Kao što možda već i znate, Britansko udruženje humanista nedavno je sponzoriralo reklamnu kampanju na busevima diljem Engleske. Slogan kampanje je "Vjerojatno nema Boga. Sada se prestani brinuti i uživaj u svom životu''. Riječ "vjerojatno" je umetnuta jer pravila oglašavanja zahtjevaju da svaka tvrdnja u reklami mora imati dokaze, a poznato je da ne možemo dokazati nepostojanje Boga. Ipak, poruka koju nam oglas poručuje je očita: naručitelj želi da povjerujemo kako ne postoji Bog, i na temelju toga da se "prestanemo brinuti i uživamo u životu". Drugim riječima, ako ne postoji Bog, svi bi trebali osjećati mir i veselje, barem tako tvrdi Udruženje britanskih humanista.
Tvrdnja je zanimljiva, ali pogledajmo prvo lekcije iz povijesti. Povijest nas je naučila da antiteističke odnosno službeno ateističke države poput Sovjetskog Saveza, Komunističke Kine(Mao Tse Tsung), Albanije, Kambođe(Pol Pot) ili Sjeverne Koreje koje su osjetile društveno uređenje bez Boga ne žive baš u miru i veselju. Zapravo, sasvim suprotno, društvena uređenja kojima je ideja transcendentalnog Boga bila toliko odbojna pamtit ćemo po spektakularnim uspjesima u stvaranju očaja i ubojstvima velikog broja ljudi. Osim tvrdnje da je ateistički život pun mira i veselja, oglas nas navodi i na tvrdnju da je Bog neutralni i pasivni objekt, plod našeg razmišljanja o njegovom postojanju. Ipak, prema tradiciji Judaizma i Kršćanstva, Bog aktivno otkriva svoje postojanje. Ima zanimljivu tendenciju da se stalno otkriva, ali na blage i skromne načine.
U današnja čitanjima* imamo poznati primjer otkrivenja Boga. U prvom čitanju, dječak Samuel čuje noću glasove, "Samuel! Samuel!". Primjetite kako ga Bog zove imenom. Slično tome, današnje Evanđelje puno je imena koje Isus Krist poziva; Ivan, Andrija i Šimun. U slučaju Šimuna, Isus mu čak daje i novo ime, Petar. Imena su bitna jer predstavljaju osobu. Umjesto da promatra ljudska bića kroz kolektiv kao u komunizmu, ili kao objekte bez osobnosti što je prisutno u modernoj industriji, laboratorijima i klinikama, osobni Bog skromno nam pristupa i odnosi se prema nama kao osobama sa imenom i u krajnjoj liniji kao prijateljima. Kršćanstvo propovijeda da je Bog postao zbog nas i više od samog prijatelja, Isus Krist, pravi Bog i čovjek, rođen je i žrtvovan na križu za svoje prijatelje kako bi im omogućio život vječni.
Bog koji nas voli, Bog koji je spreman umrijeti za vječno prijateljstvo sa nama čini se kao dobra vijest, pa zašto onda Britansko udruženje humanista smatra da nepostojanje Boga dovodi do mira i veselja? Čini mi se da pitanje nije intelektualne prirode oko Božjeg postojanja. Problem je u željama srca. U navodnoj odsutnosti Boga, svijet nudi razne stvari kao nadomjestak mira i veselja. Primjerice, oglašivači nude pogodnosti vječnog života u pomodnim i prolaznim stvarima. Droge nam nude užitak bez smisla i značenja. Vanbračni odnosi, na koje nas upozorava današnje drugo čitanje, pružaju nam imitaciju bračne intimnosti, ali bez ikakvih obaveza i smisla. Sve nam te stvari ne donose mir i veselje nego u konačnici jad i osjećaj praznine. Porobljeno porocima, pokvareno ljudsko srce ne može shvatiti da postoji nešto bolje. U ateističkom oglasu, Bog je doživljen kao netko zastrašujuć, netko tko donosi kraj lažnom miru i lažnom veselju. Kao što apostol Ivan(3:19) kaže "ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla". Izgleda da Britansko udruženje humanista smatra taj strah normalnim odnosom prema Bogu.
Kako onda možemo prihvatiti Boga umjesto da pobjegnemo od Njega u strahu? Kršćanska povijest nas uči da uspjeh u svetosti, uspjeh u dohvaćanju nebeskog nije stvar osobne snage. Sve što je potrebno za svetost je predati se Božjoj volji. Naša svakodnevna molitva trebala bi biti poput molitve dječaka Samuela koji je čuo Božji glas i odazvao se "Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša".
*Druga nedelja godine
Is 3:3b-10,19; Ps 40:2,4,7-8,8-9,10; 1 Co 6:13c-15a,17-20; Jn 1:35-42
autor: Otac Andrew Pinsent
