Apostoli i (drugo i treće) obraćenje – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web); 

Kao što postoji kriza kada čovjek prelazi iz djetinjstva u mladenaštvo i iz mladenaštva u odraslu dob, tako postoji i u duhovnom životu dvije krize; kada napredne duše prolaze put prosvjetljenja, odnosno kada savršeni dosežu stanje sjedinjenja. (Prva kriza naziva se i drugo obraćenje.)

Garrigou-Lagrange opisuje duhovni život i potrebu za razvojem istog, opisuje potrebu za (drugim) obraćenjem, poziv je to koji je prisutan i u liturgiji adventa i korizme kada čujemo pozive na obraćenje, čak i onih koji već žive život kršćana. Mnogi duhovni autori su pisali o tome, potrebi ne samo da se posvetite služenju Bogu, nego i da se potpuno predate savršenstvu. Iako su Apostoli prihvatili Kristov poziv, obratili se, tek su kasnije doživjeli potpuno obraćenje. (Sv. Ivan od Križa je pisao o potrebi čišćenja osjetila.)

Garrigou-Lagrange citira Katarinu Sijensku koja piše o (drugom) obraćenju apostola; Prvo obraćanje je bilo kada ih je Isus pozvao; sljedili su ga, slušali Njegov nauk, svjedočili Njegovim čudima i sudjelovali u Njegovoj službi. Trojica su svjedočili Njegovu preobraćenju na Taboru. Bili su prisutni na ustanovljenju Euharistije, zaređeni su za svećenike i pričestili su se. Ali kada je došlo vrijeme Muke, nešto što je Isus često najavljivao, Apostoli su ga napustili. Čak i Petar koji je toliko volio Učitelja, zanijekao ga je.

Kada je počelo drugo obraćanje za Petra? Odmah nakon što je treći put zanijekao Krista, sjetio se Isusovih riječi; "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." te iziđe i gorko zaplaka.

Petrovo kajanje je zasigurno početak novog oblik života za njega. Gospodin je dopustio da padne kako bi ga izlječio od samouvjernosti, kako bi se ponizio i kako bi svoje povjerenje stavio u Boga, ne sebe. Petrovo žalovanje, prema Katarini Sijenskoj, nije bilo savršeno sve do četrdesetog dana, odnosno Uzašašća. Apostoli su ostali nesavršeni iako im se Krist ukazivao. Bili su u strahu, čekali silazak Duha Svetoga, i tek su na Pedesetnicu bili potpuno preobraženi.

No, ističe Garrigou-Lagrange, čak i prije kraja Kristove Muke, očito je došlo do početka drugog obraćenja kod apostola i Petra, nešto što se nastavilo kroz dane koji su usljedili.

Dakle drugo obraćenje bilo je potrebno čak i za one koji su prisutni na Taboru, koji su bio prisutni kod utemeljenja Euharistije. Petar je volio Isusa, ali čim je naišao na poteškoće, čim je doveden u opasnost odmah ga je zanijekao. Iako je bio prisutan na Posljednoj Večeri, Petar nije shvatio cijenu Kristove Krvi. ("Koja će se proliti") Drugo obraćenje je dovelo Petra do postepenog shvaćanja otajstva Križa i Otkupljenja, beskrajne vrijednosti Krvi koju je Krist prolio za nas. (Za usporedbu, kada je Krist prvi puta najavio da će biti razapet, Petar je nesvjesno progovorio protiv čitave ekonomije Spasenja, protiv samog motiva Utjelovljenja pa mu je Isus odgovorio; "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!")

(Drugo) Obraćenje koje se dogodilo potrebno je i svima nama. Postoji samoljublje, egoizam koji preživljava u nesavršenim dušama unatoč stanju milosti, on je izvor mnoštva lakih grijeha, grešnih navika koje postoju karakteristike duše, zbog njih je potrebno pročišćenje. Neke duše služe Bogu iz samointeresa, privrženi su trenutnoj ili duhovnoj utjesi, koji će osjećati samosažaljenje ukoliko su lišeni iste. Radi se o čudnoj, ali ne i rijetkoj, mješavini iskrene ljubavi prema Bogu i neurednog samoljublja. Duša voli Boga više od sebe, inače ne bi bila u stanju milosti, ali još uvijek voli sebe neurednom ljubavi. Još nije dosegla stupanj ljubavi prema sebi u Bogu i za Njega. Duša je na uzlaznoj putanji, ali ona i dalje ima tendenciju skliznuti prema dolje.

---

Garrigou-Lagrange opisuje i treće obraćenje odnosno transformaciju duše. Iako je Petrovo drugo obraćenje usljedilo odmah nakon što je zažalio nijekanje svog Učitelja, on i drugi apostoli nisu odmah povjerovali u Uskrsnuće kada su im žene ispričale o tome, odnosno unatoč svemu što se događalo u sljedećim danima, nisu još shvaćali puni smisao Uskrnuća. (Primjerice nije im bila jasna obnova kraljevstva).

Nakon Uzašašća apostoli su bili lišeni Kristove ljudske prisutnosti, ostavljeni su. Uza sve to, još im je predviđena muka koju će doživjeti.

Silaskom Duha Svetoga njihove duše su pročišćene, rasvljetljene i zapaljene; Apostoli su osnaženi i njihov posvećeni utjecaj transformirao je prve kršćane. Shvatili su cijenu Krvi Spasiteljeve koju naučavaju ljudima.

Odjednom Petar koji se tresao pred pitanjem žene, koji je sporo prihvatio Uskrsnuće Učitelja, hrabro stoji pred židovima i s autoritetom navješta Isusa Nazarećanina. Iako su na Pedesetnicu primili mnoge darove posebno je njihovo razlučivanje o otajstvu Utjelovljenja i Kristove muke. Odjednom Petar (i drugi apostoli) shvaćaju Božje stvari.

Apostoli su osnaženi i ojačani; prije Pedesetnice su bili u strahu, sada su puni hrabosti. Nakon uhićenja Petar i Ivan pred židovskim starješinama izjavljuju da nema spasenja osim u Isusu Kristu, nakon što ih opet uhićuju i pretuku i dalje inzistraju da su voljni trpjeti poradi Isusa. Svi su svjedočili Krista svojom krvlju, tko im je dao snage za to?

To je treće obraćenje; potpuno obraćenje njihovih duša. Vidljivo je to i iz utjecaja kojeg su imali na prve kršćane.

PS

Gornji sažetak razmišljanja sam već prenio kao komentar uz Pascalovu misao O Apostolima, i tko im je davao snage da djeluju?.

Nedavno sam naišao na Devetnicu karmelskim svecima izdvajam (Sv. Mirjam od Isusa Raspetog)

"Duše Sveti, prosvijetli me. Da bih pronašla Isusa, što moram činiti i kako to trebam činiti? Apostoli su bili vrlo neuki, bili su s Isusom, ali ga ipak nisu razumjeli. Ja, također, živim u istoj kući s Isusom, ali ga nisam razumjela. Najmanja me stvar uznemiruje i uzrujava. Previše sam osjetljiva. Nisam dovoljno velikodušna da činim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad si im poslao zraku svjetlosti, apostoli su nestali, nisu više bili što su bili prije. Pronašli su novu snagu, postalo im je lako činiti žrtve. Poznavali su Isusa bolje nego što su ga znali dok je bio s njima. Izvore mira i svjetla, dođi i prosvijetli me. Gladna sam, dođi i nahrani me, žedna sam, dođi i napoji me, slijepa sam, dođi i daruj mi vid, siromašna, dođi i obogati me, neuka, dođi i pouči me. Duše Sveti, predajem se Tebi."

Usporedba tri razdoblja fizičkog i duhovnog života – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) uspoređuje faze koje prolazimo u fizičkom i u duhovnom životu.

Ako je takav život milosti, ako je takav duhovni organizam prožet vrlinama i darovima, nije iznenađujuće otkriti da se razvoj nutarnjeg života često uspoređuje s tri razdoblja ili faze fizičkog života: djetinjstvo, mladost i odrasla dob. Sv. Toma je ukazao na ovu analogiju: vrijedi je promotriti, posebnu pozornost treba posvetiti prijelazu iz jednog razdoblja u drugo.

Općenito se smatra da djetinjstvo traje do doba puberteta, oko četrnaeste godine; iako rano djetinjstvo prestaje pojavom razuma, oko sedme godine. Mladost, odnosno adolescencija, traje od četrnaeste do dvadesete godine. Zatim slijedi odrasla dob, u kojoj možemo razlikovati razdoblje koje prethodi punoj zrelosti u dobi od oko trideset i pet godina, i ono što slijedi nakon toga, prije nastupanja starosti.

Psihologija čovjeka se mijenja razvojem organizma: aktivnost djeteta, nije aktivnost minijaturnog muškarca, dominantan element u djetinjstvu je drugačiji. Dijete još nema razlučivanje, nije u stanju organizirati na racionalan način; sljedi vodstvo mašte i impulse osjetila. Pa čak i kad se njegov razum počne buditi i dalje u velikoj mjeri ovisi o osjetilima. Tako me je, na primjer, jednog dana pitalo dijete: "O čemu ćete predavati ove godine?" Odgovorio sam mu; "O čovjeku." "O kojem čovjeku?, usljedilo je pitanje. Inteligencija djeteta nije još u stanju shvatiti apstraktnu i univerzalnu ideju čovjeka kao takvog.

Najvažnije je zapaziti, za ono o čemu govorimo ovdje, prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju i iz mladosti u odraslu dob.

Razdoblje puberteta, što je kraj djetinjstva, koje traje otprilike od četrnaeste godine, karakterizira preobrazba koja nije samo organska, nego je i psihološka, intelektualna i moralna. Mladić nije više zadovoljan slijediti svoju maštu, kao što je to bilo u vrijeme djetinjstva, počinje razmišljati o stvarima ljudskog života, o potrebi da se pripremi za neku karijeru ili zanimanje u budućnosti. Više nema djetinje razmišljanje prema obiteljskim, društvenim i vjerskim stvarima; njegova moralna osobnost počinje se oblikovati i on stječe osjećaj za čast i dobar glas. Ili, naprotiv, ako neuspješno prođe kroz ovo teško razdoblje, on propada i kreće zlim putevima.

Zakon prirode određuje da prijelaz od djetinjstva do mladosti mora slijediti normalan razvoj; ako se to ne dogodi osoba će steći pristranost prema zlu, ili će ostati tupav, možda i potpuni idiot, do kraja svog života. "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Tu analogija postaje jasna za duhovni život. Vidimo da se početnik koji ne uspije postati napredan ili okrene grijehu ili pak predstavlja primjer zaostalog duhovnog razvoja. Tu također vrijedi "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Nastavimo s analogijom. Ako je fizička i moralna kriza puberteta teška tranzicija, isto se može reći i za drugu kriza koju možemo nazvati krizom prve slobode koja javlja se u fazi kada mladić ulazi u odraslu dob, u dobi oko dvadesete godine. Mladić, koji je sada dosegao svoj potpuni fizički razvoj, mora početi zauzimati svoje mjesto u društvenom životu. Uskoro će doći vrijeme da se oženi i da on sam postane odgajatelj, osim ako je od Boga primio još više zvanje. Mnogi ne uspijevaju prebroditi ovu krizu prve slobode i, poput rasipna sina, odlaze iz očeve kuće i slobodu brkaju sa raskalašenoću (dozvolom). Ovdje također zakon nalaže da se prijelaz obavi normalno, inače će krenuti krivim putevima ili će postati jedan od onih za koje se kaže "da će ostati dijete svog čitavog života".

Prava odrasla osoba nije samo mladić koji je malo odrastao. Ona ima novi mentalitet; zaokupljena je širim pitanjima, pitanjima na koje se mladost još ne oglašava. Razumije mlađe generacije, ali mlađe generacija ne razumiju njega, ne mogu razgovarati o određenim temama, osim o nekim površnim. Postoji donekle sličan odnos, u duhovnom životu, između naprednih i savršenih. Tko je savršen, shvaća ranije faze kroz koje je on sam već prošao; ali njega ne shvaćaju oni koji kroz njih tek prolaze.

Važno je primijetiti da, baš kao što postoji kriza puberteta, kroz koji se manje ili više uspješno prolazi od djetinjstva prema adolescenciji, tako i u duhovnom životu postoji analogno tranzicija iz pročišćujućeg života početnika prema rasvjetljujućem životu napredne osobe. Ovu krizu su opisali razni veliki duhovni pisci, posebno Tauler i Sv. Ivan od Križa, o čiščenju osjetila, ali i Pere Lallemant i drugi pod nazivom drugog obraćenja.

Štoviše, baš kao što mladi moraju proći kroz drugu krizu, tj. prve slobode, da bi došli do odrasle dobi, tako i u tranziciji od prosvjetljujućeg puta naprednih do istinskog života sjedinjenja, postoji druga duhovna kriza, koju spominje Tauler, a Sv. Ivan od Križa ju je opisao pod imenom pasivno pročišćenje duha. Ovo se, isto tako, može nazvati trećim obraćenjem, ili bolje rečeno preobrazbom duše.

Nitko nije bolje opisao te krize koje označavaju tranziciju iz jednog duhovnog razdoblja u drugo od sv.Ivana od Križa. Oni odgovaraju dvama dijelovima ljudske duše, osjetljnom i duhovnom. Također odgovaraju i prirodi božansko sjemena, posvećujuće milosti, one klica vječnog života koja mora sve više i više animirati sve naše sposobnosti i inspirirati sva naša djela, sve dok se dubina duše ne očisti od svakog egoizma i potpuno preda Bogu.

On nam stoga pokazuje što su viši zakoni duhovnog života u njihovoj najvećoj uzvišenosti. Ali ovi se zakoni u manjem stupnju primjenjuju i na mnoge druge duše koje ne dosegnu tako visoko stanje savršenstva, ali svejedno predano napreduju, bez osvrtanja.

U sljedećim poglavljima ćemo pokazati da, prema tradicionalnom nauku, početnici u duhovnom životu moraju, nakon određenog razdoblja, proći drugo obraćenje, slično drugom obraćenje apostola na kraju Muke našega Gospodina, te da kasnije, prije ulaska u život savršenog sjedinjenja, mora doći do trećeg obraćenja ili preoblikavanja duše, poput one koja se dogodila apostolima na Pedesetnici.

Ova razlika između tri razdoblja ili stupnja duhovnog život je očito od velike važnosti, kao što duhovnici koji usmjeravaju duše dobro znaju. Stari i iskusni duhovnik koji je i sam dosegao visoki nivo možda nije čitao puno zapisa mistika, ali će svejedno moći dobro odgovoriti i na najdelikatnija pitanja o najuzvišenijim temama, odgovarati će riječima Svetog pisama, možda citirajući odlomak Evanđelja dana bez da shvaća koliko su njegovi odgovori stvarno duboki.

S druge strane mlad i neiskusan svećenik, i sam tek u godinama početnika, imat će tek malo više od znanja iz knjiga i verbalnog poznavanja duhovnog života.

Stoga je pitanje koje nas zanima iznimno važno, moramo ga shvatiti s tradicionalnog gledišta. Ukoliko ga ne uzmemo u obzir, shvatiti ćemo koliko je istina stara izreka; "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama." Shvatiti ćemo da naš nutarnji život mora, već ovdje na zemlji, postati normalan uvod u "blaženu viziju". U ovom dubokom smislu je naš unutarnji život, kao što smo rekli, vječni život koji je već započeo: "inchoatio vitae aeternae". Onaj koji " vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan."

Nutarnji život, milost i spoznaja Boga - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje; 

Da smo stvoreni u stanju čiste prirode, s duhovnom i besmrtnom dušom, ali bez života milosti, čak i tada bi naš intelekt bio stvoren za spoznaju Istine, a naše volja za ljubav prema Dobrome. Naš bi cilj bio spoznati Boga, Najveće Dobro, tvorca naše prirode, i ljubiti ga iznad svetih stvari. Ali tada bi Ga upoznali samo kroz odraz Njegove dobrote u stvorenome, na isti način kao što su Ga najveći od poganih filozofa poznavali, iako bi naša spoznaja bila sigurnija od njihove, i bez ikakve primjese pogreške. Bog bi za nas bio Prvi Uzrok i Svevišnja Inteligencija koja uređuje sve stvoreno.

Voljeli bismo ga kao tvorca naše prirode, s ljubavlju koju podanik ima prema nadređenom. To ne bi bila ljubav prijateljska, nego osjećaj koji se sastoji od divljenja, poštovanja i zahvalnosti; kojem bi ipak nedostajala ona sretna i jednostavna familijarnost koja raduje srca djece Božje. Bili bismo Božje sluge, ali ne Njegova djeca.

Takav naravni cilj je već uzvišena sudbina. Nikada ne bi dovela do sitosti, baš kao što se ni oko ne umori od promatranja plavog svoda neba. Osim toga, radi se o duhovnom cilju, a to znači da za razliku od materijalnih dobara, mogu ga posjedovati svi u istom trenutku, bez izazivanja zavisti i nesloge.

Ali takvo apstrakna i posredna spoznaja Boga ostavila bi mnoge nejasnoće u ljudskom umu, posebno vezano uz međusobnu kompatibilnost božanskih savršenstava. Zauvijek bi se nalazili u fazi nabrajanje i razumijevanja apsolutnih savršenosti, uvijek bi se pitali kako je moguće pomiriti savršenu dobrotu Božju s Njegovim dopuštenjem da zlo postoji; zlo koje je ponekad toliko veliko da zbunjuje ljudski um. Pitali bismo se kako je njegovo beskrajno milosrđe u skladu s Njegovom beskrajnom pravdom. Iako bismo uživali ova naravna blaženstva, i dalje bismo se pitali: "Kada bih barem mogao vidjeti tog Boga, koji je izvor sve istine i dobrote; kada bih Ga mogao vidjeti kao što On vidi Sebe!"

Ono što ni najbriljantniji ljudski um, što čak ni inteligencija anđela nikada ne bi mogla otkriti; otkriva nam Božja Objava. Objava nam govori kako je naš krajnji cilj zapravo u svojoj biti nadnaravan i da se sastoji od gledanja Boga licem u lice jer On je "sicuti est"; [Bog] "predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" , "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube."

Predodređeni smo vidjeti Boga ne samo zrcaljeno u stvorenjima, koliko god ovi bili savršeni, nego ga vidjeti bez posredstva stvorenja, čak i bez medija bilo koje stvorene ideje; jer nijedna stvorena ideja; koliko god savršena, ne može ga predstavljati jer On stvarno jest Onaj koji je Misao sama, beskonačna Istina, vječno opstojni sjaj inteligencije i živi plamen bezmjerne Ljubavi.

Predodređeni smo vidjeti sva božanska savršenstva koncentrirana i prisno ujedinjena u svom zajedničkom izvoru: Božanstvu. Suđeno nam je vidjeti kako najnježnije Milosrđe i najneumoljivija Pravda proizlaze iz jedne Ljubavi koja je beskrajno velikodušna i beskrajno sveta; kako je ta Ljubav, čak i u svom najslobodnijem odabiru, identična s čistom Mudrošću; kako nema ništa u božanskoj Ljubavi što nije mudrog, ništa u božanskoj Mudrosti što nije istoznačno Ljubavi.

Predodređeni smo kontemplirati eminentnu Božju jednostavnost, Njegovu apsolutnu čistoću i svetost; vidjeti beskrajnu plodnost božanske naravi u procesiji Tri osobe: razmatrati vječno stvaranje Riječi, "odsjaj [Očeve] Slave i otisak Bića njegova.", vidjeti neizrecivi život Duha Svetoga, zajedničku Ljubav Oca i Sina, koja ih ujedinjuje u najpotpunijem izljevu sebe samih. Dobro prirodno teži raspršivanju, a što je veće Dobro to je obilnije i intimnije njegovo sebedarje.

Nitko ne može opisati radost i ljubav koju će ova vizija proizvesti u nama, ljubav Božja toliko čista i toliko snažna da je ništa nikada neće biti u stanju uništiti ili u najmanjoj mjeri umanjiti.

Dakle, ne možemo nikako jasnije izraziti dragocjenosti posvećujuće milosti, ili istinskog nutarnjeg života, nego izjavom da se radi o početku vječnog života. Ovdje na zemlji Boga poznajemo samo po vjeri, iako se nadamo da ćemo Ga jednog dana posjedovati, mi smo nažalost u mogućnosti, izgubiti Ga grijehom. Osim te dvije razlike, radi se o fundamentalno istom životu, istoj posvećujućoj milosti i istoj ljubavi koja će trajati kroz svu vječnost.

Radi se o temeljnoj istini kršćanske duhovnosti. Stoga naš nutarnji život mora biti život poniznosti, jer moramo uvijek biti svjesni da je načelo tog života, posvećujuća milost, nezasluženi dar, da nam je potrebna stvarna milost i za najmanji spasonosni čin, za najkraći korak ka putu spasenja. Mora se također raditi o životu mrtvljenja, kao što kaže sveti Pavao "uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje."

To znači da svakodnevno moramo sve više i više umirati grijehu i ostacima koje koje grijeh ostavlja u nama, kako bi Bog mogao u nama potpunije kraljevati, čak i u dubini duše. Ali prije svega, naš unutarnji život mora biti život vjere, nade, milosrđa i jedinstva s Bogom neprestranom molitvom; radi se životu triju teoloških kreposti i darova Duha Svetoga koji ih prate: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Na taj ćemo način ući u otajstva vjere i uživati u njima sve više i više. Drugim rječima, cijeli naš nutarnji život teži nadnaravnoj kontemplaciji otajstva unutarnjeg života Boga i Utjelovljenja i Otkupljenja; on teži, prije svega, prema intimnijem jedinstvu s Bogom, uvod u to jedinstvo s Njime, sve stvarnije i trajnije, što će biti konzumacija vječnog života.

O ispovijedi i važnosti istinskog obraćenja -RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje važnost obraćenja te naglašava vrijednost Ispovijedi. Prenosim dio:

RGL opisuje važnost istinskog obraćenja, kojim čovjek napušta stanje smrtnog grijeha i ulazi u stanje milosti. Prije nije mario za Boga, a sada voli Boga više no što voli sebe, više cijeni Boga od svih ovozemaljskih stvari iako njegova ljubav možda nije slobodna od svih sebičnih motiva.

Grešno stanje je bilo stanje duhovne smrti, stanje u kojem je, svjesno ili ne, postavio sebe u središte svih svojih aktivnosti i svih svojih želja, u kojem je zapravo bio rob svega, rob svojih strasti, duha ovog svijeta, duha zla.

S druge strane, stanje milosti je stanje u kojem čovjek počinje stavljati Boga u središte svih svojih aktivnosti, voljeti Boga više od sebe. Stanje milosti je ulaz u kraljevstvo Božje, duša počinje ovladavati s Bogom nad svojim strastima, nad duhom svijeta, nad duhom zla.

Možemo shvatiti kako je Sv. Toma zapisao "Bonum gratiae unius majsu est quam bonum naturae totius universi". Najmanji stupanj milosti duše, poput onog malenog djeteta nakon krštenja, ima veći vrijednost od naravne dobrote čitavog svemira. Ta milost je vrijednija od svih stvorenih bića zajedno, uključujući i one anđeoske naravi.

Sv. Augustin je smatrao kako je obraćenje grešnih nešto veće od stvaranja nebesa i zemlje, veće i od stvaranja anđela.

Sv. Toma dodaje kako je opraštanje grešnicima dragocjenije od glorifikacije pravedenih.Nijedna stvorena narav, koliko god savršena nije klica milosti, a milost je klica ili sjeme vječnog života, semen gloriae. Stoga kada je grešnik odriješen grijeha u ispovjedaonici, dolazi do događaja koji je od veće važnosti od ulaska pravedne duše u nebo.

Pascal sažima nauk Augustina i Tome u jednoj od najbolji misli Penseesa;

"Beskrajna udaljenost koja dijeli tijelo od duha predstavlja mnogo beskrajniju udaljenost između duha i ljubavi [milosrđa], jer ona je nadnaravna. [...]

Sva tjelesa, nebeski svod, zvijezde, zemlja i njezina kraljevstva ne vrijede koliko jedan najmanji duh. Jer duh sve to spoznaje i sebe sama, a tijelo ne spoznaje ništa. Sva tjelesa zajedno, i svi duhovi zajedno, i sve njihove tvorevine, ne vrijede toliko koliko najmanji izraz ljubavi. Ona spada u beskrajno uzvišeniji red. Iz svih tjelesa zajedno ne mozeš izvabiti ni najmanju misao: to je nemoguće jer je misao drugoga reda. Iz svih tjelesa i iz svih duhova ne mozeš izvabiti ni jedan pokret prave ljubavi. To je nemoguće, jer je ljubav drugog reda, nadnaravnog. "

[...] Naš nepotpognuti razum nam poručuje da imamo dužnost voljeti Boga, stvoritelja prirode, voljeti ga djelotvorno, odnosno izvršavajući njegove zapovijedi; ali čak i i tu naravnu dužnost ne možemo ispunjavati bez pomoći Božje milosti, naša volja je toliko oslabljena posljedicama Istočnog grijeha. Još smo manje u stanju samo svojim naravnim sposobnostima voljeti Boga, stvoritelja milosti, jer ta ljubav je nadnaravnog reda, nadnaravna za anđele kao i za nas.

Takav je nadnaravni život kojem primamo u Krštenju, a to je ono što čini naš unutarnji život.

Načelo nutarnjeg života i vječni život - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim dio; 

Kako bi shvatili što je naš nutarnji život i njegove razne faze, moramo ga shvatiti ne samo u sjemenu nego i potpunom i dovršenom razvoju. Ako pitamo Evanđelje što je naš nutarnji život, reći će nam da je život milosti, koja nam je dana Krštenjem i hranjena Euharistijom, sjeme ili klica vječnog života.

Prema Matejevu Evanđelju, Isus poručuje "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" Nije rekao budite savršeni kao anđeli, nego budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Prema tome, to znači da Krist donosi princip života koji je participacija u samom životu Božjem.

Vječni život o kojem govore Evanđelje je u svojoj biti nadnaravan. Nije samo nadljudski, nije nadanđeoski, nego je istinski božanski. Zbog toga Gospodin može reći "budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" jer ste primili participaciju u Njegovu nutarnjem životu.

RGL objašnjava kako je Isus rekao da oni koji vjeruju u Njega imaju u sebi klicu nadnaravnog života koja je fundamentalno istina kao vječni život.

U naravnom poretku, klica koja se nalazi u žiru nikada ne bi mogla postati hrast ukoliko već ne bi bila iste naravi kao hrast, ako već ne bi imala život hrasta u latentnom stanju. Malo dijete ne bi moglo postaiti odraslom osobom ako već ne bi imalo racionalnu dušu, ako razum već ne bi bio latentno prisutan unutar njega. Isto tako, kršćanin na zemlji ne bi mogao postati jedan od blaženih na nebu ukoliko nije zaprimio božanski život u Krštenju.

"Milost je", kaže čitava Tradicija, "klica slave". [...]

Nadnaravni život je toliko divniji od bilo kojeg čuda. Čudo je uporaba božanske svemoćnosti kojom Bog pokazuje da neki od Njegovih slugu govori u Njegovo ime, ili da je eminentne svetosti; ali čak ni podizanje mrtvih u život (čudo kojem je tijelo reanimirano s naravnim životom) nije ništa u usporedbi s uskrnućem duše koja je ležala duhovno mrtva u grijehu, a sada je podignuta u nadnaravni život milosti. [...]

Sv Toma izražava opisanu doktrinu u kratoj izjavi: "Milost nije ništa drugo od određenog početka slave unutar nas." [Gratia nihil aliud est quam quaedam inchoatio gloriae in nobis]

Litrugija nam poručuje, "Tuis enim fidelibus, Domine, vita mutatur, non tollitur". Za one koji vjeruju u Tebe, Gospodine, život se mijenja i preobražava, ne oduzima.

Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim samo sažetak;

Potrebno se prisjetiti nužnosti i stvarne naravi nutarnjeg života jer je njegovo pravo poimanje kakvo je opisano u Evanđelju, u Pavlovim poslanicama i u Tradiciji, iskvareno raznim pogrešnim idejama. [RGL opisuje neka protestantska pogrešna shvaćanja.]

Jasno je da prema Pismu obraćenje grešnika nije poput pokrivanja grijeha nekom tkaninom, oni su "izbrisani" infuzijom novoga života. Psalamist vapi;

"Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! ... Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! ... izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!"

Proroci koriste sličan jezik. Bog kroz proroka Izaiju poručuje; "A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem." Biblija je prožeta takvim izrazima. Bog ne "pokriva" naše grijehe, On ih briše, oduzima grijehe. Kada Ivan Krstitelj vidi Isusa kaže: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!". Pavle u poslanici Korinćanima "Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega."

Kada bi obraćenjem naši grijesi bili sakriveni, a ne izbrisani, onda bi čovjek istodobno bio pravedan i grešan, "opravdan", ali još uvijek u stanju grijeha. Bog bi volio grešnika unatoč iskrivljenosti njegove duše koju On izgleda ne bi bio u stanju izlječiti. Spasitelj ne bi oduzeo grijehe svijeta ako ne bi oslobodio čovjeka od ropstvo grijeha.

Za kršćanina radi se o elementarnim istinama.

Brisanje grijeha posljedica je djelovanja milosti i ljubavi, Ezekiel, govoreći u ime Božje, nam poručuje;

"Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe."

U poslanici Rimljanima nalazimo; "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!"

U poslanici efežanima "A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova."

Kada bi vrijedilo drugačije, Božja ljubav prema čovjeku kojeg obraća bi bila obična isprazna naklonost, a ne djelotvorna operativna ljubav. Božja nestvorena ljubav prema nama je ljubav koje ne pretpostavlja bilo kakvu dopadljivost kod nas, nego zapravo stvara tu dopadljivost unutar nas.

Kada čovjek posvoji dijete ne dolazi do nikakve nutarnje promjene, samo ga proglasi svojim nasljednikom, ali Bog, kada nas voli kao usvojene sinove, preoblikuje nas iznutra.

U Evanđelju po Ivanu nalazimo; "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,
ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga."

U Prvoj Ivanovoj poslanici "ko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. " Drugim rječima, sjeme Božje, a to je milost, popraćeno ljubavlju, ne može postojati zajedno s teškim grijehom koji okreće čovjeka od Boga; iako može postojati uz lakši grijeh, ali milost nije izvor lakšeg grijeha, nego suprotno, zbog njega oni polaku nestaju.

Jakovljeva poslanica; "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova."

Ivan kaže "Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest."

To nam pokazuje, bolje od ičega drugog, u čemu se sastoji istinska narav posvećujuće milosti, prava narav našeg nutarnjeg života. Ne možemo to dovoljno naglasiti, radi se o jednoj od najutješnijih istina naše vjere; radi se o jednoj od onih vitalnih istina koje nas najviše ohrabruju tijekom iskušenja našeg ovozemaljskog života.

O Važnosti Nutarnjeg života i duhovnih dobara – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" objašnjava kroz koje tri faze prolazi vjernik odnosno koja su tri puta duhovnog života. Objašnjava važnost obraćenja vjernika. U liturgiji adventa i korizme čujemo poziv na obraćenje, on važi i za one koji su već "obraćeni", vrijedi i za one koji već žive kao kršćani. Ne radi se samo o (prvom) obraćenju nego i o drugom obraćenju i o trećem obraćenju. (Potrebno je ne samo odreći se grijeha nego se i posvetiti služenju Bogu, predati se savršenstvu.)

Različiti autori će možda koristiti drugačije izraze i možda postoje ljudi, sveci, čiji se razvoj razlikuje; ali vjernik se može nalaziti u fazi početnika, fazi naprednog ili fazi savršenog. Odnosno mora krenuti putem čišćenja, putem rasvjetljenja, odnosno putem sjedinjenja.

Dijelovi knjige su malo zahtijevniji za razumijevanje, odlučio sam prenijeti nekoliko razmišljanja kako bih se natjerao da napokon koncentrirano popratim stvari o kojima piše RGL. (Često citira Pismo i druge autore što mi već samo po sebi nije najlakše pratiti. Dodatna poteškoća su i teološki pojmovi koje baš i ne razumijem, uz naravno samu temu koja nije toliko jasna.)

Dakle, moje razumijevanje teme nije nešto na što se možemo oslanjati, ali srećom brat Jakov od Križa je objavio jedno izlaganje pod nazivom "Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života" (yt, 30:18) u kojem se oslanja na ovu knjigu. Preporučam pogledati ukoliko Vas zanimaju takve teme. (Istaknuo je najvažnije stvari tako da manje-više ništa novo neću prenijeti.)

Na yt kanalu hrvatskih karmelićana možete pronaći slična izlaganja koja se oslanjaju na zapise Sv. Terezije i Sv. Ivana od Križa.

Naknadno sam pronašao knjigu u raznim online izdanjima (eng.) što olakšava čitanje jer je lako popratiti reference; primjerice ovdje The Three ways of thespiritual life( .pdf, 729kb) jedan dokument koji ima jako loše formatirane citate ali je unatoč tome čitljiv i razumljiv (čak i gtranslate dosta dobro funkcionira), ili ovdje ewtn u obliku weba. (Postoje razne online snimke na drugim jezicima koje objašnjavaju ono o čemu govori RGL.)

---

Iz uvodnih stranica knjige prenosim dio kao sažetak dio kao citat;

Reginal Garrigou – Lagrange u uvodu knjige "The three ways of the spiritual life" opisuje važnost nutarnjeg života. On se stalno mora razvijeti u našim dušama; više od onog što nazivamo intelektualni život, više od našeg znanstvenog, umjetničkog ili literalnog života. Unutarnji život se živi u dubini duše; radi se o životu čitava čovjeka, ne samo neke njegove osobine i dijela.

Nutarnji život je važan ne samo zbog nas samih nego i naših društvenih odnosa jer je očito da ne možemo imati stvarni duboki utjecaj na naše bližnje osim ako ne živimo stvarne unutarnje živote.

Nužnost unutarnjeg života je očita u današnje[1938.] vrijeme kada se toliko ljudi i naroda posvećuje stjecanju ovozemaljskih dobara, ne shvaćaju koliko su takva dobra inferiorna vječnom bogatstvu duha. Sv. Augustin je točno primjetio da materijalna dobra, za razliku od onih duhovnih, u jednom trenutku ne mogu u cijelosti pripadati većem broju osoba. Jedna kuća, jedna zemlja, ne mogu pripadati u potpunosti različitim ljudima u istom trenutku, i tu dolazi do konflikata u potrazi za ovozemaljskim posjedom.

S druge pak strane, kao što sv. Augustin podsjeća, isto duhovno bogatstvo može pripadati u potpunosti svim ljudima, i u svakome trenutku, bez da dolazi do nemira među ljudima. Zapravo, što ih više zajedničko djelimo to ih više posjedujemo. Ista istina, ista vrlina, isti Bog, mogu pripadati svima nama. Duhovno bogatstva su neiscrpna tako da mogu pripadati svima i zadovoljiti potrebe svih. Doista, istinu posjedujemo u potpunosti samo onda kada je podučavamo drugima, kada s drugima dijelimo kontemplaciju; volimo vrlinu tek onda kada želimo da je i drugi vole; tek onda volimo Boga kada želimo da Ga svi vole. Podjelite novac, ili ga potrošite i više Vam ne pripada, više nije Vaš; Ali dajte Boga drugima, i to ga više posjedujete za sebe.

Iz opisanog vidimo kako potraga za materijalnim dobrima dovodi do razjedinjenosti, a potraga za duhovnim dobrima ujedinjuje ljudi u mjeri u kojoj ta duhovna dobra volimo. Evanđelje jednostavno objašnjava: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. " Svijet danas nije svjestan te osnovne istine koja je elementarna za svakog kršćanina.

Najdublje istine su one koje su kroz kontemplaciju postali norma naših života. Bog pokazuje ljudima što se događa kada pokušavaju živjeti bez Njega, kada ovozemaljski užitak stavljaju na prvo mjesto, kada preokreću čitavu ljestvicu vrijednosti. Ljudi kao da pokušavaju kompenzirati lošu kvalitetu zemaljskih dobara tako što će povećati njihovu kvantitetu.

Situacija u kojoj se nalazi svijet nazivaju krizom, ali ona je više od krize, radi se o stanju stvari koje bi trebalo pokazivati ljudima, kada bi ljudi to shvaćali, da traže ispunjenje svojih ciljeva na pogrešnim mjestima, u ovozemaljskom užitku – umjesto u Bogu. Traže sreću u obilju materijalnog posjedovanja koje nije u stanju pružati sreću.

Možete čini što god želite s materijalnim dobrima, podjelite ih jednako, neka budu zajedničko vlasništvo svih, ali to neće izlječiti problem, čovjek nikada neće pronaći sreću u njima.

PS

S obzirom da ulazimo u vrijeme došašća, ovdje se možete prijaviti za Online karmelske duhovne vježbe.