Dogovoreni brakovi i ljubav, voljeti one koje potpuno ne poznajete

U svojoj [Pruss] knjizi "One Body" branim dogovorene brakove kao moralno prihvatljivu opciju, iako naravno samo u slučaju kada oba člana para slobodno pristanu (bez toga, nema braka). Ipak, čini se kako je potrebna romantičan ljubav prema osobu s kojom ćete stupiti u brak.

Odgovor;

Ljubav je uvijek dužnost, i ona mora biti prikladna odnosu. Prema tome, osoba ima dužnost voljeti osobu s kojom će se vjenčati, i radi se o dužnosti voljenja osobe na način koji je prikladan za osobu s kojom ćete se vjenčati. Naravno, ako ne znate ništa o toj osobi, ljubav se ne može specifično razviti; ali ona može uključivati tri aspekta svih ljubavi: činiti na dobrobit druge osobe (ukoliko saznamo o potrebama osobe); uvažavati drugoga barem kao osobu, Božje stvorenje, drugo ljudsko biće i nekoga s kime se može upustiti u spolnu aktivnost; namjeravati takvo zajedništvo s tom osobom (Seksualni aspekti zajedništva mogu biti najlakši u namjeri kada govorimo o mladoj i seksualno radoznaloj osobi).

U svemu tome, možete ostati otvoreni za misterij, iznenađenje druge osobe. U tome se dogovoreni brak baš i ne razlikuje od nedogovorenog "ljubavnog spoja", tzv. "braka iz ljubavi". I u takvom odnosu, osoba mora biti spremna na pojavljujući misterij druge osobe, što je tradicionalno uključivalo i nedostatak seksualnog poznavanja druge osobe. U svakom slučaju, brak i spolni odnos sami po sebi mogu promjeniti osobu na nepredvidljive načine, a neka od znanja o osobi koja postoje prije braka su vjerojatno ireleventna. Svaka ljubav mora uključivati spremnost na prilagođavanje promjenama kod onoga koga ljubimo i u vezi, potrebno je ostati otvoren za nove stvari.

Nije toliko pogrešno vjenčati se s nekim koga ne volite, kao što je pogrešno ne voljeti osobu s kojom se vjenčate. Ljubav se zahtijeva od nas uvijek, u svim okolnostima. Pogrešno je ne voljeti osobu s kojom se rukujete, osobu koju osuđujete na dvije godine zatvora, osobu kojoj date besplatan objed, ili osobu s kojom se vjenčate. Naravno, u svakom od navednih slučajeva potrebna je drugačije vrsta ljubavi. Međutim, ono što razlikuje različite oblike ljubavi je vrsta stvarnog zajedništva prema kojem je ljubav usmjerena i aspekti pod kojim cijenim onoga koga volimo. Ako ulazite u brak, morate imati usmjerenost prema seksualnom i osobnom zajedništvu s drugom osobom, i morate promatrati (cijeniti) drugu osobu utoliko što s njome možete stupiti u zajedništvo; Ali za to je potrebno samo da poznajte drugu osobu kao ljudsko biće suprotnog spola s kojom se možete seksualno ujediniti.

PS

Neki izjednačuju dogovoreni brak s prisilnim brakom, ali ako je brak "prisilan" onda braka ni nema, obje strane moraju dati svoj pristanak da bi brak postojao. (Tu je vidljiv utjecaj Crkve koja je inzistirala da postoji slobodan pristanak obje strane.)

Kao što ističe Pruss, svaki brak je u određenom smislu "dogovoreni brak". Naravno da nikada ne poznajete potpuno drugu osobu, ali imate dužnost voljeti je. Naravno da će se osoba promijeniti kroz brak, ali vaša dužnost je voljeti je kao što ste i slobodno obećali prilikom stupanja u brak.

Pretpostavljam da će sam pojam "dogovorenog" braka toliko djelovati na neke da neće ni pročitati ova razmišljanja, ali mladići i djevojke će često tražiti mišljenje od svojih prijatelja ili obitelji, ili možda od nekih "stručnjaka", pretpostavljaju da ih bliske osobe poznaju i da mogu dati savjet o budućem supružniku. Ne samo da ih poznaju, nego ih često poznaju bolje no što osoba poznaje samu sebe – posebno u situaciju u kojoj očekujete određenu smušenost koji bi omela rasuđivanje. Osim toga, njihova okolina ima njihov najbolji interes na umu. (Roditelji žele najboljeg mogućeg partnera za svoje dijete, partnera koji će biti dobar supružnik i dobar roditelj.) I u sekularnom zapadnom društvu često ljudi upoznaju partnera preko članova obitelji ili poznanika.

Stupanje u brak je egzsitencijalna promjena, dvoje ljudi daje zavjet pred zajednicom, mjenja se i njihov status i oni sami. Sam čin vjenčanja mjenja osobu, dali ste obećanje voljeti osobu, osobu koja se samim tim činom promjenila. (Ljubav nije promjenjivi trenutni osjećaj nego predanost potpunom dobru druge osobe.)

---

Znam da ovo vjerojatno zvuči čudno onima koji nisu shvatili što želim istaknuti, i sekularnim i religoznim ljudima (iz drugih razloga).

Ipak, kada bih baš komentirao dogovorene brakove, postoje parovi koje je spojila okolina, obitelji ili prijatelji. Znam za neke bogate i dobro obrazovane ljude međunarodnih karijera koji su u "dogovorenom" braku (dolaze iz drugih kultura), u svakom trenutku su bili slobodni ne pristati i u svakom trenutku mogu napustiti brak - i svoje kućanstvo s poslugom. (Statistike pokazuju da su takvi brakovi uspješni.)

Jesu li ljudi opremeljeni da bi sami birali partnera?

Imao sam više ideja za alternativnu verziju naslova, ali sam se suzdržao. U nastavku prenosim dio razmišljanja Bruce G. Charltona o knjizi "Sexual selection under parental choice: the evolution of human mating behaviour" (M.Apostolou) koju smatra najznačajnijoj knjigom posljednjih desetljeća vezano uz evolucijsku psihologiju seksa, svojevrsnom "promjenom paradigme". Davno sam zabilježio ova njegova razmišljanja (iz posta "The science of sex - the most important recent book? Sexual selection under parental choice, by Menelaos Apostolou" i mislio sam ih prenijeti kao još jedan primjer nedosljednosti "obožavatelja evolucije", ali ih prenosim iz nekih sasvim drugih razloga.

Različita objašnjenja "evolucijske psihologije" mi se općenito ne djeluju toliko uvjerljivim i bitnim, ali ove prenosim jer mi se neki uvidi čine potencijalno zanimljivim. Možda objašnjenja nisu točna - možete ponuditi svoja, ali opis fenomena o kojima piše bi mogli biti (neka vas ne zamara toliko priča kako smo došli u tu situaciju, možda su opisi slučajno točni).

Apostolou utvrđuje kako je roditeljski izbor bio glavni u ljudskoj povijesti: stotinama generacija naših predaka roditelji su bili ti koji su izabirali i kontrolira s kime će vjenčati i razmnožavati njihova djeca; seksualne preference muškaraca i žena su imale tek sekundarnu ulogu.

Roditeljski izbor je oblikovao preference ljudskog uparivanja – a osobni izbor je imao ulogu unutar i poslije braka (vjernost, razvod). Knjiga je opširna, ali osnovna poruka je jednostavna i jasna.

Apostolou pokazuje da su u većini društava kroz povijest, i velikom broju modernih društava van Zapada, muškarci i žene imali vrlo malo izbora – taj izbor je ostavljen njihovim roditeljima. Drugim rječima, brakove su dogovarali roditelji muža i žene.

Roditeljske preference za bračnog partnera razlikuju se od prefrenci koje imaju njihova djeca. Općenito, roditelji više preferiraju (relativno prema djeci, posebno kćerima) odgađanje spolnih odnosa do ranog braka sa skorim rađanjima i malo ili ništa vanbračnih odnosa. Roditelji su općenito neskloni razvodima.

Karakteristike koje roditelji preferiraju (u usporedbi s preferencama pojedinca) uključuju dobar karakter, sposobnost osiguravanja resursa (posebno muškarci), potjecanje iz "dobre obitelji" – s visokim statusom i bogatstvom, i pred-bračnom čednošću (posebno kod žena).

Karakteristike koje pojedinci preferiraju (u usporedbi s preferencma roditelja) uključuju ljepotu i dobar izgled (kosa, lice, figura itd kod žena; mišićavo tijelo kod muškaraca), šarmantna i zabavna osobnost, sposobnost pružanja seksualnog uzbuđenja itd.

Sustav roditeljskog izbora čini se jedinstvenim za ljude – što znači da je stvar izuzetnog interesa biologije; možda smo jedina vrsta koja nije evoluirala da bi sama birala vlastite partnere.

U takvim sustavima, dva skupa roditelja su kontrolirala s kime će se njihova djeca vjenčati, a djeca su imali izbora samo unutar braka. Takva društva su dopuštala razvod (doduše obeshrabrivali su ih), iako većinom samo kada se jedan od partnera pokazao nezadovoljavajućim po pitanju unučadi – kod muškaraca jer nisu osigurala dovoljno resursa, ili kod žena jer su bile neplodne.

Apostolou sažima ovako: roditelji su odlučivali tko će se vjenčati, djeca odlučuju tko će ostati u braku.

Drugi način opisivanja je da su roditelji odabirali ili filtrirali potencijalne supružnike – a osobne preference su djelovale samo unutar okvira unaprijed odabrane i filtrirane populacije. Posljedica toga je da moderni muškarci i žene nisu prilagođeni odabiru partnera iz opće populacije – i nisu opremeljeni odgovarajućim instinktima koji bi im pomogli u njihovu odabiru; zbog toga su ranjivi na prijevare i iskorištavanje.

Stoga je povijest ljudske evolucije ostavila moderne pojedince, u svijetu u kojem je roditeljski izbor i kontrola gotovo eliminirana, loše opremljenim za upravljanje vlastitim seksualnim životima.

To negativno pogađa i muškarace i žene – ali na djelomice različite načine. Muškarci i žene dijele zajednički problem; nisu dovoljno zabrinuti oko problema pronalaženja odgovarajućeg dugoročnog partnera, sklapanja braka i imanja djece – upravo zato što je to nešto čime su upravljali njihovi roditelji kroz stotine prethodnih ljudskih generacija.

Žene odgađaju, i odgađaju, brak i djecu, i čini se da nisu zabrinute svojih genetičkim nestajanjem – zato jer imaju duboko ugrađeno očekivanje da će te stvari biti uređena za njih. Muškarci previše brinu o tome kako će steći visoki status, i kako će postati dobri skrbitelji – ali te stvari su selektirane u svijetu u kojem su ženini roditelji željeli te atribute kod muškaraca; ali u modernom svijetu oni predstavljaju nedjelotvornu strategiju stjecanja partnera.

Ukratko (i u terminima njihove biološke prilagodljivosti) moderni muškarci se previše brinu oko toga da naporno rade, a nedovoljno se brinu oko upoznavanja i impresioniranja žena.

Dakle muškarci i žene koje su očto, u biološkom i povijesnom smislu, izuzetno kvalificirani kao potencijalni muževi i žene, ostaju nevjenčani i bez djece u velikim, i sve većim brojevima.

Moderni samci su stoga previše zadovoljni po pitanju svog življenja u nevezanom stanju bez djece no što je dobro za njihove reproduktivne uspjehe. Takva (biološki) budalasta sreća je barem djelomice posljedica evolucijske povijesti; ljudi se ponašaju kao da će sparivanje i brak srediti roditelji – ali to se ne događa.

(Pogrešan) popularni diskurz o odnosima

BGC se dvadesetak godina profesionalno bavio evolucijskom psihologijom (modelom ljudskog ponašanja koji pretpostavlja ispravnost prirodne selekcija kao velikog utjecaja na ljudsku psihologiju), primjećuje u postu "GIGA - Garbage-in, Garbage-out... Mainstream popular discourse on sexual relationships";

Iako se radi o pretpostavci, postoji snažna tenedencija da se pretpostavlja kako evolucijska psihologija ima primarni utjecaj na ljudsko ponašanje; odnosno, pretpostavka je pretvorena u osobnu motivaciju.

Takvo što je rašireno u modernom svijetu, zapravo definira moderan svijet (nazivano pozitivizam, scijentizam, redukcionizam, materijalizam...) No, o čemu govorimo u području spolnosti i odnosa? Postoji pseudobiološka, bastardiziran evolucijska psihologija koja dominira raspravama; radi se o pretpostavci koja dominira javnim diskurzom, da se ljudska seksualnost bavi imanjem spolnih odnosa (posebno s atraktivnim ljudima.)

Ali iz biološke perspektive radi se o običnoj pogrešci, jer evolucijska psihologija se bavi imanjem djece – a veza između imanja odnosa i imanje djece je toliko umanjena (kontracepcijom i pobačajem) da postoji mnoštvo ljudi koji imaju više brakova nego djece; zapravo neka istraživanja pokazuju da su većina djece (u prosjeku) rezultat ljudi koji su se jednom ženili, i imali su samo jednog partnera u životu.

Postoji biološka pogreška – ali problem je puno dublji od toga jer ne bismo se trebali promatrati kao reproducirajući organizmi, kao da je to (ili bi trebala biti) naša primarna zabrinutost.

Ironija je što su se ljudi uspješno razmnožavali dok su bili primarno religiozni, a čim su se počeli smatrati "višim životinjama " s biološkim ciljevima, prosječna reprodukcija je opala ispod minimalne razine zamjene; takve populacije su prvo počele stariti, a nedavno su genetski degradirane i kreću se prema izumiranju.

Diskurs o kojem govorimo je uvelike pojednostavljen, dakle iskrivljen model. Jasno je iz stvarnog ponašanja da ljudi zapravo ne smatraju sebe biološkim, niti pokazuju takve znakove. Zapravo, neprirodni, nereproduktivni, oblici seksa i seksualnosti se potiču na globalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Dakle biologija ima minalnu važnosti.

Kako bi onda ljudi "trebali" razgovarati o seksualnim vezama?

Pa, prvo moraju razjasniti sa sobom o tome što im je primarna motivacija. Netko tko se želi oženiti s jednom osobom za čitav život i podizati obitelj ima potpuno drugačiju perspektivu, a to znači i stavove i ponašanje, od onoga tko je motiviran prema imanju neobveznih seksualnih odnosa s mnoštvom atraktivnih ljudi, možda idealno novom osobom svakog tjedna, ili čak svakih par dana...

U konačnici, razlika je duhovna , radi se o razlici vizije osobe o tome što bi život trebao biti; a temelji se na razumjevanju o tome što život zapravo je.

Da su ljudi koheretni, to bi ih dovelo natrag do Prvih Stvari; to otkrivanja i procjene vlastitih primarnih prepostavki o "Životu, Svemiru i Svemu"- primjerice je li ovaj svijet stvoren ili slučajan, je li osoban ili apstraktan itd.

Ali ljudi nisu koherentni, zapravo većina ljudi je psihotična u svojem negiranju i deluzijama; a to je posljedica toga što su izabrali živjeti prema implicitnim pretpostavkama društva da je ljudski život, u svom korijeni/dubini/biti "o" ničemu višem nego osobnim osjećajima.

Očito je da, ako su naše prepostavke da je ljudski život neka vrsta emocionalnog smeća; onda ćemo voditi naš život na temelju toga: Ako sebe smatramo smećem, i tako pričamo – prema drugima u javnosti, prema sebi u privatnosti – da ćemo postati smeće, "ljudski resurs" – nešto čega se možemo riješiti na smetlištu, ili rastaviti zbog recikliranja.

Ako promatramo život kao maksimilizaciju užitka i minimizaciju patnje – smatrati ćemo seksualne odnose kao beskrajni rat manipulacija i iskorištavanja drugih ljudi u tu svrhu.

Biti će nekoliko pobjednika i mnogo gubitnika – ali zato što pričamo o užitku sve pobjede će biti kratkotrajne, a navikavanje znači da će takav užitak uskoro izgubiti učinak. Svi će prije ili kasnije postati gubitnici – pobjediti možete samo ako ste u ovom trenutku pobjednik.

Na kraju, svi su na gubitku.

Raniji postovi Seksualna bulimija, Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu, Osam kćeri pohote itd

Kohabitacija nije brak

Sjećam se situacije u kojoj je jedna već starija žena predstavila svog (nevjenčanog) partnera te ničim izazvana počela objašnjavati kako njoj komad papira ništa ne znači i slične stvari koje ste nekoć mogli često čuti. Iz činjenica da se upustila u takvu priču prilikom običnog upoznavanja netko bi mogao pretpostaviti da nije potpuno zadovoljna tim statusom.

Vjerojatno je shvaćala da bi moglo biti nešto pogrešno ili barem neuobičajeno u njenom izboru (ili možda njegovom izboru), možda oboje samo čekaju da naiđe nešto bolje. Danas bi pak bila neuobičajena ideja da netko smatrao kohabitaciju (život s partnerom van braka) problematičnom na neki način. S obzirom da je sasvim uobičajeno čuti za neki par da živi zajedno, žena iz moje priče koja se opravdava čak djeluje staromodno. Tko bi tome mogao prigovoriti, čak ni "konzervativnije" obitelji ne vide ništa pogrešno s time, možda nije idealno jer što će s uloženim sredstavima ako prekinu, ali općenito ne postoji neka prevelika zabrinutost.

Suživot nekog para će se prokomentirati kao najnormalnija stvar. Zapravo neće se prokomentirati jer ne postoji nešto što bi se trebalo prokomentirati. Ukoliko će dati neki razlog zašto žive zajedno navesti će nešto poput; odlučili smo uštedjeti na režijama, ili, ionako smo stalno bili zajedno, dosadilo nam je putovati jedno do drugog, više nam se isplati ovako itd. (Pravi romantici. Ionako ih država danas prisilno nevjenčane vjenča.)

---

No, ono što takvi razlozi pokazuju jest da kohabitacija nije toliko odabrana koliko se dogodila. Nije se radilo o odluci, ne radi se o predanosti, ulasku u vezu s obvezama i pravima (osim onih koje bi imali prema običnom cimeru), nema zavjeta. Jednostavno se dogodilo. (Dogodilo se zbog stvari koje prakticirate, a njih ne prakticirate zbog razuma ili čvrstih odluka.)

Neki će reći da moraju prvo živjeti s osobom kako ne bi završili s neprilagođenom ili opasnom osobom. No, upravo takvo razmišljanje i ponašanje dovodi do toga. Umjesto da pažljivo izaberu partnera, da se s njime pripremaju za budući zajednički život, da kroz neki ritual prijelaza poruče sebi i zajednici o svojoj odluci i obećanju koje su dali jedno drugome, oni jednostavno (nepromišljeno) uđu s nekime u vezu, emocionalno i tijelesno se vežu, te tako polako završavaju vezani uz osobu o kojoj nisu nikada ozbiljno razmišljali. Možda prepoznaju da je takva osoba loša za njih, da je takva veza loša za njih, ali su se već toliko vezali s tobom osobom da nisu u stanju napustiti vezu.

Opasnosti dugotrajnih veza (i kohabitacije)

BGC objašnjava;

Ne dajem savjete na blogu, ali o ovoj temi sam prilično siguran. Ne govorim iz o kršćanske perspektive, iskoristit ćemo sekularnu hedonističku/utilitarnu kalkulaciju o tome što ljude "čini sretnima".

Gotovo uvijek je pogrešno ima dugotrajnu vezu i spolne odnose van braka ako se nadate ili namjeravate stupiti u brak, posebno za žene.

Razlog je taj što bliski odnosi induciraju psihološku ovisnost (da, izaziva je); a ta ovisnost je još gora kada je odnos seksualan; a ovisnost je još gora kada se radi o kohabitaciji (zajedničkom životu).

---

Osim toga, zbog zadovoljstva spolnog odnosa olakšano je odgađanje odluke da raskinete. Kada ne bi bilo spolnog odnosa van braka, onda bi bio veći pritisak da ili nastavite s vezom (i vjenčate se) ili da prekinete što prije.

To dovodi do toga da je osobi teško ili nemoguće izaći iz dugotrajne veze (ili joj je potrebno dugo vremena, i to bijednog vremena.)

Ipak, sama činjenica da ste u dugotrajnoj vezi (kohabitacijskom odnosu) je de facto dokaz da druga osoba nije prikladna za brak, da par nije prikladan za bračno partnerstvo.

Tako ljudi zaglave, ponekad godinama, u vezi koje ne vodi nigdje, jer s jedne strane ne žele se vjenčati ("obvezati") s partnerom, ali s druge strane su postali ovisni (psihološki, mozda seksualno) – i vrlo im je teško prekinuti.

(Osim toga, činjenica da ste u vezi koja ne vodi nikamo, posebno kada se radi o kohabitaciji, će odvratiti prikladnije potencijalne bračne partnere koji bi izlazili s vama – možda ćete potpuno propustiti priliku da pronađete srodnu dušu zbog komplikacija i kompromisa vaše polupovezane situacije.)

---

Situacija u kojoj niste u stanju "ni obvezati se ni razići se" može trajati godinama, posebno u karijerističkim dvadesetima; i može potrajati sve dok je "prekasno" za brak i obitelj (posebno kod žena).

Moj savjet je dakle da, ako je moguće, izlazite s ljudima iz svog "kruga" što znači da već znate njihovu reputaciju (i kakvi su) prije nego što počnete izlaziti. Zatim brzo procijenite jesu li prikladna osoba za brak (za sklapanje trajne obveze) – a taj proces bi trebao trajati najviše nekoliko mjeseci.

Dakle, osim u iznimnim okolnostima, proces izlaženja ne bi trebao trajati dulje od šest mjeseci do godine.) Ubrzo ćete znati trebate li se zaručiti i planirati vjenčanje u određenom trenutku, ili da se raziđete.

PS

Napominje da navedeno ne vrijedi jedino u slučaju da je jedna osoba pihopat koja koristi svoje partnere za vlastito zadovljstvo. (Upozorava da duge veze dovode to razvijanja psihopatskih navika, ljudi postaju izrabljivački psihopati)

Oni koji govore da morate "testirati" svog partnera, kao da kupujete auto (eksplicitno će koristi tu usproedbu), su u krivu, očito ne funkcionira što vidimo iz zdravlja brakova. Većina ljudi nije u stanju podnijeti dugotrajne seksualne veze, i zbog toga nisu u stanju iskusiti solidne brakove i obiteljski život kojeg bi inače mogli očekivati.

Iako ne piše iz kršćanske perkspektive; ako ste katolik i netko vas sustavno nagovara na takve stvari (ne u nekom nepromišljenom trenutku iskušenja), već to bi Vam trebao biti dovoljan znak da nije prikladan partner za Vas. 

O kohabitaciji sam objavio ranije u postu Kohabitacija i statistika.

O raspravljanju s demonima

Filozofkinja Anscombe bila je kritična prema situaciju u modernoj moralnoj filozofiji, tako je zapisala da "ne želi raspravljati" s onime tko "pokazuje iskvareni um". (vezano uz neke teorije moderne moralne filozofije.)

(U slučaju pogubljenja nevine osoba u nekom konzekvencijalističkom izračunu. Pritom nije mislila na to da bi osoba u konkretnoj situaciji bila u iskušenju to pomisliti kao što je uobičajeno za pala ljudska bića, nego nekome tko bi unaprijed tako razmišljao. Nekome tko bi djelovao suprotno ispravnim moralnim principa i ne bi zbog toga osjećao nikakav žal. Ne radi se o tome da odbija nekoga s kime se ne slaže, ili jednostavno ne želi raspravljati, radi se o kritici takvog moralnog razmišljanja, kritici nekoga tko ima takav "iskvareni" um.)

No, kontekst nije toliko bitan (osim da pokaže kako njena izjava ima smisla i da je opravdana), ja prenosim razmišljanje kako bih ukazao na to da raspravljanje nije uvijek najbolji izbor, ne tvrdim da je to poanta njene primjedbe, ili da bi složila s mojim korištenjem iste.

Jedan drugi katolički filozof, odgovarajući na pitanje kako utjecati na neke ljude, u kontekstu obraćenja i argumenata (mislim da se radilo o nekim modernističkim tumačenjima), zaključio je slično da su neki ljudi toliko zaglibili, toliko su izobličeni i iskvareni, da ne možemo imati prevelika očekivanja.

(Ne spominjem ime jer ne bih želio pogrešno citirati iz sjećanja – radilo se o nekom usputnom odgovoru nakon neformalnog predavanja, ali radi se o autoru koji je, poput Anscombe, kroz karijeru okružen najboljim predstavnicima različitih razmišljanja pa vjerojatno ima iskustva o tome što je moguće postići. Inače je objavljivao zajedničke knjige s autorima suprotnog razmišljanja u kojima raspravlja o neslaganjima tako da se ne radi samo o tome da svakoga tko se ne slaže, ili ima drugačije mišljenje, proglasite toliko iskvarenim da nema smisla raspravljati. Potrebno je razboriti prosuditi ovisno o situaciji.

---

Ne mogu se sjetiti o čemu se točno radilo, ali sam jednom naišao na misao da Isus nije raspravljao s demonima nego ih je istjerivao. (Ili se možda radilo o Mariji i demonima.) Očito, radi se o ideji s kojom bi svaki katolik trebao biti upoznat jer je sveprisutna, ali tek sam je tada povezao s onime što je moguće postići u svakoj raspravi.

Iako ovo može zvučati nekima čudno, zapravo je u jednom aspektu umirujuće jer smanjuje očekivanje oko toga što je moguće postići.

Ne bih previše razrađivao stvar, tko je shvatio, shvatio je.

PS

Nešto slično pronalazimo kod redovnika. Iako priče pustinjskih otaca spominju "razgovor" s demonima, ne radi se o nikakvoj raspravi ili "dijalogu". Demonima se potrebno othrvati. Njima se ne odgovara nego je savjet monasima da se pomole Bogu za pomoć.

Benediktinska medaljica zapisuje; "Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima, zlo je ono što nudiš, sam pij svoj otrov".

Marija, Dijete Isus i "zmija"

Znate li s kime raspravljate?

Vjerujem da su mnogi vidjeli poznati XKCD-ev strip;

izvor: https://xkcd.com/386/

No tko su ti Internet ljudi koji su u krivu?

---

Američki društveni komentator koji se zahvaljujućim svojim komentarima našao u raznim kontroverzama slično se zapitao tko su ti ljudi s kojima stalno raspravlja? Ponekad je sudjelovao u najgledanijim emisijama s uglednim gostima, ali često bi raspravljao/polemizirao s anonimnim Internet ljudima.

Spominjem njegovu "kontroverznost" jer se upuštao u veliki broj tema, često na priličino vulgaran način, ali to je bio njegov stil. Dakle, ništa mu nije bilo strano komentirati,, nije se suzdržavao ni u načinu na koji bi trebao nešto komentirati.

Jednom je tako komentirao nešto o muško ženskim odnosima u braku, (ne na nekoj apstraktnoj razini zakonodovstva ili morala, nego svakodnevnog života), i počeo je pisati odgovor korisniku društvene mreže. Ipak, odlučio je pogledati o kome se radi, i shvatio je da odgovara trinaestogodišnjoj djevojčici. Shvatio je što radi i upitao se što bi netko pomislio kada bi na cesti vidio odraslog muškarca (inače uspješnog poduzetnika, oca obitelji) kako ozbiljno i žustro raspravlja s nekom curicom. Ljudi bi pomislili da se radi o psihički poremećenoj osobi.