"Post čisti dušu, uzdiže um, podvrgava tijelo duhu, skrušuje srce i čini ga poniznim, raspršuje oblak žudnje, gasi vatru požude, pali istinsko svjetlo čednosti." (Sv. Augustin)
Vjerojatno se naišli na članak ili neku pseudoduhovnu priču koja objašnjava da se za korizmu ne bi trebali odreći neke stvari, ne bi trebali postiti od hrane ili pića nego bi trebali postiti od ružnih riječi, ljutnje, sebičnosti ili čega već. (Ponekad se navode stvari koje su još očitiji grijeh.)
No, grijeh nije nešto od čega postite - njega ne biste nikada niti trebali činiti. Postite odnosno odričete se onoga što je inače dobro, ali to činite radi većeg dobra – radi jedinstva s Bogom. (Bilo bi apsurdno reći nakon korizme da je vaše odricanje završilo i sada možete proslaviti upuštajući se u grijehe od kojih ste prethodno "postili".)
Nedavno sam tako pročitao odgovor osobi koja je imala pitanja oko posta da ne bi trebala previše brinuti nego da jednostavno pokušava biti tolerantna i empatična. Iz nekog razloga, savjet nije, ako se već mora zanemarivati post, "nemoj se toliko brinuti oko posta brini se samo o tome da što više moliš i budeš pobožna". Prema takvom mišljenju, post i odricanje zapravo nemaju veze s postom i odricanjem nego ima veze s nekom sekulariziranom pseudovrlinom. Pravi smisao posta, objašnjavaju nam, zapravo je nasmiješiti se, biti "ljubazan" ili što već.
Oni koji govore o postu su praznovjerni, ili se drže zastarjelih vjerovanja. Istina, reći će, ljudi su prije postili; u vrijeme Starog i Novog zavjeta, najveći sveci i proroci, pa i sam Krist, ali sada smo napredniji. Znamo da post nije potreban. Tijelo je nebitno, mi smo duh koji nema veze s tijelom, zašto onda mrtviti tijelo? (Napustili smo fizičku pokoru, sada smo prosvjetljeniji.)
Ipak, korizma je vrijeme molitve, posta i davanje milostinje. Kao što primjećuje jedna autorica, ukoliko želite reći da post nema veze s pravom hranom i pićom, onda možete reći da davanje milostinje nema veze s pravim materijalnim stvarima.
Ako je Isus postio i molio kroz četrdeset dana, ne treba li u tome vidjeti uzor? Ne postimo od grijeha, to je nešto što uvijek moramo činiti, postimo od onoga što je dopušteno, čak i dobro. Isus je postio od hrane i pića, i društva.
---
Naravno, postoji određena istina u takvim primjedbama. Ukoliko netko želi reći da je sam čin odricanja bez šireg konteksta dovoljan, onda mu možemo opravdano prigovoriti.
No, to ne znači da post nije potreban.
Ovdje ne govorim o onim duhovnicima (ili svecima) koji upozoravaju na oholost u koju neka isposnička duša može upasti, o onima koji naglašavaju da je post tek dio duhovnosti, možda tek početak, nego na one koji negiraju post, koji ga odbacuju, pa čak i smatraju štetnim.
Možda je nekoć postojao problem oholih asketa i "licemjera", možda i danas negdje postoji taj problem, ali općenito se ne nalazimo u društvu koje pretjeruju u prakticiranju posta. Da bi nekoga prozvali zbog "licemjernog posta" on bi prvo uopće morao postiti. (Ne sjećam se da sam vidio ikoga kako se na naslovnicima medija hvali svojim strogim postom.)
Ukoliko je što jasno iz svijeta u kojem živimo, onda je to činjenica da ljudi nisu odvojeni od dobara ovog svijeta, ne upravljaju svojim tjelesnim apetitima i osjetilima.
---
Osim toga, oni koji govore da se ne trebamo odreći hrane i pića nego različitih grijeha, zaboravaljaju da je neumjerenost u hrani i piću jedan od glavnih grijeha. Smijemo li barem u korizmi podsjetiti na taj grijeh? (Iako, još jednom, post nije "odricanje" od grijeha i neumjerenosti.)
Postoje oni koji će "postiti" od raznog medijskog sadržaja, i to je u redu, pohvalno i preporučljivo, posebno kada se umjesto toga posvete čitanju i kontemplaciji, ali to se više čini kao stvar molitve, ne posta. No, kako god to kategorizirali, i dalje ostaje činjenica da se post bavi odricanjem od hrane. (Vjerojatno je mnogima veća napast stalna medijska uključenost nego hrana.)
Poručuju nam da korizma nije o tome čega ćemo se "odreći" nego što ćemo "dati". No naša sposobnost da dajemo ograničena je našom privrženoću za dobrima, za lažnim potrebama. Upravo kroz proces odricanja postajemo sposobni davati. (Možemo i konkretno dati upravo ono čega smo se odrekli, ono što smo "uštedjeli" odričući se.).
Sv. Toma podučava da postoje tri razloga za post; (I) kako bi savladali pohotu tijela, (II) kako bi uzdignuli naše umove iznad materijalnih stvari i promišljali nebeske stvarnosti; (III) kao pokoru za naše grijehe (za okajanje).
Kao što primjećuje jedan suvremeni autor; "Kada prepoznate da žudite za kavom ili pićem kojeg ste se odrekli, zapitajte se, Žudim li za Bogom na sličan način? Onda zaplačite zbog svoje slabosti, i moje."
PS
Ako postiš s poniznošću i milošću, tvoje kosti će, kako je rekao Izaija, biti okrjepljene, i biti ćeš kao vrt zaljeven (Iz 58,11). Tako će i tvoja duša biti okrepljena, i njene vrline također od duhovnog bogatstva posta, a tvoji plodovi će se umnožiti plodnošću tvoga uma, tako da u tebi može biti opijenost trijzenošću, poput čaše za koju Prorok kaže "čaša se moja prelijeva". (Ps 23,5)
Sv. Ambrozije
Prenio sam nedavno tekst o kreposti umjerenosti, i tekst o pokori i postu. Nije mi cilj pisati o tome, samo primjetiti nešto neobično u raznim člancima i izjavama koji umanjuju važnost posta – upitno je jeli uopće moguće dodatno umanjiti vrijednost koju mu trenutno dajemo. (Ne mislim pritom na ispravna upozorenja svetaca ili duhovnika da post može biti krivo shvaćen. Ili da post mora biti popraćen molitvom, kontemplacijom, itd.)
Izgleda da nam je potrebna kateheza posta. Prakticiranje posta je izgubljena praksa, i to je zasigurno imalo svoje posljedice. (Čak i "tradicionalni" suvremeni autori kao predmet odricanja spominju neki sitni užitak poput kave ili čokolade.)
(Počeo sam pisati da post sam po sebi nije svrha, ali zapravo ne znam što bi to značilo. Kada bih napisao da molitva samo po sebi nije svrha djelovalo bi malo čudno - iako nam je jasno koji je konačni smisao svih stvari. Naravno da nekonzumiranje hrane samo po sebi ne znači ništa. Nekoga tko ima psihički ili fizički problem s uzimanjem hrane i koji nenamjerno "posti" ne bi smatrali uzorom u ponašanju, kada netko zbog užurbanog ritma dana zaboravi jesti ne smatramo da je time učinio išta kreposnog, to što osoba može imati skromne prehrambene navike ne znači da će utjecati na ispravan stav u drugim područjima, itd. No, to je više filozofsko razmatranje što bi post uopće bio. Nekako pretpostavljam da pojam "posta" - katoličkog posta, već uključuje ideju koja mu je svrha i ispravno shvaćanje. Ukoliko želite pojasniti što je post, u redu. Ukoliko želite reći da je nepotreban ili štetan za inače zdravu i dobro formiranu osobu onda tvrdite nešto vjerojatno problematično.)
U svakom slučaju, korizma je vrijeme pokore; vrijeme je posta, molitve i davanja milostinje. Iako je to potrebno činiti uvijek, ovo razdoblje posebno poziva na činjenje djela milosrđa. Možda je odricanje od hrane najlakša stvari, ali ne znači da nije početak, i da ne olakšava druge stvari. Sama činjenica da imamo problema s tako laganom stvari poručuje nam kakvo je naše stanje. (Vjerojatno nisam jedini koji pretpostavlja da često oni koji umanjuju vrijednost posta jer su navodno posvećeni drugim "duhovnijim" stvarima, ne čine ni jedno ni drugo. )
Teško je ignorirati važnost koju je post imao u povijesti; Pa ipak, danas će se tvrditi da se radi o slučajnosti. Mišljenje je da se možda neka osoba ozbiljno posvećuje vjerskim dužnostima, što uključuje i prakticiranje posta, ali post je samo nešto što čini dodatno, post nema utjecaja na ostale dužnosti, ne olakšava ih (zapravo ih otežava). Ne morate biti katolik da bi prepoznali da se radi o mišljenju koje je strano katoličkoj tradiciji i nauku, zapravo mišljenju koje bi bilo strano čak i antičkim poganim filozofima koji su shvaćali važnost umjerenosti.
Očito, katoličko poimanje posta (i korizme) ima svoju višu dimenziju koja nadilazi ono što možemo naravnim promišljanjem dokučiti.
S obzirom na spominjanje posta kroz povijest ljudske civilizacije, posebno ulogu u kršćanstvu gdje bi autoritet proroka i samog Krista po tome pitanju trebali nešto značiti, vjerojatno smo mi suvremeni katolici ti koji su nešto pogrešno shvatili. Post i molitva, takav pristup duhovnosti, zasigurno trebaju imati svoju ulogu; to lako mogu prepoznati i mladi, ukoliko više zatražite od ljudi, možda će više i dati. (Možda odricanjem, nešto i dobivamo.)
No, da bi smo otkrili vrijednost i utjecaj posta trebali bi prvo postiti...
