Moralno okruženje djeteta – G.E.M. Anscombe

Što je "moralno okruženje" djeteta? Sve u njegovoj okolini što mu se obraća i na što ono samo reagira inteligencijom i osjećajima.

Kad kažem "sve što mu govori" ne mislim samo na sve što se obraća djetetu, već na ono što mu išta poručuje. Što dijete dobiva čisto od postojanja svojih osjetila i svoje ljudske inteligencije u prirodi ne možemo procijeniti. U svakom slučaju ono što dobiva od prirode modificira njegova ljudska kultura. Uglavnom razgovarajući s njim, okolni ga ljudi uče ljudskom govoru. I ostalo njihovo ponašanje djetetu mnogo govori i to prije svega na isti način kao i govor, pokazujući mu oblike ponašanja koje će ono razumjeti, a neke od njih i oponašati. Baš kao što dijete ima urođenu sposobnost da nauči bilo koji jezik koji redovito čuje, tako je također sposobno naučiti unutrašnjost svih mogućih načina djelovanja. Hranjenja životinja, na primjer, pozdravljanja ljudi, davanja darova, čišćenja stvari; skrivanja, spremanja, bacanja; plesa; mnogih gesta; žurbe ili odgađanja. Popis je beskrajan; a svi ovi opisi tumačenja su ponašanja, ili bolje rečeno elementarnih pokreta i zbivanja koja sačinjavaju ponašanje.

Sve je ovo prirodna povijest. Možemo reći: prirodno je povijesti čovjeka da ima moralnu okolinu. Nitko nije mogao odlučiti da u određenom slučaju ljudskog djeteta to nije tako. U svakom slučaju nije, ako predlaže da se dijete odgaja. Pretpostavljam da bi se dojenče, jednom odbijeno od sise, moglo držati u kutiji, s hranom i vodom na dohvat ruke, ali bez ljudske komunikacije; postalja se mijenja i hrana i voda se pojavljuju automatski. Ali to ne bi bilo odgajanje djeteta i ono bi sigurno umrlo. Takvo je barem sadašnje mišljenje; jer tako zao eksperiment se ne pokušava.

"Poručivanje" koje se neizbježno provodi u odgoju djeteta tako da ima jezik i da se može kretati u vlastitom društvu - tako da, grubo govoreći, zna kako se snalaziti - ovo minimalno komuniciranje nije ono što bi itko nazvao moralnim odgojem. Stoga bi se moglo postaviti pitanje zašto to nazivam dijelom moralnog okruženja djeteta. Razlog tome je što opskrbljuje sirovinu, čija je etika oblik. Pogledajte, na primjer, deset zapovijedi, pojmove koji su u njih uključeni. Sve se one odnose na aktivnosti ili činjenice koje nisu samo prirodni događaji ili stanja stvari; poželjeti što je tuđe; svjedočiti protiv koga; počiniti preljub; počiniti ubojstvo, ukrasti; poštovati nekoga; uzeti ime uzalud; držati svetim; praviti idole i klanjati im se; imati boga. Svaki kurzivni izraz ovdje označuje, kao riječi za fizičke procese, karakteristike i odnose, ili neposredna iskustva ili osjećaje. Svi opisi su interpretacije onoga što se događa na visokoj razini. Vidjeti će se da sam uputila na zapovijed protiv ubojstva ne u obliku u kojem se tako često navodi: ‘Ne ubij’, nego u ispravnijem obliku ‘Ne čini ubojstvo’. Hebrejska riječ znači ubojstvo, a ne ubijanje. Inače bi ta zapovijed bila protuprimjer onome što sam govorila; ubijanje ne mora biti čak ni ljudski čin, budući da lav ili stijena mogu ubiti. "Ubiti" je relativno nizak opis radnje, bez mnogo specifičnog ljudskog spominjanja toga.

Nitko ne bi mogao imati koncepte koji odgovaraju riječima upotrijebljenim u zapovijedima, da nije živio u okruženju u kojem uči nutrinu svakojakih načina djelovanja: mora živjeti specifično ljudski život s ljudskim postupcima.

Opisi moralnih radnji nisu opisi prirodnih događaja. Ali dio je prirodne povijesti čovječanstva da mladi ljudi stječu pojmove koji im odgovaraju, ili u nekim slučajevima, barem pojmove u kojima su ukorijenjeni, kao što je preljub u braku ili krađa u vlasništvu. Nekakav pojam vlasništva svatko će pokupiti tijekom svog odgoja, a gotovo sigurno i neki pojam o krađi. Sasvim općenito: odrastati kao dijete normalne inteligencije u ljudskom društvu je eo ipso biti opremljen nizom koncepata koji čine sirovi materijal za opis moralnog djelovanja, a u mnogim slučajevima i njih steći, barem u grubom početnom obliku.

Reći ovo ne znači reći da odrastati na ljudski način znači steći moralna uvjerenja i osjećaje. To je nešto drugo. Lako možemo zamisliti nekoga s punim razumijevanjem ljudskog jezika, ali tko ne sudjeluje u mnogim moralnim predodžbama, čak ne sudjeluje ni u jednoj od određenih raspona: onih koji su povezani s osudom.

Ovo je bez sumnje neobično. Kako kaže sveti Pavao, ljudi otkrivaju ono što im je zapisano na srcu svojim načinom iznošenja optužbi i izgovora. Zamišljam nekoga tko ne traži opravdanje niti traži od drugih da se opravdaju. On nije defektan u razumijevanju jezika. On mentalno funkcionira kao porotnik, koji može reći što je učinjeno; nikada kao sudac, koji osuđuje ili oslobađa optuženu osobu.

Ukratko, ljudsko biće normalne inteligencije ne može odrasti bez mogućnosti korištenja niza opisa koji su ili već moralni opisi ili osnova za moralne opise. Ali on to može činiti bez stjecanja navike da osuđuje ili oslobađa, optužuje ili opravdava sebe ili bilo koga drugoga. Obično nauči raditi te stvari; ali ne treba. Njegovu subjektivnost ne treba pozivati osim kao subjektivnost bića s osjećajima i ciljevima.

Ova podjela je važna. To znači da se ljudska subjektivnost trenira ili etički oblikuje na dva različita načina. Jedan od načina je formiranje volje i odgoj emocija. Drugi je obuka u opravdanju, u prosuđivanju dobra i zla u ljudskom djelovanju, u onome što se naziva "savjest". Odvojivost ovih je izvor mnogih filozofskih problema, koji me ovdje ne zanimaju. Ali ona, a dijelom i sami ti problemi, također su izvor današnjeg raširenog uvjerenja da je čovjekova etika čisto subjektivna, u smislu da je na njemu da odluči što će nazvati ispravnim, a što pogrešnim. To je čak i temelj nekih obrazovnih teorija u Engleskoj.

Na razvoj volje i odgajanje emocija uglavnom se djeluje bez ikakve jasne namjere od strane odraslih koji su odgovorni za odgoj djeteta. Dijete se rađa s voljom koja je isprva usmjerena na potrebe te na udobnost i pažnju. Kasnije, kada se pojave individualne razlike, čini se da one nisu naše djelo. Još kasnije, stavovi odraslih, a ponekad i povezivanje s odraslima u njihovom promicanju i ostvarivanju, dijete mogu potaknuti da ima određene ciljeve i brige. To se može učiniti s namjerom; kao što je obuka u manirima, koji barem sugeriraju određene stavove.

Kontracepcija, čistoća i bračni poziv – G.E.M. Anscombe

Dopustite mi da se prepustim maštanju; Godina je 1968. Enciklika [Humanae Vitae] je upravo izdana. Svugdje gdje je kontracepcija uzela maha, biskupi govore hrabro i opetovano. Njihova poruka glasi otprilike ovako: "Kršćani! Sveti je Otac zatražio da se o ovom pitanju ne raspravlja u posljednje četiri godine. U tom vremenu neprijatelji crkvenog nauka nisu šutjeli. Učinili su sve da vas, dragi ljudi, uvjere da se predomislite, zaboravite dosadašnji nauk i u tom se pitanju potpuno prilagodite svijetu. No, ne možete se tako prilagoditi. Ponovno su došla vremena, vremena antičkog svijeta, kada je svima jasno da vas sam kršćanski poziv odvaja od svijeta iako vas ostavlja u njemu. U stoljećima kršćanske povijesti, Crkva je odgajala vaše pretke da barem priznaju Božje zakone. Tada se otvorena izopačenost rijetko pretvarala da je sama vrlina, i, ono što je utjecalo na sve, brakovi su obično bili kršćanski brakovi. Ne čudi stoga što se u tim vremenima kršćanski poziv nije shvaćao kao "ne biti od ovoga svijeta". Nije ni čudo što su kršćane općenito smatrali nekom vrstom kršćanskog lumpenproletarijata. Nije ni čudo da je ulazak u monaški život okarakteriziran kao gotovo drugo krštenje. Nije ni čudo da se brak smatrao dijelom običnog svjetovnog života. Ali sada, u ovim desetljećima dvadesetog stoljeća, sve se to promijenilo. Svima je postalo vidljivo da se kršćanin katolik zove ne prilagođavati se svijetu i, iako je vjerski život i dalje viši, ne morate ući u samostan da biste to očitovali. Gdje se nečednost sa svih strana preporučuje kao norma, vi morate prihvatiti drugačiju normu. Zakon čistoće, koji svijet mrzi, znate, je ovaj: samo u braku tražiti zadovoljenje genitalne želje; izvan braka tvoje ponašanje je biti slobodan. Jer konvencije genitalnog traženja su neka vrsta ropstva u svijetu, truju mnoge odnose, čine nas nesposobnima za mnoge geste i osjećaje, a od svega toga trebate biti slobodni. Oženite se ako ste voljni imati djecu; zatim, bez tjeskobe radujte se jedni drugima u tijelu. Izvršavajući istinske bračne radnje prema uzajamnoj sklonosti, normalno ćete imati djecu, a da ne morate posebno usmjeravati svoju namjeru da ih dobijete; jer oni će normalno doći iz ovog oblika života. Nemojte biti neumjereni; ali tada vam je dopušteno što god ne šteti i što obostrano želite, sve dok je ejakulacija muškarčevog sjemena samo u ženinoj vagini, a vi ne činite ništa da ta djela učinite neplodnima, ako bi inače bila plodna. Ne smijete se vjenčati s namjerom da nemate djece, jer to nije brak nego samo dogovor o konkubinatu. Ako kasnije budete imali opravdan razlog da izbjegavate djecu, još uvijek imate prava u obliku bračnog života, prava na tijelo jedno drugoga i možete tražite neplodna vremena za snošaj. Ali pazite da razlog bude opravdan , a ne lijenost, ljubav prema ugodi ili puka svjetovnost.

‘Protiv tih zakona braka svijet bjesni, posebno vičući da je to dopuštenje apsurdno, ako vam nije dopuštena umjetna kontracepcija. Ali sam bijes svijeta dokaz je razlike: jer oni su ljuti na zakon svetosti, na drugačiji ideal života koji imate pred sobom. Prema ovom zakonu, opsesivna vatra senzualne preokupacije ne mora vas spaliti, teče beskorisno u vašim venama. Erotska će vatra gorjeti na domaćem ognjištu: ukroćena, grijat će vas, a vi možete zahvaliti Bogu na njoj, jer tako pomaže u stvaranju veze prvoga, i dalje najčvršćeg društva ljudskog roda. Ali nećete živjeti kao vaši susjedi, prljajući svoje brakove, a iznad svega rado ćete dočekati djecu ako ih budete mogli imati.’

Ova poruka, koliko ja znam, nije data. Biskupi su na mnogim mjestima bili vidno zatečeni enciklikom. Jadni ljudi, i oni su bili pogođeni velikim napadom putem medija i na druge načine. A najbolje što je rečeno bilo je ‘Ipak nema promjena. Zato branite i živite u skladu s pravilima koliko god možete.’

Kontracepcija i (prirodno) planiranje obitelji – G.E.M. Anscombe

U prethodnom postu "O Humanae Vitae" prenio sam nekoliko razmišljanja iz Anscombina predavanja na konferenciji u Melbourneu, ovdje prenosim dodatno izlaganje na istoj konferenciji kojeg se prenosi pod naslovom "Address to the Clergy: On Contraception and Natural Family Planning". Dostupno u knjizi Faith in Hard Ground. (Pojam čednosti i čistoće u tekstu koristim kao sinonime.)

***

Anscombe motivirana pitanjem i odgovorom drugog izlagača o tome koja je razlika između prirodnog planiranja i planiranja obitelji (općenito) dodaje nekoliko komentara. Naravno, slaže se s katoličkim naukom o tome, razlikuje te stvari (bitan je način postizanja određenog učinka, i namjere), ali shvaća da je postavljač pitanja možda imao nešto drugo na umu, mogao bi reći; Vidim razliku, ali ne vidim kakvu razliku čini ta razlika [za moralnost "Planiranja Obitelji"].

[...] Prije nego što elaboriram ovaj odgovor, reći ću koju riječ o ovoj karakterizaciji "neprirodnog poroka" za homoseksualni odnos, uzajamnu masturbaciju, bestijalnost itd. Tako opisujemo prepoznatljivu lepezu grijeha. Ne radi se o tome da su drugi grijesi u "skladu s prirodom" u smislu da ne postoji ništa problematično za prirodu. Svi grijesi su u suprotnosti sa Zakonom prirode. Ali ta se posebna etiketa pridaje nekim oblicima grijeha jer poredak prirode koji je u njima narušen takvim obrazcem korištenja tjelesnih dijelova i funkciju nije specifičan za čovjeka, nego općenito za životinje. "Neprirodnost" o kojoj govorimo je (pozitivno) biološka, nije kršenje nekog specifično ljudskog poretka kao što je to u slučaju laganja, krađe ili preljuba. Preljub je također grijeh protiv prirode, ali protiv prirode kao specifično ljudske, a ne kao općenito životinjske, pa se tako ne naziva.

Ovo nije potpuno objašnjenje jer svi grijesi koji su tako označeni imaju veze s generacijom ili upotrebom ljudskog generativnog aparata. Liječnik me jednom upitao; ‘Nije li namjerno spremanje obroka od potpuno nenutritivne hrane oblik neprirodnog poroka?’ Mogla sam shvatiti njegovu poantu, ali takva se djela ne nazivaju tako, niti se nužno osuđuju. Radi se o zanimljivoj stvari, ali ne bih sada u to ulazila.

Da se vratim na svoju temu: tvrdila sam da ako je u redu promijeniti karakter vašeg namjeravanog seksualnog čina iz čina generativnog tipa u nešto drugo, čineći ga neplodnim (ako bi inače bio plodan), upravo radi snošaja, onda je vrlo teško vidjeti nešto loše u tim drugim činovima, činovima zajedničke masturbacije, recimo, ili homoseksualnog snošaja. Samo bi bili nešto devijantniji. Mislila sam da bi barem katolicima - kojima je argument bio upućen - bilo prilično jasno da su ta djela bila djela velike nečednosti, te da bi mogli zaključiti da su ta djela kontracepcijskog odnosa bila, u namjeri, obilježena istom vrstom nečednosti.

Mnogi su to prihvatili; to je više-manje poznati argument. No, na moje zaprepaštenje, naišla sam i na sljedeću reakciju: "Da, argument je dovoljno čvrst; pokazuje da je cijela slika 'protuprirodnog grijeha' povezana. Ali zašto bismo prihvatili bilo što od toga?’ Netko tko tako razmišlja će vjerojatno smatrati homoseksualne aktivnosti, i zapravo svaki obostrano prihvatljiv oblik seksualnog zadovoljstva između dvoje ljudi (nisam siguran zašto bi to zapravo trebalo biti samo dvoje) prihvatljivim dok se radi o "izrazu ljubavi". To je ono što bi dr. Billings nazvao ljudima "superzvijerima"; ali bi sam njegov opis bio odbačen.

Naravno, ovdje se susrećemo sa potpunim odbacivanjem čitave katoličke doktrine čednosti. [...] Ako je to protivno čistoći, zašto bismo uopće trebali imati obzira prema čistoći?

Mislim da je Humanae Vitae ponudila odgovor na općenito pitanje o čistoći, iako su njena razmatranja bila ograničena na kontekst braka i kontracepcijskih odnosa unutar braka. Razmatranja imaju u sebi sjeme odgovora duž cijele fronte. U tom će se odgovoru ocrtati obilježje čistoće koja je u drevnim poganskim vremenima bila jedna od odlika dobrog kršćanskog života: ne rijetka, gotovo nemoguća vrlina, već nešto što je izvedivo običnim ljudima.

Par misli o Humanae Vitae – G.E.M.Anscombe

Anscombe je održala predavanje "On Humanae Vitae" na konferenciji u Melbourneu (1978.). Konferencija se bavila spomenutom enciklikom i ovulacijskom metodom prirodnog planiranja obitelji. (Rad je objavljen u Human Love and Human Life, Melbourne: The Polding Press, 1979. Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.)

***

Anscombe napominje važnost namjera. Ovdje napominje i egalitarnost Pavlova učenja, muškarac ima podjednako prava kao i žena u tom području, iako u praksi to povjesno vjerojatno nije bilo tako, posebno u nekršćanskim društvima.

Napominje da bračni čin ima svoj "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj", dopušteno je ono što ne bi mijenjalo taj čin i njegov značaj. (Čin je prokretivan u svojoj vrsti, ne mora biti u svom rezultatu.)

Prenosim tek nekoliko završnih napomena;

---

Sam papa Pavao je u ovoj enciklici učinio puno kako bi pridonio 'uvažavanju odnosa bračnih čini prema bračnoj ljubavi'. Glavni način je bio tako što je govorio o 'značaju' takvih djela. Naučavao je da bračni čini imaju "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj" koji se ne mogu odvojiti jedan od drugoga. O ovome treba dobro razmisliti. Prvo, jasno je da "prokreativni značaj" ne znači da je čin zapravo [ostvaren u rezultatu] prokreativan. Ima značaj te vrste čina, bilo da rađa ili ne: te činove nazivamo 'generativnim činima'. Ista je poanta reći da je žir sjeme hrasta — iako većina žireva ne izraste u hrastove. Poduzeti korake da učinite čin neplodnim u slučaju da bi trebao biti plodan znači denaturirati ga u vašoj namjeri.

[...] Nemojmo se zavarati: cijela katolička kršćanska ideja čednosti je na udaru kritika u modernom svijetu. Također je na udaru onih katolika koji odbacuju Humanae Vitae. Nekad sam mislila da možete tvrditi, dovoljno da uvjerite katolika, da nijedna vrsta spolnih radnji ne može biti isključena ako jednom priznate kontracepcijski odnos. Ali čini se da neprijatelji Humanae Vitae sada prihvaćaju taj zaključak. Ne doista bez ikakvih ograničenja, ali barem što se tiče seksualne aktivnosti između dvoje ljudi; pretpostavljam odraslih ljudi. Jer iako poznajem katolike koji ozbiljno brane i hvale homoseksualne aktivnosti, ne poznajem nijednog koji propagira bestijalnost, grupni seks ili pedofiliju. Nema sumnje, međutim, sve će se to dogoditi kada svijet u cjelini počne prihvaćati ove stvari. Stoga moramo dobro razmisliti o tom 'unitivnom značenju' o kojem je Humanae Vitae govorila. Jasno je da jedinstvo ima veze s brakom, da dobiva svoj karakter iz braka. Ali o tome treba više reći kako bismo predstavili snažnu i blistavu krepost čistoće kako je shvaća Katolička Crkva. Ne mogu reći više o ovome ovdje. To je nešto o čemu treba razmisliti. Ukratko ću završiti ukazujući na njegovu povezanost s ljudskim dostojanstvom. To je shvaćanje na koje smo svakodnevno upozoravali na misi:

Deus, qui humanae substantiae dignitate m mirabiliter condidisti et mirabilius reformasti …

i voljela bih da molitva nije prebačena samo na Božić. Jer ideja ljudskog dostojanstva danas je popularna, pro tem. Moj mladi afrički prijatelj (koji nije katolik) kad je Humanae Vita izašla, izjavio je ‘Papa je napravio veliku stvar za ljudsko dostojanstvo!’ i bilo mi je drago to čuti od njega.

Postoje dvije slike toga. Ona Crkve i ona svijeta. U slici svijeta, međutim, ljudska bića mogu biti sve više i više ubijena kako bi drugi mogli imati život kakav misle da žele: ljudsko dostojanstvo nije činjenica zbog koje bi se ponašali s poštovanjem prema bilo kojem ljudskom životu, već standard koji život treba postići. Dostojanstvo i čast ljudske seksualnosti koja se ispravno provodi jednako ne ulazi u svjetovnu sliku ljudskog dostojanstva: ona nije, za svijet, mjesto za postavljanje standarda. Tako su svijet i Crkva upravo suprotni u svojoj tendenciji. Crkva ne zahtijeva standarde prije nego što poštuje ljudski život; i postavlja standarde kojima se moramo prilagoditi u našoj seksualnosti ako ih želimo koristiti da odražava, a ne da huli, dostojanstvo ljudske prirode. Svijet će pak postaviti standarde, dijelomice standarde zadovoljstva (gdje?), a ukoliko ih ne ispunjava ljudski život ne zaslužuje poštovanje; dok štuje seksualnost neobuzdanu standardima, kao što mi to činimo sa životom.

PS

I prije nego što je enciklika objavljena, Anscombe je branila tradicionalni nauk iako to nije bilo popularno. Postojalo je očekivanje da će enciklika nekako promijeniti shvaćanje. Bila je poznata i po svojoj filozofskoj originalnosti i po obrani nauka Katoličke Crkve tako da je održalo više predavanja u kojima se bavi takvim temama.

Već sam ranije prenio njen poznati rad Kontracepcija i čednost koji je izazvao dosta pažnje – i reakcija; neke pristojne, neke nimalo pristojne. Ipak, Anscombe je bila u stanju obraniti se i odgovoriti na svakakve provokacije.

Božić u Korizmi – M. Pakaluk

Najraniji dan kada Pepelnica može pasti je 4. veljače. Prema nekim tumačenjima božićno vrijeme traje do Svijećnice, blagdana Prikazanja, 2. veljače. Stoga bi bilo moguće da božićno vrijeme uđe izravno u korizmu sa samo jednim danom između, fašnikom. Ovo nije uobičajeno. Posljednji put se to dogodilo 1818., a sljedeći put će biti 2285. U svakom slučaju, vidimo da je moguće da se Božić i korizma spoje, ali je njihovo preklapanje nemoguće.

Mislim da se radi o važnoj činjenici, i mislim da je namjerna jer takav raspored odvaja ali i daje zasluženo mjesto dvama velikim otajstvima naše vjere: otajstvu utjelovljenja i otajstvu muke – otajstvu Gospodinova rođenja sa svim njegovim posljedicama i otajstvu njegove smrti, koje je naše otkupljenje.

Ako promišljamo o liturgijskoj godini sažetoj na ovaj način, tada nam Crkva daje oko dva mjeseca za razmišljanje o utjelovljenju, nakon čega sljede još dva za razmatranje muke – a zatim ostatak godine, nakon slavljenja Uskrsa, da živimo u novosti života u Kristu. Doba Božića i Uskrsa stvorena su jedno za drugo, čak i kada ih razdvaja nekoliko tjedana običnog "vremena kroz godinu"

Ovako protumačena liturgijska godina predstavlja nam ono što bismo mogli nazvati “sakramentalnim evanđeljem”. Sakramentalno evanđelje smatra Radosnu Vijest nečim što je Bog učinio ljudskoj naravi i cijelom ljudskom rodu. Božanstvo je bilo u interakciji s čovječanstvom i nije ga ostavilo istim. On je uzeo našu narav. Uzevši našu narav, svojom smrću platio je cijenu u naše ime.

Ovo sakramentalno evanđelje je antiteza "Isusa, velikog učitelja morala". Može se propovijedati bez propovijedanja bilo kakvih "velikih moralnih učenja", kao što imamo u Vjerovanju: koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se ... od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. Vjerovanje u jednoj rečenici utvrđuje Utjelovljenje, a u sljedećoj Muku, spojena otajstva, ali ipak odvojena. Ljudsko je tijelo ono koje je u utrobi, ljudsko tijelo je ono koje je pokopano.

Što je s Kristovim životom? Pokazuje li sličnu strukturu, podijeljenu između dva misterija? Na prvu bi se reklo da nije. Trideset godina proveo je u skrovitom životu, a tjedan dana predao se patnji i smrti. Jednostavno u smislu duljine vremena, u Kristovu životu, utjelovljenje se čini dominantnim otajstvom.

Pa ipak, metafizički, Utjelovljenje je bilo radi Muke: "Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1,21) Doista, jedan pisac evanđelja, Marko, počinje s Ivanom Krstiteljem, izostavljajući sve o Rođenju, nakon čega njegovo pripovijedanje požuri do uhićenja i smrti našeg Gospodina.

Ali Matej vidi podjelu i komplementarnost. Petrovo priznanje, "Ti si Krist", ako se računaju grčke riječi ili stihovi, nalazi se gotovo točno na pola puta. Kao da je prva polovica Matejevog evanđelja argument da "Krist" znači utjelovljeni Bog - sa svojim različitim izvještajima o anđelima, magovima, iscjeljenjima i autoritativnom davanju zakona - dok druga polovica objašnjava što znači biti Krist.

Njegova uloga nije ostvariti utopiju ("Nosi se od mene, sotono!"), nego, kako kaže Matej: "Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Mt 16,21) Otada, ne prije. Sakrio je od njih otajstvo muke. Ali sada on to podučava i pokazuje.

Pronicljivi protestantski komentator primjećuje: "Evanđelje se može podijeliti na dva dijela, iz kojih je vidljiv Božanski plan. Prva tvrdnja je, Isus je Krist; druga, Krist mora patiti, umrijeti i ponovno uskrsnuti."

Je li Mateju pomoglo njegovo iskustvo prikupljanja poreza da vidi stvari na ovaj način? Tako tvrdim u svojoj posljednjoj knjizi, objavljenoj ovaj tjedan, Be Good Bankers: The Economic Interpretation of Matthew’s Gospel.

Pretpostavimo da je bio ambiciozan poreznik srednje razine, upoznat s najboljim praksama rimskog računovodstva i bankarstva, a svako rimsko domaćinstvo u to vrijeme vodilo je knjigu pod nazivom codex accepti et expensi, čija je prva polovica bila posvećena prihodima, a druga rashodima.

Ako je Kristova smrt plaćanje, otkupljenje ili "otkup"; ( "[Ot]Kupljeni ste velikom cijenom" uče i sveti Pavao i sveti Petar) tada utjelovljenje izgleda kao polog: božanstva u ljudski rod. I tada Matejevo evanđelje postaje svojevrsna (knjigovodstvena) knjiga za kućanstvo Božje. Prva polovica daje obračun pologa božanstva, pripisanog na račun ljudske rase, dok druga daje obračun kako je to bogatstvo potrošeno, kako bi nas otkupilo iz ropstva grijeha.

Na Čistu srijedu, kad smo moja supruga i ja objasnili našem najmlađem djetetu da obitelj počinje sa svetkovanjem korizme, razdoblja koje vodi do Uskrsa, on je skočio u zrak s likovanjem, visoko podigao ruku i udario šakom, i povikao: "Jupi! Još samo sedam tjedana do Uskrsa!" Mogao je učiniti isto na početku adventa.

Dječaku u kršćanskom kućanstvu lako je nositi radost Božića sa sobom u svakom trenutku. Stariji kršćani to možda teže čine. No, kako bi nam pomogli – tu su liturgijska godina, vjerovanje i Matejevo evanđelje, koji se slažu: Božić nas pokreće u radosti ususret Uskrsu.

Michael Pakaluk, Christmas in Lent

PS

Prošli smo sredoposnu nedjelju pa je možda bilo prikladno da podsjetim na razdoblje u kojem se nalazimo. U skladu je i s prethodno objavljenim postovima u kojem prenosim Anscombina razmišljanja o grijehu i otkupljenju.

Podsjetiti ću na ranije prenesenu Feserovu meditaciju Križ i Božić u kojoj raspravlja na koji način je Križ prisutan u Božiću; slično razmišljanje u Značenje Pasije i Značenje Uskrnuća. (Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris.)

---

Nisam posvetio previše pažnje prijevodu. Nisam se u stanju upuštati u analizu što bi bilo naprikladnije za stih "You have been bought at a great price"; "Jer kupljeni ste otkupninom", "Skupo ste otkupljeni", neprocjenjiva itd.

---

Nisam upoznat s Pakalukovim knjigama, spominje najnoviju o "bankarstvu". Koliko sam shvatio piše o "bankaru" u smislu skrbitelja, maniri dobrog gospodara, ali i doslovno bankara. Inače predaje i kolegije koji se tiču etike (i poslovnog svijeta), izdao je knjigu o etici knjigovodstva pa se radi o temama o kojima je duže razmišljao. (Uz to se bavi klasičnom filozofijom i jezicima, odnosno komentarima Evanđelja.)

Općenito sam skeptičan prema "novim" uvidima u Pismo, ali s obzirom na autora ovdje se vjerojatno ne radi o takvim "inovacijama" koje su same sebi svrhom. Ono o čemu piše jest ideja da trebamo gledati kako je Matej možda izabran ne unatoč svojem znanju i životu, nego baš zbog njega. Odnosno pokušava protumačiti što njegova pozadina i razumijevanje svijeta znače za njegovo razumijevanje onoga čemu je svjedočio.

It's beginning to look a lot like Lent

Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. (Teks predavanja objavljen je u knjizi Faith in Hard Ground) Prenio sam prethodno post Grijeh [1/3] u kojem se bavi definicijama, grijehom propusta i uvjetima teškog grijeha, te post Grijeh [2/3] u kojem se bavi Božjom uzročnosti. Ovdje prenosim posljednji dio koji se bavi onime što naziva Božje izgnanstvo i otkupljenje čovjekovo. ("God’s Exile and Man’s Redemption")

Radi se o teološkim razmatranjima, prenosim tek par zaključaka. (Zanimljiviji su mi njeni uvidi o filozofiji odnosno o kulturi i kršćanstvu, ali ako govorimo o otkupljenju očito ćemo govoriti o teologiji."Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu").

***

Dio IV. Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo

1. Božje izgnanstvo

Uče nas da je Bog posvuda, a opet da je Bog prisutan na neke posebne načine na nekim mjestima ili da postoji takva stvar poput bivanja u Božjoj prisutnosti. Vjerujemo da je Isus, Sin koji je Bog, na našim oltarima. Anđeo Gabrijel je rekao: "Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom". Zaharija je, hvaleći Boga za rođenje svoga sina Ivana, govorio o služenju Bogu "u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje." Mogli bismo nastaviti s primjerima.

[...] Moguće je na neki način vjerovati u božanstvo, a ne vjerovati da božanstvo zna ili da mu je stalo što radimo. (Poznavala sam takvo vjerovanje.) Ali postoji drevnije i jasnije vjerovanje koje nalazimo kod Ksenofana: "Jedan bog, najveći među bogovima i ljudima, ni oblikom ni mislima kao smrtnici... On u potpunosti vidi, u potpunosti misli, u potpunosti čuje". I "Bez muke sve ljulja mišlju svoga uma... i ostaje uvijek na istom mjestu; niti mu priliči ići sad ovamo, sad onamo’ . Bez ikakvog razloga - ili ikakvog dobrog razloga- engleski povjesničari antičke filozofije ne mogu podnijeti ideju da su Ksenofan, Anaksagora i Aristotel vjerovali u postojanje tog božanstva čije je ime "Ja jesam", vladar svih stvari i cilj svih stvari, čija je kontemplacija i štovanje konačna svrha mudrosti. Mogu samo pretpostaviti da postoji neki razlog: ‘Mi smo ateisti i ponosni smo na to. Ne želimo se rugati nikakvim antičkim misliocima. Stoga su sigurno bili materijalisti." Čini se da se tekstovi ne podudaraju. Čini se da je Aristotel od svih ovih drevnih ljudi bio najizrazitije skroman i najodlučniji. U Nikomahovoj etici, knjiga 10, on citira drugog filozofa koji kaže: "Budući da smo smrtni, trebali bismo misliti smrtne misli". Ali on kaže Ne - "koliko god je to moguće za nas, trebali bismo biti na strani besmrtnog - "dei athanatizein". Ovo "koliko je moguće" (1177b 33-4) izražava skromnost o onome što je moguće.

[...] Ono što je izvanredno kod ovih filozofa je to što nisu imali lažnu sliku božanstva, osim ako se to ne može naći u Aristotelovom poricanju da Bog izdaje zakone za svijet. Jer, kao što sam već napomenula, Aristotel svoju etiku ne izvodi iz božanskog zakona.

[...] Ova vrsta "svijesti" je ovdje znanje o stvarnosti ako je praktičar "Božje prisutnosti" iskren kada govori o praksi toga. Budući da je znanje o stvarnosti, ono nije poput zamišljanja prijatelja koji sluša: ono je samo po sebi oblik božanske prisutnosti koju bi razuman um uvijek trebao imati. Njegov nedostatak, koji je sve samo ne univerzalan u ljudskom rodu, je ono što ja nazivam "Božjim progonstvom". Izgnanstvo iz onoga što postoji, čak i u paklu, za Boga je nemoguće. Egzil o kojem pokušavam govoriti nije egzil iz naše fizičke ili mentalne egzistencije: to je također nemoguće. To je izgnanstvo iz naše duhovne egzistencije i temelj je svake istinske optužbe za isušenu i praznu dušu.

---

2. Čovjekovo otkupljenje

Gotovo svi koji sebe nazivaju kršćanima i pod tim misle nešto drugo osim da su dobri ugledni ljudi, govorit će o svome Gospodinu kao o svome otkupitelju; i njegovog otkupljenja svih drugih ljudi svojom patnjom i smrću. Mogli bi konkretno reći: žrtvom koju je prinosio Ocu na križu. To je svakako nauk katoličke vjere. Iako se pojam "iskupljenje" i srodni glagol ne pojavljuju u apostolskom ili Nicejskom vjerovanju, pojavljuju se u spisima svetog Petra i svetog Pavla; Sveti Petar govori "niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (1Pt 1,18-19), a sveti Pavao kaže: Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu. (Gal 3,13). Prokletstvo Zakona je prokletstvo krivnje pod Zakonom, ali se ne poništava plaćanjem kazne Zakona.

Poslušajmo njihove priče... - A. Esolen

Visokopozicionirani prelat američke Crkve kaže da trebamo slušati priče ljudi koji su, kako ću ja reći a on neće, svoje živote usredotočili na sodomiju. To moramo učiniti, kaže on, prije nego što prosudimo o njima.

Naravno, kao što bi mu mogao reći svatko upoznat s moralnom teologijom ili filozofijom, moramo razlikovati između osoba i djela. Bog jedini vidi u srce. Mi sudimo o djelima i kategorijama djela; trajna dispozicija osobe je druga stvar.

Što se tiče srca, tko će od nas pouzdano reći da poznaje svoje? Srce je čovječje zlo od mladosti njegove. To nije nešto što ja kažem. Bog tako kaže u Knjizi Postanka. Grešan čovjek je češće sentimentalan nego strog, sklon opravdavanju grijeha drugih ljudi pod uvjetom da i oni zauzvrat opravdavaju njegove.

Što se tiče priča, svi ih imamo, svi mi grešnici. Prelat ne objašnjava zašto bismo trebali poštivati priče koje pričaju sodomiti, ali ne i priče koje pričaju preljubnici, pornografi, voajeri, zavodnici, bigamisti, silovatelji, pederasti i dobri stari bludnici prema iskonskom putu prirode, bilo da vjeruju da su zaljubljeni, ili su samo student i djevojka koji traže noćnu utjehu od samoće, samo kako bi se probudili usamljeniji no ikada.

Zar oni nemaju svoje priče? I zašto bismo se ograničili na jednu podskupinu jedne podskupine grešnika? Što je s lažljivcima, pljačkašima, bogohulnicima, izdajicama, pronevjeriteljima, klevetnicima, piromanima, nasilnicima, rasipnicima, klevetnicima, proždrljivcima, licemjerima, kamatarima, ubojicama u naletu strasti, ratnim huškačima, aborcionistima i ubojicama? Siguran sam da imaju priče.

Zašto bih vjerovao priči koju sodomit priča o sebi, bilo više ili manje nego što vjerujem preljubniku, pornografu, voajeru, zavodniku, bigamistu, silovatelju, pederastu ili neoženjenom paru iz ulice koji su jedno dijete možda ugušili u maternici, a drugo donijeli u svijet izvan bračne luke koju su mu mogli lako pružiti, budući da su mu dužni po pravima?

Zašto bih se klanjao u čast nekome tko mi govori kako njegov grijeh uopće nije grijeh? Ako sam iskren prema sebi, znam koliko mogu biti veličanstveno kreativan kada moram smisliti opravdanja za pogrešku koju sam učinio.

I uglavnom ta opravdanja dolaze odjevena u priče. Priča vas uvodi u svijet prije nego što se snađete i lako možete sudjelovati u vlastitoj manipulaciji, bilo da pletete priču kao gazu oko sebe kako biste sakrili istinu od vlastitih očiju ili netko drugi plete priču kako bi vas uvukao u nju.

U srcu svakog grijeha, na kraju krajeva, leži laž. Sjedi kao sjeme otrova. Ono radi svoj posao bez obzira što tko o njemu mislio, a ako ga njegujete i zalijevate svojim sentimentalnim suzama, može izrasti u prilično bujno i rastuće stablo.

Razmislimo o tome. Čovjek koji je ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika govori sebi laž, da su oni to zaslužili i da je bio uhvaćen u bijesu - dok je zapravo dio njega bio zadovoljan što ih je otkrio, kako bi se mogao prepustiti svojoj osveti.

Pronevjeritelj kaže da je ono što je bilo tuđe stvarno pripadalo njemu, jer nije bio dovoljno plaćen, ili zato što mu je novac više trebao, a ionako nikome neće nedostajati. [...]

Bogohulnik kaže da nema Boga. On laže. Bludnik svojim tijelom govori: "U potpunosti se predajem tebi i djetetu koje možemo začeti." On laže. Prevarant kaže da su budale stvorene da ih se vara. On laže. Ratni huškač kaže da brani svoju zemlju. On laže. Sodomit kaže da muškarac nije stvoren za ženu, a žena nije stvorena za muškarca. On, kao i drugi, zna bolje, ali neće priznati. On laže.

Ali ne znamo li barem kakvi su naši osjećaji? Ne, ne znamo. Nikada nismo pouzdani suci u vlastitom slučaju. Zamišljale su da su zaljubljene, dok su samo dokoličarile - tako Johnsonova Nekayah, u Rasselasu, govori o djevojkama u obitelji koje posjećuje kako bi otkrila tajnu istinski sretnog života.

U međuvremenu smo namjerno slijepi za loš primjer koji drugima dajemo. Svaki grešnik koji javno slavi svoj grijeh postavlja zamku na put svojih bližnjih. Opet, ovo je istina bez obzira o kojem je grijehu riječ.

Ipak, gdje je u naše vrijeme položena većina zamki, ako ne u području seksualnih odnosa? Zašto prelat neće učiti iz ruševina oko nas?

Što je s mladima konfuznih osjećaja, ili usamljenima? Što je s onima koji pokušavaju živjeti po moralnom zakonu u svijetu koji ih ismijava kao čistunce ili lude? Što je s mladim katolicima koji se žele vjenčati, ali ne nalaze nikoga oko sebe tko bi bio prikladan? Što je s djecom koja su planski lišena majke ili oca?

Zar oni nemaju priče? Ili su te priče one koje nas ne zanimaju? Ili te priče prokazuju laž u pričama koje on želi da slušamo?

Anthony Esolen, Telling Us a Story

PS

Vidi ranije postove; Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto toliko govoriti o (isto)spolnosti?, Što je tako posebno kod seksa?, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, Zagovaranje grijeha, Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika? itd.