O Zanatlijama – bl. H. Susone

Bl. Henrik Susone, živio je u turbolentnom povijesnom razdoblju (14. st.), opisao je grijehe kršćana, problematično stanje duha koje je stalna prijetnja kršćanima. (Prenosim što je zapisao o zanatlijama, pisano u obliku dijaloga).

Zanatlije:

Odgovor: Vidi kako opasno žive zanatlije, kako su puni škrtosti i pohlepe u ovom vremenu i kako traže što više mogu da se izjednače s onima kojima bi trebali biti podložni po Božjim odredbama. U prošlosti mnogi zanatlije su bili ponizni i jednostavni u duhu i ponašanju u svim svojim djelima tako da je Bog bio ljubazan prema njima. A sada se oholo uzdižu tako visoko da Bog ni na koji način ne može boraviti u njima. Bog ni na koji način ne boravi u oholima.

Čovjek: Ljubljeni moj, smiluj se tome! Ja sam vjerovao da su to jednostavni ljudi.

Odgovor: Oni skupo naplaćuju svoj zanat, i jedan provocira drugoga kako bi dobili veću cijenu, pa ipak zavide jedni drugima, uzajamno se mrze i uvijek nastoje da potpuno ocrne djelo drugoga.

Čovjek: Ljubljeni moga srca, smiluj se kršćanstvu!

PS

Naravno da se blaženik bavi bitnijim stvarima, ali kada se sjetim nekih reakcija zanatlija i korisnika usluga zanatlija u svojoj okolini teško mi je ne nasmijati se.

Unatoč stilu zvuči prilično suvremeno, gotovo kao citat iz razgovora koje danas vode ljudi o uslugama zanatlija, ili možda citat zanatlija koji opisuju svoja iskustva s korisnicima. Ne bih razrađivao dalje. (Zanimljivo mi je i kao kritika zanatlija, ali postoji prostor i za kritiku kritičara zanatlija. Postoje oni koji će se hvaliti svojim egalitarnim stavovima, ali u stvarnosti će živjeti nešto drugo.)

---

Bl. Henrik naravno ne piše o političkoj filozofiji ili ekonomiji, zabrinut je za stanje duša. (Ništa manje nije kritičan prema drugim staležima i pozicijama u društvu.)

Preneseno iz priručniku Put Čišćenja (pdf). Inače iz djela Devet hridina - pdf , (Sav Tvoj, Zagreb 2015.)

---

Već i osrednji zanatlija može do 8000 € mjesečno.

Na Thompsonovim koncertima je uvijek takva gužva...

...da više nitko nede na njih.

To je najnovija verzija kritika usmjerenih protiv "kontroverznog" pjevača koje sam pročitao od strane anonimnih komentatora. Nisam pratio službene medije, ali prema onome što sam vidio, njihovo upozorenje je da ljudi toliko obožavaju Thompsona da ne mare za sigurnost onih oko sebe u nastojanjima da mu budu bliže.

---

Napadi i osporavanja – bili opravdani ili ne - iz različitih perspektiva su odavno prisutni; od otvorenih napada na ono što predstavlja (ili što neki misle da predstavlja) do pokušavanja izazivanja razdora kod onih koji se slažu s njime (ili s onime što neki misle da on predstavlja).

Koliko god bilo važno ili nevažno, veliko ili beznačajno, ticalo se njegova privatnog ili javnog života, sve je pokušano; Članci, kolumne, prilozi, emisije, isključivanja, postupci, zabrane...

Zadnjih godina ni njegova djeca nisu isključena. (Prilično su agresivno bivala u vlastitoj kući dok su na terasi mediji obavljali svoje važne zadatke.)

I sve to, čitava ta povijest, rezultira ovakvim interesom za njegovim koncertom. Najgore od svega – ili najbolje, ovisno o tome koga pitate - nesretni mediji su prisiljeni izvještavati o svemu tome. (Nešto slično kao kada moraju izvještavati o uspjesima nogometaša.) Predložio bih medijima koji svakodnevnu potiču grijehe i poroke, a napadaju stvarnu dobrotu i herojstvo da počnu djeliti medalje s natpisom "Vade retro Satana! Nunquam suade mihi vana! Sunt mala quae libas. Ipse venena bibas!", ali navodno su to već učinili.

Kakve li sudbine biti naprednjački medij ovih dana.

Mogu se utješiti pretpostavkom da veliki dio mnoštva nije toliko zainteresiran za hodočasnički put nego je zainteresiraniji za spektakl. Pa, ipak... ne možete nikada biti sigurni.

(U svakom slučaju, nekima je to dobra priprema za prvenstvo sljedeće godine kada se Lukica vraća iz amerike s trofejem.)

---

Prolazio sam pokraj skupine osnovnoškolske dječice (koja se vjerojatno ne sjećaju ni 2021.), komentirali su svu tu pažnju, jednome dječaku nije bilo jasno o čemu se radi, izjavio je "on ionako ima samo tu jednu pjesmu" koju svi znaju.

Ipak, sudeći prema interesu, izgleda da se mnogi, barem stariji, postovjećuju s njime i njegovom glazbom, u njoj pronalaze i s njome su proživljavali bitne događaje od osnutka države. Moglo bi nekome zvučati pretjeranim, ali reakcije Ljevice idu tome u prilog.

Prema našim naprednim sugrađanima; Thompsona slušaju siromašni i neobrazovani, ljudi s dna društva, oni koji si ne mogu platiti ni zubara. Što takvi ljudi uopće imaju slušati glazbu ili voljeti svoju domovinu (i kititi svoje sirotinjske domove zastavama), trebali bi živjeti u očaju i očajavati.

(Pravi napredni građanin je toliko ispunjen ljubavlju prema svima da mu jednostavno ne preostaje dovoljno ljubavi da bi još volio i svoj narod, svoju zemlju, svoju obitelj. On nije hrvatski ljevičar nego ljevičar u Hrvatskoj, slučajno se tu našao.)

Ne samo da ljudi slušaju takvu glazbu, nego čitave obitelji slušaju takvu glazbu. Kakva je to glazba koju djed može pustiti unuci i u kojoj mogu imati zajedničko iskustvo, prava glazba je ona koju mogu konzumirati samo opijeni mladići i djevojke u potrazi za zadovoljavanjem najnižih strasti.

---

Iz beznađa kojeg promovira moderan svijet, prema nekima, može nas spasiti samo poezija.

Thomposonova poezija se čini kao iznenađujući izbor za takvu ulogu, ali ne bi bio prva nesavršena osoba na takvom zadatku.

---

Nisam upoznat s fenomenom koncerta i navodno jedinstvenim uspjehom u svjetskim okvirima, ali jedan sekularni poznanik je prokomentirao iznenađujuće rasprodani koncert s citatom; "Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje..."

No, s obzirom na moj opis njega kao "sekularnog", nisu to riječi i upute koje je toliko prihvatio k srcu.

S druge pak strane, jedan pobožni fratar je svima zabrinutima za svoj život preporučio da pristupe svetim sakramentima (ispovijedi, bolesničkom pomazanju) i molitvi.

Vrijedan savjet neovisno o koncertu i pjevaču.

---

Iz nekog razloga sam mislio da se preziva Thompson.
Clarence, ako čitaš, sretan ti dan nezavisnosti!

Mladomisnik - José Alcázar Tejedor

Iz homilije nadbiskupa Kutleše; 

U rukama današnjih ređenika promatramo više od tijela i krvi: vidimo instrumente milosti koje će od danas služiti Božjemu narodu na posve nov način. Te će ruke blagoslivljati, podizati posrnule, dijeliti svete sakramente, prikazivati euharistijsku žrtvu i pružati Kristov dodir svijetu. One će, poput Kristovih ruku, postati znak Božje prisutnosti među nama. [...]

Oltar je mjesto na kojem prestaje vaša svakodnevica, a započinje vječnost. Mjesto gdje svećenikove ruke postaju posuda nevidljivoga Boga. Zato vas Crkva danas posvećuje. Zato vam biskup pomazuje ruke - jer ćete ih koristiti za ono što ni anđelima nije dano: prinositi na oltaru, iz dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega... Bili za oltarom u velikoj katedrali ili u maloj župnoj kapelici, uvijek će se jednako, na vašu riječ, nebesa otvarati da prigrle zemlju. A vi? Dok sve to budete činili, često nećete ništa osjećati. Često ćete biti umorni; često pritisnuti brigama. No, svejedno, vaše će ruke pred očima naroda podizati Krista. Prinosit ćete njegovu Žrtvu. Vaše ruke držat će Tijelo koje se predaje za život svijeta. To je čudo Euharistije. Bog bira ostati među nama preko posvećenih čovjekovih ruku.

***

Los padres del celebrante después de la misa nueva

 autor José Alcázar Tejedor 

Matematičar katolik o "smislu" bazičnih istraživanja – L. Lafforgue

U nastavku prenosim prijevod predavanja "Does Basic Research Have Meaning? A Few Remarks by a Catholic Mathematician" kojeg je na katoličkom sveučilištu Notre Dame održao matematičar, dobitnik fieldsove medalje, L. Lafforgue.

Pretpostavljam da će iznesene ideje biti strane mnogima, neće ih shvatiti, ali neka barem shvate da ih nisu shvatili, a ne da se nema što shvatiti. Napominjem da govori o tzv. "bazičnim" odnosno fundamentalnim istraživanjima; razina matematike o kojoj govori nije ona koja postoji u općoj kulturi ili s kojom se susreće prosječna osoba u svom svakodnevnom životu i obrazovanju.

(Prijevod u nastavku je uvelike odrađen automatski koristeći gtranslate, uz manje "ručne" izmjene. Uređenje oblika teksta moje.) Možete pronaći i francuski (La recherche fondamentale atelle un sens ? Quelques remarques d'un mathématicien catholiqu) i talijanski tekst (La ricerca ha un senso?  Alcune note di un matematico cattolico) predavanja.

***

Mi istraživači i učenjaci, koji smo posvetili svoje živote proučavanju, produbljivanju i prenošenju znanja, navikli smo misliti da naš rad ima posebnu vrijednost. Ne usuđujući se to otvoreno reći, često vjerujemo da je profesija istraživača ili učenjaka više od običnog posla. Svijet kojem pripadamo, a koji je ujedinjen u svojevrsnom kultu znanosti, znanja i inteligencije, tješi nas u našoj ružičastoj percepciji onoga što radimo. Taj kult znanosti obuhvaća nekoliko sada već legendarnih povijesnih ličnosti koje pružaju snažne primjere stoljetne potrage za znanjem.

Međutim, naš ponos i samopouzdanje se raspadaju kada shvatimo da većina ljudi izvan akademske zajednice pokazuje, bilo svojim riječima ili svojim prezirnim stavom, da ne vide nikakvu veliku vrijednost u našem učenju i da ne smatraju težnju za učenjem uopće nužnom za vođenje dobrog života. Naprotiv, za mnoge ljude izvan sveučilišta, akademski život – to jest, život posvećen služenju znanju – nije pravi život.

Zapravo, mnogi akademici su i sami žrtve takvih sumnji. Kada akademici počinju dovoditi u pitanje, barem djelomično, vrijednost znanosti i znanja, ili čak samih mišljenja koja prevladavaju u znanstvenim i akademskim krugovima, izazivaju među svojim kolegama tako žive reakcije da i sami privatno počinju sumnjati u ono što rade i smjer u kojem je njihov život krenuo.

Ipak, ima smisla da se akademici suoče s osnovnim pitanjem koje zaista treba postaviti: je li apsurdno baviti se istraživanjem i prenošenjem znanja? Je li apsurdno posvetiti svoj kratki život strogom proučavanju određene discipline, drugim riječima, znanju koje je nužno parcijalno?

Ima li to ikakvog smisla?

Ljepota matematičkih činjenica – Pruss

Neki matematički dokazi su prekrasni, primjerice dokaz beskonačnosti prostih brojeva (ako postoji samo konačan broj prostih brojeva, pomnožite ih i dodajte jedan; rezultat nije djeljiv ni s jednim prostim brojem, ali to bi bilo apsurdno). Neki matematički objekti su prekrasni, poput određenih fraktala. No, osim toga, zapanjujuće je da su neke matematičke činjenice prekrasne. Često su posebno iznenađujuće. Euklid-Eulerov teorem navodi lijepu i iznenađujuću vezu između Mersenneovih prostih brojeva i parnih savršenih brojeva. Vrlo je iznenađujuće da postoji samo pet Platonovih tijela, a sama činjenica da je to tako je prekrasna.

Ipak, gramatički, nešto je malo čudno s time da bi činjenica bila lijepa. Činjenice se ne čine pravom vrstom stvari da bi bile lijepe. Lijepe su stvari na koje se činjenice odnose. Dakle, možda su ljepi matematički objekti koji čine činjenice istinitima?

Ali neke lijepe matematičke činjenice su činjenice da nešto ne postoji, poput određene vrste postupka odlučivanja ili konačnog nekomutativnog prstena (s dijeljenjem).

Ovdje postoji lijepa teistička priča. Tvorac istine matematičkih istina je Bog (primjerice Božji um ili Božja moć). Dakle, ljepota matematičkih činjenica je točnije ljepota Boga. Nije li zapanjujuće da teističko objašnjenje matematike može objasniti ontologiju, epistemologiju i estetiku matematike?

PS

Izvori tekst; The beauty of mathematical facts, autor je filozof i matematičar A. Pruss.

Navedeni primjeri mi ne djeluju kao najbolji izbor (s nekima nisam ni upoznat), ali nisu toliko bitni za ono što želi istaknuti. Zaključak na koji upućuje mi se čini zanimljivim, i točnim. (Iako bi o samim detaljima mogli puno toga reći.)

NA yt možete pronaći nekoliko Prussovih predavanja o sličnim temama; "God, Beauty, & Mathematics" (1:27:39) odnosno TI - Talk: God, Mathematics, and Beauty,  Did God make the natural numbers? Itd.

Kako je N. Steno, "otac stratigrafije" postao "otac" – i koja je bila uloga Tijelovske Procesije?

U postu Otac & Otac spomenuo sam Nicolasa Stenu kao jednog od onih znanstvenika koje se u literaturi često naziva ocima određenih znanstvenih disciplina. (Uz to je, kao i drugi nabrojani, bio klerik.)

Nicolas Steno (Niels Steensen) povezan je s više disciplina, primjerice paleontologijom što se možda ne čini kao najuzbudjivija stvar. Pisati o povijesti paleontologije se, u skladu s time, također ne čini toliko uzbudljivim, ali postoji više činjenica o Stenu koje su zanimljive. Njegovi znanstveni doprinosi ne tiču se samo paleontologije nego i drugih grana, ponajviše anatomije i geologije (i stratigrafije) tako da je otkrio neke značajne stvari u svojim istraživanjima koje su promjenile naše shvaćanje stvorenoga svijeta. Ovdje ne bih ulazio u njegov znanstveni rad, nego spomenuo što ga je potaklo na obraćenje.

Rođen je u pobožnoj Luteranskoj obitelji, ali je kasnije, kada je već bio ugledni znanstvenik postao ne samo katolik nego se uskoro odlučio i zarediti; i sve to zbog euharistije i Tjelovske Procesije kojoj je svjedočio.

***

Steno je kao maleni dječak obolio od nepoznate bolesti zbog koje je mirovao i provodio vrijeme čitajući knjige. Nakon završetka studija putovao je europom i upoznao se s nizom poznatih znanstvenika i filozofa odnosno njihovim teorijama što mu je omogućilo da i sam da važne znanstvene uvide (i neovisne kritike poznatih filozofa svog vremena).

Putovanja su ga dovela do Padove gdje je dobio poziciju profesora anatomije. Putovao je zemljom, a u Rimu je čak upoznao i Papu. Naravno, krečući se u takvim krugovima susreo se detaljnije s katoličkim naukom i mnoštvom pobožnih katoličkih intelektualaca i znanstvenika čiji je pristup ostavio pozitivan dojam na njega. (Bilo da se radilo o njihovu privatnu životu ili pristupu novim spoznajama kakve je Steno širio.)

Jednom prilikom, u Livornu, svjedočio je procesiji. S posebnom pažnjom i znatiželjom promatrao je Tjelovsku Procesiju i sav žar kojeg je proizvela. Bila je popraćena glasnom zvonjavom. Prisjetio se procesija kojima je ranije svjedočio u Belgiji, ali ovoga puta nešto je bilo drugačije. U procesiji je bilo mnoštvo ljudi, osjetila se radost, pjesma; mnoštvo barjaka i zastava je vijorilo na blagom povjetarcu koji je dolazio s mora. Sudjelovali su i monasi i svećenici, obučeni u svoja odjela ukrašena čipkom, neki su nosili ruha koja su se sjajila na suncu. Naposljetku je pokraj njega prošao zlatni baldahin ispod kojeg se nalazio svečano odjeveni svećenik noseći pokaznicu sa Svetom Hostijom.

Ljudi su kleknuli kada je Blagoslovljeni Sakrament prolazio, oči su im blistale pune ljubavi dok su gledale Hostiju, sve glave pognute u adoraciji. Latice i cvijeće dolazile su iz svih smjerova.

Steno se tada prisjetio isusovca s kojim je raspravljao o Stvarnoj Prisutnosti, on mu je naglasio Isusove riječi na posljednoj večeri "Ovo je moje tijelo", i Pavlovo pismo Korinćanima. Steno je odlučio da mora djelovati.

***

Esolen je ovako dočarao te trenutke; 

Zašto nema više čuda?

Chastek komentirajući jedan Feserov odgovor primjećuje;

Nakon niza prekrasnih analogija koje uspoređuju odnos prirode čuda s odnosom improvizacije i partiture te redateljske verzije i kino verzije, Ed Feser se bavi pitanjem "zašto nema više čuda"? Odgovara rekavši da priroda mora biti dovoljno pravilna da bi se čuda razlikovala, ali njegove metafore možemo iskoristiti da bi kritizirali pitanje, jer ako je čudo poput glazbenika koji improvizira izvan partiture, onda je pitanje „zašto nema više čuda“ savršeno analogno pitanju „zašto glazbenici ne improviziraju više?“ Čini se jasnim da ne postoji opći odgovor na ovo pitanje – nitko ga ne bi postavio u operi, a čak i tamo gdje je improvizacija prikladna, nije jasno kako bismo točno odredili odgovarajuću količinu. Ako je John Coltrane unaprijed napisao sve svoje solo dionice i odbio odstupiti od njih, to bi se moglo smatrati biografskom neobičnošću, ali teško je vidjeti kako bi se to smatralo kritikom njegovog jazza.

Postavljamo pitanje „zašto nema više čuda“ jer prima facie pretpostavljamo da ih nema dovoljno. Ali na temelju čega? Vjerojatno se radi o tome da čuda uzrokuju vjerovanje i da bi Bog trebao uzrokovati da više ljudi vjeruje; ili da su čuda dokazi za vjeru, a vjera treba više dokaza. Ali takvo što samo pomiče cilj – dolazimo do toga da pretpostavljamo da je pitanje koliko je čuda prikladno da bi se osiguralo da odgovarajući broj ljudi vjeruje ili koliko dokaza je prikladna količina dokaza za vjeru. Možemo dati odgovore, ali suočeni s težinom pitanja teško je vidjeti da prima facie vrijedi kako nema dovoljno čuda.

Možda je najprikladniji odgovor istaknuti da isti Sveti spisi koji svjedoče o čudima apostolskog doba također svjedoče da neke nijedno čudo nikada ne bi dalo zadovoljavajuću količinu dokaza. Krist izravno odgovara na pitanje bi li čudo bilo dovoljno da uvjeri nevjernike i otpale da žive vjeru rekavši: "Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." Možemo poreći da je Krist u pravu u vezi s tim (možda pretpostavljajući čuda koja bi nam bila dovoljna), ali to bi bilo – ironija nad ironijama! – poricati samu vjeru u koju mislimo da bismo mogli biti čudom uvedeni.

PS

Prvi put sam pročitao naslov "Zašto nema više čuda?" te sam nakon pročitanog razmišljanja pomislio kako odgovor nema veze s pitanjem. Zatim sam shvatio da sam pogrešno protumačio pitanje kao "Zašto više nema čuda?" (u smislu nekada ih je bilo puno više), a ne kao "Zašto nema više čuda"? (u smislu trebalo bi ih biti više.)

Zabavila me moja brzopletost, možda će i nekome drugome Chastekove primjedbe biti zanimljive.

Nešto sam sitno objavio o čudima, ali nisam pisao o tome što su čuda, kako ih prepoznati i što znače. Postoji niz drugih izvora i autora za to.

---

Prenio sam ranije Pascalovu misao,

Da od svega ovoga nikad nije bilo ni zrnca istine, ne bi se nikada ništa vjerovalo: i zato umjesto da zaključujemo kako nema pravih čudesa jer ima toliko lažnih; moramo, upravo suprotno, reći da sigurno ima stvarnih čuda, jer postoje i lažna; a da ima lažnih samo zato jer ima istinitih. Ovako moramo rasuđivati i u pogledu religije; jer ne bi bilo moguće ljudima zamisliti toliko krivih religija kad ne bi bila jedna prava. [...]

Kad ne ni bilo lažnih čudesa, bilo bi izvjesnosti [sigurnosti]. Kad ne bi bilo pravila da ih raspoznamo, čudesa bi bila nekorisna, i ne bi bilo razloga vjerovati. Ne, nema, ljudski gledajući, ljudske izvjesnosti, ali postoji razum.

---

I još jednu  drugu Pascalovu misao;

"Čudo bi", vele neki" potvrdilo moje vjerovanje". To vele dok ne vide čudo. [...]

"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. Istinsko obraćenje zahtijeva da sebe poništimo pred ovim Sveopćim Bićem koje smo toliko puta rasrdili, i koje nas svakog časa može opravdano uništiti; zahtijeva da priznamo kako ništa ne možemo ništa učiniti bez njega, i da nismo od njega drugo zavrijedili do nemilosti. Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međuosobnog odnosa.