A. Esolen mi se čini kao jedan od zanimljivijih autora, ali kada god bih pokušao izdvojiti nekoliko njegovih misli iz eseja ili knjige shvatio bih da same za sebe nisu toliko efektne. Ipak, nedavno sam pročitao par objavi na društvenim mrežama koje sažeto prenose ideje. U nastavku prenosim razmišljanje o vremenu nakon Drugog vatikanskog koncila.
"Sjećam se raznih stvari koje su uznemirivale obične katolike nakon 1969. kada im se ponavljalo da je sve to propisano Drugim vatikanskim koncilom. Od drugih ljudi sam čuo za još neke.
Ono čega se sjećam:
Uklanjanje (pričesne) pregrade. Bila je izrađena od talijanskog mramora, s mozaičnim intarzijama u uspravnim dijelovima, s euharistijskim simbolima: kruhom, dvije ribe, grozdom grožđa, Jaganjcem Apokalipse.
Uklanjanje velikog glavnog oltara. Veličanstveni bijeli mramor... zamijenjen je monotonim, ali nesumnjivo skupim predsjedavajućim stolicama, tako da bismo gledali pored stola ne u oltar, već u svećenika i dva ministranta. Zašto?
Degradacija određenih popularnih svetaca sa službenog popisa: Barbara i Kristofor su oni kojih se sjećam. To je imalo većeg učinka no što možete zamisliti. Ljudi su mislili: "Možda je Crkva pogriješila i u mnogim drugim stvarima."
Krečenje svih oslikanih uzoraka na unutarnjim zidovima i pilastarima moje crkve iz djetinjstva. One su povezale zidne slike s onima na stropu, u jednom kontinuiranom umjetničkom efektu. Oštra bjelina sada je sve odvajala; kapiteli pilastera bili su obojeni zlatom. Rezultat je bio remetilački i nekoherentan.
Tepih kojim je pokriven pod od keramičkih pločica bijelih i tamnozelenih šesterokuta, postavljenih u križne uzorke na podu u prolazima; crveni pliš, koji se vrlo brzo prljao, bio je i skup i besmislen.
Sukob među sestrama IHM-a koje su radile u našoj školi. Shvatile smo da se od mlađih sestara očekuje da znaju bolje od starijih. [...] "
***
U jednoj drugoj objavi;
"Temeljna poruka koju su katolici primili od Drugog vatikanskog koncila bila je da se Crkva promijenila s vremenom i da je velik dio njezine baštine star te je posao neupotrebljiv; također da velik dio onoga što je uzimala zdravo za gotovo nije bio istinito.
Ovdje ne govorim o stvarnim dokumentima Koncila, koje je vrlo malo katolika pročitalo, ili o spisima Pavla VI., već o onome što je doprlo do župljana, u vrijeme kada su SVA prethodna shvaćanja svijeta dovedena u pitanje - i to često na plitke i neodgovorne načine.
Dakle, ovako je prosječni katolik razmišljao o stvarima, jer je sve oko njega, od njegove vlastite propadajuće kulture do svećenika za propovjedaonicom, od Zvjezdanih staza do M.A.S.H.-a, govorilo da su stari načini mrtvi, a stara moralna shvaćanja prašnjava i beskorisna: "Zašto ne postimo od ponoći ako ćemo primiti pričest? Drugi vatikanski koncil." "Zašto nije nužno pogrešno ako student i njegova djevojka spavaju zajedno? Drugi vatikanski koncil." „Zašto su se riješili kipova svetaca u župnoj crkvi? Drugi vatikanski koncil.“ „Zašto ipak nije tako loše ako se gospodin i gospođa O'Boyle razvedu, kad se ne podnose? Drugi vatikanski koncil.“ „Zašto imamo gitare na misi? Drugi vatikanski koncil.“ „Zašto više ne molimo ovu i onu molitvu i onu drugu molitvu? Drugi vatikanski koncil.“ „Zašto učitelj vjeronauka u srednjoj školi provodi 'razjašnjenje vrijednosti' umjesto predavanja teologije ili kateheze? Drugi vatikanski koncil.“ „Zašto je kontracepcijska pilula u redu, čak i ako je Papa rekao da nije? Drugi vatikanski koncil.“
Nije bio KRIV Drugi vatikanski koncil. To je bila samo značajka mentaliteta i stava svijeta.[...] "
***
Podsjetilo me to na uvod Anscombina predavanja o vjeri;
U kasnim 1960-ima neka bi rečenica u propovijedi često započinjala sa "Nekoć smo vjerovali da..." Uvijek bi mi se srce uznemireno steglo kada bih čula tu frazu. Izmjenjivala bi se očekivanja. Optimističnija bi se nadala nekoj apsurdnoj laži poput "Nekoć smo vjerovali da nema goreg grijeha od propuštanja mise nedjeljom". Najgore je bilo čuti nešto poput "Nekoć smo vjerovali da je nešto posebno u svećeništvu"; "Nekoć smo vjerovali da je Crkva tu radi spasenja duša".
PS
Esolen se u svojem radu kritički osvrtao na modernističke promjene, posebno vezano uz glazbu i loše prijevode. (Prenio sam nekoliko njegovih tekstova o drugim temama.)
Esolen ne pohađa TLM, ali primjećuje neke stvari kojima je svjedočio vezano uz NO. Prenosim iz još jedne objave;
"Većina moje frustracije s Novus Ordo ne proizlazi iz same liturgije, već iz gluposti kojih se možemo riješiti na korist ljepote, svečanosti, radosti, inteligencije, koherentnosti i poziva na molitvu:
- Obnovite tekstove svih starih himana prije 1960.
- Riješite se gotovo svih himana koji su napisani kasnije
- Vratite (pričesnu) oltarnu pregradu, kako bismo mogli imati istinsko iskustvo zajedničkog štovanja, da ne spominjemo osjećaj svetog
- a to znači da nema izvanrednih djelitelja pričesti
- Bez piana, bez gitare
- smjestite zborove u korove ako ih imate
- Nemojte ih tako ozvučati da zaguše kongregaciju
- bez transparenata [eng. felt banners]
- U prosturu svetišta samo svećenik i ministranti
- bez "pozdravljanja" na vratima; takvo što sačuvajte za kavu i krafne poslije, na mjestu koje je za to predviđeno
- bez držanja za ruke za vrijeme Oče naša
- [...]
---
Možda bi netko dodao druge stvari na svoj popis. Neke stvari se razlikuju kod nas, a neke nisu ni prisutne (primjerice tzv. "welcomersi"). Na neke ste možda toliko navikli da vam nisu uopće sporne, ali ako promjenite sredinu ili upalite prijenos možete shvatiti da se događa nešto čega nikada niste ni bili svjesni.
Pretpostavljam da je veliki broj čitatelja svjedočio nabrojanome. Srećom u mojoj okolini neke stvari nisu više prisutne kao nekoć, neke druge jesu. Ne bih navodio koje jesu, koje nisu; nekome možda nisu toliko zabrinjavajuće, nekome jesu. (Nije sve nabrojano podjednako problematično.)
