neumjerenosti" ukoliko uživate u dobro pripremljenoj finoj hrani u odgovarajućoj količini.

Bitno.net objavio je članak Neumjerenost u jelu i piću nije isto što i debljanje! Otkrijte kako zapravo stojite s ovim pitanjem koji se bavi ovom temom. (Prenijeli su i Pakalukovo razmišljanje o modernim manifestacijama sedam smrtnih grijeha, uključujući neumjernost.)

---

Alice Von Hildebrand jednom je ispričala o gostu koji je posjetio sjemenište i primjetio da se svugdje nalaze automati s grickalicima. Odmah je (navodno točno) pretpostavio da se radi o mjestu u kojem će ljudi imati problema s drugim neumjerenostima

Iako se danas malo govori o tome, posebno u usporedbi s nekim ranijim vremenima, neumjerenost u jelu i piću dovodi do drugih problema. Nekoć su ljudi bili svjesni važnosti posta, kao i činjenice da je post koristan za obuzdavanje požude tijela.

Pa što onda ako i jest istinito?

Razmišljanje s jednog britanskog bloga;

[...] Ali ovo je samo dio puno većeg problema za moderne ljude; a taj je da oni ne mogu osjetiti istinu ničega. Pretpostavljaju da samo ako bi im se predstavili dovoljno jaki dokazi, da bi onda vjerovali potpunom sigurnoću u ono što je dokazano, i da će se to vjerovanje održati kroz što god se dogodi.

Nekako se to nikada ne dogodi – i uobičajeno je isprika da dokazi nisu dovoljni, i da oni (poput svake druge dobre moderne osobe) jednostavno očekuju više dokaza prije nego što se posvete nečemu. Ali činjenica je da se izgleda nikada ne posvete. Mogu prevariti druge ljude pretvarajući se da imaju jezgru tvrdih uvjerenja oko kojeg izgrađuju svoje života – ali ne uspijevaju prevariti sebe.

Moderna savjest je odvojena od vlastitih misli, riječi i emocija. Čini se da se radi o modernim fenomenima – u tom smislu došlo je do neke promjene. Primjerice, u srednjem vijeku europe stvari su bile drugačije.

Owen Barfield u Romanticism Comes Of Age zapisuje da su se u srednjem vijeku riječi i misli počele poistovjećivati, bilo je to prije svega doba logike koju se obožavalo. No, ako proučimo ljude srednjeg vijeka shvatiti ćemo još nešto značajnije, oni su se poistvojećivali sa svojim mislima.

To je modernom promatraču nerazumljivo. Poistovjećujući misli s riječima, smatrali su da istinu mogu ugraditi u vjerovanje. Pogrešna misao se tako može činiti nemoralnija od pogrešnog djelovanja.

Danas se smatramo puno tolerantnijim, to možemo objasniti na dva načina; ili su ljubaznost i samokontrola čudesno porasli među nama tako da su velikani tog razdbolja blesava djeca prema nama; ili je razmišljanje tada bilo nešto drugo nego što je danas.

Danas su svi tolerantni, je li to zato što smo pokorili svoje strasti ili je to zato što nas više nije briga slaže li se netko s nama?

Nema sumnje u odgovor, više ne poistovjećujemo sebe sa svojim mislima.