(Pjevana) Krunica Božjeg Milosrđa i Zlatna Krunica

Nisam upoznat s tvrdnjama o ukazanju svetoj Faustini Kowalskoj koja su pak povezana s poznatom "slikom Božjeg milosrđa". Postoje različite verzije te slike koje se dosta razlikuju od izvorne (a i ona je navodno rekonstruirana). Moram priznati da mi mnoge od njih ne djeluju toliko privlačnim, niti se uklapaju na mnoga postavljena mjesta.

Pretpostavljam da nisam jedini sličnog razmišljanja, ali neovisno o tome, ovdje samo želim spomenuti dvije verzije pjevane krunice (yt).

• Pjevana Krunica Božjeg Milosrđa - Stijepo Gleđ Markos
• Božje Milosrđe - pjevana pobožnost u čast Božjega milosrđa (CD), Trnovčica

Možete pronaći druge verzije, neke kvalitetno snimljene i izvedene, ali na mene nisu ostavile najbolji dojam.

Kada sam prvi put čuo dijelove krunice Božjeg milosrđa nisam znao o čemu se radi, vjerojatno ni tu nisam jedini tako da će post možda nekome biti koristan da sazna o čemu se radi.

***

Još jedna drugu "krunicu", pjevanu Zlatnu krunicu (Presvetom Srcu Isusovu) možete poslušati primjerice ovdje; Pobjeda svetih - Pjevana Zlatnakrunica. (Nisam pronašo druge pjevane verzije.)

S njom kao takvom također nisam upoznat, niti s detaljima njene povijesti, ali su mi pojedine molitve poznate.

Štovanje srca Isusova je u određenom obliku prisutno od početaka, ali svoj razvoj započinje u kasnijem srednjem vijeku.

***

Jedna srednjovjekovna pobožnost koju prakticiram (a nisam znao da postoji odnosno da je prakticiram) jest sljedeća;

Neinformiranost o događanjima u Rimu je oblik
srednjovjekovne pobožnosti

Naravno, radi se o svojevrsnoj šali, i nije potpuno točna, ali je dovoljno točno da nemam ništa posebno za dodati uz događanja koji dominiraju medijima ovih dana. 

PS

Iz kojih god razloga i uz koje god objašnjenje, mediji iskrivljuju nauk Crkve i ulogu pape. Jedan domaći teolog je na samom početku mandata pape Franje primjetio da ga koriste kako bi napadali Crkvu (i na određeni način da napadaju ranije pape). Izgleda da je pripremljen teren da se koristeći papu Franju napadaju pape koji dolaze kasnije. (Ionako se spominje jedina "kritika" da je trebao "učiniti i više".)

Nećemo ulaziti u to što je problematično s time, i u to kakvu sliku su mediji stvorili – ponekad suprotno stvarnosti, ali ponovimo upozorenje jednog kardinala da se ne radi o tome tko će biti Franjin nasljednik, nego o tome tko će biti Petrov nasljednik.

Molimo za pastira čiji će "pastoralni" pristup uključivati brigu za svoje stado i koji je spreman sukobiti se s vukovima koji čine zlo. Neće ih puštati među stado, neće ohrabrivati i pozivati javno poznate vukove.

---

Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu!

Pjevaj hvale, Magdaleno

Jedna verzija u izvedbi tamburaša;  

PATRIA - Pjevaj hvale Magdaleno (yt)

Tekst (sa svim strofama);

1. Pjevaj hvale, Magdaleno,
jer uskrsnu Janješce,
trgnu iz sna ljudstvo sneno,
svlada tmine, moći zle.

Zdravo, zdravo, spasa cijeno,
zdravo Janje pomirbeno! (2x)

2. Svršila se krvna žrtva,
Krist pobijedi svijeta grijeh;
obnovi nam carstva mrtva,
pade pakla bijes i smijeh.

3. Svim uskrsnu život duše,
usta Gospod, mira car;
potoci se krvi suše,
otkad grije njegov žar.

4. Suza sreće nek ti reče,
Magdaleno, s oka tvog,
usta Gospod kako reče,
usta s groba velji Bog.

5. Srce ljudsko, gore gore,
jer uskrsnu Isus spas,
nek u njegve rajske dvore,
naše pjesme dopre glas!

6. Sinu duši uskrnsuće,Kriste 
Kriste, daj nam žrtve plod, 
o ispuni to čeznuće:
uskrisi ljudski rod!

Možete pronaći snimke raznih izvedbi (yt); 

• Mješoviti pjevački zbor ''Camerata vocale Split'' 
• Katedralni zbor Mostar
• Oratorijski zbor crkve sv. Marka Zagreb
• Mješoviti vokalni sastav "Schola cantorum"
• Na kanalu Luka Cosic kao dio playliste uskrsnih pjesmi
• itd.

Jedina verzija sa svim strofama koju sam pronašao je na kanalu pulherissimus. (Na kanalu se svakodnevno objavljuje časoslov, misna čitanja itd.)

***

Postoji još lijepih uskrsnih pjesama koje možda nisu toliko poznate, posebno u usporedbi s pjesmama nekih drugih razdoblja. Nažalost nema toliko ni snimki i koncerata.

Tamburaši Patria; Uskrsnu Isus doista, Isus usta slavni, Kraljice neba raduj se itd.

Radujte se kršćani!

PS

Ranije objavljeni tekst na blogu Značenje Uskrsnuća. 

Još starije; Uskrs u Svetoj Zemlji, Situacija kršćana u Svetoj Zemlji .

Živimo u najbizarnijem i najluđem svijetu – ikad

Davno sam zabilježio jedno BGC-ovo razmišljanje; 

Mislim da biste trebali shvatiti da se radi o činjenici - pogotovo mlađi čitatelji koji ne poznaju ništa drugačije i koji ne čitaju stare knjige.

Ljudima je postalo vrlo teško, naizgled nemoguće, osvjestiti krajnju neobičnost onoga što se sada uzima zdravo za gotovo. Prije četrdeset, pedeset godina ljudi su još bili svjesni toga – posebno vezano uz čovjekov odnos prema prirodi – ali, unatoč službenom i medijskom brbljanju o 'okolišu', sadašnja kultura nije uopće svjesna te očite činjenice.

Suvremeni čovjek niti ne zna što želi ili treba - do te mjere da se veliki napori ulažu u ismijavanje, podmetanje ili uništavanje onih preostalih nekoliko aktivnosti i stvari koje pružaju stvarnost, dobrotu i povezanost.

Već sredinom dvadesetog stoljeća došlo je do neobične stvari; ljudi provode toliko slobodnog vremena čitajući novine i magazine, slušajući radio ili gledajući televiziju; a danas pak takve aktivnosti ispunjavaju svaki trenutak... izgleda da smo prešli granicu kada više niti ne primjećujemo da je nešto s time neobično.

Zapravo, čini nam se da je nešto neobično u onim trenucima kada NISMO uključeni u medije, kada moramo odložiti mobitel na nekoliko minuta ili sati; čudno je normalno, a normalno se izbjegava.

No ljudi su društvena bića, spolna; naši društveni i (posebno) seksualni životi su danas gotovo potpuno umjetni, zasićeni umjetnim – ono što je normalno se smatra bizarnim, zapravo zlim.

Pretpostavka je - omogućuje ju naše veliko neznanje i prezir prema prošlosti i drugim društvima – da smo točno shvatili što je ispravno, da napokon shvaćamo što znači biti čovjek (a to primjerice znači niti muškarac niti žena); svi drugi kroz povijest su bili slijepi.

Ovo pišem, sjedeći za računalom, spojen sa svijetom putem interneta, spojen s njime na neki način – očekujem neku vrstu odgovora ... kakva bizarna stvar. Kakav čudan, otupljen, otuđen život živimo – čak su i naši odgovori na takvo stanje moderni, tehnički i umjetni – masovne distrakcije i zabave, masovna glazba, farmakalogija, opojna sredstva, putovanja, sudjelovanje u masovnim online razgovorima, druženje s gomilom neznanaca i sve što ide uz to.

Nije pretjerano zvati ovaj svijet ludim, u prilično strogom značanju psihotičnog – odnosno živimo odvojeno od stvarnosti. Ali kada su svi psihotični – tko može dati dijagnozu?

Radi se o Najbizarnijem. Svijetu. Ikad.

Nemojmo to zaboraviti.

Razlika između "pozitivnog" čina i čina propusta – G.E.M. Ancombe

U radu pod nazivom "Sins of Omission? The Non-Treatment of Controls in Clinical Trials" Anscombe odgovara na nešto vezano uz etiku ne-tretiranja u kliničkim studijama.

Prenosim razmišljanje iz rada koje nije toliko vezano uz samu temu;

***

Možda je korisno primjetiti uporabu uvjerenja da razlika između pozitivnog čina i propusta nije nikada "moralno značajna". Prvo, čini se kako se misli da propustiti nešto znači jednostavno nešto ne učiniti; ili ne učiniti to kada bi to mogao učiniti. Drugo, ako razlika između čina i propusta nije "moralno značajna"; mi smo odgovorni za sve što se dogodilo što se ne bi dogodilo da smo učinili nešto što nismo učinili, iako smo to mogli učiniti [...]

Zapanjujući zaključci se izvodi iz takvih početnih točki. Primjerice ako sam na zabavu potrošio neki novac koji sam mogao dati u dobrotvorne svrhe; a da sam taj novac tako dao, spasio bi se neki život, onda sam ubio nekoga pojednako kao da sam prerezao nekome grkljan.

Svrha takvih argumenata čini se nije pobuditi nemoguću savjesnost u našem ponašanju nego olabaviti našu savjest vezano uz ono što bi se normalno nazivalo ubojstvom.

PS

Kao što primjećuje Anscombe, često cilj nije navesti nekoga da stalno opsesivno računa i pokušava optimizirati svoje odluke u skladu s nekim rezultatom koji se smatra poželjnim – kao da je takvo što uopće teoretski moguće izračunati ili da znamo koji bi to točno cilj trebao biti; nego pokazati da postojeće dužnosti ili zabrane nisu opravdane. Oni koji daju ili slušaju takve argumente neće (u pravilu) promjeniti svoje ponašanje da bi takvo što postigli, nego samo kako bi mogi činiti nešto što žele činiti (a zabranjeno je), odnosno ne činiti ono što ne žele činiti (a dužni su činiti).

Prenio sam ranije o Anscombinu radu Moderna Moralna filozofija

"Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.

Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati."

Ili povezano, iz njenog govora Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež?;

"Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta."

---

Vezano uz razmišljanja o etici kliničkih studija, problem je što autor kojeg Anscombe komentira izbjegava čitavu problematiku svojim pogrešnim rezoniranjem o djelovanju i propustu. (Spominje se slučaj kada su pacijenti koji su primali "lijek" zapravo oštećeni, primjerice prerano rođena djeca kojima je davan kisik.)

Neki liječnici će govoriti o razlici između usmrćivanja i "dopuštanja da umre", ali ono što nazivaju "dopuštanjem da umre" jest trovanje i izgladnjivanje.

O "stručnjacima" i bioetici – G.E.M. Anscombe

Prenosim par početnih razmišljanja iz Anscombina rada "Commentary on John Harris's 'Ethical problems in the management of some severely handicapped children'". 

***

Radi se o poznatom prizoru; liječnik odlučuje da je u najboljem interesu djeteta umrijeti. [...] Način na koji donesete odluku je sljedeći: što mislite o prijedlogu da bi trebali zamijeniti svoj života za takav (na neki način) život. Ukoliko je ideja strašna, ako bi radije umrli, onda je umrijeti u najboljem interesu bića o kojem promišljate – naravno ne radi se o medicinskoj odluci, ona se provodi zamišljajući prijedlog. Koliko je mnoštvo bića koje imate razloga ubiti prema takvoj metodi izračuna. Samo da su nesposobni pristati, i vi već imate dovoljan razlog.

"Ali ne", može se odgovoriti, "To mora biti vaš zadatak; a ovdje je taj zadatak na liječniku jer to su njegovi pacijenti". Da ponovimo, ne radi se o medicinskoj odluci, čak i ako se doktor prilikom odlučivanja poziva na neke medicinske činjenice. U ovome slučaju radi se o drevnoj ljudskoj sklonosti da ubijamo neželjenu djecu. Zaogrnuto je jezikom moralne zabrinutosti; ali to je odluka o korisnosti [eng. worthwhileness] ili vrijednosti života, a medicina se time ne bavi. Doktor Lorber je bio u poziciji moći zbog svoje profesije, ali on nije bio ništa opravdaniji u odluci da ubije djete zanemarujući ga i izgladnjujući nego što bih ja imala pravo ubiti nekog nesposobnog koji bi bio meni na brizi, i za kojeg bih mislila da mu je bolje umrijeti.

PS

Kasnije ukratko analizira kako je u takvim slučajevima mala razlika izazivate li smrt izgladnjivanjem ili nekim aktivnijim postupkom. Naravno potrebna je šira rasprava kada postoji obveza da krenete s određenim procesima lječenja itd. Postoji razlika između uobičajene brige (hranjenje, grijanje itd) i kiruruških mjera, itd.

Nisam upoznat sa slučajem ni radom kojeg komentira, ali pretpostavljam da se autor zalagao za "pozitivnu" eutanaziju, ne samo onu "propustom".

---

Dobro formirana osoba će znati da morate njegovati i hraniti svaku osobu (normalno skrbiti o svakoj osobi) za koju ste zaduženi, ali danas će se takva stvar "medikalizirati" pa će se govoriti o prestanku "artificijalne nutricije i hidratacije", kao da se ne govori o običnom izgladnjivanju ljudi.(Ljudsko biće u ranoj fazi razvoja nije ni "osoba", ono je samo "fetus". Ili ljudsko biće koje nije više u stanju nešto činiti - ono je izgubilo svoje svojstvo "bivanja osobom".)

---

Usmrćivanjem ljudskog bića u nekoj "teškoj" i "kompliciranoj" situaciju ćemo rješiti problem. Naravno, time nismo rješili nikakav problem nego smo jednostavno ubili ljudsko biće.

"Ali da ga mi nismo ubili, on bi umro od X". Dobro, ali u nedostatku X, ono što ga je ubilo je vaše ubijanje. (Svaki ubojica bi se inače tako mogao braniti na sudu -"ionako bi umro.")

Policija i Anscombe prilikom
provjeda protiv pobačaja

Ubojstvo i Moralnost Eutanazije – G.E.M. Anscombe

Anscombe je bila član skupine autora koji su radili na izvještaju koji je 1982. god. objavljen pod nazivom "Euthanasia and Clinical Practice: Trends, Principles and Alternatives", bila je glavni autor trećeg poglavlja pod nazivom "Murder and the Morality of Euthanasia". (Nije jedina autorica svih dijelova kao što se ponekad pretpostavlja.)

Možete ga pronaći u već spomenutom dokumentu Harvard Anscombe Symposium Reading Packet (pdf 25MB). U nastavku prenosim dijelove iz spomenutog poglavlja, uz minimalne izmjene.

***

Ubojstvo je kompleks različitih elemenata, nije samo usmrćivanje jednog ljudskog bića od strane drugog. Postoji također i mentalni element namjere. Ipak, 'ubojstvo' se ne može objasniti samo namjernim usmrćivanjem; jer civilna vlast uvodi mogućnost da postoji usmrćivanje koje je legitimno iako namjerno – u borbi sa nasilnim kršiteljima zakona, ili možda u smrtnoj kazni. Ispravan opis je onaj u kojem je ubojstvo usmrćivanje koje uključuje posebni stupanj i vrstu odgovornosti za smrt, a odgovornost je krivnja.

Odgovornost ima tri razine. (1) Primarna razina je ona na kojoj je sam uzrok (na primjer, udar munje) ili doprinosni uvjet (poput temperature atmosfere) odgovoran što se nešto dogodilo. (2) Na višoj razini, gdje je uključen racionalni agent, odgovornost također uključuje poziv na odgovornost. Netko odgovoran u ovom smislu možda će morati odgovoriti na pitanje krivnje. (3) Treća razina je ona same krivnje.

Kad otmičari kažu da 'neće biti odgovorni' za smrti ako dignu u zrak avion jer njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, oni žele reći da neće biti krivi; oni ne neigraju razinu (2) odgovornosti, nego tvrde da imaju oslobođajući odgovor. Onaj tko je pozvan na odgovornost možda nije ni kriv iako je uzrokovao smrt, jer postoji oslobađajući odgovor. Raspon takvih odgovora vrlo je širok: 'Mjesečario je"; ‘Spotaknuo se’; 'Nije znao da daje otrov", 'Nije namjeravao smrt nego nešto drugo što je bilo sasvim legitimno’;'Postupao je s legitimnim ovlastima; 'Nije imao dužnost djelovati da spriječi smrt'. Najteža vrsta odgovornosti za usmrćivanje jest da je netko počinio ubojstvo; određeno je znanjem i voljom s kojom netko djeluje.

Treba primjetiti da prednost koju netko stekne namjernim usmrćivanjem se ne smatra opravdavajućom. Ukoliko bi netko smatrao da ga opravdava, to bi značilo da opravdavate ubojstvo kao takvo.

Morate li slijediti svoju (pogrešnu) savjest?

U zabilješkama predavanja pod nazivom "Must One Obey One's Conscience?" Anscombe analizira što znači slijediti svoju savjest, posebno kada se radi o pogrešnoj savjesti. Scan razmišljanja možete pronaći ovdje (pdf, 1.3MB). Obavljen je u knjizi Human Life, Action and Ethics.

***

Započinje sa;

Ukoliko učinite nešto za što ste uvjereni da je pogrešno, iako zapravo nije pogrešno, jeste li u krivu? Ili ako odlučiti ne učiniti nešto za što vjerujete da ne postoji obveze za vas da ne učinite – iako je to zapravo ono što morate učiniti – djelujete li pogrešno?

Možda bi bilo jasnije upitati, je li vaša "volja" pogrešna u ovim slučajevima?

---

Anscombe analizira o čemu se radi. Razmišljajući o tome, mogli bi reći da vaša slaba volja zajedno s pogrešnim principima u konačnici znači da nije ništa pogrešno, ali netko tko bi takvo što tvrdio bi se zasigurno šalio.

Dakle pitanje je obvezuje li vas vaša pogrešna savjest?

Možete reći znam da je učinio nešto pogrešno, ali s obzirom da je vjerovao kako čini ispravnu stvar onda nije pogriješio? To se onda svodi na ispriku, odnosno pitanje opravdava (ispričava) li vas vaša pogrešna savjest?

Netko će pak reći da ne možete bez savjesti, nema pogrešne savjesti, savjest je savjest i morate je slušati. No što je sa slučajevima poput onih djelatnika u nacističkoj vlasti.

---

Prenosim samo zaključak;

Mislim da možemo modificirati ovo i reći da ukoliko je vaša pogrešna prosudba o tome što morate činiti osnovana na nedužnoj pogrešci o partikularnim činjenicama slučajeva, onda vaša pogrešna prosudba o tome što bi trebali učiniti je sama po sebi nedužna i vaše djelovanje u skladu s njome je opravdana činjenicom da djelujete u skladu sa savješću koja je pogrešna.

No, izuzev toga, čini se da nema izlaza, nema načina da djelujete ispravno. Ukoliko djelujete protivno vlastite savjesti, činite pogrešno jer činiti ono što mislite da je pogrešno, odnosno voljno činite pogrešno; A ukoliko djelujete u skladu sa svojom savješću onda činite ono što jest pogrešno što vaša savjest dopušta, ili neuspješno izvršavate obvezu za koju vaša savjest kaže da nije.

Postoji izlaz iz situacije, ali morate znate da vam je potreban i za njega je potrebno vrijeme. Izlaz je otkriti da je vaša savjest pogrešna.

PS

Možete čuti savjet ili uputu o slijeđenju vlastite savjesti.

Nažalost, često se davanjem takvog savjeta poručuje osobi (i namjerava se takvo što poručiti), ne moraš činiti ono što si dužna činiti, odnosno možeš činiti ono što je zabranjeno činiti. Umjesto da se poduči osobu o ispravnoj odluci, poručuju joj se da čini što god želi – da slobodno čini pogrešno.

Anscombe ovdje ne govori o tome, analizira što znači slijediti svoju savjest kada je ona pogrešna. Ipak, ukoliko oni ljudi koji daju takav savjet (s namjerom kako sam prethodno opisao) djeluju po svojoj vlastitoj savjesti, onda je nešto pogrešno s njihovom savješću.

Povezani raniji postovi; O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti), Moral, itd.