Književna klika je prije nekoliko
godina formirala nešto poput plana za uništenje Kršćanske
religije. Taj cilj pokušavaju postići s žarom kakav je dosad viđen
samo kod promicatelja nekih sustava pobožnosti. Bili su opsjednuti
duhom prozelitizma najfanatičnijeg stupnja; a odande, lagano su
napredovali, duhom proganjanja prema svojim mogućnostima. Ono što
nije postignuto u ostvarivanje njihova cilja izravnim ili neposrednim
postupcima, može se izazvati duljim procesom putem mnijenja. Da bi
upravljali tim mnijenjem, prvi korak je uspostaviti vlast nad onima
koji ga usmjeravaju. Umjeli su zaposjednuti sve puteve književne
slave. Mnogi od njih su doista i bili ugledni u književnosti i
znanosti. Svijet je prepoznao njihovu ulogu; i zbog općeg talenta
oprostio zlu tendenciju njihovih osebujnih principa.
To je bilo istinsko slobodoumlje; na
koje su oni odgovorili nastojeći ograničiti reputaciju čitanosti,
učenja i ukusa na sebe i svoje sljedbenike. Usuđujem se reći da
ovaj uski, isključivi duh nije bio ništa manje štetan za
književnost i ukus, nego što je bio i za moral i istinsku
filozofiju. Ti Ateistički Očevi imaju svoj vlastiti fanatizam;
naučili su govoriti protiv redovnika s žarom redovnika. Ali u nekim
stvarima su ljudi ovoga svijeta. Intrigom nadomještaju nedostatak
argumenta i duhovitosti. Tom sustavu književnog monopola pridružena
je ustrajna industrija kako bi ocrnili i diskreditirali na svaki
način, i svakim sredstvom, sve one koji nisu bili dio te frakcije.
Onima koji su proučavali duh njihova ponašanja, već dugo vremena
je jasno da ne žele ništa osim moći da provedu netoleranciju
jezika i pera u progone koji bi napali vlasništvo, slobodu i život.
Edmund Burke, Reflections
on the Revolution in France, 1790.
