Nisam siguran kakva je bila moja prva
vizija Marije, ali od najmlađe dobi bio sam upoznat s dvije scene,
jedna je rezultat slike, a druga mojeg zamišljanja. Pola stoljeća
kasnije, još uvijek su obje prisutne u mojem razmišljanju.
Slika je bila pozlaćena reprodukcija
ikone, izvorna verzija je izložena u Rimu, u Crkve Svetog Alfonsa
Liguoria, nedaleko od glavnog kolodvora. Slika je poznata kao "Gospa
od Neprestane Pomoći," ili tradicionalnije "Perpetual
Succour." Bizantskog stila, prenesena je u Rim prije više
od petsto godina.
Prema legendi, sliku je iz Crkve u
Kreti ukrao trgovac kojeg je pri povratku kući na moru zahvatila
oluja od koje se posada spasila zazivajući Marijin zagovor. Kada je
slika stigla u Rim, izmijenila je nekoliko ne baš bogobojaznih ruku,
te je uskoro postala predmet štovanja.
Slika prikazuje Djevicu Mariju
zaogrnutu plavim plaštom čiji su nabori naglašeni pozlatom. U
lijevoj ruci se nalazi dijete Isus koji gleda preko svoga ramena
prema zlatnom nebu na kojem lebdi anđeo noseći križ i čavle.
Figure su postavljeno klasično i postojano, ali predviđa se trauma
raspeća, Marijina ruka upućuje na Isusa kao da želi reći "ovo
dijete je vaš spasitelj i njegova žrtva će biti za vaše dobro."
Teologija otkupljenja nije bila dio mog
djetinjeg uvažavanja reprodukcije koja je visjela u hodniku, za mene
je to jednostavno bila Marija Kraljica Neba od koje tražimo
posredništvo. Taj identitet je potvrđen i u drugoj viziji, ovoga
puta djelo moje vlastiti imaginacije. Svaki petak okupili bi se pri
molitvi poznatoj kao Memorare, pritom bih si dočarao scenu
nas okupljenih pred likom Marije čije su ruke ispružene kako bi nas
prigrlile.
Ovo poznato zazivanje Djevice počelo
je kao dio duže molitve sastavljene na Zapadu približno u isto
vrijeme kada je ikona stigla u Rim. Slučajno, ili namjerno, isti je
Papa, Pio IX., u devetnaestom stoljeću preporučio i štovanje
ikone, i navedenu molitvu.
Memorare podsjeća Mariju "kako
se nije nikad čulo da si ikoga zapustila, koji se k Tebi u zaštitu
utekao, Tvoju pomoć zatražio i
Tvoj zagovor zamolio", a završava sa "milostivo
poslušaj i usliši." Zamislio
sam kako se milijuni ljudi diljem svijeta prisjećaju i recitiraju te
riječi poput stihova iz djetinjstva, pronalazeći u njima nadu i
utjehu, čak i kada im se životi urušavaju, ili kada tonu u oceanu
nevolja. Takva je paradoksalna moć vjere: pruža nadu kada smo
suočeni s opasnošću očajavanja, a zatim u svemu tome pruža
utjehu.
Bilo je još slika Marije u mome
životu. Kao dijete putovao sam iz Škotske na praznike u London i
Kent, i kada bi se našli u prilici, posjetili bi Westminstersku
katedralu. Prostranstvo građevine nadahnute bizantom ublaženo je
mramorom i mozaičnim ukrasima, te podjelom lijeve i desne strane u
niz svetišta. Među njima je i ukrašena Gospina Kapelica.
Radi se o posebnom mjestu, zazidana je
zagasitim mramorom te nadsvođena iskričavim zlatom. Iza oltara je,
zaogrnuta u plavo, djevica koja drži malog Isusa; a u gornjim
mozaicima, Marija stoji s jedne strane Drva Života okružena
likovima svetaca koji su imali posebnu pobožnost prema njoj.
Slikovni prikazi u toj marijanskoj
kapelici urezali su se u moju svijest u istoj mjeri kao i marijanske
slike ranog djetinjstva. Često sam se tamo vraćao, prvo kao student
umjetnosti, a poslije tijekom studija filozofije; tamo sam se i
oženio, i tamo se vraćam svaki put kada sam u Londonu.
***
Međutim, treba spomenuti kako, osim
što je izvor artističke i duhovne inspiracije, istaknutost Marije u
katoličanstvu je bila predmet teološkog odbacivanja i psiholoških
analiza.
Njeno jedinstveno štovanje je
kritizirano iz dva suprotna kuta: S jedne strane biblijskog
protestantizma koji na to gleda kao praznovjerje i idolopoklonstvo,
bez ikakvog temelja u Svetom Pismu, a s druge strane od radikalnih
feministkinja koje takvo štovanje smatraju djelom ograničavanja
žena, njihovo postavljanje u majčinske i podložne uloge.
Stoga je korisno istražiti podrijetlo
i značenje Katoličkog štovanja Marije.
Uz lik Isusa, lik njegove majke
oblikovao je kršćansku ikonografiju od najranijih razdoblja.
Umjetnost, arhitektura, glazba i liturgija grčke Istočne Crkve te
latinske Zapadne oslanjala se na niz Marijinih identiteta; tjelesna
nositeljica Krista; zapovjedni roditelj Isusa, majka koja pati,
proslavljena Kraljica Neba.
Na temeljima takvih vizija komponirane
su različite "Litanije Marije" koju uključuju slijedeće
nazive za nju:
Majka Kristova, Majka Spasiteljeva, Majka Crkve, Majka Božje Milosti, Majka Dobrog Savjeta, Majka Divna, Majka Ljubazna ...
Ogledalo pravde, Prijestolje mudrosti, Uzroče naše radosti, Posudo uzorna pobožnosti, Ružo otajstvena, Vrata nebeska, Zvijezdo jutarnja, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeho žalosnih, Pomoćnice kršćana ...Kraljice anđela, Kraljice apostola, Kraljice mučenika, Kraljice svih Svetih, Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, Kraljice na Nebo uznesena, Kraljice obitelji, Kraljice mira, i tako dalje...
Neki od tih opisa su djelo poetske
mašte; neki su produkt žestokih teoloških kontroverzi; a neki
oboje. Tri vizije Marije su dominirale duhovnim, teološkim i
umjetničkim refleksijama i praksama:
Prvo, Marija kao Nositeljica ili Majka Božja – zajedno s idejom djevičanskog rođenja i uvjerenje kako je ona sama začeta bez mrlje istočnog grijeha (Dogma Bezgrješnog začeća).
Drugo, Marija izbjegava (korupciju) smrti – izraženo u ideji da je na kraju svog zemaljskog života uznesena "dušom i tijelom" u nebo (Dogma Uznesenja, na Istoku Dormition).
Treće, Marija kao najveća među stvorenim bićima – stoji kao posrednik između Boga i čovječanstva, ponekad je izraženo u nazivanju nje Kraljicom Svetaca.
***
Što se tiče
kritika svih onih koji smatraju da je sve to srednjovjekovna
izmišljotina i poganske gluposti, moram prvo priznati kako Evanđelja
govore malo o njoj. Marija se javlja prvi put kada joj anđeo kaže
kako će začeti Sina Božjeg; zatim imamo događaje do i nakon
rođenja Isusa. Nakon toga Marija je prikazana kao pažljiva Majka,
svjesna misije svoga sina i njegovih čudesnih moći.
Njeno slijedeće pojavljivanja je za
vrijeme muke, što kulminira Isusovim riječima s križa koji je
predaje na brigu učeniku Ivanu: "Ženo! Evo ti sina!...
Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" Naposljetku, u
Djelima Apostolskim spominje se kako je Marija bila s njima nakon
uzašašća.
Sigurno je da se čini kako postoji
velika razlika između navedenih elemenata te složene i slikovite
katoličke "Mariologije." Ali temelj ranih
kršćanskih zajednica nije bila knjiga, nego kombinacija
pripovijedanja, vjerovanja i praksi.
Stoga da bi shvatili štovanje Marije
potrebno je pogledati van korica Biblije. Među različitim zapisima
postoje i istočnjački tekstovi koji se pripisuju ranim crkvenim
ličnostima poput Melitona Sardskog i Ćirila Jeruzalemskog.
I ne manje važna, iako ponekad
zanemarena, je rana tradicija vizualnog prikaza Marije, i tradicija
liturgija u kojima je posebno čašćena.
U kripti crkve Svetog Engracija u
španjolskoj Zaragozi, nalazi se sarkofag na čijoj strani je
prikazano Marijino Uznesenje na Nebo. Prikazuje možda dvanaest
muškaraca, sa središnjim ženskim likom koji je povučen prema gore
od ruke koja se pruža kako bi je primila. Vjerojatna godina
izrade sarkofaga, koji sadrži kosti za koje se pretpostavlja da
pripadaju lokalnim mučenicima, je oko 320. godine, a tehnike i
materijali sugeriraju da je izgrađena u Rimu.
Nešto kasnije u Istočnoj Crkvi,
nalazimo izuzetne Bizantske prikaze Marijina života, sve do njena
"uspavljivanja" kada se pokazuje lik Krista koji
prikuplja dušu svoje pokojne majke, držeći njen mali i blijedi
prikaz, baš kao što je ona njega držala u djetinjstvu.
Antički zapisi, umjetnost i liturgije
svjedoče o starosti štovanja Marije, i ideje da je imala posebnu
ulogu u posredovanju za čovječanstvo. U srednjovjekovnom i kasnijim
razdobljima te tradicije su izražene u molitvama i glazbenim
aranžmanima koji su postale poznati po svojim uvodnim pozdravima:
Ave Maria, Salve Regina, Memorare, i tako dalje.
***
Toliko o podrijetlu i tradicijama, ali
što sa značenjem? Možda ključ procvata Marijanskih pobožnosti
van kanona Pisma leži negdje dublje u ideji odnosa majke i djeteta:
odnos počinje kao fizička intimnost, zatim njegovanje i zaštita,
poslije podučavanje i autoritativnost, a naposljetku dolazi do
obrata u ovisnosti. Ideja vječnog, svemoćnog božanstva je odvojena
od ljudskog iskustva, ali ideja da je Bog kroz Mariju došao na
svijet, da je ona brinula o njemu i usmjeravala ga, pruža posrednika
za molbe i zahtjeve.
Na takvim čvrstim temeljima su
izgrađene Katoličke doktrine Bezgrješnog začeća i Uznesenja.
Prva tvrdi kako je jedino Marija među svih ljudskim bićima začeta
bez naslijeđenih rana istočnog grijeha, koje proizlaze iz Pada; a
druga da je na kraju svog zemaljskog života dušom i tijelom
uznesena u nebesa.
Obje su rezultata deduktivne teologije
koja započinje s Marijinom bitnom ulogom u shemi spasenja:
razmatrajući o tome što je prikladno kada govorimo o zemaljskoj
Majci Kristovoj, zaključujemo da s obzirom da Bog ima moć ostvariti
ono što je prikladno, onda bi zaštitio Mariju od činjenice i
učinka naslijeđenog grijeha, i djelovao bi tako da je izuzme iz
procesa tjelesnog propadanja.
Međutim, u svijesti vjernika, od toga
je snažnija i upečatljivija slika majke koja izdaje upute i
zahtjeve svome sinu; a on zauzvrat djeluje u ljubavi i odanosti prema
njoj. Razmišljajući o toj prirodnoj povezanosti međusobne brige i
naklonosti ono što iznenađuje nije da su Katolici i Pravoslavci
posvetili toliko pažnje Mariji, nego da postoje neki kršćani koji
nisu pronašli nikakvo mjesto za nju. Možda upravo u tom izgnanstvu
Marije, a ne u Marijanizmu vidimo utjecaj isključivog maskulanizma,
a možda i strašljivog pridržavanja Pisma.
Vizije Marije kao pomoćnice i
posrednice, slike koje sam ja (i milijuni drugih) prvi put susreo u
djetinjstvu govore o stvarnosti ljudskog stanja i njegovoj ovisnosti,
ranjivosti te potrebi za zaštitom. Međutim, u isto vrijeme,
negirajući da je Marija išta više od čovjeka, jedinstvenost Boga
i ekskluzivitet njegove moći da stvara i obdržava je očuvana.
Teološki i estetski se to pokazalo kao trajna i inspirativna
kombinacija ideja i slika, promišljena vizija.
Izvorna verzija Visions of Mary (Esej je čitljiviji, i točniji, u izvorniku). Autor je filozof John Haldane, profesor filozofije na Sveučilištu St. Andrews, autor knjiga Faithful Reason, Practical Philosophy i Reasonable Faith.
PS
Haldane je spomenuo, s yt-a;
