O mržnji prema Bogu – G.E.M. Anscombe

"Da, odavna ti slomi jaram svoj, raskide veze što te vezahu i reče: ‘Neću da robujem.’ [služim]. (riječi iz proročanstva Jeremijina)

Veliki filozof Spinoza je negirao da ljudi mogu mrziti Boga. Oslanjao se na pogrešne argumente jer je mislio kako je ideja Boga koja postoji u ljudskom umu uvijek savršena i primjerena. Sigurno je da bismo, ukoliko bi postigli uvid u samu božansku narava, nužno voljeli Boga kao najveće dobro i izvor sve dobrote, ali za sada gledamo kroz mračno staklo, kao što apostol kaže, i Boga spoznajemo samo po njegovim djelima na ovome svijetu. Neki od tih njegovih učinaka su sami po sebi dopadljivi i ljupki, ne može se Boga mrziti zbog njih; ali ljudskoj naravi iskvarenoj grijehom božanski zakon koji ograničava poroke djeluje nepodnošljivim, a pogotovo kazne koje koje nam se trebaju izreći za naše prijestupe. Zbog takvih učinaka, kao što je rekao Anđeoski doktor, neki mrze Boga budući da ga smatraju zabranjivačem grijeha i utjeloviteljem kazni.

Od takve mržnje prema Bogu neki su upali u otvoreni ateizam: oni ne žele da Bog postoji stoga ga i ne priznaju. Već gotovo dvije stotine godina filozofi se zapetljavaju pomršenim argumentima kako bi mogli povjeravati da ne može postojati jedno vrhovno i beskonačno božanstvo. Zapravo, prema takvom shvaćanju, oni odbacuju štovanje Boga kao nešto što je nedostojno slobodnog duha; preziru štovatelje Boga i rugaju im se da su robovi. Drugi pak javno ispovijedaju da vole Boga, ali ništa manje ne mrze pravog Boga: poput onih pobunjenika koji bi nekoć u svojim revolucijama prvo napadali ne kralja nego kraljeve ministre, tako i oni grde svece i proroke. Takve lažne štovatelje lako je prepoznati po sljedećem znaku; oni osuđuju strah Božji; osim toga, oni ne poznaju božanski zakon koji zahtijeva vrlinu; oni misle da se božanska ljubav prema ljudima sastoji od toga da ljudi žive ugodan život i da dožive ispunjavanje svih tjelenih želja njihova srca, da je vrlina "vjerovati u čovjeka"; da je takva vjera ponajviše očitovana u Kristovu životu. Strogost se smatra mitom; milosrđe ne shvaćaju jer misle kako se kazne ne može pravedno izreći; ako ih se može osloboditi bez nepravde. O takvim postoje riječi iz usta Gospodinovih u Ezekieovom pročanstvu;"ti si za njih kao slatka pjesma uz glazbu otpjevana glasom umilnim". No uskoro sljedi: " Ali kad sve ovo dođe – gle, već dolazi – znat će da prorok bijaše među njima!"

PS

Sjajno sažeto i opisano. Davno sam pročitao, ali tek prilikom pripreme za objavu sam shvatio koliko je svaka rečenica natopljena značenjem.

Vjerojatno je moguće pronaći englesku verziju predavanja, imao sam jednu verziju, ali trenutno ne radi poveznica. (Original je na latinskome ako se ne varam.) Može se pronaći i u knjizi Faith in Hard Ground.

Yt snimka On the Hatred of God, a sermon by Elizabeth Anscombe (4:12) donosi pročitano predavanje popraćeno zanimljivo formatiranim tekstom (pretpostavljam radi prijevoda) koji omogućuje pregled pojedinih teza.

---

Spominjući filozofe koji se zapetljavaju argumentima kako bi odbacili Božju opstojnost vjerojatno je, prema Mary Geach, mislili na ljude poput Bertranda Russella koji je bio sklon nekim atipičnim pogreškama kako bi "pokazao" da određeni argumenti za Božju opstojnost nisu ispravni odnosno da ih nije moguće izvesti iz činjenica o svijetu kao što naučava koncil. Primjerice njegova tvrdnja da je nemoguće izvesti nužni zaključak iz kontignetnih premisa (što je u jednom trenutku čak i zabrinulo Anscombe, ali je kasnije shvatila na koji način je u krivu.)

---

Ne bih previše analizirao, dovoljno je što sam uredio (podebljao tekst), ali ipak bih ponovio njenu primjedbu da postoje oni koji će ispovjedati Boga, ali će mrziti pravog Boga, napadati će "svece i proroke", osuđivati strah Božji, krivo predstavljati milosrđe.

Objavio sam nekoliko tekstova koji se dotiču sličnih tema, primjerice; Tko želi biti ateist?, kategorija ateizam, kategorija Anscombe itd. 

Poganstvo, Praznovjerje i Filozofija – G.E.M Anscombe

U predavanju "Paganism, Superstition and Philosophy" [predavanje održano 1984. god., dostupno u knjizi Faith in Hard Ground.] Anscombe uspoređuje stavove o raznim bogovima kojih se drže pogani s onima prisutnim u judeo-kršćanskoj tradiciji. Uz pogane koji govore o svojevrsnoj toleranciji (rimljani) ili raznim manifestacijama (hindusi), imamo i filozofske sljedbenike Wittgensteina koji tvrde da se vjerska istina pronalazi u duhovnosti pojedinca. (Takva razmišljanja sklona su kompromisima sa svijetom koji je često prilično izopačen.)

***

Anscombe započinje esej Tacitovim citatom u kojem rimski povjesničar opisuje židovska vjerovanja i povijest. Naravno, Tacitovi opisi su prilično apsurdni iako imaju tragove istine u sebi.

Ipak, prema Anscombe, ono što je nesumnjivo istina u Tacitovim (negativnim) zapisima o Židovima jest slika mržnje koju poganstvo ima prema pravoj vjeri. Poganstvo ima razne bogove, često mnoštvo bogova, u stanju je priznate svakakve bogove, ali ne i boga ovog naroda. Tacit opisuje židove u negativnom svijetlu, ponajviše jer nisu dio prevladavajuće kulture, drže se svoje skupine i svoje vjere. Štuju svoga Boga i ne žele štovati druge bogove. Ne samo da ih ne štuju nego ih i preziru. Žrtvuje volove jer su egipćani štovali volove, žrtvuju ovnove jer ovan predstavlja Jupitera. Ono što neznabošci štuju kao bogove, oni žrtvuju.

Pogani će možda misliti da su njihovi bogovi bolji od bogova drugih naroda, ali i oni su bogovi, ima mjesta za sve. Danas je poganstvo o kojem govori prisutno primjerice u Africi i Indiji u hinduzmu. (Poganstvo je praksa, ne toliko vjera.)

Tacit je novu religiju kršćanstva nazvao praznovjerjem, često se taj naziv koristio kako bi se religija proglasila lažnom. Ponekad se pojam "Praznovjera" koristi za opis onih koji koriste razne čari (čitanje iz taloga itd.) Neke stvari su "praznovjerne" u oba smisla.

Anscombe kasnije objašnjava;

---

Jednom sam pitala Wittgensteina što on razumije pod 'praznovjerjem'. Rekao je da vjerojatno misli isto što i ja. On ne misli o tome u smislu 'lažne religije', nego u onom drugom smislu; nije nudio definiciju, ali bi nazvao iste stvari praznovjerjem kao i ja. Čini se kako nije govorio u smislu 'lažne religije' (u kojem ni ja nisam navikla koristiti tu riječ) vjerojatno zbog njegovog neprijateljstva prema stavu 'znanost nam je pokazala da je ovo greška' o stvarima kao što su prorokovanja (otrovom) i druge magične prakse. Govoreći o takvim stvarima, jednom sam ga pitala kada bi imao prijatelja Afrikanca čiji je plan ili mogućnost nakon što je neko vrijeme proveo u Engleskoj, da se vrati kući i prođe obuku, a zatim prakticira kao vračar, bi li ga on, Wittgenstein, htio spriječiti u tome. U tišini je hodao, a onda je rekao: 'Bih, ali ne znam zašto'. Nismo više razgovarali o tome. Sklona sam misliti da je tada u njemu progovorio trag prave vjere; jer je ta religija, bilo u svojoj starohebrejskoj ili kršćanskoj fazi, uvijek govorila 'Ne' takvim stvarima.

I sad dolazim do filozofije; točnije do određene struje u filozofiji koja ima snažnu povijesnu vezu s Wittgensteinom. Sam Wittgenstein napisao je nešto u jednoj od svojih brojnih bilježnica poričući – ili postavljajući pitanje – da bi za kršćansku religiju bilo važno je li Krist učinio nešto od onoga što je o njemu zabilježeno, ili je uopće Krist postojao. Prekorio je prijatelja Jaina što je pomalo prezirno govorio o vjerovanjima Jaina o putovanjima duše nakon smrti. U drugim je prilikama rekao da bi, ako bi mu netko došao s vjerskim sumnjama, vjerojatno iznio sumnje o sumnjama.

Ne mogu govoriti u ime Wittgensteina, ovdje iznosim samo nekoliko stvari iz njegova pera; ali postoji stav ili prilično karakterističan način razmišljanja kod nekih od njegovih sljedbenika koji se čini kao djelomični odraz nečeg od onoga što sam citirala, iako ne tvrdim da je to netko tako definitivno govorio;

1. Ne postoji takva stvar kao što je istinitost religije. To se naznačuje izjavom "ova (religiozna) propozicija (o kojoj god da se radilo) nije poput propozicija prirodne znanosti."

2.  Religiozno uvjerenje je bolje usporediti s nečijom zaljubljenošću nego s njegovim vjerovanjem u bilo što istinito ili lažno.

3. Netko tko je naučen moliti otkriva da morate biti potpuno iskreni pri izricanju da bi se to smatralo molitvom. Otkrivate to suočavajući se s osobnim problemom.

4. Što se "spoznaje" i "razumijevanja" tiče, radi se o stavu koji jedan čovjek može imati, a drugome manjkati – stav prema kazni, primjerice. Netko kaznu smatra žalosnom nevoljom koju bi volio da je mogao izbjeći unatoč tome što je učinio ono čime ju je zaslužio; a netko drugi to smatra kaznom, što znači da zauzima sasvim drugačiji stav prema onome što mora trpjeti, misli da to "treba" trpjeti.

5.  U nekim slučajevima postoji udaranje glavom o jezični zid - pogrešna uporaba riječi što se tiče bilo kakvog smisla koji im se može pridati. (Ovdje koristim Wittgensteinove vlastite riječi.) "Ništa što bilo tko učini ne može mi nauditi'" navedeno je kao primjer takve misli - jer se na neki neizreciv način ništa što bi mi se moglo dogoditi u bilo čijim rukama ne bi "smatralo" štetom. Zašto? Ne postoji razlog. Ili još jedan: "Bog neće dopustiti da budete iskušavani van svojih snaga". To zvuči kao da možete biti sigurni da, iako postoje stvari koje bi vas slomile, Bog neće dopustiti da se dogode. I tako bih to prihvatio, ali prozvali bi me krivim: jer - rekli bi mi - nije negativno predviđanje da se stvari s određenim učinkom neće dogoditi. Kao takva, mogla bi biti kriva. Ali ako to mislite religiozno, posjedujete to na način koji je imun na ideju pobijanja primjera. Pretpostavimo da ste rekli 'Moj bankovni račun nikada ne može biti prekoračen'. Željeli bismo znati zašto to mislite. Je li neki arapski naftni šeik naredio da se vaš račun puni kad god prijeti prekoračenje? Ne, ništa slično. Imate li neko suludo uvjerenje o svom bankovnom računu? Ne – ali (po modelu ‘Ništa mi ne može nauditi’ ili ‘Neću biti u iskušenju iznad svojih snaga’) dali ste izraz nečemu što se "suprotstavlja granicama jezika’."Govoreći o bankovnom računu, to zvuči i jest smiješno; Wittgensteinov vlastiti primjer odnosio se na osjećaj da je osoba apsolutno sigurna.

Nadam se da sam rekla dovoljno da naznačim o kakvom razmišljanju govorim. Čini mi se da je to vrlo usko povezano sa zaključkom da u bilo kojem smislu u kojem religija može biti 'istinita', što je prilično čudan smisao, svaka religija jest ili može biti istinita. Sve zavisi tko je i kako ima.

Hume o čudima – G.E.M.Anscombe

Anscombe u "Hume on Miracles" komentira njegov poznati Esej o čudima. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Dio rada ovdje.) U nastavku prenosim sažetak;

***

Humeovo poglavlje ili kao što se naziva, Esej o čudima poznato je kao malo remekdjelo među onima koji su čuli za njega, ili su ga možda i pročitali, a kojima se sviđaju njegovi zaključci. Tobože mu je cilj pružati "mudrima i učenima" argument koji će ih zavijek oboružati protiv bilo koje obrane vjere (religije), svakog argumenta koji pokušava uspostaviti vjeru koja se poziva na čuda, ili na ispunjavanje proročanstva koje Hume smatra vrstom čuda. No, ako ograničemo "mudre i učene" na ljudi koji su istražili Humeovo argumente na ozbiljan način, ili barem kao filozofi, shvatiti ćemo da oni koji imaju isti pogleda na svijet poput njega smatraju ga sramotnim. Primjerice Antony Flew. Ili neki drugi poput C.D. Broada koji ga smatraju samim po sebi nerazumnim i proturječnim s Humeovom filozofskom pozicijom.

Iako je upitna vrijednost eseja, pokazao se, uz još neke, utjecajnim. Argumenti iz čuda i proročanstva danas više nisu popularni. (Tu je utjecao i Lessing koji se bavio dokazima iz čuda i proročanstva nasprem dokazima kroz izvještaje o tim čudima i proročanstvima.) [O tome sam nešto prenio u Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo.]

Anscombe smatra da razlog popularnosti Eseja leži u Humeovu litreranom umijeću. Ipak, literarno umjeće nije povezano s utemeljenošću argumenta ili istinosti u izvještvanju.

Prenosi Humeovo izvještaj o navodnom čudu u Zaragozi (i kardinalu de Retzu) i primjećuje da je stvar prilagodio u interesu svog argumenta. Iskoristio je svoju zlobnu duhovitost kako bi se obračunao s još nekim izvještajima o čudima koje očito ne predstavlja na pošten način.

Anscombe ukratko nabraja probleme s Humeovih argumentima koje daju njegovi kritičari;

1.  Hume izmjenjuje različite defincije čuda (A) kao bilo što što je suprotno uniformnom tijeku iskustva ili (B) kao transgresiji zakona prirode partikularnom voljom Božanstva ili uplitanjem nekog nevidljivog agenta.

2. Prva defincija se referencira sama na sebe što je vidljivo iz njegove primjedbe: "Čudo je da se mrtav čovjek vrati u život; jer to nikada nije primjećeno u bilo koje doba ili bilo kojoj zemlji."

3. Doista, Hume razvija prvu definiciju do krajnje točke apsurda: "Stoga mora postojati uniformno iskustvo protiv svakog čudesnog događaja jer inače taj događaj ne bi zaslužio takvu oznaku." Takvo razmišljanje je samopobijajuće jer bi navodni čudesni događaj, ukoliko se dogodio, bio dovoljan da se u pitanje dovede njegov čudesni karakter – jer ako se dogodio, onda ne bi bilo uniformnog iskustva protiv njega; a to znači da se njegov čudesni karakter ne bi mogao navesti kao argument protiv toga da se dogodio.

4. Humeov cilj je navesti da čudesni karakter događaja bude dovoljan razloga da odbacimo priču da se on dogodio bez istraživanja dokaza. Radi se o čudnovatom prestanku argumenta koji je započeo tezom da mudar čovjek vjeruje proporcionalno dokazima.

5. Hume pogrešno opisuje ulogu svjedočanstva u ljudskom znanju. "Razlog", kaže on, "zašto prirodajemo ikakvu uvjerljivost svjedocima i povjesničarima nije rezultat ikave veze, koju a priori opažamo, između svjedočanstva i stvarnosti, nego jer smo navikli pronaći usklađenost između njih. No kada je potvrđena činjenica koju rijetko promatramo, imamo osporavanje dva suprotna iskustva." Pa, ne samo da nisam često, nego nisam nikada iskusila potres; ali svejedno ne postoji konflikt, nema načela iskustva koje bi mi u tom slučaju dalo "stupanj sigurnosti protiv činjenica" koje svjedoci potresa nastoje utvrditi.

6. Kada govorimo o dosljednosti [njegovih argumenata o čudima] s njegovom vlastitom filozofijom teško da postoji obrana. Hume jasno poručuje da nijedna količina uniformnosti iskustva ne može biti racionalan temelj, ili dokazni materijal, a kamoli dokaz, da se slično mora dogoditi u sličnim slučajevima. Čini se kao da nije iskren kada tvrdi da je pojava čuda opovrgnuta samom činjenicom da se radi o kršenju zakona prirode; da ih odbacimo kao nemogući događaj. Već u sljedećem poglavlju on ponavlja svoj stalni stav da, rezonirajući a prirori, moramo dopustiti da bilo što može proizvesti bilo što. "Pad kamenčića može, koliko je nama poznato, ugasiti sunce.", ali u poglavlju on opet tvrdi "Podizanje kuće ili broda u zrak je vidljivo čudo. Podizanje pera, kada je vjetru potrebno tako malo sile da bi to postiglo, je podjednako pravo čudo, iako ne tako razumno s obzirom na nas." Ukratko, za potrebe ovog poglavlja prihvaća mehanistički determinizam – slika prirode koja je čvrsto vezana sudbinom nepovredivih zakona – ali takva nije Humeova koncepcija nego je koncepcija koja je prevladavala u njegovu stoljeću – kao posljedica newtonovske znanosti(?)

Njegov vlastiti stav je sljedeći; "Ne postoji ništa u bilo kojem objektu, uzetom samom za sebe, što nam može pružati razlog da zaključimo van njega; i da čak i nakon promatranja česte ili stalne konjukcije objekata, nemamo razloga izvući ikakav zaključak o bilo kojem objektu osim onoga kojeg smo iskusili; [...]"

7. Prema Humeovu vlastitu opisu vjerovanja, vjerovanja u čuda su zapravo nešto što se ne može dogoditi.

[Anscombe tu citira Humea koji objašnjava da je vjerovanje rezultat nekog objekta odnosno konjukcije između objekata, (primjerice plamen i toplina). Radi se o naravnim insinktima koje nikakvo rezoniranje ili proces mišljenja i razumijevanja nije u stanju proizvesti ili spriječiti.]

Takvo razmišljanje Hume još jednom upotrebljava kako bi ismijao one koji vjeruju...

[...] Broad procjenjuje da se Hume u ovome Eseju ne drži svojih "ekstremno visokih standarda". No, prema Asncombe Broad time pogrešno shvaća što Hume radi. Prema njoj Esej je briljantna propaganda unatoč Humeovom shvaćanju kauzalnosti.

Sve navedeno je dovoljno da se pokaže problematičnost, ali Anscombe dodaje još nekoliko primjedbi;

Proročanstva i čuda (kao argument ZA kršćanstvo) – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u "Prophecy and Miracles" bavi argumentima proročanstva i čuda. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Rad je vjerojatno pročitan 1957. godine pred skupinom katoličkih filozofa koju su se redovno okupljali i raspravljali o različitim temama.) U nastavku prenosim njena razmišljanja (dio kao citat, dio kao sažetak) 

Moji problemi sadržani su u tri dokumenta:

1. Dekret Vatikanskog Koncila da proročanstva i čuda Mojsija i proroka, tako i samog Krista, pružaju čvrste vanjske dokaze za istinitost Kršćanstva. [I. Vatikanski koncil, "Dei Filius", poglavlje o vjeri.]

2. Upozorenje iz Ponovljenog Zakona

"Ako se u tvojoj sredini pojavi kakav prorok ili čovjek sa snoviđenjima pa ti iznese kakvo znamenje ili čudo; i to se znamenje ili čudo o kojem ti je govorio ispuni i onda ti on rekne: ‘Pođimo sad za drugim bogovima kojih dosad ne poznaješ i njima iskazujmo štovanje’, nemoj slušati riječi toga proroka ni sne toga sanjača"

3. Lessingovo djelo "On the proof of the Spirit and of Power" (O dokazu Duha i moći). Lessing kaže ‘Jedna je stvar doživjeti ispunjenje proročanstva; ali ispunjena proročanstva za koja znam samo kao stvar povijesti za koju se pretpostavlja da su ih drugi doživjeli, sasvim su druga stvar.’ A isto je i s čudima. 'Pokazivanje Duha i snage' o kojem sveti Pavao govori u Prvoj poslanici Korinćanima, kaže on, bilo je činiti čuda i proricati. Origen se mogao pozvati na takav dokaz zbog poznatog postojanja takvih stvari u njegovo vrijeme. Ali izvješća o ispunjenim proročanstvima nisu ispunjena proročanstva, izvješća o čudima nisu čuda. 'Ona koja se odvijaju pred mojim očima imaju svoj učinak na neposredan način; ostala bi trebala imati svoj učinak kroz medij koji ih lišava svake moći."

Primjetimo da za razliku od Ponovljenog zakona, Lessing ne nameće nikakva ograničenja na to kakav učinak (na moja uvjerenja) može imati svjedočenje ispunjenog proročanstva, osim da se ne može vjerovati proroku ako je proturječio dijelu nečijeg vlastitog iskustva koje je bilo jednako sigurno kao nečije promatranje njegove izvedbe.

---

Anscombe dalje navodi još neke Lessingove tvrdnje.

Lessing kasnije tvrdi da ne sumnja kako je Krist činio čuda i ispunjavao proročanstva, ali da u to možemo biti sigurni u mjeri u kojoj možemo biti sigurni o bilo kojem povjesnom događaju. (Primjerice poput našeg znanja o Aleksandru koji je u kratko vrijeme osvojio gotovo čitavu Aziju.)

Lessing tvrdi da je uvjeren u povijesne događaje oko Isusa, ali da to ne znači da je spreman u svijetlu toga preoblikovati sva svoja druga uvjerenja. (Prema njemu, ukoliko ne možete demonstirati povjesne istine, onda ništa ne možete demonstirati povjesnim istinama. Odnosno, povjesne istine ne mogu postati dokaz nužnih istina.)

Ili da citiramo Lessinga;

"Tko poriče - ja ne poričem - da su izvještaji o tim čudima i proročanstvima jednako pouzdani kao što to može biti bilo koja povijesna istina? - Ali: ako su samo toliko pouzdani, zašto su tako iznenada korišteni da bi ih učinili beskrajno vjerodostojnijima? Kako? Gradeći sasvim različite stvari, i više stvari, na njima, nema se pravo graditi na povijesno dokazanim istinama. Ako se nikakva povijesna istina ne može dokazati, onda se ni bilo što ne može pokazati kroz povijesne istine. Odnosno: slučajne povijesne istine nikada ne mogu postati dokazom nužnih istina razuma."

Dakle, ukratko, Lessing predstavlja razmišljanje koje je rasprostranjeno posljednjih stoljeća. Anscombe raščlanjuje što točno Leesing tvrdi i što je tu problematično. (Navodi probleme, ne navodim ih sve, prenosim samo neke koji su mi zanimlijviji.)

Anscombe se ne slaže s pretpostavkom da sve u što možemo povjerovati o Bogu mora biti "nužna istina razuma". Istine vjere ne moraju biti takve da su ljudi u stanju (sami po sebi) doći do njih.

Kada promatramo u svijetlu dekreta Vatikanskog koncila, vidimo da se tamo govori o "čvrstim vanjskim dokazima", a ne o demonstraciji istina Kršćanstva. (Pogrešno je, možda i heretično, tvrditi da je otajstva vjere moguće "demonstrirati".)

---

Posve odvojeno od Lessingove središnje kritike suvremenog argumenta za kršćanstvo iz proročanstva i čuda, važno je primijetite da je njegov stav svakako nespojiv s kršćanskim vjerovanjem. Čini se da u ovom eseju raspravlja samo protiv određenog argumenta, a ne protiv kršćanskih uvjerenja: čini se da kaže 'Ako ih se držite, to je na drugim osnovama, a ne na ovim'; čak ih se on tobože drži - iz drugih razloga; naime njihova divljenja vrijednog sadržaja. Ali vrlo je jasno da je kršćanska religija lažna ako je, recimo, Krist mit. Uloga Krista nije, kao što bi rekli neki ljudi, za koje pretpostavljam da potječu od Lessinga: pokazati koliko ljudsko biće može biti plemenito i tako nas nadahnuti. A da Krist nije bio mit nego stvarna osoba povijesna je činjenica. Stoga je kršćanska religija nespojiva s lažnošću određenih povijesnih izjava. Ali Lessingovo stajalište o tome što se može vjerovati o Bogu ne samo da bi pokazalo da ono ne bi moglo biti izvedeno ni iz kakvog povijesnog znanja, već i da ne bi moglo biti nekompatibilno s bilo kojim prethodnim mogućim povijesnim izjavama.

Zapravo, pretpostavljam da bi to i on mogao priznati. Vrlo je jasno kako je Krista smatrao samo učiteljem: a kod učitelja je važno učenje; zapravo nije važno je li navodni učitelj postojao ili nije, sve dok je učenje tu. Lessing je bio jedan od onih koji su pravili razliku između 'Kristove religije' (koju je objasnio kao 'religije koju je on prakticirao i priznavao') i 'kršćanske religije' (koju je uglavnom karakteriziralo vjerovanje da je Krist bio sin Božji): moguće je da je on bio jedan od začetnika ove distinkcije. Bio je, naravno, previše informiran da negira da se 'kršćanska religija' pojavljuje u Kristovim prenesenim izjavama, ali je inzistirao na razlikovanju onoga što je beznadno nejasno i onoga što je u njima bilo nevjerojatno jasno; 'kršćanska religija' javljala se samo u onome što je bilo nejasno, a ne u onome što je bilo jasno. On je poštovao ono što je bilo jasno pod imenom 'Kristova religija'. On sam povlači analogiju koju sam ranije upotrijebila između religijskih i matematičkih istina: kakve bi veze imalo da je, povijesno gledano, neki lažni postupak doveo do matematičke istine, pita on.

Dokaz Duha i snage je u "suvremenim" čudima i proročanstvima. Mislim da Lessing uvelike preuveličava sigurnost (s vanjske, nepristrane točke gledišta) koje je Origen mogao imati o njima. Ovdje je korisno biti katolik, jer katolici ne govore kao drugi i kao što je Lessing rekao da 'nema više čuda'. Ne znam Origenovu biografiju; ali čini se vrlo vjerojatnim da je o njima znao iz priča baš kao što mi to znamo sada; čak i ako su, kako se čini, čuda tada bila mnogo češća, radilo se o zapanjujućim događajima; i vjerojatno su ih nevjernici promatrali s jednakom nevjericom i nedostatkom interesa koliko nevjernici sada pokazuju u pogledu takvih stvari, koje katolici prihvaćaju. Znakovi i čudesa, čak i u apostolsko vrijeme, a koje je činio sam Krist, dovoljno su rijetki da većina ljudi samo čuje za njih. Ali možda je sve ovo samo argumenta radi, a Lessing je zapravo bio prilično skeptičan prema svim čudima i proročanstvima: Ne znam.

---

Sve ovo do sada Anscombe navodi kao preambulu bavljenja središnjim argumentom protiv argumenta za krščanstvo na temelju čuda i ispunjenih proročanstava. (Svar pojednostavljuje što Lessing ne napada istinu zabilježenih čuda i ispunjavanja proroštva.)

Vjera – G.E.M. Anscombe

Anscombe se u predavanju kojeg se prenosi pod nazivom "Faith" još jednom bavi pitanjem što je vjera, analizira taj pojam, što znači kada kažemo da vjerujemo nekome. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Možete ga pronaći i ovdje pdf.)

Početak predavanja mi je djelovao upečatljivo, ali ostatak nisam popratio s tolikim interesom. Malo me i iznenadio jer sam upoznat s njezinom obranom nauka i opovrgavanjem nekih kritičara religije. (Neki je smatraju predstavnikom onoga što je kasnije nazvano analitičkim tomizmom. Spominjem to jer iako ima nešto drugačiji pristup, kada napada određeni teistički argument to čini jer smatra da ga je potrebno ispraviti i ojačati – možda i odbaciti ukoliko je loš, ali ne zato jer napada teizam ili nešto takvog.) Ipak, ostatak predavanja donosi neke zanimljive digresije i razmatranja.

Napomenuo bih da se radi o predavanju kojeg je održala na Oscott Collegeu,(pri sjemeničku Birminghamske nadbiskupije) što znači da o vjeri raspravlja u tom kontekstu, vjerojatno imajući na umu tko joj je publika.

***

Započinje predavanje; 

U kasnim 1960-ima neka bi rečenica u propovijedi često započinjala sa "Nekoć smo vjerovali da..." Uvijek bi mi se srce uznemireno steglo kada bih čula tu frazu. Izmjenjivala bi se očekivanja. Optimističnija bi se nadala nekoj apsurdnoj laži poput "Nekoć smo vjerovali da nema goreg grijeha od propuštanja mise nedjeljom". Najgore je bilo čuti nešto poput "Nekoć smo vjerovali da je nešto posebno u svećeništvu"; "Nekoć smo vjerovali da je Crkva tu radi spasenja duša".

---

Prema Anscombe, postoji "nekoć smo vjerovali" koje se moglo izreći s malo istine i gdje implicirano odbacivanje nije bilo katastrofa.U prethodnim vremenima postojao je entuzijazam za racionalnošću, možda inspiriran učenjem Prvog Vatikanskog koncila protiv fideizma, svakako nošen promicanjem neotomističkim studijima.

Osvrće se na nekoć popularnu prezentaciju preambula vjere (i vjere), ponekad bi, prema njoj, bila izražena u striktnijem obliku (gdje bi se čak javljao problem na koji je način milost uopće potrebna), a ponekad u nešto "treveznijim" oblicima.

Takva razmatranja, dokazi, argumenti i problemi više nisu bili u modi kada je održala predavanje[1975.god]. Navodi da postoje različiti razlozi zašto je došlo do toga, ali nažalost ne navodi koji su to, i ne osvrće se previše na to. Samo navodi da ne moramo toliko žaliti za time.

Koliko sam upoznat, Anscombe se slaže s onime što se naziva preambulom vjere, slaže se naravno s osudom fideizma itd. ali ne misli – barem u ovom predavanju – da čitavu kršćansku vjeru možete promatrati s takvom sigurnošću odnosno demonstrabilnošću. Zapravo, ono što kasnije postaje jasno, ne bavi se "nekdašnjim" pristupom nego se bavi pojmom vjere [eng.faith; believe]. Razrađujući njeno značenje.

Mogli bi reći da, kao što to često čini, donosi jednu dublju filozofsku analizu ne samog problema, nego čitavog okruženja u kojem problem nastaje. Predavanje je održala u sjemeništu, da se radilo o predavanju pred sekularnom publikom ili nekom polemičnom nastupu vjerojatno bi imala drugačiji pristup.

Prenosim dalje iz predavanja (kao citat);

---

U modernoj upotrebi pojam 'vjera' ima tendenciju da znači religiju ili religiozno uvjerenje. Ali pojam vjere ima svoj izvorni dom u određenoj religijskoj tradiciji. Ako budist govori o 'svojoj vjeri', govoreći na primjer da njegovu vjeru ne treba vrijeđati, misli na svoju religiju, a on posuđuje riječ 'vjera' koja je zapravo strana njegovoj tradiciji. U tradiciji iz koje taj koncept potječe, 'vjera' je skraćenica od 'božanska vjera' i znači 'vjerovati Bogu'. I bila je tako korištena, barem među kršćanskim misliocima, da vjera, u tom smislu, nije mogla biti ništa drugo nego istinita. Vjera je bila vjerovanje Bogu, kao što je Abraham vjerovao Bogu, i nikakvo lažno vjerovanje nije moglo biti dio toga.

Želim reći ono što bi o vjeri mogao razumjeti netko tko je nije imao; netko tko čak ne vjeruje nužno da Bog postoji, ali tko je u stanju pažljivo i istinito razmišljati o tome. Bertrand Russell je vjeru nazvao 'sigurnošću bez dokaza'. To se čini točnim. Ambrose Bierce ima definiciju u svom Đavolskom rječniku: 'Stav uma onoga koji vjeruje bez dokaza onome koji bez znanja govori stvari bez paralele'. Što bismo trebali misliti o ovome?

Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu – G.E.M. Anscombe

Anscombe u "What Is It to Believe Someone?" razrađuje pitanje što znači vjerovati nekome. Rad možete pronaći u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. Prvi put je objavljen u Rationality and Religious Belief. (Može ga se pronaći i online.)

To je prvi rad u zborniku pa sam odlučio prenijeti nekoliko razmišljanja. Cilj mi je posvetiti više pažnje Anscombinim radovima pa je ovo svojevrsni početak.

Radi se o filozofskoj obradi teme koju je započela pojmom vjere, iako sam u naslovu istaknuo teološku implikaciju, Anscombe se ovdje bavi filozofskim istraživanjem pitanja kojeg smatra zanimljivim.

U nastavku prenosim sažetak ideja o kojima govori;

***

Ukoliko Vam netko kaže da je doručkovao kobasicu povjerovati ćete mu, ali treba li o tome [pitanju što znači vjerovati nekome] dublje promisliti. Anscombe misli da je vrijedno istražiti, da je pitanje vjerovanja u filozofiji ne samo neistraženo, nego i zanemareno.

Istražuje što znači riječ "vjera" [eng. faith]. Napominje da bi nekoć govorili o ljudskoj ili božanskoj vjeri, odnosno vjerovali bi ljudima, ili bi vjerovali Bogu. No, danas riječ vjera znači nešto poput riječi "religija" [eng. religion] ili "religijskog uvjerenja" [eng. religious belief]. Prema tome ono što danas nazivamo "vjerom" postalo je vjerovati u Boga, a ne vjerovati da će nam primjerice Bog pomoći.

Nažalost takva promjena dovela je do gubitka, izgubilo se poimanje toga da bi trebali "vjerovati Bogu". (Abraham je vjerovao Bogu.)

Ne radi se samo o teologiji i filozofiji religije nego i teoriji znanja. Većina našeg znanja oslanja se na ono što su nas podučili i ono što su nam rekli. [U ovom članku se ne bavi konkretno teologijom ili filozofijom religije, ali očito ono što ima za reći ima svoje posljedice u tome području.]

---

Hume je primjerice smatrao da je ideja o uzroku-i-posljedici način na koji dolazimo do ideja o svijetu koje su izvan našeg osobnog iskustva. Želio je podvesti vjeru u svjedočanstva pod vjeru u uzroke-i-posljedice, ili ih barem svrstati zajedno kao primjere istog oblika vjerovanja. Vjerujemo u uzrok, prema njemu, jer vidimo učinak; a uzrok i učinak uvijek idu zajedno. Sično tome, vjerujemo u istinitost svjedočanstva jer vidimo svjedočanstva, a svjedočanstva i istina idu zajedno (ili barem često idu zajedno.) No, čim izrazite takvo razmišljanje vidite zašto bi ga i odbacili. Apsurdno je. Nejasno je zašto bi se Hume uopće upuštao u takvo nešto. [Anscombe se u više navrata bavila Humeom, poznato je njezino pobijanju određenih Humeovih ideja.]

Vjerovati svjedočanstvu je različite stukture od vjerovanja u uzroke i posljedice. U nastavku prenosim iz eseja(kao citat);

---

Dobili ste pisma; kako ste uopće naučili što je pismo i kako je došlo do vas? Uzeti ćete knjigu i pogledati na određeno mjesto i vidjeti 'New York, Dodd Mead and Company, 1910'. Dakle, znate li iz osobnog opažanja da je tu knjigu objavila ta tvrtka, i tada, i to u New Yorku? Pa, teško. Ali znate da je tako navodno bilo. Kako? Pa znate da tu uvijek stoji ime izdavača i mjesto gdje mu je ured. Kako to znate? Naučili su vas tome. Ono čemu ste učeni bilo je vaš alat u stjecanju novih znanja. ‘Bilo je jedno američko izdanje’, reći ćete, ‘Vidio sam ga’. Razmislite koliko se oslanjanja na to da vjerujete u ono što vam je rečeno leži iza mogućnosti da to kažete. Na ovoj je razini irelevantno postavljati pitanje moguće krivotvorine; bez onoga što znamo iz svjedočanstva, ne postoji nešto za što se pretvara da je krivotvorina.

Možda mislite da znate da je New York u Sjevernoj Americi. Što je New York, što je Sjeverna Amerika? Možete reći da ste bili na ovim mjestima. Ali koliko ta činjenica doprinosi vašem znanju? Ništa, u usporedbi sa svjedočenjem. Kako ste znali da ste tamo? Čak i ako živite u New Yorku i jednostavno ste naučili njegovo ime kao mjesto u kojem živite, postavlja se pitanje: Koliko je opsežna regija ovo mjesto koje nazivate 'New York'? I kakve veze New York ima s ovom malom kartom? Ovdje je komplicirana mreža primljenih informacija.

S ovim kao preambulom, započnimo istragu.

O Milostinji - C.S.Lewis

To je ispravno mišljenje što se tiče potrebe za stvaranjem takva društva, ali onaj tko misli da u međuvremenu ne treba pomagati siromasima, odvaja se od kršćanskog morala. Ne vjerujem da bilo tko može odrediti koliko bismo trebali davati onima koji su siromašniji od nas. Mislim da je tu jedino sigurno pravilo da se da više nego samo ono što nam pretekne. Drugim riječima, ako su naši izdaci za udubnost, luksuz, zabavu i slično blizu uobičajenih troškova koji vladaju među onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo. Ako uopće ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali premalo. Uvijek bi trebalo postojati nešto što bismo rado imali, a ne možemo jer nam naši izdatci za dobrotvorne svrhe to onemogućuju. Ovdje govorim o milostinji na općenit način. Posebni slučajevi oskudice kod vaših rođaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje vam Bog ukazuje mogu zahtijevati puno više, čak da dovede u opasnost svoj položaj. Za mnoge najveća prepreka davanja milostinje ne leži u raskošnu životu ili u želji da imamo što više novaca, već u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najčešće morali smatrati napašću. Ponekad i oholost smeta darežljivosti; često dolazimo u iskušenje da potrošimo više nego što bismo trebali na upadljiv oblik velikodušnosti (napojnice, čašćenja) dok manje trošimo na one koji stvarno trebaju našu pomoć.

PS

Preuzeto iz knjige Elementarno Kršćanstvo. (Bitno.net ima članak koji govori o Lewisu i milostinji - Koliko novaca trebamo izdvajati za potrebite?C. S. Lewis ima nekoliko kvalitetnih praktičnih savjeta.)

Je li Lewis ovdje u pravu? Ne znam, ne bih ulazio u to. (Ne znam ni kakva je bila njegova životna situacija. )

Još ću jednom spomenuti priručnik Put Prosvjetljenja, u njemu možete pročitati o Obvezi Milostinje (459.str). Započinje sa;

"Sv. Pismo i predaja često i uporno govore o vrijednosti i dužnosti milostinje. Sam je Gospodin najdjelotvornije naglasio dužnost milostinje u divnim obećanjima i jezivim prijetnjama opisujući posljednji sud, gdje će se vršenje tjelesnih djela milosrđa uzeti kao kamen kušnje za to da li smo stvarno i djelotvorno u našem bližnjemu gledali i ljubili Krista. "

Iznosi načela, ali ne znam od kuda su preuzeta, niti jesu li ili nisu opravdana;

"Šesto načelo: Nema nikakve dužnosti dati milostinju od dobara koja su nam za život bezuvjetno potrebita. Jer svatko ima pravo i dužnost brinuti se, u prvom redu, za život i zdravlje svoje i svojih.

Sedmo načelo: Sveto pismo i predaja stavljaju nam pred oči ideal, ali nipošto opću obavezu »sve prodati i razdati siromasima« (Mt 19, 21), i onda živjeti samo od rada svojih ruku, pa još i od toga dijeliti siromasima (usp. Ef 4, 28; Sol 3, 8) "

Dovoljno da svatko protumači kako s(eb)i to želi.

---

Govoreći o kršćanskom načinu davanja milostinje;

"Odlučujući je ponajprije pravi kršćanski motiv. Bez nadnaravne nakane, dar iz ljubavi darovatelju ništa ne koristi. »I kad bih sve svoje imanje razdijelio siromasima - a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo« (1 Kor 13, 3). Pravo je moralno shvaćanje poistovjećenje s Kristovom ljubavi, suizvršenje njegove ljubavi. »Tko jednom od najmanje braće pruži samo čašu hladne vode jer je moj učenik, doista neće mu propasti plaća« (Mt 10, 42; usp. Mk 9, 41; Mt 25, 40).

U dijeljenje milostinje ne smije se uvući koristoljublje i licemjernost. »Činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag! Tako će vaša plaća biti velika, i bit ćete sinovi Previšnjega« (Lk 6, 35).

[...]Dijeljenje milostinje valja da je razborito. Gospodinova riječ, kako je donosi Didahe, »Tvoja milostinja neka ti se u ruci uznoji, dok saznaš kome da je daš« divno izražava nastojanje oko razboritosti. Već je mudri Sirah opomenuo da se milostinja daje tako da ne bude potpora zlima (Sir 12, 1-7). "

---

Ne znam je li Vam odbojna Lewisova ideja da si zbog davanje milostinje uskratite nešto što bi željeli imati, ali takvo što bi služilo kao stalni podsjetnik da bi trebali biti vezani uz nešto drugo. Naravno, sličan efekt možete postići na druge načine koji ne zahtijevaju takvo odricanje. Iz nekoga me razloga to podsjetilo na one ljude koji "ukrašavaju" svoje domove za korizmu, ponekad nekim prikladnim simbolom, a ponekad tako što uklone "ukrase" – neku vazu, slike sa zida itd. - da bi imali stalni podsjetnik u kojem dobu godine se nalaze.

Pretpostavljam da nisu rijetki oni koji daju samo krajnji "višak", i to doslovno ono sitniša što ga zagrebu po dnu novčanika. (Čuo sam jednog gospodina koji je u dućanu, prebirući po džepovima punim novčića, primjetio da je pun sitniša kao da ide u crkvu.)

Pretpostavljam da nije isti stav onih koji planirano uključuju potrebe milostinje (i pomaganja Crkve), s onima koji su spremni istresti nešto sitniša ukoliko baš moraju. (Svaki katolik ima dužnost podržavati Crkvu -  milostinja i "desetina" nisu ista stvar, ali oboje je nešto što su katolici dužni davati.)

korizma