U radu "Cjelovitost euharistijskog štovanja" (1969.) J. Kuničić;
Ušao sam u jednu katoličku crkvu. Jedva sam otkrio gdje se nalazi svetohranište s Presvetim, a po mjestu i veličini, kao i po prostoru, naglasak je postavljen na prazan oltar. Govore mi da se euharistijsko štovanje svelo jedino, ili gotovo jedino, na misu. Adoracije nema, a razumije se, još manje se može govoriti o procesijama. Tijelovo se ne slavi ništa više nego svaka nedjelja itd.
Došla mi je na pamet ona opće priznata istina izražena u rečenici: "Lex credendi – lex orandi". Ako tražimo dogmatsku pozadinu za stanje u toj crkvi, mogli bismo jednostavno uzeti crkvenu nauku izraženu npr. na tridentskom saboru. Tu bismo lako uočili da takva praksa ide donekle za osuđenom naukom vlastitom protestantima. [...]
PS
U spomenutom radu kojeg možete pronaći na poveznici Kuničić piše o Euharistijskom štovanju, ali još jednom mi je već sam uvod zanimljiv. Kuničić sigurno nije jedini koji se iznenadio posjetom "modernoj" katoličkoj crkvi.
Gledajući neke "nagrađivane" građevine ili objašnjenja arhitekata o inspiraciji očito je da mnogi nisu upoznati s time što je crkva i što se u njoj događa - čak i ako krajnji rezulat nije toliko loš, barem izvana. (Ne bih navodio konkretne primjere, ali često čujete spominjanje nekog simbola i motiva koji istina ima svoju ulogu u kršćanstvu, ali njihova interpetacija i primjena zapravo nema veze s onime čemu crkva služi. Odnosno, barem se nadate da je neznanje razlog.)
***
Prenosim još nekoliko misli iz rada;
Euharistijski misterij u sebi jedan je i jedinstven, jer uvijek se radio o jednom Prinosiocu, jednoj žrtvi, jedinstvenoj vrijednosti. Ali u tom misteriju ima više aspekata. Tu se najprije ostvaruje Prisutnost, i to sakramentalnim obredom sv. Mise. A čini se to na spomen posljednje večere i prikazivanja žrtve na križu, dakle žrtvovanja. Međutim, u tom misteriju ima više modaliteta, uzgrednih razlika. Netom se dogodi da se jadan od spomenutih elemenata prejako naglasi na štetu drugih i cjelovitosti, ili se ono što je uzgredno postavi na mjesto onoga što je bitno, krije se cjelovitost misterija i njegova štovanja te se više ili manje zastranjuje s puta objektivne istine.
---
Razumljivo, ko zaniječe Prisutnost, logično niječe i osnovanost euharistijskog štovanja. Isto tako, za njega ni svetohranište u crkvi nema raison d'etre. Takvih je zabluda bilo, a ima ih i danas izvan katoličke Crkve. Spomenuta Uputa na više mjesta jasno naglašava ne samo vjeru u Prisutnost nego i potrebu štovanja euhristije i izvan mise. Svetohranište mora biti na zaista istaknutom, veoma časnom i ukrašenom mjestu. Pavao VI u Ispovijedi vjere govori da je svetohranište "srce naših hramova".
[...] Ako netko zaniječe da se u misi ostvaruje zbiljsko i pravo, iako nekrvno žrtvovanje, lako će misu tretirati kao prosti spomen-čin, kao vanjski obred bez žrtvenog sadržaja, ili će i misni obred proglasiti besmislenim. Taj će lako i formuli konsekracije dati isključivo ili gotovo isključivo naravni, historijski, a ne efektivni karakter (jer "verba efficiunt quod significant". Žrtvovanjem koliko su njegove riječi pretvorbene, ostvaruje se Prisutnost. Te riječi, dakle, nemaju i ne smiju imati jednak naglasak kao i druge popratne riječi u Kanonu mise.
---
"U poskoncilsko vrijeme kao da se naglasak premješta. Govori se prije svega o euharistijkom slavlju, o zajedničkom blagovanju, o euharistijskoj gozbi, večeri itd."
Inače, Kuničić nije protiv takvog predstavljanja, nego upozorava da se time često zanemaruju drugi elementi. Ne bih procjenjivao opravdanost Jordanovih primjedbi. Navodno nije bio ni "tradicionalist" niti "modernist", ali s obzirom na danas prevladavajuće vrijednosti upečatljivije je njegovo neslaganje s modernističkim interpretacijama.
[...] Krivo bi bilo naglašavati samo spomen-čin muke Kristove kao dozivanje u pamet nečega što je bilo. Ne radi se samo o nekom spominjanju davno minulog događaja, ne, u misi se ostvaruje istinski i pravi prinos žrtve, žrtvovanje, kako naučava Tridentski sabor.
---
Ono što je muka Kristova proizvela u svijetu, to misa i blagovanje proizvode u vjerniku.
[...] U euharistiji se susrećemo s poputbinom kao ulaznom vizom u vječnost; euharistija je zalog vječnog života, najveće milosti, u njoj se predskazuje i zajedničko uskrsnuće; ona se projecira u puninu svih vremena. Iako prva milost dolazi u čovjeka krštenjem, odnosno ispovjeđu, euharistija daje Autora milosti, kao onoga s kojim se duša sjedinjuje.
Suvišno je i spominjati da ni ova euharistijska dimenzija ne bi imala oslona da se u njoj najprije ne ostvaruje prisutnost. I kada Crkva govori da je euharistijska žrtva izvor i vrhunac svega bogoslužja Crkve i cjelokupnog kršćanskog života, uvijek se podrazumijeva da i sama euharistijska žrtva ima svoju vrijednost zbog Prisutnosti jer euharistija je misterij upravo po pretvorbi, dakle zbog Prisutnosti, kako je rečeno gore.
***
Prenosim još iz zaključka;
Kako da se ocijeni stanje u crkvu o kojoj je bila riječ na početku članka? Nauka Crkve je jasna, pa mora biti jasan i odgovornom upravitelju te crkve. Uputa o euharistijskom štovanju tiskana je i na hrvatskom jeziku. Mora mu biti poznata kategorička tvrdnja Drugoga vatikanskog sabora da nijednom svećeniku nije dopušteno u liturgiji bilo što nadodati ili promijeniti. Vjerujem da se ne bi iskreno pozvao na svoju ljubav prema dušama, jer na svakom području vrijedi opomena Pavla VI da je najodličniji oblik ljubavi prema dušama u tome da iznosimo spasonosnu Kristovu nauku.
