Jedan američki komentator, obraćenik na katoličanstvo, ispričao je o reakcijama koje doživljava u svojoj sekularnoj liberalnoj sredini kada god spomene činjenicu da je postao katoliki ili da ide u crkvu. Mnogi imaju potrebu dodati neki komentar, spomenuti skandal ili neku povijesnu epizodu, vlastito iskustvo itd. (Svatko se osjeća pozvanim prokomentirati i prozvati ga na takav način.)
S druge pak strane, kada njegova žena indijanskog podrijetla ispriča o nekom obredu indijanske duhovnosti, ili nekom "duhovnom izletu", svi su puni hvale, ohrabruju je, zadovoljno slušaju i fascinirani su njenom "kulturom". Nitko neće prigovarati ili reći nešto negativno. (Iako je navikao na dvostruki standarde, antikonzervativne stavove, primjetio je da se radi o neobičnom fenomenu.)
Pročitao sam još jedno iskustvo sličnog fenomena, naime nakon što su u školi saznali da je otac jednog učenika indijanskog podrijetla odmah su ga pozvali da dođe u školu i održi predavanje o svojoj religiji. Otac je to rado učinio, došao je na sat, i ispričao im sve o molitvi krunice, klanjanju, o Mariji i svim drugim pobožnostima koje prakticira. Iako prvi, bio je to ujedno i zadnji put da su ga zvali. Siroti indijanac, nitko nije želio slušati o njegovoj religiji, katoličkoj.
---
Na preporuku yt algoritma pogledao sam nekoliko snimki djevojke koja je objavljivala o svome povučenom životu van malenog grada, o načinu na koji živi sama u skladu s prirodom, pažljivom i skromnom uređenju doma prirodnim materijalima koje pronalazi ovisno o godišnjem dobu itd. Djevojka se u jednom trenutku zaručila, ali je i dalje objavljivala (idealizirane) snimke svog samostalnog života u domu na osami. Uskoro je dobila upite (čak i svojevrsne napade) o tome zašto živi sama, zašto ne živi sa zaručnikom. Što nije u redu? Što se događa? (Vjerojatno neki impliciraju i da se radi o nekom moralnom prijestupu, troši resurse neživeći s njime, nešto je pogrešno s njihovim odnosom itd.)
Djevojka je mirno odgovorila da ne živi sa zaručnikom prije braka jer dolazi iz takve kulture. Jednostavno u njenoj kulturi je obitelj važna, ljudi žive sami (ili u svojoj rođenoj obitelji) te se tek nakon vjenčanja useljavaju zajedno sa supružnikom, radi se o obredu prijelaza, tek tada osnivaju i postaju nova obitelj ili što je već spomenula.
Takvo objašnjenje je izgleda zadovoljilo radoznale. Bilo bi nedopustivo kritzirati njenu kulturu, vjerojatno i rasistički jer se radi o "hispanjolskoj" kulturi.
Ono što mi je bilo zanimljivo, njen odgovor je odmah umirio ljude i situaciju, nije došlo do daljnjih pitanja i žestokih rasprava, nitko joj nije imao potrebu objašnjavati koliko je u krivu, ili koliko je štetna njena kultura. Upravo suprotno, pohvalili su je jer čekaju sa zajedničkim suživotom, pohvalili su njenu kulturi koja cijeni obiteljske vrijednosti izgubljene u modernom svijetu. No, zamislite kakve bi reakcije bile da je spomenula da se radi o vjerskim razlozima ili nauku Crkve. (Djevojka nije nikada spomenula ništa vezano uz religiju, a na temelju uređenja doma u kojem nema niti jedan vjerski simbol i nekih objava o svakodnevnom životu ne mislim da ima ikavke vjerske predanosti.)
Pretpostaviti ću da bi mnogi drugačije reagirali na takva pitanja što bi dovelo do daljnje eskalacije. Možda jer bi smatrali neprimjernim bilo koje pitanje o osobnom životu, ili zbog samog pitanja. No, ona je odabrala drugi put, jednostavno se pozvala na svoju "kulturu" i to je bilo dovoljno. (Činjenica da danas osobu propituju i sumnjiče jer ne živi sa zaručnikom vjerojatno govori puno o situaciji u kojoj se nalazimo.)
Učinilo mi se korisnim primjetiti da bi pozivanje na vlastitu "kulturu" mogao biti dobar način odgovaranja onima koji iz nekih razloga osjećaju potrebu komentirati različite stvari iz katoličkog života i vjerovanja. (Sve češće, više se ne smatra primjerenim niti da katolik u katoličkom okruženju održi predavanje koje promiče katoličke vrijednosti.) Umjesto rasprave ili polemike s neprijateljski raspoloženim ljudima, pozovete se na "kulturu". To je jednostavno tako u vašoj kulturi.
Znate, u mojoj katoličkoj kulturi ljudi imaju djecu i brinu se o njima čak i kada su na neki način nesavršeni koliko god to teško bilo; u mojoj katoličkoj kulturi očekivanje je da mladić i djevojka neće živjeti skupa, u mojoj katoličkoj kulturi nedjelje provodimo na određeni način, imamo razne blagdane i pripreme za njih itd. Jednostavno je to tako u mojoj kulturi. Primjerice mnoge stvari protivne šestoj Božjoj zapovijedi su jednostavno nešto što ne činite. (Postoje razlozi i opravdanje za takvo ponašanje, ali ovdje to ne spominjemo.)
Dakle, možda bi ponekad mogli tako odgovoriti ljudima. Isto tako, možda bi razmišljanje na taj način moglo pomoći nekome (mlađoj osobi) tko osjeća društvene pritiske, tko shvaća da se njegova uvjerenja i život razlikuju od okoline u kojoj se našao. Jednostavno živite neku drugu kulturu.
---
Stvarno se radi o drugoj kulturi. U nekim pitanjima je sekularna kultura udaljenija od kulture nekog plemena amazonije. (Inače, o takvoj kulturi ne bi previše razmišljali, da se nađete s predstavnikom takvog plemena u istom društvu znali bi da se razlikujete. Isto tako se razlikujete od nekih sekularnih ljudi.)
Katolička kultura je drugačija i od nominalno katoličke kulture - svakodnevno življenje jest druga kultura. Spomenuo sam šestu zapovijed, ali naravno da se ne radi samo o šestoj, radi se o svih deset zapovijedi. (Danas kada netko opisuje da je odrastao u "tradicionalnoj katoličkoj obitelji" onda u pravilu ne misli da su se odvijale katoličke pobožnosti i njegovale katoličke vrijednosti nego se misli na obitelj u kojoj se ništa katoličko u svakodnevnom životu nije događalo; odluke se nisu donosile u svjetlu toga, osim možda one gdje provesti koji sat tijekom najvećih blagdana.)
Vjerujem da su mnogi svjesni kako postoje različite kulture u našem društvu, u svakom društvu, ali navedimo jedan primjer iz nedaleke povijesti kojeg neki negiraju. Često će netko iz "zlatne komunističke mladeži" uvjeravati ljude da se radilo o sjajnom sustavu i pričati će o svim ljepim trenucima koje su doživljavali sa svojom obitelji. Čak je i unuka najbitnijeg druga jednom izjavila kako je on bio sjajan djed, kao da se kontroverze oko njezina djeda tiču odgojnih metoda unuka. Postoji mnoštvo drugih obitelji koje su u takvom sustavu imale sasvim drugačije iskustvo, ljudi koji se nisu igrali sa svojim djedom upravo zbog njenog djeda. Iako su živjeli u istom sustavu, radilo se o nekim sasvim drugim kulturama.
Možda oni najmanji nisu svjesni, ali već i djeca brzo shvate da postoje ljudi koji žive neku drugu kulturu. Zapravo, svaka obitelj je svoja kultura, ima različita iskustva o financijama, prehrani, provođenju vremena, prioritetima itd.
---
Pokušavam govori o sociologiji. Naravno da ne promoviram relativizam. Nećete reći, pa u nekim kulturama je ovo odobreno, u nekim nije, ne postoji način na koji bi odredili što je istina ili ispravno. Nisu sve kulture jednake. Takav relativistički pristup bio bi protivan kršćanstvu u onim važnim pitanjima, ali to predlažem kao kratki način da ponekad iskomunicirate razlike. (Bilo sebi, bilo drugima; Ali samo ponekad, i privremeno.)
Istina postoji. Postoji ispravan i istiniti put.
Dakle pozivanje na kulturu bio bi sažeti odgovor nekome koji zapravo znači; ako te stvarno zanima mogu ti objasniti ili te uputiti gdje ćeš pronaći objašnjenje za stvari koje te zanimaju, a ako te ne zanima stvarno nego na određeni način misliš provocirati onda s obziom na tu okolnost nema smisla raspravljati, postoji velika razlika između nas koju nećemo na taj način premostiti. Jednostavno živimo u nekim drugim kulturama, promjenimo temu. (Ukoliko je netko prilično neugodan u tome, očito ćete napustiti razgovor ili mu možda odgovoriti istom mjerom ako je primjereno.)
Ukoliko osoba dobronamjeno upita nešto, naravno da ćete joj odgovoriti najbolje što znate. (Postoje vjerske istine koje u par rečenica sigurno nećete objasniti i opravdati nekoj sekularnoj osobi, niti se očekuje da je svatko od nas to u stanju učiniti, možete ih usmjeriti gdje pronaći odgovor.)
Možete reći da katolici već tako i razmišljaju. Vjernici će reći da "katolici vjeruju" ili "Crkva naučava", ali često će već samo spominjanje "katolika" ili "Crkve" izazvati reakcije kod nekih, "instinktivno" će odbacivati sami ideju - vjerojatno ni ne znaju od kud im takve loše emocije i negativne asocijacije.
Mladoj osobi će možda jednostavnije biti reći nekome "to je nešto što ne radimo ili radimo u mojoj kulturi" nego odmah braniti čitav nauk i instituciju. Može se raditi i o raspravi koja se neće razriješiti pa je možda dovoljno prepoznati da živite u nekim različitim kulturama, ili barem da živite prilično različite živote. Kao katolik si možete protumačiti zašto bi netko stalno odbijao istinu, ali to ne znači da ćete to moći promijeniti. (Možda bi u nekim situacijama bilo hrabrije javno "posvjedočiti" – takvo što može impresionirati, ali negdje moramo početi. Naravno, ne govorim o negiranju vjere, ali nemojmo bacati biserje pred svinje.)
Postoje slučajevi u kojima mi se čini da bi pozivanje na "kulturu" bilo korisno. Naravno, treba izbjeći relativizam, ovdje govorim o sociološkoj činjenici, ne o metafizičkim pitanjima istine.
PS
Još jednom, ne govorimo o kulturnom relativizmu. (Vi imate svoj način, ja imam svoj način. Takvo razmišljanje bi bilo pogrešno). Upravo suprotno, cilj je olaškati nekome da ne napusti istiniti način zbog nekih ljudskih obzira.
Radi se o privremenom rješenju, ne konačnom cilju na koji bi način netko trebao razmišljati o svojoj vjeri i životu.
(Vidim kako bi netko mogao pogrešno protumačiti savjet, ili kako bi pogrešna primjena savjeta nekog mogla navesti da nikada ne govori o istini vjeri, to nikako nije namjera. Zbog svega toga možda savjet nije najbolji pa ga nemojte ni poslušati.)
---
Nekada se jednostavno nalazite u takvom društvu, i izgledno je da se to neće skoro promijeniti, zato sam spomenuo mlađe čitatelje koji nemaju izbora, a i osjećaju veće pritiske društva. (Već i krivi model tenisica može biti razlog da se osjećaju neprihvaćenim i čudnim.)
Stariji postovi slične tematike; Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku, Raspravljanje (ni)je uzaludno, ili o relativizmu;Jesu li sve religije iste?, Osvrt na ekumenizam, u Sedam smrtnih grijeha u današnjem svijetu Pakaluk objašnjava kako zavist dovodi do relativizma, kategorija relativizam itd.
PPS
U slučaju djevojke koju su prozvali jer ne živi sa zaručnikom (dala je određena obećanja, ali je tek u pripremi za sam brak) ne treba se pozivati na vjeru, što je očito već i iz činjenice da se navedena djevojka nije niti pozvala na vjeru. Često će ljudi različita ponašanja povezivati sa samom vjerom, posebno danas, iako su stvar prirodnog prava ili drugih argumenata. (Mnogi su svjesni da bi nešto moglo biti pogrešno, ali ne vide razlog zašto to ne bi svejedno činili, ili nemaju snage da se tome odupru osim ako su vjernici.)
Primjeri koji mi padaju na pamet većinom nisu specifični za nauk, više za prirodno pravo i slično. Naravno, crkva ih opravdano zabranjuje ili naređuje, i vjerojatno ljudi to čine na temelju njenog nauka, ne nekih "sekularnih" argumenata.
