četvrtak, 28. veljače 2013.

Chesterton definira i brani patriotizam

Iz uvoda Chestertonovog eseja "The Patriotic Idea" (1904.)

Skepticizam posljednja dva stoljeća napada patriotizam, kao što napada i ostale strasti čovječanstva. Ovaj napad je zanimljiv i respektabilan jer dolazi od skupa suvremenih autora [1904.] koji nisu obični skeptici, nego imaju stvarnu vjeru u filozofiju i politiku. Tolstoj, možda najveći od europljanja, osnovao je školu misli koja, bez obzira na sve mane (a nema ih malo niti su male), ima sve karakteristike velike religije. Kao sve velike religije, pozitivna je, javna, i iznad sve, paradoksalna. Sljedbenik Tolstoja uživa braneći najteže dijelove svog vjerovanja sa mračnom i veličanstvenom radošću kakve nije bilo na ovome svijetu četristo godina. On uživa govoreći "Nijedan čovjek se ne bi trebao boriti, čak niti da obrani svoju zemlju", baš kao što je Tertulijan uživao govoreći, “Credo quia impossible.”

Ova važna i rastuća sekta, zajedno sa mnogim suvremenim intelektualcima različitih škola, izravno napada ideju patriotizma jer se navodno sukobljava sa širim sentimentom ljubavi prema čovječanstvu. Za njih, određeno je uvijek neprijatelj općenitoga. Za njih, svaka nacija je neprijatelj čovječanstva. Za njih, u nemalom broju slučajeva, svaki čovjek je suparnik čovječanstva. Imaju slabu, ali ne i ugodnu sličnost sa određenom vrstom ljudi koja govori kako nitko ne bi trebao ići u crkvu, jer Bog je svugdje, ne možete ga naći u crkvama. Pretpostavimo da dvoje ljudi, izgubljenih u sivilu kiše i tame, naiđe na osvijetljeni trijem te pronađu utočite u toj čudnoj kući, u kojoj će ih ugostiti i zabaviti. Možda su se baš ukućani pripravljali za neku gozbu ili zabavu; podijeljeni su u različite grupe pa netko igra pantomime, netko karta, netko pleše... Jedan od putnika bi se srčano priključio, zabavljao društvo i nasmijavao djecu; to bi učinio kako bi se osjećao ugodno u društvu. Ali drugi putnik bi rekao: "Toliko mi se sviđa cijelo društvo da se ne želim za nikoga odlučiti; toliko volim sva ljudska stanja da ne želim nikoga nasmijavati, ne želim plesati jer bi to značilo odabrati samo jednu ženu, a sve vas podjednako volim". Nesumnjivo je kako bi prvi putnik više zabavio cijelo društvo, i ne bi li on ujedno pokazao više ljubavi za društvo u cjelini?

Tako je svatko od nas izgubljen u pustoši vječnosti, zalutao kroz vrata ove zemlje, nad kojom je sunce lampa. Unutra nailazimo na društvo čovječanstva uključenog u određene drevne festivale, određena nadmetanja i razlike. Kao i u spomenutom slučaju, postoje dvije vrste ljubavi koje možete ponuditi tom društvu. Formalista će reći kako se pridružuje njihovom jedinstvu; dobar prijatelj će se pridružiti njima. Ako gosti lutalice vide nešto sasvim nemoralno u razlikovanju, nešto posve izopačeno u ritualu, bez sumnje moraju prosvjedovati; ali ne bi trebali nikada prosvjedovati jer distinkcije su distinkcije, samim time u određenom smislu isključive, a ritual je ritual, i stoga u određenom smislu iracionalan.  

Ako stranac u kući ima moralni prigovor na neku ponudu, treba odbiti, iako ne bi trebao uživati u odbijanju. Ne smije pitati, "Zašto ste me uparili sa tim-i-tim?" Ne smije reći, "Koja je racionalna razlika između pika i herca?" Ako stvarno voli svoju vrstu, on će, barem koliko može, igrati uloge koje su mu namijenjene. Očuvati će ovaj veseli konzervatizam; prepusti će se kompetitivnom sportu nacionalnosti; s užitkom će se prepustiti teatralnosti religije. Suvremeni intelektualci koji ne odobravaju patriotizam ne čine takve stvari, i zato čudna hladnoća okružuju njihovu ljubav prema ljudima. Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike, mrze mornare. Ne vjeruju znanstvenicima, preziru srednju klasu, radnička klasa ih baca u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Samo oni uvijek govore o čovječanstvu kao da se radi o nekoj čudnoj stranoj naciji. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svojem pokušaju da budu humani.

Istina je da stvarnu univerzalnost postižemo tako što smo u najboljem mogućem odnosu sa našom neposrednom okolinom. Čovjek koji voli vlastitu djecu je značajno univerzalniji, nego čovjek koji miluje malog nilskog konja. Jer u svojoj ljubavi prema vlastitoj djeci on čini nešto što je (da iskoristim frazu) puno nilskikonjije od milovanja nilskog konja; on čini ono što oni čine. Ista je stvar sa patriotizmom. Čovjek koji voli čovječanstvo, a ignorira patriotizam zapravo ignorira čovječanstvo. Čovjek koji voli svoju zemlju možda ne daje ekstravagantne verbalne komplimente čovječanstvu, ali mu daje najveći kompliment – imitaciju.

Fundamentalna duhovna prednost patriotizma i sličnih osjećaja je ova: preko patriotizma su sve stvari adekvatno voljene, jer sve su stvari voljene individualno. Kozmopolitanizam nam daje jednu zemlju, koja je dobra; nacionalizam nam daje stotinu zemlji, i svaka od njih je najbolja. Kozmopolitanizam pruža pozitivno, patriotizam pruža superlativno. Patriotizam počinje sa pohvalom svijeta preko najbliže stvari, umjesto najudaljenije; tako osiguravamo ono što je možda najbitnije, da ništa na ovoj zemlji ne prođe bez dužne zahvalnosti. Gdje god da postoji planina čudnog oblika na nekom osamljenom otoku, gdje god postoji čudan plod koji raste u opskurnoj šumi, patriotizam osigurava da ne padne u zaborav bez da je zapamćeno u pjesmi.

Nadalje, postoji još jedna velika razlika, zbog koje ćemo stati na stranu onih koji podržavaju apstraktnu ideju patriotizma, nego na stranu onih koji su protiv. Postoje dvije metode kojima inteligentni čovjek može pristupi problemu umjerenosti, predmetom moralnosti u svim stvarima – vinu, seksu, patriotizmu; umjerenost koja želi, ako je moguće, piti vino bez pijanstva, ratovati bez masakra, ljubiti bez raskalašenosti. Jedna metoda, zagovarana od mnogih ozbiljnih ljudi od početka povijesti, je ono što bi mogli nazvali treveznjačka metoda; odnosno, da je bolje, zbog očitih opasnosti, živjeti bez ovih velikih i povijesnih strasti. Zagovornici druge metoda (među kojima sam i ja) smatraju upravo suprotno, da je jedina konačna i pobjednička metoda odgovaranja na opasnosti, razumijevanje i doživljavanje strasti. Smatramo da uz svaku od velikih životnih emocija dolazi i određeni strah koji je, u pravoj mjeri, najsnažniji mogući protivnik prekoračenja; odnosno smatramo, da bi se trebali bojati rata tako što ćemo znati nešto o ratu; da ćemo se bojati ljubavi tako što ćemo znati nešto o njoj; da izbjegavamo višak vina tako što ćemo ga doživljavati opasnom korišću; isto tako je i sa patriotizmom. Oni smatraju da je najbolji jamac čistoće zavjetovati se na celibat, mi smatramo da je najbolji jamac zaljubiti se. Oni smatraju da je najbolji jamac izbjegavanja ratobornosti odreći se borbe; mi smatramo da je najbolji jamac da je iskusite. Oni smatraju da bi za zemlju trebali toliko malo brinuti i zamjerati joj nevažne probleme, mi smatramo da bi trebali toliko brinuti o njoj da to zanemarimo. To je poput islamskog i kršćanskog sentimenta umjerenosti. Islam pretvara vino u otrov; kršćanstvo ga pretvara u sakrament.

Mnogi suvremeni ljudi smatraju nacionalnost majkom ratova. U određenom smislu ona to i je, baš kao i ljubav i religija. Ljudi će se uvijek sukobljavati oko stvari koje cijene, u mnogim slučajevima sasvim opravdano.

[...]

Dakle, kozmopolitu koji ispovijeda ljubav prema čovječanstvu i mrze lokalne preferencije, odgovorit ćemo: "Kako možeš voljeti čovječanstvo i mrziti nešto tako ljudsko?" Ako odgovori kako ja za njega lokalna preferencija pozitivni grijeh, da je ljudska samo u smislu u kojem su i negativne stvari ljudske, odgovorit ćemo kako u tom slučaju ima moralni kod koji se toliko razlikuje od našeg da samo korištenje riječi "grijeh" nema smisla u našem razgovoru. Ako kaže kako se ne radi o pozitivnom grijehu, nego blesavoj uskogrudnoj stvari, odgovorit ćemo da se radi o dojmu, i da je za nas njegovo razmišljanje toliko uskogrudno da dovodi do gušenja. I molit ćemo se za njega, nadajući se da jednog dana izaći iz zagušljive ćelije kozmopolitskog svijeta i naći se na širokim poljima i pod beskrajnim nebom svoje zemlje. Na kraju, ako on kaže, a sigurno hoće, da je nerazumno povući granicu na jednom mjestu umjesto drugom, da ne zna što je nacija, a što nije, odgovorit ćemo: "Ovime si se prokazao; tvoja slabost leži upravo u činjenici da ne znaš što je nacija kada je vidiš. Postoji mnogo vrsta ljubavnih veza, mnogo vrsta pjesama, ali svi obični ljudi prepoznaju ljubavnu vezu ili pjesmu kada se susretnu sa njome. Znaju da konkubinat nije nužno i ljubavna veza, da nešto u rimi nije nužno pjesma. Ako ne razumiješ nejasne riječi, idi i sjedni među cjepidlake, i prepusti da ljudi koji ih razumiju obavljaju poslove ovoga svijeta." Bolje je ponekad nazvati neke planine brdima, a neka brda planinama, nego biti u mentalnom stanju u kojem misliš, zato što ne postoji fiksna granica, da ne postoje planina.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana