U priručniku Put Čišćenja (.pdf) pronalazimo nekoliko misli o pokori, postu i mrtvljenju.
Pokora je jedno od povlaštenih sredstava kršćanskoga puta čišćenja i duhovnoga rasta. Povezana je s činom kajanja, kojim osoba pokazuje žalost zbog svojih podova u grijeh i iskrenu namjeru, da više ne sagriješi. Pokora također može uključivati popravak štete nastale kao posljedica grijeha. Pojam pokore je povezan s kršćanskim sakramentom ispovijedi, koji se također naziva i sakrament pokore, o čemu smo govorili u prvom dijelu knjige, ali pokora također ima i šire značenje u smislu želje za nadoknadnom za grijehe, obraćenjem i pomirenja s Bogom. Za pokoru se može učini neko dobro djelo ili ići na hodočašće. Glavni je cilj pokore pomirenje s Bogom i ljudima, napuštanje grešnog načina života i nastojati živjeti na evanđeoski moralniji i vjerodostojni način svoju vjeru.
[...] Zbog toga je potrebno da duša surađuje s primljenim milostima i moli za ustrajnost. Pa ipak često se usprkos dobroj volji i naporima u duhovnom životu događaju manji ili veći padovi. Češće u periodu obraćenja i čišćenja, a mogući su i kasnije. Teško je pronaći uzrok tih padova, a obično se smatra da je u neumrtvljenim strastima i svojevoljnom pristajanju na malene grijehe i propuste te nedovoljnoj molitvi i pokori.
[...] Činite spremno i ozbiljnu pokoru, ili ćete svi ubrzo propasti i nećete moći izbjeći pravedni Božji gnjev. Apostoli su puni plama propovijedali ovu istinu, kušali i svjedočili nužnost pokore za spas duša. Pogledajte svece, molim vas: iako su bili nevini, svi su bili pokornici cijelog života
[...] Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. Sutra, sutra, kaže bezbožnik. Jao, sutra, nije njegovo. Razborit čovjek će reći već danas ću početi mijenjati život. Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grješniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu. Ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a nećeš moći. Teško breme tvojih grijeha povećavat će se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grješna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem.
---
Uz molitvu, pokoru i sve ono što može pomoći u duhovnom životu svetačka tradicija postu daje naročitu važnost. Življena vjera potiče čovjeka da gleda na tijelo i dušu kao na jednu cjelinu, čovjek je jedinstveno biće. Duša pozitivno djeluje na tijelo ali može djelovati i negativno. Vrijedi i obrnuto i tijelo može djelovati na dušu u ta dva oprečna smjera. Ne može se ostvariti ni ispuniti čovjekova ni ljudska ni vjerska osobnosti ako sve moći duše: razum, volja i osjećanje, kao i tijelo uzajamno u tome ne sudjeluju. A to nije moguće postići bez dobrovoljno prihvaćanja posta bilo duševnog i tjelesnog.
Cjelokupna biblijska tradicija opisuje post kao nešto dobro, korisno i kao nešto što se očekuje. Evanđelje govori o Isusovu postu u pustinji. U Djelima apostolskim vidimo da su apostili postili prije nego bi donijeli neku važnu odluku (Djela 13,4; 14,23). Post i molitva često se povezuju (Luka 2,37; 5,33).
Zgoda iz Isusov života ukazuje na to da on preporuča post svojim vjernicima. Jednoga dana, dok su Ivanovi učenici i farizeji postili - post koji nije propisan u Zakonu, nego potječe od predaje "starih" - neki pristupe Isusu i kažu mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" Na to im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima?... Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će, u onaj dan, postiti." (Mk 2, 20)
[...] Isus nas uči da i post, kao i milostinja i molitva, mora izlaziti iz čovjekova srca; mora biti odraz predanja i ljubavi Ocu, koji vidi u tajnosti, u skrovitosti, i On će nam uzvratiti (Mt 6, 18).
Dakle još u Starom zavjetu post je vidljivi čin po kome se od Boga traži oproštenje i milosrđe (usp. Ps 34; Tob, 12, 8). U Novom zavjetu sam Isus posti (usp. Mt 4, 1-11), povezuje ga s obraćenjem (usp. Mt 6, 16-18) i preporuča uz molitvu kao sredstvo za pobjedu nad zlim duhovima. Ovaj rod se može istjerati samo postom i molitvom (usp. Mt 17, 21).
[..] Post je oduvijek smatran sredstvom za jačanje krjeposti, pomoć u molitvi i način da se duša više otvara volji Božjoj.
Post stoga podrazumijeva promjenu života. On je znak autodiscipline i vježbanja u materijalnoj i duhovnoj ljubavi. Ali valja naglasiti da je post iznad svega veza uz naš odnos s Bogom, to jest u duhovnom smislu važna je nakana koja mora biti usmjerena na Boga i njegovo služenje, a ne na čovjeka, samosvladavanje ili dijetu. U ovom drugom slučaju post nema autentično kršćansku vrijednost iako može biti koristan za zdravlje, a prakticiraju ga i pripadnici drugih religija i ateisti.
Svetac[Ljudevit] uči: „Prihvati post i molitvu, rekao je anđeo Tobiji, ništa nije tako slatko, ni tako dobro. Naučimo, molim vas, tri tajne kako bismo bili okrunjeni i postavljeni na prijestolje, a to su: molitva, post i milostinja. [...]
Čovjek bez posta je tjelesan, kaže uzvišeni Gospodin, ne može u njemu trijumfirati, čak ni ostati. Ali ako se po svetom postu čovjek umrtvljuje, on se odmah time posvećuje i Bog je proslavljen. Dugi i veliki postovi čine ljude mudrima, prorocima, pobjednicima i velikim ličnostima. Post ih čini gorljivima, puni ih milošću, čini da razgovaraju s Bogom, čak licem u lice. Ali ono što bi nas trebalo začuditi i što je zaslužno, i Bog sam je postio četrdeset dana uzastopice, bez pića i jela, u tišini i molitvi, nije se štedio niti si i na koji način olakšavao.
Postio je da bi nam pokazao da i mi postimo, postio je da bi se pripremio na božansko krštenje, da bi pobijedio oholog i napuhanog đavla i da bi posvuda propovijedao pokoru. Bez posta se putena duša ne može spasiti, bez posta se ne može ukrotiti pobunjenu dušu. Tijelo bez posta je smrtno, stvara samo grijeh. [...]
Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: »Evo me!« Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ti ćeš gradit na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. (Iz 58,1-12)
---
Svetac višestruko nabraja u čemu se sve treba ogledati mrtvljenje te spominje: razapinjanje mana i požuda tijela, ostavljanje materijalnih dobara ili barem odvajanje srca od njih, ne slijedi duh svijeta i ponašanje svjetskih osoba, ni u odijevanju, ni namještaju, kućama, jelima, običajima i djelovanju u životu, ne slijediti mentalitet duha svijeta u sudovima ili govoru, izbjegavati druženja ne samo svjetskih opasnih ili pogubnih ljudi, već i onih „pobožnih” koji su beskorisni i s kojima se samo gubi vrijeme, mrtvljenje tijela podnošenjem tegoba života kao i svojevoljno nametanje pokora kao postove, bdjenja i druge strogosti svetih pokornika.
[...] Iz svega iznesenoga je jasno da mrtvljenje je takvo po naravi da treba obuhvatiti cijeloga čovjeka, dušu i tijelo, jer čovjek je cjelovito biće i u koliko nije dobro disciplinira, mnoge svari iznutra i izvana predstavljaju priliku za grijeh. Bez sumnje negdje u dubini problema grijeh se događa u volji, ona je ta koja pristaje uz grijeh, ali ona ima kao da ima suradnike i pomoćna sredstva u svemu tome a to su naše tijelo s vanjskim sjetilima, i dušu s njezinim sposobnostima i moćima. Dakle treba urediti i disciplinirati cijelo biće.
[...] Mrtvljenje se dakle sastojati u tome, da čovjek sebi uskraćuje ne samo zao i nedopušteni užitak, koji se protivi redu Božje Providnosti ili božjem zakonu, nego se iz ljubavi prema Bogu odriče dopuštenih užitaka kako bi ojačao u volji u borbi za čistoću ljubavi kojom želi Boga ljubiti.
U mrtvljenju se mora vježbati trezveno i diskretno. Ono mora biti razmjerno fizičkim i moralnim snagama pojedinca i usklađeno s ispunjavanjem staleških dužnosti. Treba štedjeti i čuvati svoju fizičku i psihičku snagu.
Postoji i red u mrtvljenju: nutarnje je očito vrijedi više od vanjskoga jer se nutarnje izravno usredotočuje na korijene zla u duši. Ali ne treba zaboraviti da vanjska mrtveljenja olakšavaju nutarnje. Ne može se disciplinirati maštu bez mrtvljenja svojih pogleda. Tek kada vjernik uđe u praksu mrtvljenja početi će sam iz svoga iskustva učiti pravu njegovu dinamiku ali i važnost za svoj vjerski život i duhovni rast.
PS
Ranije sam u tekstu Post Kripost – I. Čakalić prenio kakav je post bio prije nekih stotinjak godina.
Na blogu murus inexpugnabilis možete pronaći kako je izgleda pokora prije nekih tisuću godina; Pokore Starih Zagrepčana. Slično i u drugim postovima; Pokorom do pobjede; Pepelnica u staromzagrebačkom obredu, Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih" itd., općenito kategorija pokora na spomenutom blogu.
Izdvojio bih još Pokora nije samo znak želje za popravkom i Pokora je života nužnostza kršćane u kojem se kratko osvrće na usporedbu s današnjim razdobljem.
